Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (IV dio)

Od Medine do Sarajeva

Rano u nedjelju 9. marta 1969. ostavili smo Medinu i krenuli kući. Prvi konak je bio u pustinji, drugi u Rijadu, treći opet u pustinji, a četvrti i peti u Kuvejtu. U Kuvejtu se pročulo za naš dolazak, pa su nas odmah potražila dva mlada brata porijeklom Mostarca. Njihov djed je u doba austrougarske okupacije ostavio Mostar i hidžret učinio (iselio se) u Tursku, i nastanio se u Palestini. Njegovi unuci su pred izraelskom okupacijom našli sklonište u Kuvejtu. Drago im da vide svoje zemljake i da razgovaraju "bosanski". Vruća im je želja da se ožene iz stare domovine, te je u toj namjeri stariji bio nekoliko sati u Mostaru. Žali što nije uspio naći svoje rođake. Od njih sam saznao da su palestinske izbjeglice čvrsto organizovani u Oslobodilački front i da svagdje ulažu određeni postotak od svojih zarada za oslobođenje domovine. Puni su optimizma i vjeruju u uspjeh preko svojih vlastitih snaga. Za požaliti je što i mi muslimani sa jugoslovenskog područja ne osnujemo društvo za vezu sa našim iseljenicima kao što imaju Hrvati, a vjerovatno i Srbi. Svugdje ima naših iseljenika koji se interesuju o svojoj staroj domovini i vole je.

Mene lično nije zanimao Kuvejt, kao što me ne bi zanimao dnevni život kakvog bogatog princa ako živi sam za sebe. Ni posjeta vjerskom udruženju koje je priredilo prijateljsko veče našim i turskim hadžijama nije mi mnogo prijala. Naime, prvo su dali riječ našem predstavniku Jusufspahiću, pa onda turskom predstavniku Jašar-ef. Ma koliko da je IVZ u Jugoslaviji sanirala svoj rad i život, ipak smo mala vjerska zajednica u odnosu na Turke i prvu riječ trebalo je dati Turcima. Ali, netrpeljivost iz prošlosti između Arapa i Turaka i ovdje je pokazala svoju prisutnost. Najnovija historijska dokumentacija govori, da je turski sultan Abdul-Hamid II, volio Palestinu i Kudusi šerif ništa manje nego ih danas vole arapski kraljevi i predsjednici republika. On nije prihvatio nijedan prijedlog cionista, prema kome bi treći muslimanski Harem i Mesdžidi Aksa, pripao židovskoj administraciji. Za osvetu, onaj isti turski državljanin Jevrej kojeg je Abdul-Hamid odbio i nije htio prodati Jerusalim, bio je u Mladoturskoj delegaciji od tri člana koja je imala zadatak da na svoje ruke primi Abdul-Hamidovu abdikaciju. Čudan je ovozemaljski život, ali, ništa ne treba shvatiti posve katastrofalno. Prema Imami Gazaliji, pod zlom koje se već zbilo leži skriveno buduće dobro. Okupacija Jerusalima po Izraelu teža je za kršćanstvo, jer tamo se rodio i živio Isus (Isa pejgamber). U blizini Jerusalima je Betlehem - kršćanska Ćaba, i teško pada, da tom Ćabom upravlja ko ne vjeruje Isaa alejhisselam.

Ipak se čovjek mora diviti upornosti Židova da osnuju svoju državu u Palestini. Sa njihovog vjerskog stanovišta teško im je vratiti Jerusalim. Za vrijeme Drugog svjetskog rata imao sam priliku kao bolnički imam doći u dodir sa dr Kaunicom, poznatim ljekarom Židovom. Od njega sam čuo da Židovi u svojim dnevnim molitvama mole da umru u Palestini.

13. marta krenuli smo prema Basri, gdje smo stigli predveče. Želio sam da posjetim kabur Hasani Basrije. To je u mjestu zvanom Zubejr, 20 km daleko od Basre. Sa Huremovićem i Solakom uzeli smo taksi i vodiča, pa odmah poslije akšama krenuli za Zubejr. Na ovoj dionici puta posjetili smo još dvije džamije koje nose ime znamenitih ashaba, hazreti Alije, četvrtog halife i hazreti Talhe koji se ubraja u desetoricu koji će zasigurno ući u Džennet (Ašerei-mubeššera). Kod ulaza u Zubejr zadesila nas je pješčana bura. Vjetar je bio toliko jak da je obarao i veliko drveće i nosio ljude. Auto se skloni o u jedan kut uz Zubejrovu džamiju dok je bura prestala. Ovamo je prije nas stigao Subašić sa svojim Zeničanima. Zbog jake bure svjetla su bila ugašena i teškom mukom nas je šofer doveo do Hasani Basrijinog turbeta. Ovdje je i turbe Ibni-Sirina, osnivača nauke o tumačenju sna (Tabiru ruja). Iskazali smo im dužno poštovanje i proučili Fatihe. Šofer nas je u znak pažnje provozao kroz cijelu Basru, uzduž i poprijeko. Iako je hotelijer bio vrlo pažljiv i uslužan, neke hadžije je nerviralo noćno kucanje novo­prispjelih gostiju i žestok lavež pasa.

Sutradan preko Ammare nastavili smo put prema Bagdadu. Bio je mrak kad smo stigli. Put je vodio kroz ofi­cirsko naselje i vidjeli smo da je vojna pripravnost. Naime, u to vrijeme je u Siriji održavano zasjedanje Bas partije. Na zamolbu Sahačića vojnik motorist nas je proveo kroz Bagdad na drum za Kerbelu. Bagdad je u noći kao čarobni grad. Naš autobus je morao usporavati vožnju jer je išao prvi, da se ostali autobusi ne zagube, pa je to dobro došlo da gledamo iluminacije na Eufratu i Tigrisu, i brojnim mostovima. Kad smo ostavili grad i stupili na magistralu, šoferi su požurili i brzo prevalili 105 kilometara. Oko pola noći stigli smo u Kerbelu. Iz daleka smo ugledali zlatne munare iz dva velika turbeta i džamije. Brzo smo našli udoban konak, a većina je prenoćila u autobusima. Ja sam odmah otišao do hazreti Husejna. Moglo se je ući u veliku avliju, dok su džamije i turbe bili zaključani. Jedva sam poslije uspio naći naše konačište i svoje društvo. Vodič i šofer imali su krevete, a nas trojica smo koristili svoje poljske dušeke.

Kerbela je ime grada, a i pokrajine sa još dva velika grada Nedžef i Kufa i četiri manja: Ajnuttemre, Abbasijja, Husejnijja i Han-Hammad. Pokrajina broji 340.000 stanovnika, a Kerebela 84.000. Kroz grad protječe rijeka Husejnijja koja se ulijeva u Eufrat. Na ovom mjestu se odigrala kobna bitka i pao kao šehid sa 72 rane hazreti Husejn, 10. muharrema 61. (680.) godine. Jezidova vojska mučila ga je prije toga sa žeđom jer su im zabranjivali prilaz vodi. To je dan žalosti kod šiija, a i znatnog dijela sunnija, simpatizera i pristaša tarikata.

U doba vladavine Omejevića hazreti Husejnovo turbe je bilo posve primitivno. Abasovićki halifa Memun, drugi sin Haruni Rešida, prvi je podigao pristojno turbe. Kasnije su ga dograđivali i proširivali: halifa Muntesir, emir Muhammed Ebu-Zejd i emir Urman Ibn-Šahin, sultan Adudud-Devle Bujević i turski sultan Murat IV. Turbe danas ima osam prostorija i služi ujedno i kao džamija, sa dimenzijama 95x75, 27 metara visine i 10 vrata. Kabur je ograđen sa 12 mušebaka. Sve blista u zlatu, draguljima i raznom kristalu, da pamet staje. Desno i lijevo do glavne kapije sagrađena je po jedna munara obložena suhim zlatom. I kube je obloženo zlatom, a na vrhu je stalak sa velikim draguljima. U jednom odjeljenju je bogata riznica-muzej.

Kojih 400 metara južno od hazreti Husejnova turbeta je turbe Abbasa, hazreti Alijinog sina iz drugog braka koji je poginuo na Kerbeli uz Husejna. I ono je vrlo bogato, ali munare nisu od zlata. U prvi mah mislio sam da je ovo turbe hazreti Husejnovo. Bio sam i u jednoj nereformisanoj medresi u sklopu čaršije na dersu fikha. Čaršija je vrlo bogata. Ovdje smo jeli najljepše hurme. Kuriozitet je; da vodaju po gradu krave i na licu mjesta ih muzu koliko zaželiš mlijeka. Uz jednu kravu bilo je i vrlo mlado tele. Zaželio sam da kupim knjigu o Kerbelau i obratio se jed­nom prolazniku u hodžinskoj nošnji. Nije me odveo u knjižaru nego u jednu kuću. Domaćin nas je primio vrlo lijepo i kazao mi se da je on muršid (vaiz) u hazreti Husejnovoj džamiji, a njegov stariji brat da je imam. Moj vodič je mislio da sam šiija i možda me zato i doveo njima. Kazao sam da smo mi jugoslovenski muslimani Sunnije Hanefije, što je domaćin i predosjećao. Zaustavljao me je na konaku ili bar na ručku. Međutim mi smo po programu još za koju minutu trebali krenuti. Za uspomenu mi je poklonio knjigu koju je napisao pod naslovom: Kelimatu Resulil-Azam (Riječi najvećeg poslanika), štampanu u Bejrutu 1967. i drugu knjigu koju je napisao njegov stariji brat Sejjid Muhammed Širazi pod naslovom „Šerhus­-sahifetis-sedždžadijje“ (Komentar Stranice padanja na sedždu od Džaferi Sadika), koja je štampana u Nedžefu 1967. Domaćinova je adresa Sejjid Hasan Širazi. Još mi je iz svoje biblioteke poklonio „Vodič kroz Kerbela“. Srdačno smo se rastali uz obostranu želju da se opet vidimo.

Na putu prema Bagdadu iz drugog pravca 80 km daleko od Kerbele je drugi znameniti grad Nedžef, a na putu za Nedžef je Kufa, pa smo i njih posjetili.

U Nedžefu smo se zadržali tek toliko da klanjamo podne u hazreti Alijinom turbetu, koje je ujedno i džamija. To je velebna zgrada sa zlatnim kubetom i dvije zlatne munare, sahat kulom i vrlo prostranim haremom koji je okružen nizom drugih turbeta slivenih kao zid. Ovo se smatra zvaničnim hazreti Alijinim turbetom, iako je njegovo mubarek tijelo bilo preneseno na drugo mjesto iz opreznosti i sigurnosti. O tome postoji ogromna literatura. Mit je opleo lovorov vijenac oko Istine i na ovom pitanju se može vrlo lahko posrnuti.

1966. godine Nedžef je slavio hiljadugodišnjicu svoga Univerziteta. Tim povodom izdata je spomenica pod naslovom „Delilun-Nedžefil-ešref“. Prema toj knjizi Nedžef ima 20 velikih džamija, mnogo mahalskih mesdžida, 80 škola, 12 biblioteka, 16 prosvjetno-kulturnih društava, 6 štamparija, 3 izdavačke kuće, 29 novina i časopisa, 2 velika trga, 2 velike gasulhane, 4 velike banje, 4 velika groblja, 12 velikih ulica i čaršija i nizom drugih znamenitosti i spomenika kulture. U Nedžefu je sjedište mudžtehida, vrhovnog vjerskog starješine svih šiija na svijetu. Oni se zvanično nazivaju "džaferi" i tretiraju se kao peti mezheb, za razliku od gulati-šie – pretjeranih šiija koji su zalutali. U krugovima mudžtehidove kancelarije vrlo je cijenjen hadži Husein-ef. Đozo i IVZ u Jugoslaviji.

Prošli smo kroz periferiju Kufe, jer magistrala zaobilazi centar, a hadžije se već i zasitile turizma. Najvažnije građevine u Kufi su džamija u kojoj je izvršen atentat na hazreti Aliju i Emirov dvorac (Kasrul-Emare) kojeg je podigao hazreti Omerov namjesnik Sad ibn Vekkas, ashab iz grupe Ašerei-mubeššere, 17. godine po Hidžri. Kufa i Basra su prvi organizovani centri islamske nauke i dva njihova metoda u izučavanju arapskog jezika i danas žive na katedrama arapskog jezika i kiraetima učenja Kur'ana. Inače, Kufa je bila prijestonica hazreti Alije.

Nije mi pošlo za rukom nagovoriti Sahačića da svrati­mo u Samerru, a Jusufspahić nije htio mimo njeg, dok su Hadžiabdić i Đozo ostali u Kuvejtu, pa smo se oko ikindije vratili u Bagdad. Odmah sam otišao na Babu-Šejhi ­Gejlani. U hazreti Abdul-Kadirovu turbetu su postavljali skelu, ali se moglo unići. Uspio sam prepisati tekstove sa ograde oko kubure. Sada je ovo lijepo turbe u odnosu na Kerbela i Nedžef izgledalo kao kapija u dvorcu. Od akšama do jacije bio sam kod Sejjid Jusufa Gejlani, a poslije jacije sudjelovao medžlisi-zikru u džamiji. Odlazak mi je teško padao. Zahvalio sam se Sejjid Jusufu na izdatom mi dokumentu iz kaderijske centrale u Bagdadu.

U hotelu društvo je bilo na okupu i pripremalo se za odlazak u Siriju. Rano u ponedjeljak 17. marta ostavili smo Bagdad. Prošli smo pokraj Kazimijje i izašli na autostradu Bagdad - Damask, dugu 1.050 km.

Damask, Halep, Adana, Ankara i Istanbul, gdje smo se zadržavali i noćivali u povratku, opisani su u putovanju na hadž 1966., stoga bi pisanje o njima bilo suvišno ponavljanje. Usputno ću spomenuti samo neke crtice.

Žudio sam da posjetim turbe Šejhi Ekbera Muhjiddin Arebije i znamenitog islamskog vladara Salahuddina Ejjubi. U Šejh Ekberovoj džamiji smo se upoznali sa trojicom: profesorom, učiteljem i studentom, koji su nas bratski prihvatili. Odmah su nas odveli sebi na sijelo i večeru, i dva dana pozivali, prizivali i gostili. U dva maha sam bio kod Sejjid Nasiruddina Elbanija, a profesor i književnik, kandidat za Nobelovu nagradu, Mahmud Mehdi Istanbuli nam je priredio poseban ručak. Nasiruddin slovi kao najbolji poznavalac hadiske nauke u Damasku i kao takav tri godine je predavao Hadis na novom teološkom fakultetu u Medini. Napisao je niz djela iz oblasti hadisa. Njegov otac je 1925. godine iselio iz Skadra gdje je bio imam i muderis i nastanio se u Damasku. U Damasku ima vrlo jaka kolonija Albanaca sa nekoliko briljantnih učenjaka. Svojom rukom mi je Nasiruddin nacrtao tlocrt Revzai Mutahhere sa nekoliko dragocjenih bilježaka. Na nesreću taj papir sam nosio u novčaniku i ukraden mi je 29. avgusta u autobusu na dženazi rahmetli Derviš-ef. Korkuta. To mi je bila dragocjena uspomena od Elbanije. Damask me je frapirao ljepotom i ljudima. Posljednju večer ostao sam do kasno kod jednog prijatelja i doživio iznenađenje. Padala je kiša i voda toliko nadošla da se nije moglo prići hotelu. Morali smo se prevesti autom na drugu stranu ulice gdje je bio hotel. Voda je bila još viša sutra kad smo morali putovati. Šofer je autom otišao do autobusa. Sreća što su autobusi visoki pa se pri ulazu nismo skvasili.

U Halepu nas je nekoliko bilo pozvano na kućno veselje kod jednog njihovog hadžije koji se vratio kući. Priređen je mevlud. Interesovali su se o životu muslimana u Jugoslaviji, a posebno u Sarajevu.

U Adani, raspitujući se o jednom Kemal-ef. s kojim sam se upoznao 1965. u Carigradu, a čijeg prezimena nisam zapamtio, dospio sam u društvo pristaša Bediuz-zemana Seida Nursije, vrlo interesantnog i populamog turskog učenjaka porijeklom Kurda. On je svojevremeno pomagao Kemala Ataturka, a kasnije se od njeg odvojio, sa izjavom da ne želi sarađivati sa muslimanima koji ne obavljaju redovno namaz. On je još u doba Turske carevine, kao mlad fenomen učenjak, došao na glas. Lično su ga poznavali naši uvaženi učenjaci hafiz Hasan-ef. Mavrić, muftija iz Ulcinja i Hamid-ef. Hadžibegić, profesor iz Sarajeva. Za vrijeme Kemala, a kasnije Ismeta Inenija, oko trideset godina je proveo u zatvoru ili zatočeništvu, gdje je pisao svoje risale - poslanice. Umro je 1956. u Sparti.

Jednu noć smo ostali u Ankari i tri u Carigradu. U Carigradu smo se osjećali kao da smo stigli kući. Japanska papuča mi je nažuljila petu i hramajući sam obišao nekoliko najdražih mjesta. Carigrad je za mene ipak najbliži, ali možda i stoga što sam ga makar i vrlo površno upoznao. Ovo je bila treća godina mojih boravaka u njemu. Moja dva, sa sofre, hadžska druga hadži Mujaga Baščaušević i hadži Sejdaga Kalajdžisalihović pohitali su za Sarajevo sa svojom rodbinom ne dospjevši mi reći ni Allahemanet. Dunjaluk je odmah stupio na životnu scenu. Unekoliko postao sam slobodniji u svojim posjetama.

U Sofiji smo poduže čekali na smještaj u hotel, jer smo stigli sahat ranije nego je bilo ugovoreno. Bilo mi je žao što u Sofiji nismo klanjali džumu, nego smo krenuli oko 10 sati.

Na našoj granici zbog carine bilo je izvjesnih poteškoća, opravdanih i neopravdanih. Nije pravo od hadžije nakit, svilu i razne tkanine prikazivati kao hadžske darove kao što su tespihi, sedžade, jagovi i slični suveniri, a nije pravilno ni od carinskih vlasti da ove tradicionalne hadžske darove carine kao uvoznu robu. Još je čudnije što carinski organi traže od nekih hadžija da na licu mjesta plate carinu u našim dinarima, kad su pri izlazu oduzimali višak iznad 5.000 starih dinara. To su očite suprotnosti. Mislim da u buduće Vrhovno islamsko starješinstvo posreduje kod carinskih vlasti da odlazak na hadž nije isto što i uobičajeni turizam, ali i da hadžski vodiči ne dozvole hadžijama kupovine koje dobivaju boju obične trgovine.

Posljednji konak, 28. marta, bio je u Nišu. Dočekala su me dva osobna auta sa rodbinom. Bio sam duboko ganut i osjetio da zaista krv nije voda. Sreća te nisu došli u Stanbol, jer bih možda i ja ostavio društvo i bez pozdrava. U subotu 29. marta u ranu zoru oprostio sam se od preostalih saputnika iz autobusa suznim očima jer smo 54 dana proveli zajedno i to ugodno i zadovoljno. Gotovo da nismo imali šta jedno drugom halaliti. Od Orašja do Sarajeva muslimanski narod je uzbuđeno i sa veseljem čekao i dočekivao hadžije. U ikindijskom vaktu stigao sam kući. Sve mi se činilo i ljepšim i dražim nego što sam ostavio.

Kao rezime mogu reći ovo:

- posjeta Mekki i Medini ne može se ni sa čim mjeriti ni porediti,

- posjeta i ostalim znamenitim mjestima iako vrlo kratka ipak je dragocjena,

- susreti sa ljudima i duhovno obogaćenje je neprocjenjivo.

Završiću sa ovim arapskim dvostihom:

In nilte ja rihas-sabā

jevmen ilā Erdil-Harem

Bellig selāmi Revdaten

fihen-Nebijjul-Muhterem!

To u prevodu znači:

Istočni vjetre kad stigneš

jednoga dana u Harem

Revzi od mene selam ćeš

u Njoj je Nebijj-Muhterem!