Kategorija
Autor
1. Uvod
Kao što je propisao i odredio odnos između čovjeka i Sebe (namaz, post...), Uzvišeni, Allah, je, isto tako, uredio i odnose među samim ljudima. Jedan od tih veoma značajnih odnosa jeste i šerijatski način nasljeđivanja iza umrle osobe. U islamskom pravu je do utančine razvijena disciplina koja se bavi problemom nasljeđivanja, što se stručno zove feraiz. Nažalost, činjenica je da većina muslimana uopće ne zna da takvo što postoji, a kamoli primjenjuje. Vidimo čovjeka da klanja, posti, daje zekat, jednom riječju drži do svoje uzvišene vjere, a kada mu preseli na ahiret neko od rodbine on prima nasljedni dio propisan zakonom pozitivnog (važećeg) prava, neznajući da time možda uzima tuđi hak (pravo), a zbog nepridržavanja ovog šerijatskog propisa na svoja pleća tovari veliko breme harama. Koliko je to važno, svjedoči i ajet u kojem Allah, Uzvišeni kaže: We men lem yaḥkum bimā enzelellāhu fe-ulā’ike humul-kāfirūn (el-Mā’ide, 44.) – “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.”
Veliki dio odgovornosti po tom pitanju pada i na službenike Islamske zajednice, odnosno svake osobe kompetentne kako za sprovođenje tako i teoretiziranje šerijatskog, u ovome slučaju nasljednog prava. Iz godine u godinu na vazovima, s minbera, kao i iščitavanjem mnogih brošura slušamo/čitamo uglavnom o istim temama. Veoma rijetko da neko s minbere ili na vazu bar spomene kako postoji nešto što se zove feraiz. Stoga osjećamo potrebu ukazati na važnost ove znavstvene discipline koja se praktički itekako tiče svakog muslimana i muslimanke.
2. Utemeljenost feraiza u Izvorima i njegova važnost
Islamski način nasljeđivanja je tačno određen Kur’anom i Sunnetom. Za šerijatski način nasljeđivanja uzvišeni Allah kaže: ’’To je Allahova zapovijed’’ (en-Nisā’, 11.), a u drugom ajetu za instituciju feraiza kaže: ’’To su Allahovi propisi’’ (en-Nisā’, 12.). O ogromnom značaju feraiza govori nam sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
’’Učite o feraizu, a i druge podučavajte njemu, jer je on pola znanja. On je podložan zaboravu, i to je prva stvar koju će napustiti moj ummet.’’ [i]
Komentirajući dio hadisa ‘jer je on pola znanja’ Ibn ‘Uyeyne kaže: “Rečeno je da je feraiz pola znanja jer je on iskušenje svim ljudima. Na osnovu riječi ‘pola znanja’ razumijevamo podsticanje na izučavanje znanosti feraizakao i podučavanje drugih ovoj disciplini. Jasno se zaključuje i potstrek na njeno njegovanje. Zbog toga što je podložna zaboravu ova disciplina je prva znanost od sistema nauke koja će biti zaboravljena. Zato je briga i zanimanje za ovu naučnu disciplinu najvažnija stvar.”[ii]
Važnost bavljenja i primjenjivanja znanosti feraiza istaknuta je i u sljedećim hadisima:
1) ’’Učite o feraizu i Kur’anu, i podučavajte tome svijet!’’ [iii]
2) ’’Znanje je u tri stvari, a ostalo je pride: Jasan ajet, sunnet koji se primjenjuje i pravedan način raspodjele ostavštine iza umrlog.’’ [iv]
O značaju feraiza govori i sam termin kojim se ova islamska naučna disciplina označava.Feraiz je, naime,: “množina od riječi farz (ferīḍa), kao što je riječ hadāiq množina riječihadīqa. Osnova ove riječi je farz. Farz ovdje znači dio (el-qiṭ‘u). Kaže se: ‘Nekoj osobi samfarz učinio (feraḍṭu) to i to’, a to znači: ‘Odvojio sam (qaṭa‘tu) dio svog imetka za njega.’ “[v]
[i] El-Mutteqī el-Hindī, Kenzul-‘ummal, br. hadisa 30.369. Hadis bilježe i Ibn Mādže i ed-Dārequṭnīni, prenoseći ga od Ebū Hureyre. Također, ovaj hadis se nalazi i kod Ḥākima u čijem senedu se nalaz Ḥafṣ ibn ‘Umer ibn Ebī el-‘Ataf a on se ne prihvaća kao pouzdan (metrūk). Vidi kod eš-Šewkānī, Neylul-evṭār, Dārul-ḥadīt, Kairo, 1994., tom VI, str. 65.
[ii] Eš-Šewkānī, tom VI, str. 66.
[iii] El-Mutteqī el-Hindī, Kenzul-‘ummāl, broj hadisa 30370.
[iv] Ebū Dāwūd, Sunen, Kitābul-ferā’iḍ, broj hadisa 13.
[v] Eš- Šewkani, tom VI, str. 66.
3. Primjena feraiza unutar pozitivnoga prava BiH
Dva su osnovna cilja ovog teksta. Prvi je ukazivanje na nužnost upoznavanja muslimana (naročito muslimana BiH) s ovom obavezom i to putem vazova, štampe te uopće medija, a koje mora biti ustrajno i temeljito promicano kako od strane službenika Islamske zajednice tako i od strane, kako smo to na početku ovog rada istakli, svakoga pojedinca kompetentnog za ovu disciplinu.
Drugi cilj našeg rada je nuđenje mogućeg institucionalnog rješenja ovog problema. Naime, ovaj dio rada predstavljao bi prijedlog kako da se Norme šerijatskoga prava (u ovom slučaju feraiza) zadovolje kroz funkcioniranje pozitivnoga prava naše države koje šerijatskome pravu ne daje izvršnu snagu. Prije svega, potrebno je da, naravno samo ukratko, damo nekoliko napomena o funkcioniranju procesa nasljeđivanja u pozitivnom pravu.
Proces nasljeđivanja prema pozitivnome pravu naše države utvrđen je zakonski na način da taj proces nije istovjetan procesu nasljeđivanja na osnovu šerijatskoga prava iako osnovne intencije (namjere) oba prava jesu istovjetne: “Nasljeđivanje na osnovu zakona temelji se na pretpostavkama da je najprirodnije da imovina umrlog lica pripadne onima koji su mu najbliži, a to će biti njegovi srodnici i njegov bračni drug, te da je i njegova želja i namjera da ovu imovinu poslije njegove smrti koriste ova lica.”[i] No, s obzirom da način raspodjele imovine (i sve što se uz to veže) nije istovjetan, i same posljedice su različite. Norme koje govore o načinu raspodjele imovine u pozitivnom zakonu utvrdilo je društvo te države, dok je Norme o načinu raspodjele imovine u šerijatskome pravu propisao dragi Bog.
Pozitivno pravo poznaje i vid nasljeđivanja putem testamenta. On je ozakonjen jer predstavlja: “zadovoljenje želje pojedinaca da se izrazi određena veza ostavioca s izvjesnim licima, da zavještanjem svoje imovine u korist tih lica ostavilac izrazi svoju ljubav i prisnost odnosno zahvalnost prema njima.”[ii] Dakle, moguće je zakonski ostaviti imovinu u nasljeđe kome god se i kako god se hoće. Pri ovome treba imati u vidu:
1) da je testament jednostrana izjava volje (dovoljna je samo izjava volje testatora);
2) on je strogo lični pravni posao (može da ga napravi samo lično ostavilac, tj. isključena je svaka mogućnost zastupanja);
3) on je strogo formalan pravni odnos; i
4) testament je opoziva izjava volje, dakle njegovo ostvarenje, u našemu slučaju, ovisit će o razini shvatanja važnosti nasljeđivanja imovine po Božijemu Naumu.[iii]
Nužno bi bilo u okviru Islamske zajednice BiH oformiti odjel za primjenu šerijatskog načina nasljeđivanja a čije bi usluge tražili oni koji to žele. Naravno, taj odjel bi trebao biti povezan sa pozitivno važećim sudstvom u državi. Ovaj odjel za zadatak bi imao pružanje informacija o načinu raspodjele imovine stranke (koja bi se ovome odjelu svojevoljno obratila tražeći šerijatski pravni savjet) a na osnovu imovinskog stanja kojeg bi stranka predočila šerijatskome pravnom savjetniku pri spomenutom odjelu. Ovo niukom slučaju ne dovodi u pitanje nasljedno pozitivno pravo, niti se time nameće tuđa volja onima koji ne žele da se njihov imetak dijeli prema šerijatskim propisima nakon njihove smrti.
[i] Alija Silajdžić, Nasljedno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1964., str. 157.
[ii] Ibid.
[iii] Ibid, str. 158., 159.
4. Namjera ove studije
O obavezi primjenjivanja šerijatskoga prava u svakom segmentu života pisano je mnogo. Mi bismo samo željeli napomenuti da primjena šerijatskog prava ne može biti zadovoljena partikularnim (djelimičnim) niti povremenim pristajanjem uz njegove zahtjeve. Šerijatsko pravo kao Izraz Volje Boga dragoga predstavlja jednu cjelinu koja će biti funkcionalna samo i isključivo ako se bude primjenjivala u cjelini. Zato osjećamo potrebu da se, između ostaloga, ukaže na ključnu ulogu feraiza kao jednoga znavstvenoga segmenta najispravnijega naučnoga sistema- šerijata. Osim toga, što za naše uvjete također nije nebitno, pored ispunjavanja jednog farza, na ovaj način bi se moglo otvoriti i nekoliko novih radnih mjesta misleći pri tome prvenstveno na oformljenje, zaživljenje i funkcioniranje posebnoga odjela za šerijatsko nasljeđivanje pri jedinoj islamskoj instituciji svih muslimana BiH- Islamskoj zajednici.
Mi ćemo, ako Bog da, uz Allahovu pomoć, pokušati aktuelizirati ovo pitanje bar preko Znaka, a sljedeće nastavke posvećujemo upravo konkretnom rješavanju raspodjele imovine iza umrle osobe onako kako nam to naša uzvišena vjera propisuje.
Nastavit će se, ako Bog da!