Kategorija
1. Uvod
I pored toga što sam uvjeren u važnost i delikatnost ove teme u naše vrijeme, ja ne krijem da sam se u početku kolebao da pišem o ovoj temi, pogotovo u ovo vrijeme, bojeći se da se to pogrešno ne protumači ili ne zloupotrebi.
Osim toga, danas se "vjerski ekstremizam" nalazi na optuženičkoj klupi i svi jezici i pera sa svih strana su se okrenuli protiv njega, a ja ne želim da budem na strani jačeg. Vlast je uvijek jača strana, a njen protivnik, su optuženi pojedinci ili grupe, slabija strana kojoj je dovoljno i to što je toliko nemoćna da se brani.
Ali nakon razmišljanja uvidio sam da se pitanje tiče cijelog islamskog svijeta, a ne jedne određene zemlje. Vidio sam da šutnja nije rješenje. Vidio sam da mi moja vjera ne dozvoljava da odbijem poziv koji mi je upućen i da bi to ličilo na bježanje sa bojnog polja. Zato sam se opredjelio za pisanje, oslanjajući se na Allaha, dž.š., znajući da se djela cijene po namjeri i da svakome pripada ono što odluči.
Ibn Abbas prenosi da je Muhammed a.s. rekao:
"Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer su propali prije vas oni koji su pretjerivali u vjeri". (Hadis prenose Ahmed, al-Nisai, Ibn Madže i al-Hakim)
Ibn Mesud prenosi hadis iz Muslimove zbirke u kome stoji da je Muhammed a.s. rekao: "Propali su oni što pretjeruju". To je rekao tri puta, a odnosi se na one koji pretjeruju u vjeri, budući da su oni strogi prema sebi pa je i Allah strog prema njima.
Sehl ibn Hanif prenosi hadis koji glasi:
"Ne budite strogi prema sebi, jer su propali oni što su prije vas bili strogi prema sebi, njihove ostatke ćete naći u isposničkim ćelijama i tekijama". (Hadis prenosi al-Taberani)
Sva tri hadisa upotrebljavaju jednu riječ da izraze kraj onih koji pretjeruju, a ta riječ je "propast".
Kada je riječ o konceptu ekstremizma, onda nikakvo objašnjenje niti odredba nemaju vrijednost ako nisu zasnovani na izvornim islamskim osnovama i utvrđenim šerijatskim tekstovima i pravilima.
On ne može biti utemeljen na slobodnom mišljenju, tvrdnji ili izjavi pojedinca. Jedini dokazi su Allahove riječi i riječi Njegovog poslanika. Bez čvrstog šerijatskog dokaza mladi koji se optužuju za ekstremizam neće držati do fetve, ovog ili onog članka, oni će energično odbaciti optužbu koja im je upućena i optužiće one koji je izriču za krivotvorenje i za neimenovanje stvari njihovim pravim imenima.
2. Dvije napomene o ekstremizmu
Ovdje želim dati dvije napomene o kojima treba voditi računa u ovoj temi:
Prva napomena:
Stepen čovjekove pobožnosti i stepen pobožnosti okoline u kojoj čovjek živi, zavisno od jačine ili slabosti same pobožnosti, ima uticaja na to da za jedne kažemo da pretjeruju, za druge da su umjereni, a za treće da su nezainteresovani.
Sigurno je da će jako pobožan čovjek koji živi u sredini koja se strogo drži vjere biti osjetljiv na najmanju vjersku nepravilnost ili propust koji vidi u svojoj sredini. On će se čak čuditi da ima muslimana koji ne klanjaju i ne poste preko propisane norme.
Na drugoj strani vidjećemo da se osoba čiji je stepen pobožnosti nizak, a uz to živi u sredini koja se usuđuje da krši Allahove zabrane i da negira Njegove odredbe, smatra ekstremistom čak i za takvu minimalnu pobožnost. Zato, što je veće neznanje okoline oko vjere toliko više optužuju one koji se drže vjere, one koji djeluju Bogobojazno i koji, često, kada dođu u dodir sa nekom nepoznatom stvari pitaju da li je to i to halal ili haram.
Mnogo je onih koji žive u našim zemljama sa islamskim imenima a tuđim mozgovima i koji obično poštivanje Božijih odredaba smatraju vjerskim pretjerivanjem. Mnogi, koji su prihvatili strane ideje i običaje, smatraju one koji se pridržavjau islamskog ponašanja u jelu, piću, nakitu i sličnom, krajnjim ekstremistima.
Druga napomena:
Nije ispravno da optužujemo čovjeka za ekstremizam zato što je odabrao prestrogo islamsko mišljenje, sve dok on vjeruje da je to bolje i pravilnije i dok vidi da je obavezan islamski da ga se pridržava, da će biti odgovoran za njega, bez obzira na to što drugi to mišljenje smatraju neispravnim. To je jer je on odgovoran samo za ono što sam vjeruje i što drži ispravnim, pa i ako je kroz to prestrog prema sebi.
U stvarnom životu ljudi se razlikuju u ovom pitanju: jedni su odabrali lakše i blaže, a drugi teže i strožije. Bilo je i među ashabima onih koji su bili blaži, kao Ibn Abbas r.a. i strožiji, kao Ibn Omer r.a.. Muslimanu je dovoljno u ovom slučaju da mišljenje koje prihvati, utemelji na jednoj od muslimana priznatih pravnih škola ili da se osloni na ispravan idžtihad koji se bazira na osnovnim islamskim dokazima.
Upravo ima mnogo toga što se ne odobrava onima koje zovemo "muslimanskim ekstremistima" i što se smatra prestrogim i cjepidlačenjem, a sve to ima islamskog osnova u našem zakonu i naslijeđu. Upravo mnogo toga su savremeni teoretičari prihvatili, to brane i tome pozivaju. Njima se jedan broj omladine odazvao, tražeći kroz to Allahovu milost i bojeći se Njegove kazne.
Zato ne možemo osporavati muslimanu ili ga optuživati za ekstremizam zbog toga što je strog prema sebi i što je uzeo islamsko mišljenje, kojim će, kako on to drži, više zadovoljiti svoga Gospodara i koje je ispravnije za njegovo uvjerenje i plodonosnije za njegov budući život.
Mi nemamo pravo prisiljavati ga da se odrekne svog mišljenja i tražiti od njega da se ponaša suprotno svom ubjeđenju. Sve što možemo je da ga mudro pozivamo, lijepo razgovaramo i dokazima ga ubjeđujemo, pa će se možda opredjeliti za ono što mi smatramo najboljim putem.
Šta je, dakle, ekstremizam, šta su njegovi dokazi i kakvi su njegovi vidovi?
3. Pristranost u mišljenju
Prvi znak ekstremizma je pristranost u mišljenju i to na takav način da se ne dozvoljava drugima da imaju svoje mišljenje. Zatim krutost u shvaćanju do te mjere da to onemogućava jasno viđenje interesa ljudi, niti ciljeva islama, niti prilika vremena, niti mu pak, daje mogućnost da vodi dijalog sa drugima, pa da ono za što se nakon toga odluči bude ubjedljivije i ispravnije.
Ono što ovdje osporavamo sljedbeniku ovog pravca je ono što smo osporavali i njegovim protivnicima i tužiocima, a to je pokušaj osporavanja mišljenja drugog i njegovo anuliranje. Mi mu uistinu osporavamo to što on osporava protivna mišljenja i druge poglede, pa makar samo on imao pravo a drugi bili u zabludi.
Čudno je da među ovakvima ima onih koji sebi dozvoljavaju da daju pravna mišljenja o najtežim pitanjima i najzamršenijim problemima onako kako ih oni sami vide, a ne dozvoljavaju savremenim teoretičarima, čija je to struka, pojedincima ili grupama, da daju pravna objašnjenja protivna onome što oni misle. Ova krajnja pristranost kojom čovjek potvrđuje sebe a negira sve drugo, je ono što uistinu vidimo kao znak ekstremizma.
Ekstremista kao da ti kaže: "Moje je pravo da govorim, a ti treba da slušaš. Moje je da rukovodim, a tvoje je da slijediš. Moje mišljenje je istina i ne sadrži greške, a tvoje je pogrešno i neistinito"... Međutim, na ovakav način on ni sa kime ne može naći zajedničku riječ.
4. Trajno obavezivanje sebe i drugih onim čime Allah ljude nije obavezao
Od vidova vjerskog ekstremizma je i trajno obavezivanje sebe sa težim, iako postoje olakšice, kao i obavezivanje drugih na to iako ih Allah nije obavezao. Nema prepreke da čovjek bude strog prema sebi u nekim pitanjima i da uzme najteže u nekim slučajevima iz pobožnosti ili opreznosti, ali nema potrebe da to bude njegovo stalno pravilo u svakoj situaciji kad on ima priliku da se posluži sa olakšicom, koju on, međutim, odbija i odbacuje.
Muhammed a. s. u tom smislu kaže:
"Olakšajte a ne otežajte!"
"Radujte a ne udaljavajte!"
te:
"Allah voli da se koristi olakšica kao što mrzi da se griješi".
a Allah o tome veli:
"Bog vam želi olakšati a ne želi vam otežati..." (2:185)
Poznat je u ovom pogledu hadis koji glasi:
"Muhammed a.s. nikada nije bio u situaciji da bira između dvije stvari a da se nije opredjelio za lakšu, ako nije bila grijeh".
Prihvata se da musliman bude strog prema sebi i da postupa po čvrstim odlukama, ostavljajući povlastice i olakšanja, ali ono što se od njega ne prihvata je da obavezuje druge ljude na to.
Jedno od najizraženijih svojstava Poslanika je da:
"...dozvoljava im lijepe stvari, a zabranjuje ružne, i diže s njih njihove terete i okove koji su bili na njima..." (7:157)
Muhammed a.s. je bio čovjek koji je najduže klanjao kada je klanjao sam, čak i kada je klanjao noću toliko je dugo stajao na kijamu da su mu stopala oticala, dok je skraćivao kada je klanjao kao imam, pazeći na okolnosti i na različite sposobnosti kada je u pitanju ljudska izdržljivost. Zato je rekao:
"Ako jedan od vas predvodi svijet u namazu neka skrati, jer među njima ima nemoćnih, bolesnih i starih, a ako klanja sam neka dulji koliko hoće". (Prenosi Buhari)
I zato je prigovorio Muazu kada je oduljio namaz u svojstvu imama:
"Zar griješiš, Muazu" !?
Ponovio je to tri puta.
Strog odnos prema ljudima ogleda se u tome da ih pozivamo na odgovornost za sunnete i nafile kao da su farzovi i za mekruhe kao da su harami. Ne smijemo obavezivati ljude osim s onim na što ih je Allah obavezao, a ono što prelazi preko toga (sunneti i nafile) je stvar vlastitog izbora, ako hoće mogu da čine, ako hoće mogu da ostave.
Dosta nam je ovdje hadis što ga prenosi Talha ibn Abdullah, koji se nalazi u "Sahihu", a odnosi se na beduina koji je pitao Poslanika za farzove, a Poslanik mu naveo pet namaza, zekat i post u toku ramazana (naravno uz šehadet i hadždž, primjedba priređivača), na što je beduin upitao:
"Ima li još nešto osim toga" ?
Poslanik je odgovorio:
"Ne, osim ono što je dobrovoljno".
Krenuvši beduin reče:
"Tako mi Boga, ja na ovo neću ništa dodati niti išta umanjiti".
Na to je poslanik rekao:
"Ko želi da vidi čovjeka koji će biti stanovnik dženneta, neka pogleda ovog".
Zato kažem, dosta nam je da musliman u ovom vremenu obavlja samo farzove i izbjegava velike grijehe da bi ga smatrali pripadnikom islama, naravno uz priznavanje Allaha i Poslanika. Iako musliman čini neke sitne grijehe on ima dovoljno dobrih djela, poput pet namaza, džume namaza, posta mjeseca Ramazana i drugih, koja brišu ove grijehe, jer
"Zaista dobra djela uništavaju ružna" (11:114)
ili
"Ako se vi budete klonili velikih grijeha koji su vama zabranjeni, Mi ćemo pokriti vaša hrđava djela i uvesti ćemo vas u plemenito mjesto". (4:31)
5. Strogost gdje joj nije mjesto
Strogost koja se ne prihvata je ona koja nije na pravom mjestu i u pravo vrijeme, kao ona koja se javlja u neislamskim zemljama ili ona koja se ispoljava prema onima koji su tek prešli na islam, ili pak , pri činu pokajanja (tevbe). U svim ovim slučajevima mora se voditi računa da se ne bude strog u sporednim i spornim pitanjima.
Tu se prvenstveno mora posvetiti pažnja primarnim i fundamentalnim pitanjima prije sporednih i drugorazrednih. Prvo se mora voditi računa o ispravnom vjerovanju i kad to bude na potrebnom nivou onda se može ići dalje i objašnjavati temelji islama, zatim moralne i etičke vrline, pa tek onda drugorazredna i sporedna pitanja.
Imao sam priliku da se u Americi sretnem sa mladićima, pripadnicima jedne islamske zajednice, koji su u jednom islamskom centru vodili žučnu raspravu oko toga što muslimani prilikom slušanja predavanja sjede na stolicama, a ne na hasuri ili serdžadi, te oko toga što se pri sjedenju ne okreću prema kibli, zatim oko toga što nose pantalone a ne bijele galabije, što jedu za stolovima a ne na podu itd.
Ovakav način razmišljanja i ponašanja i to u srcu Sjeverne Amerike, veoma me rasrdio, pa sam rekao: Preče vam je da u ovom društvu, koje se okrenulo materiji, pozivate vjeri u Boga i Njegovom poštovanju, da upozoravate na postojanje drugog svijeta, da upućujete visokim vjerskim vrijednostima i skrećete pažnju na zla u kojima danas plivaju materijalno razvijena društva, a što se tiče običaja i dopunskih stvari koje vjera preporučuje, njihovo vrijeme je nakon što se obavezujuće i fundamentalne norme učvrste i stabilizuju.
U drugom islamskom centru vidio sam kako su digli buku i prašinu zato što je u džamiji prikazan dokumentarni ili edukativni film. Čuo sam ih kako govore:"Pretvoriše džamiju u kino-salu"! Izgleda da su ovi zaboravili da džamija treba da služi i ovosvjetskim i onosvjetskim interesima muslimana, te da je džamija u Poslanikovo doba bila mjesto propovjedanja vjere, državni kabinet i stub društvenih aktivnosti. Nadam se da nije nepoznato danas nikome ono što prenosi Buharija i drugi sakupljači tradicije da je Poslanik dozvolio Etiopljanima da se igraju "igre bajoneta" usred njegove časne džamije i da je dozvolio hazreti Aiši da posmatra tu igru.
6. Surovost i grubost
Surovost u kontaktu sa drugima, grubost u ponašanju i krutost u saobraćanju sa ljudima, suprotno Allahovim i Poslanikovim uputama, takođe su znaci i vidovi ekstremizma.
Allah nam naređuje da Njemu pozivamo mudro a ne glupo, lijepom a ne grubom rječju i da raspravljamo na najljepši način:
"Pozivaj putu tvoga Gospodara mudrošću i lijepim savjetom. I raspravljaj s njima kako je najljepše"! (16:125)
Allah opisuje Poslanika riječima:
"Došao vam je Poslanik između vas, njemu je teško što vi griješite, a teži da krenete (pravim putem) i prema pravovjernicima je milosrdan i milostiv." (9:128)
Kao što mu se obraća objašnjavajući mu njegov odnos prema njegovim drugovima:
"Zbog milosti Božije ti si im blag, a da si bio grub i tvrda srca, oni bi se odvojili od tebe..." (3:159)
Kur’an samo u dva slučaja odobrava grubost i strogost:
(1) U borbi pri suprostavljanju neprijatelju, jer uspješna vojna taktika nalaže čvrstinu i zapostavljanje osjećaja blagosti dok se rat ne okonča.
(2) U slučaju izvršenja šerijatskih kazni nad onima koji ih i zaslužuju, jer nema mjesta emocijama u izvršenju Allahovih odredbi na Allahovoj zemlji:
"Neka vas ne obuzima prema njima nikakva samilost (u izvršenju odredbe) Božije vjere, ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan". (24:2)
A kad je u pitanju islamski rad, onda nema mjesta krutosti ni grubosti. U jednom hadisu stoji:
"Allah voli blagost u svakoj stvari"
u drugom:
"Ko preporučuje lijepo, neka to čini lijepim"
a u trećem:
"Blagost ne uđe ni u jednu stvar a da je ne ukrasi, a grubost ne uđe ni u jednu stvar, a da je ne upropasti" .
Islamski rad ne može ništa upropastiti kao grubost ako bude njegov pratilac. Kroz islamski rad se nastoji prodrijeti u čovjekov unutarnji svijet i od njega napraviti drugo biće po shvatanjima, osjećaju i ponašanju. Međutim, to je moguće postići jedino upornošću, lijepim odnosom prema svemu i poznavanjem čovjekove prirode koju često karakteriše tvrdoglavost. Zato islamski rad ne može bez blagosti, da bi se približilo čovjekovom razumu i osvojilo njegovo srce.
Kur’an nam navodi primjere Ibrahima a.s., Šuajba a.s., Musaa a.s. i drugih poslanika koji su strpljivo, mudro i na najljepši način pozivali Istini.
Imami Gazalija spominje kako je jedan čovjek došao abasidskom halifi Me’munu da mu drži vaz pri kojem je isti ispoljio dosta grubosti, na što mu je Me’mun, koji je bio veoma učen, rekao: "Budi blag, jer Allah dž.š. je poslao boljeg od tebe onom ko je gori od mene". Naredivši mu da postupa blago, svoju tvrdnju je obrazložio riječima: "Allah je poslao Musaa i Haruna a.s., koji su bolji od tebe, faraonu, koji je gori od mene i objavio im:
‘Govorite mu blagim riječima. Možda će se opametiti ili prestrašiti.’ " (20:44)
7. Sumnjičenje ljudi
Jedan od vidova vjerskog ekstremizma i njegova popratna pojava je sumnjičenje ljudi, viđenje drugih crnim očima, te prikrivanje njihovih dobrih a isticanje loših djela.
Polazna osnova kod nosilaca ovih stavova je okrivljavanje, a osnov okrivljavanja je osuda, suprotno pravilima islama i njegova zakona: Okrivljeni je nevin sve dok se ne dokaže da je kriv. Islam najstrožije upozorava na štetnost ove pojave, pa tako Allah dž.š. kaže:
"O, vjernici, klonite se mnogih sumnja, jer su neke sumnje grijeh". (49:12)
a Poslanik upozorava:
"Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažnija pojava".
Osnov sumnjičenja je samouvjerenost i omalovažavanje drugih, što je i bilo povod prvog grijeha na svijetu, Iblisovog grijeha.
Dosta nam je u ovoj stvari upozorenje Muhammeda a.s.:
"Kada čujete čovjeka da kaže:"Propadoše ljudi"! - znajte da je on taj koji ih upropaštava". (Prenosi Muslim)
8. Padanje u provaliju nevjerstva
Vrhunac ekstremizma je kada dođe u pitanje svetost drugih (treba se sjetiti da je Muhammed a.s. na oprosnom Hadžu muslimanima učinio svetim živote, čast, imetke itd. njihove braće po vjeri, primjedba priređivača) i kada njihovi životi i imeci postanu izloženi skrnavljenju, a to biva onda kada zavlada mračnjaštvo nevjerstva i optuživanja naroda da je napustio islam.
Ovo predstavlja krajnji vid vjerskog ekstremizma, gdje se njegov protagonista nalazi na jednoj, a ostali narod na drugoj strani.
Ovo je ono u šta je zapala sekta Haridžija. Haridžije su bili najpobožniji kad je u pitanju namaz, post i učenje Kur’ana, međutim njihova misao nije bila zdrava. Zato se na njih mogu primijeniti Poslanikove riječi:
"Vi omalovažavate svoj namaz uz njihov, svoje klanjanje uz njihovo, svoje učenje Kur’ana uz njihovo",
"Oni su prošli kroz vjeru kao što strelica probije metu",
"Njihovo učenje Kur’ana ne prelazi grkljan".
Karakteristične su njegove (Poslanikove) riječi u kojima opisuje njihovo svojstvo da oni
"...ubijaju pripadnike islama a prizivaju idolopoklonike".
Ovo njihovo posljednje svojstvo je dalo povoda jednom islamskom učenjaku da, kad je pao u ruke Haridžija, na njihovo pitanje ko je, odgovori: "Ja sam idolopoklonik koji traži utočište i koji želi da čuje Allahov govor". Oni su mu na to odgovorili: "Dužni smo ti pružiti utočište i odvesti te gdje ćeš biti siguran". Zatim su mu proučili:
"Ako neko od idolopoklonika zatraži od tebe utočište, ti mu (ga) podaj, dok ne čuje Božije riječi, zatim ga otpremi na njegovo sigurno mjesto". (9:6)
A da im je rekao da je musliman, odsjekli bi mu glavu (zato što su oni vjerovali da su jedino i isključivo oni na čitavom dunjaluku muslimani i da je svako onaj ko kaže da je musliman, a ne pripada njima, otpadnik od vjere, murted koga treba ubiti, primjedba priređivača).
Ovo su bile neke istaknutije karakteristike i neki jasniji dokazi pretjerivanja u vjeri i vjerskog ekstremizma.