Kategorija
1. Početak
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka Njegov blagoslov i mir prate onoga s kojim je On noću proputovao od Mesdžidu-l- harama do Mesdžidu-l-aksaâ, da bi mu pokazao neke od Svojih velikih znakova. Neka blagoslov i mir prate i njegovu porodicu, njegove drugove i sve one koji, do Sudnjeg dana, budu slijedili njegovu uputu.
Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje![1]
Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost.[2]
[1] Kur’an, 3/8. Za prijevo kur’anskih ajeta ponajčešće smo koristili Korkutov prijevo Kur’ana, a katkada smo u manjoj ili većoj mjeri odstupali od tog prijevoda. (prim. prev.)
[2] Kur’an, 18/10.
2. Predgovor
Mjeseca redžeba 1387. godine po Hidžri, u džamiji Mewlana El-Husejn, (Arapska Republika Egipat) je, uz izravni TV-pri jenos, u programu Nur'un 'ala nur', proslavila Noć isra'a i mi'radža,[1] pridružujući se tim povodom cijelom islamskom svijetu i izražavajući na taj način ogromni značaj koji ima ova blagoslovljena noć.
Proslavi je prisustvovao veliki broj odgovorne gospode iz raznih ministarstava i sa El-Ezhera.[2] Organizatori programa su me, uz zahvalu, pozvali da, zajedno sa onima koji su te mubarek noći pozvani, uzmem učešća u programu, što sam ja iskoristio kao priliku da otvoreno iznesem svoje mišljenje o jednom detalju vezanom za temu isra'a i mi'radža, i da ga obznanim najširem skupu slušalaca, kako onih u džamiji tako i onih pred TV-ekranima.
Na mi'radžu je došlo do prisnog razgovora, objave i viđenja. Da li je taj razgovor bio sa Džibrilom, a.s.,[3] da li objava od Džibrila, a.s., i viđenje Džibrila, a.s.?
Ili je taj razgovor bio sa Uzvišenim Allahom, objava direktno od Njega i viđenje Uzvišenog Allaha?
U svom obraćanju sam rekao:
Muhammed, s.a.w.s.,[4] je dospio do horizonta na kojem za Džibrila, a.s., nije bilo mjesta, i uspeo se na nivo od svjetla na koji Džibril, a.s., nije mogao stupiti, pa je, s.a.w.s., dospio u neposrednu božansku blizinu bez posrednika.
Muhammed, s. a. w. s., je vodio razgovor sa Uzvišenim Gospo darom.
Gospodar njegov mu je objavio ono što je objavio, Muhammed, s.a.w.s., je vidio svog Gospodara.
Srce nije poreklo ono što je vidjelo.[5]
Svoj stav sam potkrijepio i izrekom El-Buharije: "Zatim se Silni, Gospodar nedokučive uzvišenosti, približio, pa nadnio, i blizu njega (s.a.w.s.) koliko dva luka ili još bliže bio."
Rekao sam daje Muhammed, s.a.w.s., na ovome horizontu bio sam, dok je Džibril, a.s., bio na nižem horizontu, te da je:
- razgovor vođen sa Allahom,
- da je objava bila izravno od Allaha, i
- da je Muhammed, s.a.w.s., vidio Uzvišenog Allaha.
Moj govor nije trajao više od četvrt sahata. U njemu sam, u kratkim crtama, rekao sve ono što sam želio da kažem, kako o temi uopće tako i o ovome detalju posebno.
Sišavši sa podija, osjetio sam kao da sam sa sebe skinuo teret i oslobodio se odgovornosti. Mislio sam da je stvar time okončana, da sam rekao ono što se trebalo reći i da će te riječ poteći svojim tokom, te da će Allah za njih otvoriti uši i raširiti grudi slušalaca.
Odmah po završetku proslave okružio me velik broj proni cljivih osoba moleći me da temu obradim u pisanoj formi, da detaljnije obradim ono o čemu sam govorio uopćeno, da dopunim ono što je ličilo na kratke naznake i da pojasnim ono što se njima učinilo u isto vrijeme i lijepo i zapanjujuće, a to je da je Muham med, s.a.w.s., dospio do horizonta na kojem je sam, bez zastora ispred sebe, bio u božanskom prisustvu.
To sam sa njihove strane shvatio kao izraz ljubaznosti, na koju sam uzvratio istom mjerom i zahvalio im na njihovom lijepom mišljenju, moleći Allaha da da uspjeha i meni i njima.
Međutim, razgovor o toj temi je potrajao, i tu i tamo se množio broj onih koji su tražili da se o ovoj temi i njenoj višeznačnosti napiše nešto opširnije.
Prihvatio sam se Kur'ana i njegovih brojnih tefsira (komen tara), posebno Ibn Kesirovog tefsira, u vezi sa temom israâ i mi'radža, zatim imami El-Alusijevog tefsira sa glosama imami Es-Sawija, imami El-BuharijinogSahiha, sa komentarom Ibn Hadžera, na raznim mjestima na kojima govori o israu i mi'radžu, imami Muslimovog Sahiha, sa komentarom imami En-Newewija, i imami Es-Sujutijevih El-Hasais el-kubra, El-Kadi Ijadovog Eš -Šifaâ, te brojnih Vjerovjesnikovih biografija, posebno Ibn Hišamove Sire sa Es-Suhejlijevim komentarom.
Period istraživanja ove teme za mene je bio pravo uživanje, na čemu sam zahvalan Uzvišenom Allahu.
Nema nikakve sumnje u to da ja nisam iznio nikakvo novo mišljenje, niti inovirao neku novu ideju, niti naveo nešto što već nije postojalo. U obradi ove teme ja sam samo pokušao da u pomenutom detalju, koji je i bio povod za detaljniju obradu teme, istaknem ono preko čega su neki pokušavali tek tako preći, da istaknem ono čemu drugi nisu pridavali posebnu pažnju i da ukažem na ono o čemu se govorilo sažeto a što pojedini spisatelji nisu pojašnjavali.
Ne iznosim, dakle, nikakvo neosnovano mišljenje, niti tako nešto zastupam.
Uz to, pomenuti detalj, koji je bio povod ovog istraživanja, nije ono što je najizrazitije u ovoj knjizi. Štaviše, njemu nije posvećeno mnogo prostora. Međutim, ono što sam ja posebno želio da pojasnim jeste to da događaj israâ i mi'radža predstavlja:
- životni program u islamskom vjerovanju,
- životni program u islamskoj etici.
Uistinu, taj događaj predstavlja program duhovnog života u islamu. Upravo ovom detalju sam posvetio najviše pažnje i nadam se da sam u tome imao uspjeha.
Proslavljajući ovaj događaj pojedini muslimani ga obilježavaju kao jedan od slavnih historijskih događaja, pristupajući mu kao natprirodnoj pojavi koja se desila našem poslaniku Muhammedu, s.a.w.s., a koja je pokazala njegovu superiornost i visoki položaj, koji mu pripada, i kada sa tog aspekta objasne ovaj događaj, kao da su time ispunili svoj dug prema ovoj temi i kao da su o njoj rekli ono što se moglo reći.
Međutim, tema israâ i mi'radža je daleko obimnija i obuhvat nija od toga da bude tretirana samo kao historijski događaj, koji je bio i prošao, s obzirom da ona ujedno predstavlja i orijentir života jednog muslimana, s obzirom da su u njoj sadržane nebrojene poruke i pouke. Mi ćemo, uz Allahovu pomoć, pokušati o ovoj temi nešto kazati upravo sa tog aspekta.
Molimo Allaha da za ovu knjigu onima kojima je namijenjena otvori oči i uši i raširi grudi, te da upućuje na nju i sa njom; On je, Uzvišeni, Onaj koji je blizu i koji udovoljava molbi.
Moj uspjeh zavisi isključivo od Allaha. U Njega se pouzdajem i od Njega pomoć tražim.
[1] Pod "israom" se ponajčešće podrazumijeva Muhammedovo, s.a.w.s., noćno putovauje od Mesdžidu-l-harama (u Mekki) do Mesdžidu-l-aksaâ (u Jerusalimu), dok se, u tom pogledu, pod "mi'radžom" podrazumijeva njegovo uzdignuće, odnosno nastavak tog putovanja od Mesdžidu-l-aksaâ, kroz pojed ina nebesa, do Sidretu-l-muntehaâ (Lotosa nad sedmim nebom) ili još bliže (Uzvišenom). Nerijetko oba ova termina ponaosob podrazumijevaju obje pomenute etape tog blagoslovljenog putovanja. (prim. prev.)
[2] EI-Ezher (AI-Azhar) - Kairska džamija sagrađena 972. godine. Od samog početka biva jedan od centara islamske misli. 1936. godine prerasta u univerzitet, na čijim fakultetima se izučavaju islamske znanosti i arapski jezik. U novije vrijeme studij je proširen i na ostale znanosti. (prim.prev.)
[3] A.s. - skraćeno od alejhi-s-selam - neka ga prati (Božiji) mir. Dodaje se uz pomen pojedinih poslanika, vjerovjesnika, meleka (u ovom slučaju pomenuto je uz ime meleka Džibrila, a.s., meleka zaduženog za dostavljanje božanske Objave). (prim. prev.)
[4] S.a.w.s. - skraćeno od sallallahu alejhi we sellem - neka ga prati Allahov blagoslov i mir. Dodaje se uz pomen imena Allahovog poslanika Muhammeda. (prim. prev.)
[5] Kur’an, 53/11.
3. Prije Isra'â i Mi'radža
Naš Poslanik, s.a.w.s., je neponovljiva historijska ličnost. On je svjetionik koji čovjeku ukazuje na pravi put u situacijama kada stvari bivaju nejasne i kada pogledi skrenu sa pravoga puta. Njegov život, i prije i nakon poslanja, sav je pouka, poruka, uputa i vrhunski uzor za onoga ko želi ići pravim putem.
Onaj ko detaljnije proučava njegov, s.a.w.s., život prije poslanja, nemajući pritom ispravan stav o vjerovjesništvu, tj. ne znajući da se ono ne može ni postići ni zaraditi, već da je ono dar Uzvišenog Allaha, može doći do ubjeđenja daje on Objavu skoro (vlastitim trudom) zaslužio i prosto je prinudio da mu se spusti, tako što je odbio bilo šta izuzev uspjeha u onome što želi, pa je i bilo onako kako je želio.
Međutim, ono što je tačno jeste to da ga je Allah odabrao i odlikovao da bude vjerovjesnik i poslanik svim svjetovima, kada je za to došlo vrijeme određeno Božijom providnosti, koja je došla do izražaja u Uputi datoj preko onoga koga je izabrala za poslan ika.
Imam El-Meragi, Allah mu se smilovao, je rekao: "Vjerovjesništvo je dar koji se ne dobija zalaganjem i trudom, već su Allahova mudrost i znanje ti koji određuju da se ono da onome ko za to ima predispozicije i ko je u stanju da to štiti."
A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.[1]
Muhammed, s.a.w.s., je imao predispozicije da ponese poslan stvo cijelome svijetu: i bijelcima i crncima, i ljudima i džinima, i bio je pripravan da ponese poslanstvo najsavršenijeg vjerozakona, i da bude pečat vjerovjesnika i poslanika, i da on lično bude sunce Upute, do vremena kada se nebo rascijepi, i kada zvijezde potamne, i kada se zemlja zamijeni drugom zemljom, a nebesa (budu smotana u Njegovoj desnici)." [2]
Što se tiče ove pripravnosti, Božija providnost ga je u potpunosti okruživala i Uzvišeni ga je pripremao kako sa porodičnog aspekta, tj. sa aspekta nasljednih osobina, tako i sa aspekta njegove lične prirode.
Što se tiče njegove porodice, njegov djed Abdulmuttalib bio je "širokogrudan, dobrodušan, darežljiv, prijatan i slatkorječiv." Uz to, imao je čvrstu vjeru, koja mu je osvojila srce, a u duši mu je vladala jaka i neobuzdana vjerska težnja, doduše tajanstvena, ali ju je on osjećao i pokoravao joj se, mada mu je bila nejasna i mada nije mogao da je razumije i objasni.[3]
"Među kurejšijskim mladićima bio je mladić koji se od ostalih odlikovao po tome što je bio oličenje njihove mudrosti i inteligen cije, te oličenje njihovih slavnih predaka. Uz to, bio je neobično krotak, što kod njih nije bio slučaj. I imao je jaku vjeru, sa kojom su oni rijetko bili zadovoljni ili prema njoj iskazivali simpatiju.
Međutim, jednim drugim svojstvom se ponajviše odlikovao nad njima. Naime, nikada se u svom životu, za razliku od njih, nije udubljivao u mišljenja, promišljanja i krojenja planova, ali ga je neka nejasna sila tjerala na pokret i akciju te neuobičajeno štovanje predaka, sila koju je osjećao i suzbijao ali kojoj je morao da se potčini i pokori. Ta sila mu je izdavala naređenja u različitim oblicima: katkada ga je tjerala na akciju tako kao da je to njegova lična volja, a katkada je obuzimala njegova osjetila i čuvstva tako da nije mogao da je se oslobodi niti da joj se suprotstavi. Katkada mu se, opet, javljala u liku osobe izrazitih kontura i jasnog glasa, koja mu je dolazila u vlijeme kada bi ga obuzimao san, pa mu je naređivala da uradi to i to. U tom glasu je bilo dosta nerazumljivog i nepoznatog, što mu je davalo posebnu autoritativnost, čemu se mladić protivio i čega se pribojavao, ali bi ga glas ponovo obuzimao i podsticao. Mladić se toga glasa i pribojavao a istovre meno i žudio za njim. Katkada bi ga glas napuštao i on bi gubio nadu da će ga više ikada čuti, da bi se potom javljao još učestalije. Ovaj glas u mladićevom uhu nije bio poput običnog ljudskog glasa, već je proizvodio posebne riječi neobičnog tona i neobičnih značenja." [4]
Što se tiče njegovog (s.a.w.s.) oca Abdullaha, on je bio čista kopija njegovog (s.a.w.s.) djeda. Njegova parola je bila: "Bolje smrt nego haram!" Fatima El-Haš'amija mu je jednom prilikom rekla: "Ja u tebi prepoznajem pobožnost tvoga oca."
Pleme mu je Kurejš, rod - Benu Hašim, djed - Abdulmuttalib, tadašnji kurejšijski prvak, otac - Abdullah, a on - Muhammed. Njega je Uzvišeni Allah odabrao za poslanstvo, a prije nego što mu je darovao vjerovjesništvo - odabrao ga je za Sebe.
Upravo tako! Period njegovog života prije poslanstva je bio period intenzivne duhovne angažiranosti i borbe, žestoke i is trajne, popraćene strahom i nadom, te velikim uzdanjem u na gradu, što mu je pojačavalo odlučnost i zatvaralo sve puteve očaja i beznađa.
Ovaj period njegovog života bio je "beskompromisna borba", kako reče El-Džunejd u Uvodu u tesawwuf.
Svaku godinu svoje neprekidne duhovne borbe on bi, s.a.w.s., krunisao mjesecom provođenim u pećini (na brdu) Hira, gdje je u potpunoj samoći bio u skoro apsolutnoj izoliranosti od svega, izuzev od Allaha, pokušavajući da u tišini noći i na svjetlu dana skine koprene i ukloni zastore, te da svojim duhovnim vidom prodre u nevidljivi svijet i dospije do Sidretu-l-muntehaâ i Kabi kawsejna,[5] ili bliže, da bi promatrao Ljepotu u svom njenom sjaju i Uzvišenost u svoj njenoj veličanstvenosti, uznositosti i nedokučivosti.
Eto to je Poslanik, s.a.w.s., koji ulaže tako veliki napor kakav čovjek ne može ni da zamisli a kamoli da nešto slično i sam učini. Eto to je on, koji je vidio daleki cilj koji čovjek ne može ni da pojmi a kamoli da ga dostigne. Eto to je on, koji je vidio tako reći neprohodni put kojim se bilo izuzetno teško uspinjati. Pa ipak, sve to, ne samo da ga nije obeshrabrilo, već mu je davalo novu odlučnost, uljevalo novo htijenje i uvećavalo njegovu aktivnost. Bio je to "veliki džihad" - da se poslužimo izrazom poznatog hadisa o borbi sa samim sobom, odnosno sa svojom dušom (nefsom) - da bi se postigla lična, odnosno duševna čistota.
Prolazile su godine, u isto vrijeme i sporo i brzo, a Poslan ikova, s.a.w.s., borba nije ništa gubila na intenzitetu, sve dok se on nije, ili skoro da se pretvorio u čistog duha, ili luču božanskog svijetla, što ga je na kraju dovelo u neposrednu božansku blizinu.
O njemu je imami Gazali rekao:
"Prvo stanje Allahovog Poslanika, s.a.w.s., na brdu Hira, gdje se osamio sa svojim Gospodarom i Njemu se posvetio, bilo je tako da su Arapi počeli govoriti: Muhammed se vatreno zaljubio u svog Gospodara. Potom dolazi do slanja Objave, do te nadnaravne pojave koja će promijeniti historijske tokove: Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospo dar tvoj, koji poučava peru, koji čovjek poučava onome što ne zna.''[6]
Dr. Hejkel veli:
"Muhammed, s.a.w.s., je u osami na najbolji mogući način mogao da se posveti razmišljanju i pronicanju, da nađe duševni mir, da udovolji žudnji za osamom i, težeći za spoznajom i nadahnućem, u datostima pojavnog svijeta nađe sredstvo pomoću kojeg bi dospio do Onoga za kojim je silno žudio. Na brdu Hira, nepunih pet kilometara sjeverno od Mekke, nalazila se pećina. Ona je bila najpogodnije mjesto za osamu i pobožnost. 'Svake godine bi u njoj provodio po cijeli mjesec ramazan, zadovoljavajući se sa vrlo malo hrane i, daleko od svjetske buke i galame udubljujući se u razmišljanje i pobožnost. U težnji za istinom, predanost ga je toliko obuzimala da je zaboravljao kako na jelo tako i na sve drugo u životu. Jer, ono što je vidio u životu drugih ljudi i oko sebe nije bila istina za kojom je težio.
Približila mu se četrdeseta godina. Odlazi na brdo Hira da se posveti pobožnosti. Duša mu se ispunjavala vjerom, zbog istinitih snova koji su mu dolazili. Inače, duša mu je bila potpuno pročišćena. Gospodar je njegovo odgajanje doveo do savršenstva. On se svojim srcem uputio na pravi put, na put ka Vječnoj Istini. Svom svojom dušom je molio Allaha da uputi njegov narod, koji je lutao u bespuću.
U takvom svom obraćanju provodio je noći i noći, istančavajući svoj um i svoje srce. I dugo je postio.
Ta njegova preokupiranost bi u njemu izazivala buru osjećaja te bi se iz pećine spuštao na pustinjski put, a potom ponovo vraćao u pećinu da preispita ono što mu je zaokupljalo um i što mu se tako jasno javljalo na snu.
To stanje je potrajalo punih šest mjeseci, tako da se on počeo pribojavati šta će sa njim na kraju biti. Svoja strahovanja je povjerio Hatidži, otkrivši joj ono što viđa i bojazan da to nije džinnska podvala. Njegova vjerna i odana supruga ga je tješila, rekavši mu da je on El-Emin (Vjerni, Povjerljivi), te da džinni ne mogu da mu se približe.
Ni njoj a ni njemu ni na kraj pameti nije bilo da Allah Svoga odabranika ovim duhovnim vježbama priprema za veliki dan, i veliku vijest, za dan prve objave, i da ga time priprema za poslaničku misiju.
I tako jednoga dana, dok je on spavao u pećini, došao mu je melek sa ispisanim listom u ruci i rekao mu: lkre (Čitaj)! [7]
Ikre je bilo početak jednog novog perioda u životu Poslanika, s.a.w.s. Naime, od tada Allahov Poslanik, s.a.w.s., uopće ne prestaje pozivati Allahu: poziva danju, poziva noću, ne propušta ni jedan jedini trenutak.
Imami Ahmed navodi predaju od Rebi'a ibn Abbada, koji je bio neznabožac pa je kasnije primio islam, da je rekao: ''Vlastitim očima sam vidio Allahovog Poslanika, s.a.w.s., kako na sajmištu Zu-l-medžaz poziva: 'O ljudi, recite: La ilahe illallah - bit ćete spašeni.' Ulazio bi u pojedine prolaze a ljudi bi se oko njega okupljali. Nisam vidio da mu iko išta odgovara, dok je on bez prestanka pozivao: 'O ljudi, recite: La ilahe illallah - bit ćete spašeni.' ''
Od početka obznanjivanja svoga vjerovjesništva Allahov Poslanik je u Mekki tri godine djelovao tajno, da bi u četvrtoj počeo da poziva i javno.
Mekkanski period pozivanja u islam trajao je deset godina. Poslanik, s.a.w.s., je u tom periodu svoju aktivnost naročito intenzivirao u sezonama hodočašća, kojom prilikom bi obilazio pojedina mjesta na kojima su hodočasnici odsjedali: na Ukazu, Medženni, Zu-l-medžazu, pozivajući ih dotle dok ga u tome ne bi spriječili, dostavljajući poslanice svoga Gospodara, za čije prihva tanje je obećavao Džennet.
Međutim, nije uspijevao naći pleme koje bi ga pomoglo, niti poglavara koji bi mu se odazvao.
On bi se iznova raspitivao za pojedina plemena i za pojedina mjesta na kojima bi svako od njih odsijedalo, pozivajući: ''O ljudi, recite: La ilahe illallah - bit ćete spašeni. Time ćete steći vlast nad Arapima, a potčinit će vam se i nearapi. Ako uzvjerujete, bit ćete vladari u Džennetu.''
Pleme Kurejš se suprotstavljalo i protivilo širenju misije, primjereno kažnjavajući, koliko je bilo moguće, svakoga onoga ko bi se odazvao i prihvatio poziv. Uprkos tome, misija se malo pomalo širila. Islam bi prihvatao onaj ko se oslobodio robovanja običajima i navikama, ko je tražio istinu i pravi put, ko je mogao podnositi kurejšijske provokacije i na koga njihova propaganda nije imala utjecaja.
Navest ćemo dva takva primjera:
U plemenu Ezd Šenue bio je jedan čovjek po imenu Damad, koji se specijalizirao u liječenju duševnih bolesti. Liječio je zap isivanjem, sugestijom, dodirom, učenjem dova. U to vrijeme on je, današnjim rječnikom rečeno, vršio funkciju psihijatra. Njegov slučaj spominju imami Muslim i imami EI-Bejheki.
Naime, Damad, koji je ljude liječio na pomenuti način, jednom prilikom je došao u Mekku, gdje je mekkanske drznike čuo kako govore: "Muhammeda su opsjeli džinni." Čuo je to više puta i na raznim mjestima, pa je na osnovu takve društvene klime i tolikih informacija dokučio koliki značaj Muhammed ima za ovaj grad. On je povjerovao informacijama koje je čuo i tome je posvetio punu pažnju, pa je pomislio da, ako ga on izliječi, time će steći i slavu i dobit. Stoga je upitao: ''Gdje je taj čovjek? Možda će Allah dati da on, nakon mog tretmana, ozdravi.''
Sastavši se sa Muhammedom, s.a.w.s., rekao mu je: ''Ja se bavim liječenjem duševnih bolesti. Kome Allah hoće On daje da bude izliječen mojim tretmanom. Ako i ti hoćeš, možeš se podvrći mome tretmanu.''
Allahov Poslanik, s.a.w.s., je na to rekao: ''Hvala Allahu. Njega hvalimo i od Njega pomoć tražimo. Koga Allah uputi niko ga ne može zabludjeti, a koga On ostavi u zabludi, niko ga ne može Uputiti. Nema boga osim Allaha, Jedinoga, koji nema ortaka. Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik.''
Damadove oči su se prikovale za Allahovog Poslanika, s.a.w.s.. Ušima je slušao ono što on govori, a cijelim svojim bićem se usredotočio na njega, da bi potom rekao: ''Tako mi Allaha, slušao sam šta govore vračevi, i sihirbazi, i pjesnici, ali ovako nešto do sada nisam čuo.''
Zatim je od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., tražio da mu to ponovi, sav se pretvorivši u uho. Nakon što mu je on to ponovio, ni to mu nije bilo dovoljno, već je tražio da to čuje i po treći put, a odmah po završetku je rekao: ''Daj ruku da ti prisegnem u islam. Ove tvoje riječi su prodrle do krajnjih dubina moga bića i u potpunosti se srasle s njim.''
Pomenutog Damada muslimani kasnije nisu zaboravljali, pa bi, prolazeći sa vojskom pored njegovog plemena, lijepo postupali sa stanovništvom i u znak pažnje govorili: "Ovo je Damadovo pleme!"
Kod mnogih, koji su povjerovali, poziv u jednoboštvo je dopirao, kako reče Damad, "do krajnjih dubina njihovog bića", te nimalo nisu marili za mnogobožačke provokacije i uznemira vanja.
I kod Ebu Zerra El-Gifarija riječi jednoboštva su doprle do krajnjih dubina njegovog bića, pa ih je obznanio pred skupinom Kurejšija, ne mareći za uvrede koje će uslijediti.
Prepustimo imami El-Buhariju da nam on ispriča njegov slučaj.
Naime, imami El-Buhari navodi predaju od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: "Kada je Ebu Zerr čuo za misiju Allahovog Poslanika, s.a.w.s., rekao je svome bratu: "Zaputi se u tu (tj. u mekkansku) dolinu i donesi mi vijesti o tom čovjeku koji za sebe tvrdi da je vjerovjesnik i da dobija vijesti sa neba, da čujem šta on to kazuje."
Ovaj drugi je otišao, sastao se sa njim (tj. sa Vjerovjesnikom, s.a.w.s.) i čuo šta govori, a zatim se vratio Ebu Zerru i rekao mu: "Vidio sam da taj čovjek poziva uzornom moralu i od njega sam čuo riječi koje nisu poezija."
Ebu Zerr se pripravio za put ponijevši sa sobom jednu mješinu za vodu, i stigao je u Mekku. Otišao je u Mesdžid, u nadi da će naći Allahovog Poslanika, s.a.w.s., kojega inače nije poznavao, ne nalazeći za shodno da se za njega raspituje. Tamo je ostao do neko doba noći, pa se pripravio za počinak.
Vidjevši ga, Ali ibn Ebi Talib je odmah osjetio da je on došao sa strane. Kada ga je ovaj ugledao, pošao je za njim, ne pitajući jedan drugoga ništa, sve dok nije svanulo. Tada je Ebu Zerr uzeo svoju mješinu i ponovo se zaputio u Mesdžid. Prošao je i taj dan i nastupila noć, a on još uvijek nije vidio Vjerovjesnika. Upravo se spremao za počinak kad je pored njega naišao Ali, koji ga je upitao: "Zar nije vrijeme da čovjek zna gdje će odsjesti?" Digao ga je i poveo sa sobom i dalje ne pitajući jedan drugoga ništa. Kada je nastupio i treći dan i kada se sa Alijem ponovilo isto, te kad je kod njega odsjeo, on ga je upitao: "Hoćeš li mi reći šta te je dovelo ovamo?'' On je rekao: "Reći ću ti, ako mi obećaš i garantiraš da ćeš me uputiti." Nakon što mu je on dao obećanje i prisegu, i ovaj mu ispričao svoj slučaj, Ali je rekao: "Istina je, on je Allahov poslanik, s.a.w.s., kada svane, ti pođi sa mnom. Ako ja primijetim nešto što bi tebi predstavljalo opasnost, ja ću se napraviti kao da prosipam vodu, a ako produžim, ti me slijedi i uniđi tamo gdje i ja uniđem."
Tako je i postupio slijedeći ga sve dok nisu ušli kod Vjerovjesnika, s.a.w.s.. Kad je čuo ono što on govori, na licu mjesta je primio islam. Vjerovjesnik, s.a.w.s., mu je rekao: "Vrati se u svoje pleme i prenosi im ove vijesti sve do sljedećeg mog naređenja." On mu je na to rekao: "Tako mi Onoga koji te šalje sa istinom, ove tvoje riječi ću na sav glas razglasiti pred njima."
Izašao je i došavši do Mesdžida na sav glas je povikao: "Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik!"
Neki ljudi su se digli i počeli ga udarati, sve dok ga nisu oborili na zemlju. Tada je naišao Abbas nadnio se nad njim i rekao: "Teško vama! Zar ne znate da je on iz plemena Gifar, pored kojeg vodi vaš trgovački put za Siriju?" I tako ga je izbavio. Sutradan je on to isto ponovio, pa su oni ponovo napali na njega i počeli ga udarati, dok se Abbas nije nadnio nad njim..."
Kad god bi primijetili da je neko primio islam, mnogobošci bi pojačavali svoju aktivnost preduzimajući sve moguće mjere pre dostrožnosti s namjerom da više niko ne primi islam. U mjere koje su preduzimali spadalo je:
- Primjereno (egzemplarno) kažnjavanje, mučenje, i sve vrste zastrašivanja,
- lažna propaganda protiv Muhammeda, s.a.w.s., i
- privoljavanje i primamljivanje, gdje im ne bi bilo moguće zastrašivanje ili gdje ono ne bi bilo od koristi.
Nećemo govoriti o primjerenim kažnjavanjima i mučenjima, kojima su bili izloženi nemoćni, poput Bilala, Ammar ibn Jasira, Sumejje i njima sličnih. Nećemo govoriti ni o zastrašivanjima koja su oni koristili protiv Allahovog Poslanika, s.a.w.s., i hašimijske familije.
Uz to, mi znamo da su oni protiv Allahovog Poslanika, s.a.w.s., koristili i metode privoljavanja i primamljivanja, i to u najjačoj i najefikasnijoj formi.
Naime, dok se protiv nemoćnih muslimana bez prestanka i u punoj mjeri koriste metode mučenja, u isto vrijeme se protiv Allahovog Poslanika, s.a.w.s., u najadekvatnijim oblicima koriste metode privoljavanja i primamljivanja.
Evo jednog takvog primjera.
Nakon što je Hamza primio islam i nakon što su mnogobošci vidjeli da se broj drugova Allahovog Poslanika sve više i više povećava, Utbe ibn Rebia, koji je bio prvak svoga plemena, jednog dana je u kurejšijskoj vijećnici rekao (u vrijeme dok je Allahov Poslanik u Mesdžidu bio sam): "O Kurejšije, hoćete li da ja odem do Muhammeda, da sa njim porazgovaram i izložim mu neke ponude, od kojih bi on neku mogao i prihvatiti, pa da mu to i damo?" Oni su rekli: "Otiđi i porazgovaraj s njim." Utbe je otišao, sjeo pored Allahovog Poslanika, s.a.w.s., i rekao: "O moj bratiću, ti si naš, kao što znaš, i po rođenju i po čistom porijeklu, a svom narodu (plemenu) činiš krupnu stvar, kojom razbijaš njihovo jedinstvo, rušiš njihove snove, nalaziš mahanu njihovim bogovima, poričeš vjeru njihovih predaka. Poslušaj i razmotri ono što ti nudim, možda od toga nešto i prihvatiš."
Allahov Poslanik, s.a.w.s., reče: "Reci, o Ebu-l-Welide, slušam te."
On reče: "O moj bratiću, ako u zalog za to što činiš želiš imetak, mi ćemo ti ga sakupiti od naših imetaka, pa ćeš među nama biti najbogatiji; ako za to želiš čast, izabraćemo te za svog prvaka i bez tvog znanja nećemo ništa činiti; ako za to želiš vlast, izabrat ćemo te za svog vladara, a ako to što ti dolazi i što ti se priviđa od sebe ne možeš odagnati, mi ćemo ti tražiti lijeka, ne žaleći za to svoj imetak, sve dok te od toga ne izliječimo. Naime, čovjeku se može desiti da njime ovlada njegov dvojnik (džin-pratilac), pa se od toga treba liječiti."
Saslušavši ga, Allahov Poslanik, s.a.w.s., ga upita: "Jesi li završio, o Ebu-l-Welide?"
"Jesam" - reče on.
On mu reče: "Saslušaj sad ti mene."
"Hoću" - reče on.
Onda mu on reče:
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog.
Ha-Mim. Objava je od Svemilosnog, Samilosnog. Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. "Srca naša su", govore oni," pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi." Reci: "Ja sam čovjek kao i vi, samo meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško mnogobošcima, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna." [8]
Allahov Poslanik, s.a.w.s., mu je nastavio učiti ajete iz ove sure, a Utbe ga je, šuteći i na ime oslonca stavivši ruke na leđa, pažljivo slušao. Kada je Allahov Poslanik, s.a.w.s., proučio i ajet poslije kojeg se čini sedžda, učinio je sedždu, a onda rekao: " Eto čuo si, o Ebu-l- Welide, pa se o to omjeri."
Utbe je ustao i krenuo svojim drugovima. Vidjevši ga, jedni drugima rekoše: "Tako nam Allaha, Ebu-l-Welidovo lice u povratku nije kao što je bilo u odlasku."
Kada je sjeo među njih, oni upitaše: "Šta ima, o Ebu-l -Welide?"
"Ima to", reče on, "da sam čuo riječi kakve, tako mi Allaha, do sada nisam čuo. Tako mi Allaha, to niti je poezija, niti magija, niti vradžbina. O Kurejšije, poslušajte me i za moj hatar ga ostavite i ne ometajte u njegovom poslu. Tako mi Allaha, riječi koje sam od njega čuo će se pročuti. Ako ga Arapi suzbiju, drugi će vam trud uštedjeti, a ako on njih pobijedi, njegova vlast bit će i vaša vlast, a njegova slava i vaša slava, te ćete sa njim biti najsretniji narod." Oni mu na to rekoše: "Tako nam Allaha, Ebu-l-Welide, on te je svojim jezikom omađijao." "To je moje mišljenje o njemu", reče on, "a vi činite kako hoćete. "
Neko bi mogao da kaže: "Da je ovakva ponuda Muhammedu, s.a.w.s., ponuđena od strane neke organizacije koja bi je mogla ispuniti, on bi to i prihvatio."
Takvu tvrdnju pobija činjenica da je za gornje ponude Utbe bio opunomoćen od strane kurejšijskih prvaka, kao što ga pobija i događaj koji se navodi u Vjerovjesnikovim biografijama. Naime, jednom plilikom su se sastali: Utbe ibn Rebia, Šejbe ibn Rebia, Ebu Suf jan ibn Harb, En-Nadribni-l-Haris (brat Benu Abduddara), Ebu-l-Buhturi ibn Hišam, El-Eswed ibn Abdu-l-Muttalib ibn Esed, Zemea ibni-l-Eswed, El-Welid ibni-l-Mugire, Ebu Džehl ibn Hišam (Allah ga prokleo!), Abdullah ibn Ebi Umejje, El-As ibn Wail, Nebih i Munebbih (sinovi El-Hadždžadž ibn Sehmijana), te Umejje ibn Halef. Taj njihov sastanak je održan pored Ka'be, nakon što je sunce već bilo zašlo. Tada je neko od njih rekao ostalima: "Ako sa Muhammedom želite da imate čiste račune, onda ga pozovite na razgovor i međusobno riješite spor." Potom su mu poslali predstavnika, koji je rekao: "Uglednici tvoga plemena su se sakupili i pozivaju te na razgovor s njima."
Allahov Poslanik, s.a.w.s., je žurno došao, ponadavši se da će oni prihvatiti njegove riječi, a inače je žudio i silno želio da ih uputi na pravi put i teško mu je padala njihova patnja u zabludi.
Kada je sjeo u njihovo društvo, oni mu rekoše: "Muhammede, mi smo poslali po tebe da bismo s tobom porazgovarali. Tako nam Boga, mi ne znamo daje iko od Arapa svome narodu učinio to što činiš ti. Ti vrijeđaš naše pretke, nalaziš mahanu našoj vjeri, nipodaštavaš naše bogove, rušiš naše snove, razbijaš naše jedin stvo. Ukratko, nema ni jednog ružnog postupka, a da nam ga ti nisi učinio. Ako sve to činiš zato da bi stekao imetak, mi ćemo ti ga između sebe sakupiti, pa ćeš biti najbogatiji među nama; ako sa tim tražiš čast, izabrat ćemo te za svoga prvaka; ako tražiš vlast, mi ćemo ti je dati, a ako je, pak, tobom ovladao dvojnik, mi ćemo ti tražiti lijeka, ne žaleći za to svoj imetak, sve dok te od toga ne izliječimo, odnosno dok ne učinimo sve što možemo."
Allahov Poslanik, s.a.w.s., im je na to rekao: "Sa mnom nije to što vi govorite. Ja sa ovim ne tražim ni vaš imetak, ni vašu čast, ni vašu vlast. Mene je, ustvari, Allah poslao vama kao poslanika. I On mi je objavio Knjigu i naredio mi da vam donosim radosne vijesti i upozorenja. Ja vam dostavljam poslanice moga Gospo dara i dajem vam savjete. Ako prihvatite ono što vam dostavljam, bit ćete sretni i na ovom i na onom svijetu, a ako to ne prihvatite, Ja ću se strpiti do Allahove zapovijedi, kada će on presuditi između mene i vas."
I situacija se tako nastavljala. Mnogobošci nisu prestajali sa Protivljenjem i provokacijama. Sve do jedanaeste godine od njegovog, s.a.w.s., poslanja, kada on doživljava isra i mi'radž, nakon kojih se odmetnu onaj ko se odmetnu, a ustraja onaj ko us traja.
Događaj isra'a i mi'radža je bio događaj koji je doveo do potpune diferencijacije. On je bio kriterij razlučivanja dviju skupina: jedne, koja je bila čvrsta u svom vjerovanju i koju nije mogla pokolebati ni oluja koja ruši brda, i druge, mnogobožačke, koja je čvrsto ostajala pri svome, koja je kovala planove i bila ustrajna u tome da uništi islam, ma koliko joj za to bilo potrebno vremena.
Šta je isra' i mi'radž?
Kako su se desili?
Kakve principe sadržavaju?
Kakvi su rezultati koji su iz njih proistekli?
Nastavit će se, ako dragi Allah dadne...
[1] Kur'an, 6/124
[2] Iz predgovora (knjige) dr. Hejkela Muhammedov život.
[3] Vidi djelo Na margini (Vjerovjesnikove) biografije.
[4] Navedeno djelo
[5] Sidretu-l-munteha - Lotos nad sedmim nebom. Kabi kawsejn - Dva luka, gradacijski iznad Sidretu-l-muntehaâ, a inače simbolizira krajnje uzdignuće u više sfere i izuzetnu božansku blizinu. (prim. prev.)
[6] Kur'an, 96/1-5.
[7] Iz dr. Hejkelovog djela Muhammedov život
[8] Kur'an, 41/1-8.