Kategorija
1. U v o d
Odvažavajući se na rasvjetljavanje naslovljene teme, nipošto ne želimo kod čitaoca otvoriti dojam kako ovaj rad nastoji priopćiti nešto osobito i sasvim novo. Naprotiv, rasvjetljavajući naslovljenu temu, najiskrenije želimo predočiti čitaocu povijesni put i rast ''radosne vijesti'' o dolasku posljednjeg Božjeg Izabranika, koji je obećavan kroz sva objavljena štiva svim narodima, i koji će biti poslanik-dovršitelj svih Božjih objava i poslanstava. Sa njegovim poslanjem i Objavom koju će donijeti, ''radosna vijest'' će prispjeti svojoj punini i završnici. Taj Poslanik-dovršitelj, različito označavan i imenovan u raznolikim svetim knjigama i raznovrsnim duhovnim tradicijama, po sebi će izražavati puninu Božje milosti i dovršenje jasnog Božanskog nauma glede čovječanstva i svijeta. Istina, rasvjetljavajući ovu tematsku naznaku, nailazićemo na brojne poteškoće glede određivanja povijesno-vremenskih i kulturno-tradicijskih okvira, budući je pitanje ''radosne vijesti'', ili radosnog navještanja obećanog Poslanika, izraz zajedničkog vjerovanja sve tri objavljene duhovne tradicije, a svojevrsnih tragova i srodnih vjerovanja nalazimo i u neobjavljenim religijama i duhovnim tradicijama, primjerice, u ranom brahmanizmu, zoroastrijanizmu, u eleuzinskim misterijama i drugdje. Prema tome, bićemo prinuđeni voditi računa i o susjednim tradicijama koje za zajedničku temu imaju pitanje ''radosne vijesti'', čije se osobitosti najbolje uočavaju u svijetlu mesijanskog iščekivanja u klimi različitih religijsko-kulturnih sredina. Dakle, pitanje ''radosne vijesti'' stoji u tijesnoj vezi sa pitanjem ''mesijanizma'', koje ima višestruke povijesne korijene i religijsko-tradicijske osobitosti.
Nadalje, rasvjetljavanje ovog pitanja posvema otežava i faktor historicizma,koji je uvelike prisutan u sadržaju pretežnog broja svetih knjiga, koji je, u nastojanju da izvede jednu logičnu i koherentnu periodizaciju objavljenih istina, stvorio jedan vještački hronološki raspoređaj sadržaja dotičnih svetih knjiga, izazivajući pri tome još veće pometnje i nejasnosti oko onih temeljnih vrijednosti objavljenog vjerovanja, među koje vrijednosti se uvršta i pitanje ''radosne vijesti'' u svojoj spregnutosti sa ''mesijanizmom''. Činjenica prevođenja svetih knjiga (konkretno biblijskih štiva) sa svetog jezika Objave, na jezik jedne posve drugačije kulture i tradicije, takođe je unijela izvijesne pometnje u iznutarnjem raspoređaju objave, i duhovne horizonte i značenja objavljene Riječi svela na uža značenja i pojmove koji često podrazumijevaju sasvim drugačiju interpretaciju i naum. To je, dakako, bio znak suštinskog raskida nove duhovne tradicije sa onom starom (koje u biti treba da budu jedno), a formalna veza se samo izvanjski očuvala u pojmovima preuzetim iz prethodne duhovne tradicije. Najbolji pokazatelj koji potvrđuje ovu konstataciju je pojam ''logosa'', razmatran u kontekstu helenističke i kršćanske tradicije. Razglabajući naslovljeni problem, nipošto ne želimo praviti dublje i nepremostive jazove među različitim duhovnim tradicijama, posebice onim objavljenim, već, naprotiv, nastojimo uspostaviti pomirbene mostove među njima, budući su one samo izvanjski i vještački razdijeljene, dočim su iznutarnje utemeljene na jedinstvenom arhetipu objave i predaje. Različiti oblici mesijanizma u svojoj konačnici i iznutarnjoj biti uvijek se svode na jednu jedinstvenu i autentičnu predaju o ''Mesiji'', koji je samo različito odslikan i predstavljen u raznovrsnim duhovnim klimama i samo različitim pojmovima, šiframa i imenima označavan. Kako god se kroz cijelu povijest objavljivao samo jedan Bog, koji je nazivan i Jehovom, Elom, Elohimom i Allahom, tako je kroz sve objave, kroz sva štiva poznatih svetih knjiga, navješten jedan isti Poslanik-dovršitelj Božjih objava i poslanstva - Muhammed a.s..
Primjerice, jedinstveni arhetip svih Objava, duhovnih tradicija i predaja, ponajprije se može nazrijeti u jednoj činjenici, da su svi sveti jezici Objave pisali ''alfabetom'' koji teče s desna na lijevo (primjerice: sanskrt, aramejski, hebrejski i arapski jezik). Osim toga, pismo svih ovih jezika je sastavljeno iz samo jednog glasa - ''elifa'', koji ima vrlo rastegljivo simboličko značenje. Hermeneute-ezoterici napose vole u tome otkrivati tajanstvena značenja, otkrivajući na taj način i jedinstveno duhovno vrelo svih objava i religija.
Nadalje, imajući u vidu da su primjetna istovjetna učenja o principu preegzistentnog izbora svakog poslanika i naimenovanja njegove poslaničke misije, koji izbor se u povijesti samo formalno potvrđuje Božjim pozivom onoga kojega je u preegzistenciji učinio izabranikom, pokazatelj je koji dovoljno i jasno ukazuje na jedinstveni i zajednički korijen sveg Božjeg objavljenja i poslaničkog slanja. U sve tri objavljene duhovne tradicije, Adem a.s. je samo princip singularno-pluralne egzistencije ljudskoga roda, ali ne i prvi čovjek, jer su prije njega bili oslovljeni Božji glasnici-izabranici. U Starom zavjetu, primjerice stoji:
... Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih,
za proroka svim narodima postavih te ... (Jeremija, 1,1-5)
A poslanik Muhammed a.s. je rekao:
''Bijah poslanik još onda dok duh Ademov lebdijaše u rasponu kopna i mora.'' (Hadis)
Još jedan način kojim se može ustvrditi transcendentno jedinstvo religije, predstavlja mogućnost potankog propitivanja povijesnog konteksta (Sitz im Leben) izvijesnih fragmenata, napose Starozavjetnih štiva, što će doprinijeti rasvjetljavaju nekih drevnih proročkih vizija koje su i dan danas odveć konfuzne, te zbog toga dopuštaju mogućnost svakovrsnih teoloških interpretacija, koje u svakom slučaju ne moraju biti tačne, jer su subjektivne i proizvoljne. Ovaj rad, dakle, ima za cilj u prvom redu predočiti islamsko gledanje na fenomen ''radosne vijesti'', a u sklopu toga i osobitost mesijanizma u shvaćanju i vjerovanju islamskih vjernika. Nezamislivo je da se ovim radom želi obezvrijediti vjerovanje drugih naroda, a posebno ne vjerovanje ''Ehluh Kitaba'', kada je riječ o ovim pitanjima. Pitanje ''radosne vijesti'' u islamu je izraz jedne nezaobilazne istine, koja je prisutna u sadržaju kur’anske objave, pa ju je otuda nemoguće zaobići. Osim toga, ova pitanja su bila i ostala omiljena tema brojnih islamskih znanstvenlka, a napose komparatista religije, pa se stoga nije nimalo čuditi što postoji brojna literatura u povijesti islamske duhovne baštine, koja problematizira ova pitanja, počev od prvih klasika, do naših suvremenika. Herbejsko i kršćansko shvaćanje ovih pitanja dijametralno se razlikuje, pa je otuda teško vjerovati da će se ove tri duhovne tradicije u skorije vrijeme sresti i ujednačiti u svojim gledanjima na fenomen ''radosne vijesti'' i ''mesijanizma''. Na temelju svog sopstvenog vjerovanja, prethodne dvije duhovne tradicije su izgradile i svoj sopstveni koncept povijesti, te iznutra svog svekolikog teološkog korpusa izgradile i svoje osebujne teološke discipline.
Prema tome, ovim radom se želi samo to da se na temelju kur’anske predodžbe ''radosne vijesti'', izvede jedno neutralno znanstveno uspoređivanje, koje u svojoj konačnici može biti samo jedan neznatan doprinos ''Znanosti komparacije religija'' u njenom prilježnom nastojanju da se putem miroljubivog sintetizma uspostave pomirbeni mostovi medu izvanjski razdijeljenim od Boga objavljenim duhovnim tradicijama.
...on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih. (Kur'an, 26, 196)
...a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (Kur'an, 21, 107)
Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju moji čestiti robovi naslijediti. (Kur'an, 21, 105)
''Da tebe nije, o Muhammede, Ja ovaj svijet stvorio ne bih''. (Hadis kudsi)
Čim Bog odluči izvesti iz raja nevjernog Adema i Havu, istog časa im podari milosrđe i dobrotu, jer ih ne htjede prepustiti bespomoćne zlokobnom šapatu šejtana, nego im obeća slati objavu preko izaslanika svojih, na čijem čelu je bio Adem a.s. navlastito, da na poticaj Džibrili Emina ''glasno viču u uši nevjernom izabranom narodu Božjem'', da sve narode svijeta dozovu na stazu Gospodara svjetova, na put ispravnosti, radosti i milosrđa; da uz vjernost trajnom savezu s Bogom, svi oni koji uzvjeruju, postanu izravni zajedničari u vječnom duhovnom životu pod okriljem Božje milosti, ispunjeni blaženstvom i obdareni neprolaznom mladosti.
Povijesni rast ljudskoga roda se ostvarivao, poslanička izaslanja su slijedila jedno za drugim, Božji glasnici su neumorni u prilježnoj službi Bogu, stari savezi pucaju i novi se stvaraju između Boga i ljudi, a objavljujući plan Božji o uputi i spasenju, tegobno, ali sigurno dotječe svojoj punini. Spomen-znak svakog minulog saveza inkorporira se u spomen-znak narednog sklopljenog saveza, koji izbija na vidjelo sa slanjem novog Božjeg glasnika, i ostaje trajan znak, spomen i svjedočanstvo o vjernosti i nevjernosti ''izabranog naroda Božjeg'' i, posebice, svaki od spomen-znakova sklopljenlh i razvrgnutlh saveza s Bogom, ostaje jasan pokazatelj neiscrpne dobrote, ustrajnosti i ljubavi Boga koji po svaku cijenu hoće uputiti na put ispravnosti i spasiti čovječanstvo.
Pogledaj kakvi su samo znakovi sklopljenih saveza bili: Ademova jabučica, Nuhova duga, Ibrahimovo obrezanje, Salihova ''kamila koja iz stijene izlazi'', Musaove ploče sa ''Dekalogom'', Isaova ''Knjiga ljubavi'' (tj. Indžil, Jevanđelje) i Muhammedovo iskreno i konačno ''La ilaha illa 'llah''. Ovo su samo neki znakovi minulih poslaničkih misija, a koliko ih je još nepomenutih. Svaki od ovih znakova je tako mudro i skladno utkan u onaj posljednji znak vjere: ''La ilaha illa 'llah'', koji istodobno predstavlja puninu i dovršenje svega Božjeg objavljenja i svih poslaničkih misija. Dakako, to je posve razumljivo, kada se pouzdano zna da je svaki Božji glasnik objavljivao samo jednoga Boga, koji je Ishodište i Utok svega života, a svako poslanje je bilo mudro i dalekovidno navještenje i utiranje puta za dolazak najodabranijeg Božjeg Poslanika, koji će biti dovršitelj, punina i univerzalni znak milosti i stalne Božje providnosti, koja svojim dobokim zahvatima u ljudsku povijest u Poslaniku Islama dovršuje svoje objavljivanje, svoju neprolaznu slavu i neprolaznost svog budućeg gospodstva.
Mada je uporno nevjeran taj ''izabrani narod Božji'' (stari Izrael), Bog, ipak, ne odustaje da ''u starom stablu uvijek iznova ucjepljuje nove mladice Objave'', završno sa poslanjem Isaovim a.s., ostajući besprijekorno dosljedan Svom obećanju koje dao davno prije Ademu a.s. u raju i Ibrahimu a.s.:
...I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga... (Kur'an, 2,37)
...od Mene će vam upustvo dolaziti... (Kur'an, 62,38)
...O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste mi dali, - ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte. Vjerujte u ono što objavljujem, čim se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to nećete vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi (Kur'an, 2,40-41)
...Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno s onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte... (Kur'an, 2,43)
...koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu (Tori) i Indžilu (Jevanđelju), zapisana nalaze... (Kur'an, 7,157)
Kada više nije bilo načina da se iznova sklapa savez sa ''starim Izraelom'', Bog je iz milosti Svoje odlučio poslati posljednjeg Poslanika, ali ne više samo narodu Izrailjevu, nego svim narodima svijeta. Poslanik-dovršitelj ciklusa poslanstva i svega Božjeg objavljenja, biće podignut iz naroda koji nije izravno vezan za ''dom Davidov''. Ali, s druge strane, taj Poslanik je izravni potomak doma Ibrahimovog a.s.. Judeo-kršćanska tradicija je u ovome elementu oprečna islamskoj tradiciji, samim tim što posjeduje takav koncept povijesti koji ni načelno ne predviđa eru islama i poslaničku misiju posljednjeg Poslanika Muhammeda a.s.. Ono što je Muhammed a.s. u islamskoj tradiciji glede Objave i poslanja, to je Isa a.s. u kršćanstvu uz još neke dodatne osobitosti koje nisu primjerene duhu i naravi islamske objave, a Musa a.s. u judaističkoj tradiciji.
Bit naravi objavljenih riječi Božjih, prema islamskoj tradiciji, ne čini bilo kakav čin utjelovljenja. Riječ Božja nije punina Božje tjelesne uosobljenosti, već znak punine Božje prisutnosti, koja se, pokadšto, očituje u antropomorfnim apoteozama i raznovrsnim vizuelnim ukazanjima (munja koja šiba malodušne Israilce, gorući grm Musaov, rušenje planine, Džibrilova vizuelna ukazanja) i sl.. Dakle, objavljena riječ Božja uvijek je postajala samo znak punine Božje prisutnosti, kada je Bog navlastito prisutan, ali uvijek kao nešto posve drugačije, a nikako kao nešto utjelovljeno (verbo incarnato), postvareno. Jer, doista, nijedno Božje objavljivanje, prema islamskom učenju, kroz povijest nije bilo izraz doslovnog Božjeg otjelotvorenja pod prilikama tijela i krvi. Svako Božje objavljivanje je bilo na osobit način izvođeno, a Božje ukazanje je zauvijek od ljudskog pogleda ostalo skrito:
Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. (Kur'an, 42,51)
Niko nije kao On! (Kur'an, 42,11)
Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire. (Kur'an, 6,103)
Božji izaslanici su nestajali jedan za drugim, uvijek svjedočeći samo jednoga Boga i donoseći jednu istu radosnu vijest o Poslaniku islama, a s njima su prolazile i njihove neuspjele ili samo djelimično uspjele poslaničke misije... Na koncu poslaničkog ciklusa, Bog jedan i jedini Gospodar svega svijeta, odlučuje poslati posljednjeg Poslanika, čija će misija potvrditi istinitost svih ranijih poslaničkih navještenja, ustanoviti ispravnost i izvornost ranije objavljenih Knjiga, koje bijahu dijelom uništene, ili utajene, ili prometnute i zamijenjene za puke ljudske uplitaje i opservacije.
Ova posljednja poslanička misija, koja je povjerena Poslaniku islama, dovršitelju svega Božjeg objavljenja, punini Božje milosti, trajala je punih 23 godine dana. Kroz sve to vrijeme Bog saopštava svoju poruku, upotpunjujući i usavršavajući svoj Zakon (Shari'ah), stečeno u svom providonosnom odnosu spram ''izabranog naroda'', koji nevjerom odbijaše svaki savez sklopljen sa Bogom.
Koliko samo poslanika prije njega, sa punim žarom u srcu, ispunjeni tajanstvenim šapatom pouzdanog Džibrili Emina, naviješta živo Ime Božje, u malaksalu i nevjernu ljudsku dušu uvijek iznova zasađuju radost i nadu o skorom dolasku Poslanika-dovršitelja svega Božjeg poslanja i objavljenja.
Navještajući i nestajući sa povijesne scene, sa živim Imenom Božjim u srcu i nepokolebljivom vjerom u duši, napuštali su ovaj svijet, i pod Božjom providnosti:
...i Ja sam te za Sebe izabrao... (Kur'an, 20,41)
...i Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom Mojim. (Kur'an, 20,39),
stvarali su duhovnu jezgru za univerzalni duhovni genij buduće krajnje uspješne misije Poslanika islama, čije ime je naviještao sami Bog tijekom svog hiljadugodišnjeg slanja Božanskih glasnika.
Muhammeda, sina Abdullah ibn Abdul Mutaliba i Amine, već prvi poslanik Božji, Adem a.s., bijaše vidio u raju, ''gdje mu ime nad vratima rajskim slovima od svjetlosti ispisano bijaše.''
Poslaničko navještenje o njemu je registrirano u Vedama i Puranama, na temelju čijih tekstova su komparatisti religija protumačili proročanstva i ustanovili da se ona odnose na Poslanika islama, budući je u njima jasno pomenuto ime Muhammeda a.s.. Slična proročka navještenja o Poslaniku islama znanstvenici, napose islamski znanstvenici, pronalaze i u Starom i Novom zavjetu.
Slijedeći hronološki raspoređaj ovih svetih knjiga, donosimo tekstove iz pomenutih svetih knjiga u prevodu, uz obrazloženja i argumente istraživača-komparatista, koji su se pozabavili ovim znanstvenim istraživanjem.
Evo prevoda jednog proročanstva, koje je došlo u sadržaju Atharva Vede:
''O narode, slušaj ovo pažljivo! Čovjek vrijedan hvale (vrijedan hvale tj. hvaljeni tj. Muhammed jer je to značenje Poslanikovog imena na arapskom jeziku) podići će se iz naroda. Mi ćemo uzeti iseljenika pod našu zaštitu od šezdeset hiljada i devedeset neprijatelja, čiji je prevoz dvadeset kamila, čija ponositost položaja dotiče nebesa i svija ih. On je dao Maham Rishi trista arapskih konja, deset hiljada krava, sto zlatnika i stotinu krugova.'' (Atharva Veda, Kanda 20, Sukta 127, Mantra 1-3)
Slično proročanstvo je došlo i u sadržaju Sama Vede, fragmenat 6 i 8 u drugom dijelu ove svete knjige. Zbog skučenosti prostora nećemo donositi tekst proročanstva, nego ćemo samo parafrazirati sadržaj tog proročanstva.
Naime, u tom proročanstvu se kaže da je Ahmed (Muhammed) primio Zakon od Gospodara svoga, koji je pun mudrosti. Iz kojega sija svjetlost poput sunčevih zraka.
Neki indijski komentatori Veda su zbunjeno zastali pred ovim proročanstvom, a napose pred riječju ''Ahmed'', pa su njeno značenje pomiješali sa nekim indijskim pojmovima, pa je na taj način nastao svojevrstan notarikon čije značenje bi imalo glasiti ovako: ''Odista ja sam jedini koji je primio pravu mudrost od Oca.'' No pretežan broj komentatora Veda su potvrdili autentičnost ovog teksta i pojam ''Ahmed'' preveli vlastitim imenom.
Evo prevoda proročanstva koje je došlo u sadržaju Phavishya Purane, u čiju autentičnost je bio posumnjao Arija Samaj, ali su Sanatanist Pandit i većina hindusa potvrdili da je ona vrlo autentična.
Predskazanje teče ovako:
...Malechha (koji pripada stranoj zemlji i govori stranim jezikom) duhovni učitelj će se pojaviti sa svojim drugovima. Njegovo će ime biti Muhammed. Rađa (Bhaj) nakon kupanja ovog Maha Dev Arab u 'PANCHGAVYA' i u vodi Ganga (tj. nakon njegova čišćenja od svih grijeha), ponudio mu je darove svog iskrenog divljenja, iskazujući mu svako poštovanje, rekao mu je: ''Pokoravam ti se!'' ''O ti, ponose čovječanstva, stanovniče Arabije, ti si prikupio veliku silu da ubiješ đavola, a sam si bio zaštićen od svojih protivnika. O ti, sliko najsvetijeg Boga, najvećeg Gospodara, ja sam ti rob, uzmi me kao onoga koji leži na tvojim nogama.'' ... (Phavishya Purana, Parv 3, khaud 3, adhya 3, shalok 5-8)
U originalnom tekstu ovog proročanstva peta riječ sa lijeva na desno ime je našeg Poslanika. Ono čak daje i ime zemlje u kojoj je Poslanik rođen.
Sljedbenici parsi religije imaju dvije svoje vrste svete knjige: ''Dasatir'' i ''Zend Avestu'', koje se popularno nazivaju Starim i Novim zavjetom parsi religije. U ''Dasatiru'' pod brojem 14, koji je vezan za ime Sansahil, ne samo da postoji potvrda učenja islama, nego jasno predskazanje o dolasku poslanika Muhammmeda a.s.. Proročanstvo je načinjeno pod najjasnijim uvjetima, a prethodila mu je vizija stanja krajnjeg rasula i amoralnosti u Perziji. Proročanstvo (u prevodu) teče ovako:
... Kada Perzijanci padnu na nizak moral, u Arabiji će biti rođen čovjek čiji će sljedbenici preturiti njihov prijesto, religiju i sve ostalo. Moćnici Perzije će biti savladani. Kuća koja je sagrađena (misli se na Ibrahimovo podizanje Ka'be) i u koju su smješteni mnogi idoli, biće očišćena, a narod će se moliti licem okrenut njoj. Njegovi sljedbenici će zauzeti gradove Parsis, Taus i Balkh, i druga velika mjesta unaokolo. Ljudi će se sukobiti jedni s drugima. Mudri ljudi Perzije, a i ostali, pridružiće se njegovim sljedbenicima. ... (Dasatir, 14)
Predskazanje je, dakle, sadržano u knjizi koja je uvijek bila u rukama Parsija, a njene riječi ne dopuštaju dvostruko tumačenje.
Na temelju kur’anskih izviješća islamski istraživači, kao i neki drugi, tvrde da i u kontekstu Staroga i Novoga zavjeta postoje jasna proročka navještanja o Muhammedovu a.s. poslanstvu. No, sva proročna naviješća čije se ispunjenje dogodilo na Muhammedu a.s., kako shvataju islamski učenjaci, za kršćanske učitelje i teologe predstavljaju samo raznovrsne daleke pralikove Isusa povijesti i Krista vjere, koji će se iznova vratiti na svršetku vremena. Svekolika ranija proročanstva, za kršćane, predstavljaju samo jedno ustrajno i postupno utiranje puta za Isusov budući ministerij. Međutim, islamski znanstvenici su u svojim stavovima kategorični i krajnje odlučni u tvrdnji da se sva proroštva i ranija proročka navještenja posigurno odnose na posljednjeg Poslanika islama. U takvoj odlučnosti se napose ističe Muhammed Asad, Sa'id Havva, Mawlana Abdul Haqq, profesor Akkad i drugi brojni Islamski istraživači, koje ćemo pomenuti u široj literaturi na kraju rada.
U narednim recima donosimo starozavjetna i novozavjetna proročka navještenja o Poslaniku islama, prema hronološkom raspoređenju. Zbog suženosti prostora, samo neka navještenja ćemo citirati u prevodima, a na neka ćemo uputiti čitaoca da ih sam pročita u sadržaju biblijskih štiva.
Ponovljeni zakon XVIII, 15-18, govori vrlo jasno o podizanju Poslanika (koji je će biti kao Mojsije) između braće Israilaca, tj. Ismailija ili Arapa. Pasus koji je u pitanju u prevodu teče ovako:
... Poslanika kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignuće ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od Jehove, Boga svoga, na Horivu, na dan zbora kad si govorio: ''Neću više da slušam glas Jahve, Boga svoga, niti želim više gledati taj silni oganj, da ne poginem!'' Na to mu reče Jahve: ''Pravo su rekli. Podignuću im poslanika između njihove braće, kao što si ti. Staviću Svoje riječi u usta njegova da im kaže sve što im zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih Poslanik bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom.'' ... (Deuter. XVIII, 15-18)
U gore citiranom pasusu, poslanik Muhammed a.s. je sasvim očigledno najavljen, jer Bog je objavio svim Israilcima da će im podići poslanika između njihove braće. Sada ne oklijevamo da ustvrdimo da je nemoguće da izraz ''braće Israilove'' ima ikakvo drugo značenje osim da su to Ismailije, a oni nikada nisu imali nikakvog poslanika do Muhammeda a.s.. U Ponovljenom zakonu (XXXIV,10) nalazimo da se više u Izraelu nije pojavio poslanik ravan Mojsiju. Otuda ne može ostati ni najmanja sumnja da obećani poslanik mora biti između Ismailija, braće Israilaca, dakle, između Arapa.
Sljedeće navještenje je takođe došlo u kontekstu Starozavjetne objave, i ono u prevodu glasi:
... Vidi li konjanike, jahače udvojene, jahače na magarcima, jahače na devama, neka dobro pazi, s pažnjom napetom! ... (Isaija, XXI,7.)
Isaija je u viziji vidio dva jahača: jedan od njih je bio jahač na magarcu, a drugi jahač na devi. Prema našem mišljenju gornji pasus je vjeran prevod originalnog hebrejskog teksta.
Ne može biti sumnje da su dvojica jahača, koje je predstavio prorok Isaija, bili obnovitelji istinite vjere. Jahač na magarcu je bio Isus Krist jer je on tako ušao u Jerusalim, a drugi jahač na devi je bio Poslanik Arabije, gdje je deva predstavljala glavno prevozno-prenosno sredstvo.
U Starozavjetnoj knjizi ''Pjesma nad pjesmama'' (V,16) stoji sljedeći tekst (transkribovano sa hebrejskog jezika):
''HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.''
Prevod: ''Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O kćeri jerusalimska.'' (Pjesma nad pjesmama, V,16)
Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći ''Muhamadim''. Na hebrejskom je sufiks ''lah'' upotrebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz ''Eloha'', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao ''Elohim''. Otuda je sasvim jasno da je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao ''Muhammed''. Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitog imena kao ''najvoljeniji''. Čak je i prevod ''najvoljeniji'' takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika. Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: ''Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.''
Što se tiče ostalih proročkih navještaja o Muhammedu a.s., koji su došli u Starom zavjetu, navešćemo ih redoslijedom, a čitaocu prepuštamo da ih sam pronađe i temeljito iščita (napose temeljito su obradili ta mjesta S. Havva i Mawlana Abd Al Haqq – vidi literaturu na kraju ovog teksta):
Ponovljeni zakon, 33
Postanak 17,20; 49,10
Psalam 45
Isaija 42;54;65
Danijel 2
Rukovođeni kur’anskim istinama koje potvrđuju dalekovido navještenje Poslanika islama od strane ranijih proroka, čija su izviješća zabilježena u biblijskim štivima, islamski istraživači su ustvrdili da se i u Novom zavjetu nalazi nekoliko navještenja takve vrste. Mi ih ovdje donosimo samo u najkraćim podacima, jer zbog suženosti prostora nismo u mogućnosti svako od tih navještaja u cijelosti citirati. Stoga čitaoca upućujemo na slijedeća Novozavjetna mjesta:
Judina poslanica
Matejevo jevanđelje, 13,31; 20,1-16; 13,21-43; 3,1-2
Otkrivenje 2,17 i 26
Ivanovo jevanđelje 14,24-26; 16,7-14
Šira obrazloženja i argumente na temelju kojih islamski znanstvenici temelje svoje tvrdnje, čitalac može pronaći u djelima tih znanstvenika koja donosimo na kraju rada.
Odista, kroz cijelu povijest, vjeran obećanjima i savezima, putem Sopstvenog plana o upućivanju i spasenju, Bog neprestano gleda na Ahmeda, na Muhammeda, sina Abdullah ibn Abdul Mutaliba i Amine, koji će biti znak punine vaseljenske nade i sveopćeg Božjeg milosrđa. Bog ga je osobno ''odabrao za Sebe'', da bude dovršitelj svega objavljenja (Khatam al-anbiya'), istinski svjedok koji je za vijeke vjekova zasvjedočio živo Ime jedinog Boga svega stvorenja, opominjač i duhovni vidar cijelom ljudskom rodu.
Muhammed a.s. ne udara temelje nikakvoj ''Euharistiji'', koja bi bila nepresušno vrelo cjelokupnog vjerničkog življenja kod muslimana, niti ikakvo ''otajstvo stola otjelotvorene riječi'', već namjesto toga on ostavlja u cijelosti zabilježena Božja izviješća, koja je u vidu Objave primio; ostavlja Kur’an koji, kao kruna svih Božjih objava, je Bogom oslovljen kao ''Um al-Kitab'', tj. ''Majka svih objava''. Čiji skroviti plan je razvidnim učinio svojom živom poslaničkom praksom (sunnah), čija ispravnost i izvornost je povijesno i praktično jednostavno provjerljiva, zahvaljujući neprekinutom i vjerno zabilježenom lancu prenosilaca islamske usmene predaje. Poslanikova praksa (sunnah) i njegova usmena izviješća (hadith), ostaju trajna i izvorna hermenautika kur’anske objave.
Biti sasvim običan čovjek, koji u svojoj zreloj, muževnoj dobi, zadobiva čast ''Božjeg glasnika-dovršitelja'' a, s druge strane, biti predmet poslaničkih navještenja i hiljadugodišnjih poslaničkih vizija, biti temeljnim razlogom stvaranja svijeta i slavnim znamenjem poradi kojeg se svo milosrđe Božje prosipa na sve svjetove, vidljive i nevidljive i, pored toga, i sam biti milost po sebi, fenomen je koji čovjeka može baciti u bolna iskušenja, u zabludu sa nesagledivim tragičnim posljedicama.
Biti čovjek-Poslanik, ljubljen od Boga više nego svi ljudi i anđeli, a ni u jednom trenutku ne postati tajanstveno skrovište u koje se izručuje živa Božja sila i bit; jednom riječju, biti takav jedan Božji izabranik, a ne biti ni ''svetac'' ni ''sin Božji'', fenomen je kojeg samo iskreni vjernici mogu razumjeti; oni koji znaju za izvorno slovo Božje objave i koji na sve Božje zapovijedi odgovaraju bezrezervnim i uzvišenim činom odane vjere.
Zaista, Poslanik islama nikada nije postao mistificirana osoba, bilo kakav subožanski entitet, unatoč tomu što mu je univerzalno iskustvo svega Božjeg objavljenja bilo spuštano, sve ''dio po dio'', u prostore srca. Iako navještan od strane svih ranijih poslanika, nikada nije bio ''Emanu-el'', tj. ''Utjelovljeni Bog s nama'', nego je stalno svjedočio samo jednoga Boga, i pod dojmom Objave, usljed svoje ćudoredne savršenosti, u najvišim duhovnim stanjima samo postajao univerzalan čovjek ''Al-insan Al-kamil'', ostvarujući u jedan mah sva tri najuzvišenija duhovna stanja u sebi kao: ''rasul'', ''nabiy'' i ''ul-al-azm''. Ova tri časna duhovna naslova moguće je potpunije shvatiti samo u sklopu suštine kur’anske 0bjave, koja svu svoju skrovitu slojevitost otkriva u svjetlu poslaničke hermenautike.
Postajući u isti mah ''rasul'', ''nabiy'' i ''ul-al-azm'', u svom višem duhovnom poslaničkom usponu, Muhammedova a.s. iznutarnja zbilja ''Al-Haqiqa al-Mohammadiyyah'' izvorno i izravno proistječe iz Božjeg Imena ''Ar-Rahman'' (Milosrdni), koje predstavlja transcendentni aspekt Božanske milosti. Koja podsjeća na nebeski svod u kojemu su sve stvari sadržane. U ovom duhovnom stadiju tijesno se dotiču, ali ne prepliću, duh i narav kur’anske Objave i duh i narav Poslanika islama. Samo na tom duhovnom nivou Poslanik je ''Al-insan Al-kamil'', tj. ''Univerzalan čovjek'', ''koji je praslika svega stvorenja, uzor sve savršenosti, prvostvoreni, ogledalo u kojem Bog kontemplira opće bivstovanje.''
Iz ovakvog govora o Poslaniku islama mogla bi se zlonamjerno steći pogrešna predstava i zabluda doslovne apoteoze ili epifanije. No, Poslanik je prevashodno samo čovjek
''Reci: 'Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog.' '' (Kur'an, 18,110)
koji milošću Božjom u sebi opseže i dosiže vrhunske duhovne darove, koji su znak Božje darovateljske milosti i dobrote.
Ukratko, Poslanik islama, kao posljednji čovjek iz dugog niza ljudi koji su oslovljeni i pozvani da budu Božji izaslanici, posljednji je vjerovjesnik, koji bijaše ono sve troje što se uopće može biti u duhovnom izobraženju: ''nabiy'', ''rasul'' i ''ul-al-azm''. Navještavan je kroz sve poslaničke misije, kao i u svim Objavama koje su prethodile kur’anskoj Objavi, kroz koje mu je pripravljen put da bude dovršitelj Božjeg poslanja, punina Božje objave, svjedok i duhovni vidar. Poslan je svim ljudima svijeta. Svo Božje objavljenje je ozbiljio kao Zakon (Shari'a), Put i Spoznaju. Posvjedočio je istinu o samo jednom Bogu, Allahu, Gospodaru svega stvorenja, vidljivog i nevidljivog, a svoju iznutarnju zbiljnost primjerio naravi islamske Objave, koja je ''Majka svih Objava'', a krajnji cilj njegova poslanja je bilo geslo:
''Da upozna konačnu narav stvari, i da do najviše plemenitosti izvede sve ćudi vaseljene.'' (Hadis)
Ebrahim Ahmed Bawany, ''Islam our choice'', Karači 1973. godine
S. Havva, ''Ar-Rasul'', Bejrut 1971. godine
Ahmed Deedat, ''What Bible says about Mohammed'', Durban, bez god. izdanja
Abdul Ehad Dawud, ''Mohammed in The Bible'', Karači, bez god. izdanja
Mawlana Abd Al-Haqq, ''Mohammed in the Religious sacred Books of the World'', Lahore, bez god. izdanja