Iz arapskog jezika:
الِإلهِيَّات (ILAHIJJAT) | Teologija, govor o Bogu. |
النَصُّ (NASS) | Dosl. Tekst, a upućuje na konstitutivnu ili vjerujuću tradiciju muslimana (Kurʼan i Sunnet blagoslovljenoga Poslanika, a.s.). Ostali izvori islama se oslovljavaju interpretativnom ili mislećom tradicijom. U teološkim znanostima u nju se ubrajaju discipline akaida (ʻilmul-ʻaqāʼid), kelama (ʻilmul-kelām), teologija morala (ʻilmul-aḫlāq), teṣavvufa, itd. |
العَقائِد (AKAID) | Akaid (mn. od el-ʻaqīde, lat. Credo), dogmatika, skup temeljnih teoloških učenja i postulata vjerovanja. Ponekad se oslovljava i kao ʻilmut-tevḥīd, ʻilmu uṣūlid--dīn, ʻilmuṣ-ṣifāṭ, itd., iako se tim nazivima radije oslovljavaju subordinirajuće discipline. Temeljna zadaća islamske dogmatike bila bi načiniti jasnu eksplikaciju konstitutivih članaka vjerovanja, odnosno tzv. īmānskih i islāmskih šarta, uz koja dva duhovna krila, a kako i Predaja uči, ne bi se smio izostaviti ni onaj treći aspekat, kojeg poznajemo kao iḥsān. |
عِلْمُ أُصُولِ الدِين (ILM USULID-DIN) | Znanost o temeljima Vjere, utemeljena na podjeli religijskog znanja na uṣūl i furūʽ (grane). Dolazi i kao sinonim za ʽilmul--kelām, po definiciji čuvenog hereziografa Ibn Ḫaldūna „odbrana vjerskih postulata racionalnim argumentima“ (ed-difāʻ ʻanil-ʻaqāʼid el-īmānijje bil-edille el-ʻaqlijje). |
التَّوحِيد (TEVHID) | Božija Jednost. |
الدِّين (DIN) | Religija (dosl. „spremnost na služenje“), od. lat. religare – „vezati se uz nešto“, datost kojom se razotkrivaju zabrane i dopuštenja u Tradiciji muslimana. Krajnje sažeto, ona predstavlja pojavni izraz vjerovanja kroz obrede. |
الإيمانُ (IMAN) | Vjera, njezin metafizički dar kao svjetlost utisnuta u ljudsko srce, gdje se i dragi Bog manifestira kroz Svoje Ime el-Muʼmin. Prema mātūridijskoj akaidskoj školi, kojoj i muslimani Balkana pripadaju, Vjera je konstantna kategorija. |
الإسْلام (ISLAM) | Dosl. pokornost i predanost (u vjerovanju), ortopraksa. |
الإحْسان (IHSAN) | Dosl. „dobročinstvo“, krunski segmenat religije, koji objedinjuje duhovnu vrlinu i vjerovanje, te kao takav predstavlja najviši obzir Njegova svjedočenja (mušāhede), „gledanje Ḥaqqa (Vrhovne Istine) preko Njegovih Svojstava“, pa stoga u hadisu i stoji: „... kao da Ga vidiš,“ jer Ga gleda iza zastora Njegovih Svojstava kroz Njegova Svojstva. |
الفِطْرَة (FITRET) | Iskonska narav čovjeka. Odatle i Božije Ime el-Fāṭir, koje se vezuje uz nju. |
التنْزِيه (TENZIH) | Svenadilaznost, neusporedivost, transcendencija. |
التَّشْبِيه (TEŠBIH) | Sličnost, uprisutnjenje, antropomorfizam, imanencija. |
التَّجْسيم (TEDŽSIM) | Korporealizam (Bogu pripisivati fizička svojstva). |
التَّعْطِيل (TAʼTIL) | Prenaglašena transcendencija, apofatička teologija. |
الذَّاتُ (ZAT) | Božija Bît, Ličnost. |
الصِّفات (SIFAT) | Božiji Atributi, Njegova Svojstva. |
الأحَدِيَّة (EHADIJjET) | Božija apsolutna Jednost, izraz za Božiju Bît. |
الواحِدِيَّة (VAHIDIJjET) | Božija Jedinost manifestiranja kroz Njegova Imena i Atribute. |
الكَوْنُ (KEVN) | Postojanje, bivanje; cijeli svemir u svoj njegovoj ukupnosti. |
الوُجُود (VUDŽUD) | Bîtak, egzistencija (tak. i mevdžūd). |
العَدَمُ (ADEM) | Nebîtak, ništavilo, nepostojanje (tak. i maʽdūm). |
الفَيْض (FEJZ) | Izlijevanje, manifestiranje, (mn. el-fujūḍ, el-fujūḍāt), lat. emanatio. |
التَّجَلِّي (TEDŽELLI) | Božije raskrivanje i očitovanje (mn. et-tedžellijāt). |
الصُّورُة (SURET) | Lik, forma, oblik. Odatle i Božije Ime el-Muṣavvir. |
المَشِيئَة (MEŠIʼET) | Htijenje, preegzistentna Božija Volja. |
الإرادَة (IRADET) | Volja, Božija manifestirajuća volja. |
الرِّضاء (RIDA) | Božije zadovoljstvo, raziluk. |
الإخْتِيار (IHTIJAR) | Slobodan izbor. |
الأزَل (EZEL) | Oduvječnost, praiskon. |
الأبَد (EBED) | Zauvječnost, beskonačnost. |
السَّرْمَدُ (SERMED) | Istodobna oduvječnost i zauvječnost. |
الجَوْهَر (DŽEVHER) | Supstancija, esencija. |
العَرَض (ARED) | Akcidencija, sve ono što je nestalno i po samome sebi nepostojeće. |
الكُمُون والبُرُوز (KUMUN i BURUZ) | Latencija i manifestacija, lat. in potentia i in actu. |
الجَوْهَرُ الفرْد (DŽEVHER-I FERD) | Individualna supstancija, atom (ar. elleḏī lā jaqbelul-qisme). |
الأُنْصُر (UNSUR) | Elemenat. |
الماهِيَّة (MAHIJjET) | Kakvoća, kviditet. |
المائِيَّة (MAIʼIJET) | Štostvo. |
القَدِيم (KADIM) | Oduvječan, Bespočelan. |
الحَدِيث (HADIS) | Stvoren, vremenit. |
الجِسْم / الجَسَد (DŽESED / DŽISM) | Tijelo, tjelesnost. |
الدَّلِيل / البُرهان (BURHAN / DELIL) | Dokaz. |
التَّحَوُّل (TEHAVVUL) | Preobrazba, mijena. |
الإسْتِحالة (ISTIHALET) | Teomorfoza. |
الحَوادِث (HAVADIS) | Pojave. |
النَّظَرُ الفِكْري (EN-NAZARUL-FIKRI) | Spekulativno mišljenje. Njihovi promicatelji oslovljavaju se kao ehlun-naẓar i aṣḥābul-efkār. |
الحَواسُّ الخَمْسَة (HAVASS-I HAMSE) | Pet osjetila. |
الحُلول (HULUL) | Utjelovljenje. |
القَضاء و القَدَر (KADA i KADER) | Predestinacija i predeterminacija. |
الجَبْر (DŽEBR) | Fatalizam. |
الكَسْب (KESB) | Stjecanje. |
المُقَلِّد (MUKALLID) | Koji oponaša i slijedi (tak. i taqlīd). |
المُمْكِن (MUMKIN) | Moguće. |
الإمْكان (IMKAN) | Možnost, mogućnost. |
المُحال (MUHAL) | Nemoguć(e). |
الحُسْنُ والقُبْح (HUSNU i KUBHU) | Dobro i loše (kao moralna kategorija). |
Iz evropskih jezika:
Ab eterno | Oduvijek, odvajkada. |
Antropomorfizam | Sve stvari i pojave, a onda i dragi Bog, protumačeni na ljudski način; prenošenje ljudskih osobina na božanska. Suprotan pojam je transcedentizam. |
Apokatastaza | Vraćanje, povratak na prijašnje, izvorno stanje. |
Bîće | Sve ono o čemu se može reći da jeste, da postoji: kamen, životinja, čovjek, pojam, itd. |
Bît | Ono po čemu nešto jeste. |
Bîtak | Prisustvo bîća u cjelini, ono što naprosto jeste. |
Coincidentia oppositorum | Jedinstvo suprotnosti, izjednačavanje svega suprotnog u dragome Bogu. |
Demiurg | Od. grč. „obrtnik“, stvaralac svijeta (pojam preuzet iz grčke filozofije), u značenju funkcije koju je vršilo božanstvo stvarajući svijet od ideje i materije. |
Enuncijacija | Iskaz, sud, objava, obznana. |
Hipostaza | Bît, pojedinačna supstanca; hispotazirati – pretvoriti u samostalnost, u supstancijalnost, u nešto što ne postoji materijalno. |
Imanentno | Sadržano u nečemu, ostaje unutar određenog područja. |
Korporealizam | Stav da dragi Bog ima sasvim fizičku pojavu, fizičko tijelo. |
Lice | Pored karakteristika koje posjeduje stvarnost, „lice“ posjeduje i duh, pa je, analogno, viši pojam od pojma „stvarnost“. |
Okazionalizam | Od lat. „prilika, slučaj“, teorija odgovarajućih uzroka, učenje da se odnos tijela i duše ne sastoji niti u uzajamnom uzrokovanju niti u stalno postavljenom paralelizmu, već u tome da odgovarajući sklad tjelesnih i duševnih promjena proizvodi nadnaravna sila svaki put od prilike do prilike. |
Ontoteologija | Teološka disciplina koja tretira problem bîtka, pitanje suštine, nauk o bîtku kao nauk o sâmom dragom Bogu, pa kroz spoznaju Bîtka čovjek spoznaje i dragoga Boga. |
Ortopraksa | Od. grč. „orthos“, „ravan, pravi“, gdje prvi dio složenica određuje ispravnost i pravilnost; te grč. „praxis“, u značenju „rada“, „radnje“ i „čina“, primjena, vršenje, djelovanje, ispravan postupak, ispravno djelovanje, koje se onda u teologiji poistovjećuje sa Sunnetom (praksom Poslanikovom, a.s.). |
Pneumohistorija | Od grč. pneuma (dah, vjetar, životni dah, životni princip), historija kao manifestiranje božanskoga Duha unutar svjetova. |
Stvarnost | Sve stvari potčinjene mehaničkim zakonima. |
Transcendentizam | Prelaženje granica ljudskog iskustva, što se ne može spoznati metodom indukcije, svenadilazno i ni s čim usporedivo (za razliku od antropomorfizma). |
Zbîlja | Cjelokupnost svega što jeste, svega što postoji, što je stvarno. Zbîlja je širi pojam od pojma „stvarnost“ jer obuhvata i ono što je nestvarno – mašta, mišljevina, itd. |