Osnovni prioritet nastupajućega bajramskoga vremena

prije 21 year znaci

Kategorija

Međumuslimansko razumijevanje

Autor

Samir Beglerović

1. Hadis o Ramazanskome bajramu

Rekao je Allahov Poslanik, alejhisselam: “Na dan Ramazanskoga bajrama, meleki stanu na ulaze svakoga puta te počnu dozivati: ‘Poranite, o muslimani, Gospodaru svome plemenitome, Koji nagrađuje dòbrom i mnoge sevape dijeli. Naređeno vam bí bdijenje noću – pa bdješte, naređeno vam bí obavljanje namaza danju – pa klanjaste, poslušni da budete svome Gospodaru – pa zgrabite svoje naknade.’ A nakon obavljanja namaza, izvikivač oglašava: ‘Gospodar vaš oprosti vam, pa vratite se domovima vašim, upućeni, jer ovo je dan darivanja.’ Na nebu, ovaj dan naziva se Dan darivanja.” (hadis prenosi S‘ad ibn Evs el-Ensari, a bilježi et-Taberani)

Dragi Allah dao nam je da dočekamo još jedan Bajram. Dio muslimana probdio je noći mjeseca ramazana i klanjao dnevne nafile. Drugi dio vjernika ibadetio je manje. Kakobilo, u skladu s navedenim hadisom, nakon obavljanja bajram-namaza, svakom će naknada biti data na osnovu uloženoga truda u proteklih mjesec dana.

Naknadu određuje i omogućuje Bog dragi, nakon isteka mjeseca ramazana. Mi na to ne možemo utjecati. No, ono na šta možemo i moramo utjecati jeste bajramsko vrijeme.

Ako Bog dragi dadne, uskoro će i drugi muslimanski blagdan, a do narednoga mjeseca rahmeta, magfireta i selameta očekuje nas mnogo iskušenja i obaveza. Stoga, potrebno je upiteti se: u moru iskušenja i obaveza šta nam je osnovni prioritet? Upravo o tome prioritetu s Božijom pomoći i namjeravamo nešto pisati.

2. Obaveza uspostavljanja mira među muslimanima

Šerijat nam propisuje naredbe i zabrane shodno Božijoj Volji. Mi, s druge strane, svrhovitost tih propisa možemo više ili manje shvatiti. U svakome slučaju, dužnost je slijediti ih. Naše shvaćanje Božijih propisa najpotpunije je kada sam zahtjev vremena kojega živimo te propise istakne kao bitne. U skladu s rečenim u uvodu ovoga rada, kao najbitniju stvar na kojoj svi muslimani moraju danas raditi ističemo obavezu uspostavljanja mira i sloge, prvenstveno među muslimanima ali i među ljudima uopće. na odrednica života današnjih muslimana jeste nesloga. Pored velikih nedaća koje guše islamski duh i tijelo, nezanemarljiv broj muslimana, direktno ili indirektno, i sami umnogome doprinose općem izuzetno teškom stanju. Neki od njih to čine vjerovatno vidjeći mogućnost za preusmjeravanje/projiciranje frustracija (izazvanih konstantnim nepravdama koje se muslimanima nanose od strane “moćnih ljudi”) na one “slabašne”. Ti “slabašni”, također muslimani, izloženi su dvostrukome pritisku: jednim od strane “moćnih”, i drugim od strane svoje braće.

Spomenuti dio muslimanske populacije, vjerovatno plašeći se otvorenoga suprotstavljanja “moćnima” na političkoj ravni te istodobno ne uspijevajući uvidjeti unutarnje razloge duhovno-tjelesne bolesti muslimanskoga bića, a valjda da bi “nešto radili”, sve svoje snage usmjerava ka uniformiranju “pravovjernih muslimana” i žigosanju “zabludjelih vjernika”. U svojim nastojanjima priziva davne, čak predislamske, društvene, kulturne i političke odnose, na silu navlači im terminologiju islama te “slabašnim” prezentira kao valjanu i obavezujuću interpretaciju Tradicije. Tako, kur’ansko-sunnetsku, u konačnici, naredbu: “Doista su vjernici braća” (Sobe, 10.), relativizira vlastitom interpretacijom, dijeleći u krvi, evo već preko XIV stoljeća, jedinstvenost muslimanskog življenja.

Aktivni zagovornici podjele muslimana ne egzistiraju kao jedna zasebna frakcija. Kao što je bolest raspodijeljenja po svim rasama, klasama i staležima ljudi, tako i “bolesni” podjednako prebivaju u tradicionalizmu, šiizmu, vehabizmu, sufizmu, selefizmu u drugim “izmima” muslimanskoga korpusa.

Budući je povijesna, a nikako kur’ansko-sunnetski propisana, realnost da većina muslimana sebe ugrađuje u neku frakciju, svaki musliman, neko u većoj a neko u manjoj mjeri, snosi odgovornost za širenje bolesti. takve osobe oslovljavamo pasivnim zagovornicima podjele muslimana.

Osnove islama uče nas da nakon preseljenja našega lijepoga Muhammeda, alejhisselam, ummet (uvjetno rečeno zajednica muslimana) živi bez fizičke poslaničke prisutnosti, sve do vremena drugoga Isaova, alejhisselam, dolaska. Kako onda ummet mora živjeti?

3. Primjer Musaa, alejhisselam, i sinova Israila

Musau, alejhisselam, bí određeno sačekati trideset noći i još deset, i nakon toga susresti se s Gospodarom. Dakle, sinovi Israilovi, kao i mi sada, ostaju bez fizičkoga prisustva poslanika. Musa, alejhisselam, svome narodu, preko brata Haruna, alejhisselam, poručuje kako mora živjeti dok se on među njih ne vrati, dakle, kako živjeti do ponovnoga poslaničkoga fizičkoga prisustva (u našemu slučaju do ponovnoga dolaska Isaa, alejhisselam). Musa, alejhisselam, svome bratu ostavlja slijedeći vasijet (oporuku): “Budi moj halifa narodu mome – izmiruj (Aslih)! I ne slijedi puteve smutljivaca!” (Zidine, 142.)

Poruka je više nego jasna. Ono što je bitno, nigdje nije spomenuto dijeljenje na frakcije a kamoli međusobno napadanje i, čega je nažalost puna povijest muslimana, međusobno ubijanje: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice.” (Žene, 92.)

Kur’an časni i plemeniti Sunnet odredili su ko se može smatrati muslimanom. Svako dodavanje ili oduzimanje na te Konstitutivnom tradicijom određene kvalifikacije čin je nevjerovanja (kufr), budući se vlastito odmišljanje izjednačava sa Objavom. Kolikogod voljeli nekoga učenjaka kojega uzimamo za vlastiti autoritet, ljubav prema uzvišenome Allahu i Njegovome Poslaniku, alejhisselam, kod vjernika mora biti na prvome mjestu: od Vjeronavjestitelja, alejhisselam, se prenosi: “Tri stvari ako osoba posjeduje osjetit će slast imana: ako su joj Allah i Njegov Poslanik draži od bilo koga drugoga, ako voli drugu osobu samo u ime Allaha, i ako mrzi povratak u nevjerovanje (kufr) kao što mrzi biti bačena u Vatru.” (hadis prenosi Enes a bilježi Buhari)

4. Konstitutivno određenje pripadnosti islamu

Konstitutivna tradicija na slijedeći način određuje vjerne: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove Knjige, i u Njegove poslanike. Mi među Njegovim poslanicima ne gradimo nikakve podjele! I vjernici govore: ‘Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, o naš Gospodaru, Tebi nam je Vratiti se!” (Krava, 285.)

Konstitutivna tradicija na slijedeći način određuje vjerne: (, 285.)

Zatim: “Vjernici su oni u kojih srca strepe kada se Allah spomene! A kad im se uče ajeti Njegovi, vjerovanje im se povećava; takvi se oslanjaju na svoga Gospodara, i oni koji namaz klanjaju i, od onog čime smo ih Mi opskrbili, udjeljuju! Takvi su vjernici istinski, njima visoke razine pripadaju kod Gospodara njihova i oprost i opskrba plemenita!” (Plijen, 2-4.)

Također i: “Oni koji vjeruju, i koji se iseljavaju, i koji se bore na Putu Allahovu, i koji utočište pružaju i pomoć daju, takvi su vjernici pravi. Njima pripada oprost grijeha i opskrba plemenita.” (Plijen, 74.)

Džerir ibn Abdullah rekao je: “... Jednom sam otišao Vjerovjesniku, alejhisselam, i rekao: ‘Zaklinjem ti se na vjernost islamu’, a on mi to uslovi: ‘I na iskreno dobro misliti svakom muslimanu.’ ” (hadis prenosi Zijad ibn ‘Aleka a bilježi Buhari)

Definicija muslimana je i više nego jasna. Jedno je komentirati ajete i hadise kako bi se muslimanima pomoglo dokučiti i njihov prikriveni smisao, a što za cilj ima povećanje vjerovanja i sloge među ljudima. No nešto posve drugo je propise i definicije Tradicije preinačivati u nešto što nije duh sâme vjere.

Ne može se nad konstitutivnu definiciju osobe muslimana izdići interpretativno mišljenje, pravdano činjenicom neegzistiranja poslaničkoga fizičkoga prisustva i time nužnošću “proširivanja konstitutivne odrednice”: “Vremena se mijenjaju, i Poslanik da je živ ovako bi postupio.” Stav Poslanika, alejhisselam, o preinačivanju osnova vjere (dakle ne izvedenosti, koje sam duh vremena “zamrzava”) više je nego jasan:

“Kada bi Božiji Poslanik, alejhisselam, naređivao nešto svojim drugovima, naređivao je samo ono što su mogli podnijeti. ‘Božiji Poslaniče’, govorili su oni, ‘mi nismo kao ti! Bog je tebi oprostio minule grijehe, a i one kasnije.’ On bi se na to rasrdio toliko da mu se srdžba primjećivaše na licu, a potom bi rekao: ‘Ja sam među vama najbogobojazniji i najupućeniji u (Biće) Boga.’ ” (hadis prenosi Aiša a bilježi Buhari)

5. Konkretne poruke

Kako se postaviti prema problemu manifestne međumuslimanske netrepeljivosti? Kur’an je jasan: “... pomirenje (es-Sulh) je hajr!” (Žene, 128.)

Kako se postaviti prema problemu manifestne međumuslimanske netrepeljivosti? Kur’an je jasan: (, 128.)

Također i: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (Sobe, 9., 10.)

O svađi, Poslanik, alejhisselam, veli: “Hoćete li da vas obavijestim o boljemu od deredže posta, namaza i sadake!” Rekoše: “Hoćemo!” Poslanik, alejhisselam, reče: “Rad na pomirenju (el-Islah) između dvije osobe. Rad na posvađivanju između dvije osobe je nesreća.” (hadis prenosi Ebu Derda’ a bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Hibban)

“Ne postoji djelo bolje od namaza, rada na pomirenju (el-Islah) između dvije osobe, i lijepoga ponašanja prema muslimanima.” (hadis prenosi Ebu Hurejre a bilježi el-Esbahani)

“Najbolja sadaka je rad na pomirenju (el-Islah) između dvije osobe.” (hadis prenosi Abdullah ibn ‘Amr a bilježe et-Taberani i el-Buzzar)

“Ko radi na pomirenju (Asleh) između ljudi, Allah će mu popraviti stanje kod Sebe. Svaka riječ izgovorena smatrat će se kao oslobađanje roba, a vratit će se oprošten od svih prethodnih grijeha.” (hadis prenosi Enes a bilježi el-Esbahani)

6. Bajram kao prilika za opće pomirenje muslimana

Bajram je jedini i jedinstveni blagdan muslimana. Jedinost proizilazi iz konstitutivnoga utemeljenja, koje bí iskazano riječima Poslanika, alejhisselam: “Uistinu je ovo dan kojega Allah učini blagdanom muslimana...” (hadis prenosi Ibn ‘Abbas a bilježi Ibn Madže)

S druge strane, jedinstvenost spomenutoga blagdana (odnosno dva blagdana – Ramazanski i Kurban-bajram) ogleda se u jedinstvenome slavlju svih muslimana, bez obzira na pravno opredijeljenje ili, pak, školu osnova vjerovanja.

Bajram je blagdan svih onih ljudi odanih i poslušnih Bogu dragome, a čija se poslušnost ogleda u slijeđenju Šerijata, sveopće uspostave načina štovanja, zahvaljivanja i ljubljenja Allaha dragoga, način koji uspostavi upravo sâm Stvoritelj, bilo putem Svoje Knjige – Kur’ana časnoga, bilo putem pružanja odgoja i poduke Svome Poslaniku, alejhisselam, a koje je, opet, nama izraženo sveukupnim poslaničkim naredbama, zabranama, odobravanjima, slaganjima i preporukama – Sunnet.

Širom svijeta muslimani su na velikim i teškim iskušenjima. Akcentiranje činjenice da je Bajram jedinstveni blagdan muslimana, može pružiti izlaz iz teškoga stanja. Usvajajući tu činjenicu možda će vjernici shvatiti stvarne prioritete i uvidjeti kako je najveći uzročnik slabosti upravo stanje međusobne razjedinjenosti.

Ovaj i svaki naredni Bajram trebali bi moliti dragoga Boga da nam pokaže izlaz, pomogne nam proći kroz more Njegove milosti; moliti Ga da potopi faraone našega doba i faraonske sile naših duša, te da nas bezbrižne prevede na drugu obalu, obalu Zemlje Obećane – vrt Svoga zadovoljstva.