Kategorija
1. Uvod
Namaz je propisan u Kur'anu, a opisan do tančina u hadisu. Namaz ima svoj oblik (suret) i svoje zadatke i duhovnost (hikmet). Još u početnom ilmihalu za namaz se kaže da je savršen način odavanja štovanja i zahvalnosti Allahu, dž.š., kroz veličanje, obožavanje i dovu i da mu je svrha približavanje Bogu, dž.š..
Kur'anska zapovijed: ''Vakterib!'' (i približi se) i hadis: ''Dat mi je smiraj oka u namazu'' dvije su Božanske niti koje nas preko Kelimei-šehadeta vode u tesavuf.
Oblik namaza i propisi o namazu obrađuju se u fikhu, a o duhovnosti namaza govori se u tesavufu.
2. Suština namaza
''Fususu-l-hikem'' (Dragulji mudrosti) od Muhjiddina ibni Arebija (umro 1240. u Damasku) slovi među učenjacima kao osnova tesavufa. Autor u uvodu kaže da je djelo napisao po želji Muhameda a.s., kad ga je vidio na mubešširi (u viziji) 1229. god. u Damasku. U ruci je držao Fususu–l-hikem. Knjiga ima 27 dijelova (podnaslova) i svaki ovaj dio govori o jednom pejgamberu i njegovim zadacima i odlikama. Na dragulju iz prstena dotičnog pejgambera urezana je njegova kelima, tj. ime i dar kojim je odlikovan. U posljednjem podnaslovu riječ je o Muhamedu, a.s.. On je jedinstvena jedinka (ferdijjet), i kaže, da mu je njegov treći dar ''smiraj oka u namazu''.
Ibni Arebi u svome Fususu to ovako objašnjava:
''...i treće, dat mi je smiraj oka u namazu. To je prizor (mušahede), a to je tajni razgovor (munadžat) između Boga i Njegova roba, kao što je rekao Uzvišeni: 'Pa vi spominjete Mene, a Ja ću spomenuti vas'. Namaz je ibadet (molitva) podijeljen na dvoje, između Boga i Njegova roba, i polovina je Bogu a polovina robu. U sahih-hadisu je došlo da je Uzvišeni Allah rekao: 'Podijelio sam namaz između Mene i Mog roba na dvije polovine, pa je polovina Meni a polovina Mome robu, i rob će dobiti šta traži'.
Kad rob rekne (prouči): 'Bismillahi-r-rahmani-r-rahim' (U ime Allaha Milostivog, Samilosnog), Allah na to odgovori: 'Spominje Me Moj rob'.
Kad rob rekne: 'Elhamdu li-l-lahi rab-bil alemin' (Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo), Allah odgovori: 'Hvali Me moj rob'.
Kad rob rekne: 'Er-Rahmani-Rahim' (Milostivog, Samilosnog), Allah odgovori: 'Slavi Me Moj rob'.
Kad rob rekne: 'Malikijevmi-d-din', Allah odgovori: 'Veliča Me i uzvisuje Moj rob'.
Cijela ova polovina, istinski pripada Allahu.
Zatim rob prouči (rekne): 'Ijjake na'budu ve ij-jake nestein' (Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo), a Allah odgovori: 'Ovo je između Mene i Mog roba, a robu je šta traži'.
U ovome ajetu se događa sudioništvo (štirak) (čovjekov ibadet i Božija pomoć).
Kad rob rekne (prouči): 'Ihdine-s-sirata-l-mustekim' (Uputi nas na pravi put), 'Sirata-l-lezine en'amte alejhim' (na put onih kojima Si milost Svoju darovao), 'Gajri-l-magdubi alejhim ve le-d-da-l-lin (a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali), Allah odgovori: 'Ovo je za Moga roba, a Moj rob će dobiti ono što traži'.
Istinito je da je ovo njemu (robu), kao što je istinito za prvu polovinu da je Uzvišenom (da Uzvišenom pripada).''
Iz gornjeg (prenošenja) saznajemo da je obavezno (vadžib) učiti Elhamdu li-l-ahi ra-b-bil alemin ... (Fatiha) u namazu i ko to ne izvrši nije klanjao namaz podijeljen podijeljen između Allaha i Njegova roba (čovjeka).
3. Smiraj oka - pečat namaza
Pošto je namaz tajni razgovor, a to je zikr-spominjanje Istinitog. Ko spominje (veliča) Istinitog taj je u prisustvu Istinitog i njegov sugovornik (dželis) je Istiniti.
Poznato je da je Bog rekao: Ja sam sugovornik onome koji Me spominje. Ko sjedi sa Onim kojeg spominje (veliča), taj vidi svoga sugovornika (dželisa) vidovitošću (Zu-besiretin). Iz ovoga izlaganja klanjač (musalli) vidi svoj stepen i stanje. Da li je vidio Istinitog u tome namazu ili nije. Pa, ako nije vidio, neka Mu se moli (klanja) sa vjerom (iman) kao da Ga je vidio kad je bio okrenut prema Kibli (Kabi), jer Allah je njega vidio u namazu. Ko u svom namazu bude imam (predvodnik) svome naročitom svijetu (srcu i čulima) i melekima koji klanjaju sa njim, jer meleki klanjaju iza čovjeka i kada on sam klanja, kako je kazano u hadisu, približava se deredži Božijeg poslanika.
U času kad rekne: ''Semia-l-lahu limen hamideh'' (Allah je čuo ko Njemu zahvaljuje) on tada obavješćuje sebe i onoga ko je iza njega, da ga je čuo Allah. Meleki i prisutni odgovore na to: ''Rabbena leke-l-hamd'' (Naš Gospodaru, Tebi pripada hvala) (jer Uzvišeni Allah na usta Svoga roba kaže nam ''Semia-l-lahu...).
Pa pogledaj visinu stepena namaza, dokle se čovjek uzdiže i gdje se završava uspon čovjeka u namazu.
Ko ne postigne stepen viđenja prizora u namazu, taj nije postigao cilj i njemu u namazu nema smiraja oka. On nije vidio Onoga kome šapuće.
Ako ne čuje glas (zvuk) što stiže od Istinitog, onda on u namazu nije prisutan (Ev elka-s-sem'a ve huve šehid), jer nije vidio Gospodara a nije ni čuo Gospodara. On nije bio u namazu (stvarno). Stoga nema nijednog drugog ibadeta koji sprečava bavljenje ičim drugim osim namaza. Božije spominjanje (prizor) je najviše što sadrži namaz. Namaz okuplja riječi (učenja) i kretnje. U djelu Futuhati Mekkijje (Mekanska otkrića) opisali smo namaz savršenog čovjeka, piše Ibni Arebi.
Allah, dž.š., je rekao: ''Zaista namaz sprečava od lošeg i ružnog'', pa je zabranjeno klanjaču da se bavi ičim drugim dok je u namazu.
Namaz je najviši zikr: ''Ve le zikru-l-lahi ekber'', a to je sjećanje Boga na Svoga roba, kad mu udovoljava u traženju (moljenju). Pohvala roba je veća od njegova spominjanja Gospodara u namazu, jer veličajnost pripada Bogu. Rečeno je u Kur'anu: ''Allah zna šta vi radite'', i rečeno je: ''Ko sluša a priseban je''. Njegovo slušanje je bilo Božije spominjanje.
Nepostojanje je bilo izraženo u razumnim pokretima; kosmos je prešao iz nepostojanja u postojanje. To su bile kretnje. U namazu postoje kretnje i one su trojake: uspravne (kijam), vodoravne (ruku') i oborene glave (sedžde). I čovjekovo kretanje je uspravno. Kretanje životinja je vodoravno a biljke su pričvršćene za tle i oborene glave (pognute grane). Minerali se ne kreću bez učešća drugog.
Smiraj oka u namazu je darovanje od strane Uzvišenog klanjaču i to je način darovanja. To je prizor da čovjek vidi voljenog Boga, to je približavanje i smiraj koje dobije oko kad Ga gleda, i ništa drugo ne vidi. Stoga je zabranjeno okretanje u namazu. Šejtan jagmi da odvrati klanjača od prizora gledanja svoga Voljenog. Da je klanjač gledao Voljenog, on se ne bi okretao.
Čovjek u namazu je kao oko Istinitog, i to on osjeća u svome srcu i gleda prizor, a priseban je (U namazu se ne smije žmiriti). To je kao božanstvenost vjernika u namazu i razlikuje se prema njegovoj blizini (tekarrub) i dostignuću u spoznaji (vuslet). Ko u namazu ne doživi tahkik, tj. ne vidi prizor ili ne čuje odziv on oponaša (taklid). Vjeruje, okrenut je prema kibli i želi da se koncentriše.
Kad su pitali Džunejda o spoznaji Boga, on je odgovorio: ''To je kao boja vode u posudama (čašama). Voda i čaše nisu iste boje. Mi sudimo boju vode po boji čaša. Voda i čaša nisu jedno te isto. Džunejdov odgovor je bio odlučan.
U svom završenom izlaganju o hadisu o namazu Ibni Arebi govori o slavljenju Boga (tesbih) poslije namaza (i izvan namaza), o tesbihu cijelog kosmosa, o ukazivanju umjetničkih predmeta na njihova tvorca i završava riječima: ''Allah govori istinu i to vodi pravom putu''.
Namaz je usko vezan za džamiju, a hutba petkom u džamiji slovi kao dio namaza. U Mesneviji od Mevlana Dželaluddina Rumija (1273.) kaže se da je stablo palme (trupac) plakalo i jecalo kad su ashabi napravili mimberu (počasno stepenište) u džamiji, da odatle Muhammed, a.s., uči hutbu, umjesto sa toga stabla. Jecaj je bio zbog negledanja u Muhammedovo, a.s., mubarek lice (Šebi Arus, Sarajevo, 1983.). Ovaj slučaj se obrađuje u hadiskoj nauci i akaidu (mudžiza) i ima svoj uticaj na tesavuf.
Neka nas dragi Allah učini doraslim i dostojnim za prizor prijatnog suočenja blizine (tekarrub) i slušanja šuma ''Semia-l-lahu limen hamidehu'' – Amin!