Kategorija
Neke od posljedica Isra'a i Mir'adža
Jedan od plodova koji je ubrala islamska zajednica (ummet) a koji je proistekao iz težnje da se vijest (o isra'u i mi'radžu) razglasi jeste taj da su se svi slabići, sumnjivci i kolebljivci izdvojili iz stasajuće islamske zajednice. Nakon što su čuli tu vijest, od onih koji bijahu primili islam, uznevjerova onaj ko uznevjerova, i odmetnu se onaj ko se odmetnu. A svi ti, da su ostali u zajednici, više bi bili faktor slabosti nego faktor snage.
A Mekkelije koji su vjerovali i strpljivo podnosili teške situa cije: patnje, bolove i iskušenja svih vrsta, ovi Mekkelije, koje su bili strpljivi i izdržljivi, i koji su svoje duše oslobodili svih materijalističkih stremljenja i svih strasti te su im one postale u potpunosti odane jedino Allahu, ovi Mekkelije na kojima je, po određenju Uzvišenog Allaha, trebala da se temelji nastajuća (islamska) država i koji, zbog toga, trebaju biti u stanju podnijeti sve teškoće na koje naiđu, velimo: ovi Mekkelije su morale da se u potpunosti i savršeno prečiste, a jedan od načina tog prečišćavanja bilo je i razglašavanje vijesti o isra'u i mi'radžu, da bi otpao onaj koji će otpasti, a ostao onaj koji će ostati, i to na osnovu srčanog vida, jasnog dokaza i čvrste vjere koja se, ma šta se desilo, nije mogla poljuljati, vjere koja prihvata za istinu sve ono sa čim Poslanik, s.a.w.s., dođe, koja to potvrđuje za istinu čim za to čuje.
Vrhunski primjer u tome bio je naš gospodin Ebu Bekr, r.a., koji je bez imalo dvoumljenja ili kolebanja izjavio: "Ako je to on (tj. Vjerovjesnik, s.a.w.s.) rekao, onda je to istina! A šta vam je u tome čudno? Tako mi Allaha, on mi prenosi vijesti koje mu u vre menskim periodima dana ili noći sa neba stižu na zemlju, pa mu ja to prihvatam za istinu, a to je još čudnije od onoga čemu se vi iščuđujete."
Ovo apsolutno vjerovanje Poslaniku učinilo je da (Poslanik) s.a.w.s., Ebu Bekra, r.a., nazove "Apsolutno iskrenim" (Es-Sid dik). Apsolutna iskrenost je jedna od ljestvica (merteba) vjere, koju može postići jedino onaj ko je, vodeći borbu sa samim sobom, nadišao vjeru običnog svijeta i u svojoj vjeri se uzdigao na takav stupanj (deredžu) gdje, usaglašavajući se sa Allahom i usmjerivši se ka Njemu, u svemu što čini ili ne čini postupa onako kako je On zadovoljan. Islamski ummet u cjelosti, u odnosu na ono što dolazi od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., treba da bude poput Apsolutno iskrenog (Ebu Bekra), r.a., prepuštajući se da bude vođen onim sa čime on (tj. Vjerovjesnik,s.a.w.s.) dolazi i predajući se onome što on govori, sa apsolutnim povjerenjem u to, povjerenjem koje će ga podsticati da radi u skladu sa tim i da slijedi sve ono što on (s.a.w.s.) donese, te da prekine sa svim onim što on (s.a.w.s.) zabranjuje, sa pozitivnim povjerenjem koje će islamskom um metu osigurati priželjkivanu slavu, sa povjerenjem uz koje će se distancirati od mnogih onih koji su skrenuli i odazvali se pozivu neprijatelja islama, pa ljude navode da sumnjaju u Resulullahove, s.a.w.s., izreke, u njegove riječi i djela, tvrdeći pritom da su oni obnovitelji (islama), dok oni, u stvari, nisu ništa drugo do glasnogovornici orijentalista i (kršćanskih) rnisionara.
Pomenuti spisatelji, koji dovode u sumnju Vjerovjesnikove riječi i djela, obični su imitatori, bez ikakve originalne ili obnoviteljske specifičnosti, već sa specifičnošću imitacije, sumnje i kolebanja, koja je nespojiva sa vjerom i sa istinskom iskrenošću i povjerenjem.
Što se tiče ploda isra'a i mi'radža, što se tiče poklona isra'a i mi'radža, što se tiče najvećeg božanskog dara isra'a i mi'radža, apsolutno najvećeg, što se tiče najveće božanske blagodati i najveličanstvenijeg božanskog znamena - to je namaz.
Mi nismo u mogućnosti niti u stanju da iskažemo potpunu zahvalnost na ovoj blagodati kojom je Allah ove blagoslovljene noći darovao islamski ummet. Namaz je veza sa Njim, Uzvišenim. On je metod, način, sredstvo, veličanstveni trenuci u kojima se odvija i ostvaruje ta veza. On je vrijeme razgovora (sa Njim), vrijeme potpunog isključivanja, vrijeme u kojem se potpuno treba isključiti (odvojiti) od svijeta materije, i svijeta strasti, i svijeta smutnje, da bi se duša u potpunosti predala Onome koji daje blagodati, kako bi u Njegovim prostranstvima doživljavala sreću uspostavljanja veze sa Njim i približavanja Njemu. Ko uspostavlja namaz, on uspostavlja vjerozakon (din), a ko ga ruši - ruši vjerozakon. Uspostavljanje namaza ili uspostavljanje vjerozakona je,u stvari, uspostavljanje veze sa Allahom, a ostvar enje toga predstavlja vrhunski uzor, najviši cilj i potpunu sreću, koju slijede oni koji vjeruju, da bi sa njom ostvarili svoj uspon (mi'radž) ka Uzvišenom Allahu. Nema sumnje da je namaz, koji čovjek obavlja onako kako to želi Allah i Njegov Poslanik, jedno od najuspješnijih sredstava približavanja Allahu; on je Burak sa kojim vjernik, izuzetno velikom brzinom, prevaljuje sfere udaljenosti od Uzvišenog Allaha, da bi Mu se, Uzvišenom, približio i uživao u Njegovim prostran stvima.
Ovo su samo neke od pouka isra'a i mi'radža, i od božanskih smjernica sadržanih u njima, na koje trebamo da obratimo pažnju, da ih se držimo i o njima promišljamo te svoj život sa njima uskladimo.
U suri En-Nedžm Uzvišeni Allah najprije govori o visokim horizontima, o novim božanskim prostranstvima, o dominantnim vrhuncima, pred čijom nedostižnošću, u nemoći zastaju ljudska stremljenja, zatim Uzvišeni govori o Sidretu-l-muntehau, o džennetu-utočištu, o Njegovim velikim znakovima, o krajnjim stupnjevima, ''koji se samo mogu poželjeti", da bi u jednom naglom zaokretu, bez prethodnog upozorenja, Uzvišeni sa nama počeo da se spušta, kako bi nam otvorio oči spram nizina i ponora mnogoboštva, u kojem lutaju oni koji su poput stoke, ili u još većoj zabludi. Tako Uzvišeni, nakon govora o pomenutim božanskim znacima, veli: Vidjeste li Lata i Uzzaa, i Menata, trećeg i potonjeg?
Ovim riječima Uzvišeni nam ukazuje na ljudsku bijedu u njenom vjerskom lutanju i umnoj poremećenosti.
Svaki onaj ko napušta pomenute visoke horizonte i preko svega toga prelazi, da bi govorio o tome da li je Allahov Poslanik, s.a.w.s., na israu bio i dušom i tijelom ili samo dušom, ili, da li je to bilo na javi ili na snu, on se, u stvari, na taj način svjesno spušta iz božanskih prizora i, degradirajući se, ulazi u sferu Lata i Uzzaa, iz sfere Sidretu-l-muntehaa, degradirajući se, spušta se u sferu materijalnog, iz sfere blistajućeg nebeskog svjetla spušta se u tamu diskusije i zabludu opovrgavanja vjere.
Mi takve treba da napustimo i ostavimo ih u onome što su sami izabrali, udaljavajući se na taj način od diskutiranja sa opovrgavaocima, moleći pritom Uzvišenog:
Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje.[1]
[1] Kur'an, 3/8.