Kategorija
Autor
1. Uvod
Uzvišeni Allah je objavio svome Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časni Kur’an derogirajući njime prijašnje Objave i čineći ga konačnom Uputom cijelom ljudskom rodu do Sudnjega dana. Poslanikova, s.a.v.s., ortopraksa, tj. njegov Sunnet shvaćen kao ono što je on radio, govorio i prećutno odobrio da se prakticira, nedvojbeno je najbolji i najznačajniji tumač Kur’ana, jer Poslanik, s.a.v.s., ne govori po svome hiru (en-Nedžm, 3.), i jer Uzvišeni, Allah, kaže: ''O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku...'' (en-Nisa', 59.). No, on je često i jedino vrelo islamskoga učenja, osobito u obredoslovlju (ibadat) i pravnim odredbama (ahkam). To dvoje (Kur’an i Sunnet) predstavlja konstitutivnu tradiciju islama, oko čega nema spora među muslimanima.
2. Konstitutivna i interpretativna tradicija
Za Kur’an se kaže da je Nur - svjetlost. Ta svjetlost je toliko jaka da je veliki broj svijeta na ovom dunjaluku zaslijepljen njenom žestinom, te ne vidi niti nju, niti ono što ona obasjava. Privikavanje našeg srčanog vida na tu svjetlost može se ostvariti samo potpunim "teslimom", tj. predanošću Allahu, dž.š., a ona nikad ne može biti potpuna sve dok čovjek ne pobjedi svoj "nefs", svoj ego. Ne kaže zalud Poslanik, s.a.v.s.: ''Tvoj najveći neprijatelj je u tebi.''
Za Kur’an i Sunnet smo rekli da čine konstitutivnu tradiciju islama, tj. same temelje i polog dini-islama. Sve ostalo je interpretativna tradicija islama, tj. ljudsko odmišljanje Allahove Objave.
Upravo oko interpretativne tradicije islama su se u povijesti, ništa manje i sada, najviše lomila koplja muslimanskih učenjaka, u čemu je ogromnu ulogu igrao i igra i sam muslimanski populus. Jednom rječju, u međumuslimanskim trvenjima proliveno je kako mnogo tinte, tako i krvi. Svaka vjerska skupina uzimala bi sebi isključivo pravo tumačenja pologa Istine, čime bi interpretativni nauk često bivao nasilno promican u konstitutivni obrazac Vjere.
S tim u vezi su u povijesti ostale zapisane i mnoge tragične egzekucije kojim je prethodila ekskomunikacija od strane državnog vjerskog establišmenta, poput primjerice sudbine poznatog sufije el-Halladža (pogubljen 922. u Bagdadu) ili nekih šiijskih učenjaka koji su bili pogubljeni po naredbi sultana Turske imperije, poput Nurullah eš-Šušterija (pogubljen 1611.).
Međumuslimansko nerazumijevanje i nepostojanje zdravog dijaloga je nažalost i danas veoma izraženo, a što se osjeća i kod nas. Vjerovatno jedno od ključnih pitanja jeste trezveno aktualiziranje odnosa sunizma (ehlu-s-sunne we-l-džema'a) i šiizma, prije svega onog njegovog predominantnog toka koji se oslovljava kao duodecimalni šiizam (eš-ši'a el-isna 'ašerijje). Ne smijemo zaboraviti da se šiijskom duhovnom geniju priklanja ogromna većina stanovnika Irana i Azerbejdžana, većina stanovnika Iraka, te veliki broj stanovnika Libanona, Pakistana, Afganistana i Jemena. Jaz između ta dva muslimanska ''bloka'' (sunizma i šiizma) je veoma izražen, osobito u arapskom svijetu.
Činjenica je da se kroz povijest po principu automatizma s obje strane gradio zid netrpeljivosti. Šiije su često bili skloni identificirati sunije s Jezidovom zločinačkom vojskom koja je masakrirala Poslanikova, s.a.v.s., unuka h. Husejna, njegovu porodicu i neke od uglednih ashaba, dok su sunije, s druge strane, često zatvarali oči pred određenim vjerskim i povijesnim činjenicama.
3. Međumuslimansko razumijevanje
Muslimansko biće u svojoj nutrini vapi za međumuslimanskim dijalogom kojim bi se zasigurno otvorila vrata za potpuno, kako individualno, tako i komunitarno, duhovno ozbiljenje na putu ka jedinstvenom pologu Istine. Nije slučajno veliki egipatski učenjak Ebu Zehre izdao fetvu prema kojoj je dža'ferijski mezheb (šiijska pravna škola koja slijedi metodologiju šestog Imama Dža'fera, koji je ujedno bio i Ebu Hanifin učitelj) ravnopravan s ostala četiri sunijska mezheba (hanefije, šafije, malikije i hanbelije).
U povijesti muslimanskog mišljenja je bilo i takvih kolosa za čiji se duhovni genij i danas ljudski um krzma u nedoumici kojem duhovnom toposu su pripadali, kao što je primjerice bio 'Alauddewle es-Simnani (XIV stoljeće), ili pak Hajdar Amuli (XV stoljeće). Upravo preko njihovog djela bi možda trebalo tražiti ''recepte'' međumuslimanskog dijaloga, tj. aktualizirati odnos sufizma kao ''sunijskog'' misticizma, s jedne strane, i šiizma, kao ezoterizma par excellence, s druge strane.
Šiijska duhovnost predstavlja samu ezoterijsku mladicu jedinstvenog islamskog čokota, prije negoli jednu hetorodoksnu tradiciju izrođenu u krilu islamske tradicije kao takve. To je činjenica od odsudne važnosti za predstojeći međumuslimanski dijalog, kojim bi se trebale ukloniti tragične egzistencijalne naprsline što su se pojavile na duhovnom licu integralne tradicije islama usljed lažno nametnutih dilema.
S druge strane, sufizam je već od samog početka duboko ukorijenjen u sunijski populus, a od el-Gazalija (umro 1111.) dobiva i svojevrsno službeno priznanje. Ne treba zaboraviti i to da skoro svi sufijski redovi (tarikati) za svog krajnjeg duhovnog rodoslovnika uzimaju h. Aliju i u svojim silsilama (duhovnim lancima) se vežu za njegove izravne potomke, poput Čištijskog sufijskog reda koji poštuje h. Alijinih jedanaest duhovnih nasljednika (dvanaest šiijskih imama).
O takovrsnom ''svadbenom vezu'' između sufizma i šiizma svjedoči i najpoznatiji Ibn 'Arebijev, k.s., učenik Sadruddin el-Qonjevi, za kojeg povijest bilježi da je bio u vezi s šiijskim učenjacima Sa'duddin Hemujehom (umro 1252.) i Nasiruddin et-Tusijem (umro 1274.), kao i primjer Behauddin Veleda (oca osnavača sufijskog reda mevlevija er-Rumija, k.s.) koji je bio sljedbenikom šiijskog učenjaka Nedžmuddin Kubraa, a čiji neposredni učenik je bio i već spomenuti Sa'duddin Hemujeh.
Važno je istaći i biti svjestan činjenice da i sunijski i šiijski islam dijele istovjetnu duhovnu baštinu čija oba obzira izrastaju na tlu autentične Riječi Božije i Sunneta Poslanika, s.a.v.s., dočim stanoviti specifikumi postoje samo u ravni interpretativnog genija.To u konačnici nimalo ne narušava autentičnost i vjerodostojnost ta dva interpretativna toka islamske vjere. To je moguće potkrijepiti valjanim pokazateljima samo ukoliko šiijsku duhovnost motrimo u svjetlu autentičnih tekstova koji razviđaju unutarnju fizionomiju te duhovnosti, a manje se budemo bavili političkom pozadinom.
4. Završne riječi
Kaže uzvišeni Allah u Kur’anu: ''On (Allah) spušta s neba vodu, pa koritima teče onoliko koliko ona mogu da prime...'' (er-Ra'd, 17.). 'Arifskim jezikom govoreći, a to je jezik dubokih duhovnih istina, pod vodom se u ovom ajetu smjera na Kur’an i njegova prebogata značenja koja nam Allah, dž.š., kroz njega raskriva, a pod koritima se misli na ljudska srca, pa od širine srca zavisi koliko će se moći primiti znanja i mudrosti.
Ovim bi se tekstom ujedno trebala potaći naša vjerska inteligencija ka poduzimanju konkretnih koraka u istinskom ozbiljavanju međumuslimanskog dijaloga.