Metodologije izračuna namaskih vaktova i početka posta

Uoči prošlog ramazana IZ Bosne i Hercegovine je nakon više desetljeća po prvi put uvela promjenu u izračunu godišnjih takvima za namaska vremena, pa tako i početak posta. Uz nju je izdato i jedno šturo i vrlo oprezno obrazloženje zavedeno pod brojem 03-03-1-6594/24. Ono se poziva na tumačenje fikhskog pojma šefeq, svjetlosti koja ostaje na nebu po zalasku sunca, a čijim potpunim iščezavanjem nastupa kraj akšamskoga vakta i početak jacijskog. Vremenski je tu razliku činilo 5 minuta pomaka, pa bi jacijski vakat „po novom“ počinjao 5 minuta ranije. Na kraju obrazloženja sasvim suptilno je kazano kako će isti princip biti primijenjen i na početak sabahskoga vakta, odnosno posta.

Promjena, iako vrlo neznatna, već je odmah izazvala komentare, traženje dodatnih pojašnjenja i sl. Rasprave su se vodile kako po džamijama, tako i društvenim mrežama. Jedno od pitanja bilo je da li to znači da sabahski namazi koji su se dosad klanjali u prvi vakat nisu obavljeni u njegovo pravo vrijeme, odnosno akšamski namaz ukoliko smo ga odgađali do zadnjeg vremena pred jaciju? Tih pet minuta je bilo sasvim dovoljno da se namaz obavi baš u tom „spornom“ vremenu.

Manje je poznato kako su u muslimanskome svijetu, pri čemu mislimo na službene predstavnike islamskih zajednica, metodologije izračuna namskih vaktova mnogo raznovrsnije nego obično mislimo. Ovdje ćemo, stoga, pokušati jednostavnim pristupom objasniti suštinske razlike i tek donekle njihovo utemeljenje u osnovnim crtama, a onda i pitanje valjanosti namaza, odnosno posta po tim takvimima ili vaktijama.

Prvo i ključno pitanje jeste definicija zore (nastupa sabaha), a analogno tome i nastupa potpune noći (nastupa jacije). U astronomskome rječniku postoje tri tipa zore:

1. ASTRONSMSKA ZORA – a to je ona koja nastupa kada sunce dođe na 18° ispod horizonta. Ovaj parametar uzet je u većini svjeskih vaktija kao polazišni, uz neznatne korekcije od 1° gore, odnosno dole. Primjerice, najoprezniji za početak posta jesu Egipćani, koji uzimaju 19°.

Međutim, ovu zoru ljudsko oko ne može da detektuje. U njoj sunčeva svjetlost obasjava mezosferu, koja se prostire na udaljenosti od 50 km pa naviše od tla. To je sfera sa izuzetno rijetkim slojem molekula, čiju refleksiju svjetlosti jedva da mogu zabilježiti i posebni uređaji.

2. NAUTIČKA ZORA – a to je ona koja svjetlost polahko spušta na sferu ispod mezosfere, poznatu kao stratosfera, u kojoj je i poznati ozon. Ona se prostire između 18 km i 50 km iznad tla, a na polovima počinje i mnogo niže, već od 8 km. Tek ulaskom svjetlosti u ovu sferu moguće je jasno detektovati sunčevu svjetlost ljudskim okom.

Ova zora počinje kada sunce dođe na 12° ispod horizonta. Tako je prozvana jer su tek tada moreplovci mogli jasno razlikovati more od neba u mrkloj noći. Ukoliko su Egipćani najoprezniji u određivanju vremena početka posta, onda je druga krajnost ona koja daje prednost nautičkoj zori, iako ne sasvim tačno. Najbliže tome jeste „vehabijska“ vaktija, koja za početak zore uzima trenutak kada sunce dođe na 14.6° ispod horizonta. Za taj izračun se pozivaju na eksperimentalna viđenja provedena na više lokacija. Kao pandan aplikaciji službene vaktije naše Islamske zajednice „vaktija.ba“ oni su kreirali aplikaciju „vaktija 14.6°“ ili „vaktija.dev“. U njoj su vidne korekcije i za druge vaktove.

3. CIVILNA ili GRAĐANSKA ZORA – a to je ona koja nastupa kada sunce dođe na 6° ispod horizonta. To je vrijeme kada svjetlost konačno prodire u troposferu, koja ima i najviše oscilacije u debljini/visini, zavisno od geografske širine i godišnjeg doba. Zove se građanskom jer tek tada moguće je čitati primjerice novine na svjetlosti sunca koje još uvijek nije izašlo. Svakako da je ova zora irelevantna u određivanju namaskih vremena.

Mimo ovog glavnog faktora kao polazišnog, na tačan početak viđenja zore iz nekog mjesta utiču još najmanje dva faktora, mimo „zagađenja“ gradskom rasvjetom i sl. Za izračun se uvijek uzima mjesto mrkle noći. Jedan od tih faktora jeste struktura atmosfere. Ona je tako najstabilnija na ekvatoru kroz cijelu godinu, a kako se primičemo polovima, ona je sve dinamičnija. Ne samo da se mijenjaju visine slojeva atmosfere zavisno do geografske širine, nego se mijenjaju i zavisno od godišnjih doba, tj. njihove temperature, a onda i vlažnosti, itd. Sve to suptilno utiče i na stvarni početak viđenja zore. Međutim, razlike nastale zbog temperature donekle poništavaju drugi faktori koji se istovremeno javljaju, pa bi, srećom, ovaj faktor u kalkulacijama izračuna sabahskoga vakta mogao biti donekle zanemaren. Vjerovatno zbog toga dosad nismo vidjeli niti jednu vaktiju bilo gdje u svijetu koja ovaj faktor matematički uzima u obzir.

Treći glavni faktor, mnogo bitniji, jeste nadmorska visina. Sasvim je jasno da će na višoj nadmorskoj visini zora nastupiti ranije, a isto tako i zalazak sunca. Sunce kada grane, uvijek prvo obasja vrh najviše planine, kao što ga i njegova svjetlost pred akšam zadnjeg napušta. U izračunu za takvim i vaktiju naše IZ-a uzima se neka srednja prosječna vrijednost nadmorske visine od 900 mnv za prostor cijele države, što je prezeto još od vremena izrade takvima u bivšoj Jugoslaviji. Drugim riječima, ne uzimaju se u obzir nadmorske visine za svaki grad ili mjesto posebno.

Ova varijabla vrlo je bitna ukoliko se nalazimo na određenoj nadmorskoj visini kako za početak zore, tako i kraj sabahskoga vakta. Ukoliko se nalazimo u podnožju planine, onda je ovaj faktor bitan samo za kraj sabahskoga vakta. Uzet ćemo za primjer grad Sarajevo. Iz Sarajeva najviši vrh koji se vidi jeste vrh Bjelašnice (2067 mnv). Osoba koja je u gradu i ona na vrhu neće u isto vrijeme vidjeti kada zora svojim prvim znakom zarudi, ali izlazak sunca obje osobe mogu registrovati u isto vrijeme. Ona na vrhu planine izravnim viđenjem sunca, a ona u gradu neizravnim, viđenjem svjetlosti koja obasjava vrh planine.

Uz navedene varijable, još jedan parametar, koji za razliku od prethodnih nije egzaktan, a koji nerijetko ulazi u izračun noćnih vaktova (sabah, akšam i jacija), jeste definisan pojmom temkīna, neke vrste prepusta ili predostrožnosti od nekoliko minuta. Taj temkīn od oko 5 minuta je uvršten i u određivanje početka iftara, odnosno akšama, u zvaničnoj vaktiji naše Islamske zajednice. Najveći temkīn je u džaʻferijskoj pravnoj školi duodecimalnog šiʼizma, gdje se za početak akšamskog namaza ide i do oko 20 minuta iza zalaska sunca. Ustvari, on je tu više rezultat tumačenja sumraka i gorepomenutoga šefeqa, odnosno prestanka viđenja crvenila na zapadnome nebu.

Mimo sabahskog i akšamskog vakta, još je jedan vakat čije vrijeme nije apsolutno usaglašeno. To je ikindija. Mi na ovim prostorima, kao sljedbenici hanefijskoga mezheba, učimo kako ikindija nastupa kada se sjena jednog predmeta u podne, tj. kada je ona najkraća, uveća za visinu istog predmeta. Tako, ako je u podne sjena predmeta visine 200 cm bila 50 cm, onda će ikindija nastupiti kada sjena dostigne dužinu od 250 cm. Međutim, treba znati kako je ovo stav hazreti Ebu Hanifinih poznatih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, dok se po pretežitome stavu za samog imam Ebu Hanifu vezuje stav kako ikindija nastupa kada se sjena uveća za dvostruku visinu nekog predmeta. U gornjem slučaju to bi onda bilo 450 cm. Oba stava imaju svoje utemeljenje i oba su ispravna. Poznata je predaja u kojoj se prenosi kako je jednoga dana hazreti Džibril, a.s., predvodio podne-namaz ispred blagoslovljenog Poslanika, a.s., kada je sunce prešlo zenit, a ikindiju kada je sjena uvećana za visinu bilo kojeg predmeta. U istoj predaji sutradan je hazreti Džibril, a.s., opet imamio, ali ovaj put podne-namaz kada je sjena svakog predmeta uvećana za njegovu visinu, a ikindijski namaza kada je sjena uvećana za dvostruku visinu.

Na isti način će se postaviti i pitanje definicije šefeqa, da li je to crvenilo ili bjelilo na nebu u sumrak, odnosno zoru. Po Ebu Jusufu i Muhammedu to je crvenilo, dok hazreti Ebu Hanife ipak daje prednost bjelilu. Kao i u prethodnome slučaju, i ovi stavovi, svaki ponaosob, imaju svoja uporišta. Stvar je samo u prevagi, tim više što u tim atosferskim fenomenima ne može biti krajnje jasne granice.

Imajući u vidu gore kazano, nije za čuditi kako u svijetu postoje raznolike metodologije određivanja namaskih vaktova. U tim metodologijama se nerijetko u obzir uzimaju i lokalne posebnosti. Jedna od najizraženijih jeste fenomen ulaska akšamskoga vakta u sabahski na nešto višim geografskim širinama u ljetnom periodu. Drugačije kazano, to su mjesta u kojima u jednom dijelu godine, šerijatski gledano, nema jacijskoga vakta. Ukoliko uzmemo jednu od najfleksibilnih vaktija, primjerice saveza muslimanskih zajednica Sjeverne Amerike, po kojoj sabah, a isto tako i akšam, nastupa kada sunce dosegne 15° ispod horizonta, onda se ovaj fenomen nepostojanja jacijskoga vakta u ljetnom periodu počinje javljati od 51.6° geografske širine. Primjerice, evropski gradovi London i Berlin su na toj graničnoj zoni. Što idemo sjevernije, fenomen je izraženiji. O ovom fenomenu i nekim od rješenja u određivanju namaskih vremena smo već i pisali na Znacima. Štaviše, o njemu se vrlo ozbiljno raspravljalo još 1930-ih godina među ulemom na našim prostorima. Jedno od pitanja bilo je šta je starije, ramazan ili mlađak, u smisli da li postimo što vidimo mlađak mjeseca ramazana ili zato što je nastupio mjesec ramazan? Već smo mogli pretpostaviti da to pitanje najviše vrijedi za krajnji sjever, odnosno jug planete Zemlje.

U današnjem vremenu digitalizacije i globalizacije sve ovo se posljedično reflektuje i na mobilne aplikacije na telefonima. Dvije aplikacije na bosanskom jeziku već smo spomenuli. Suštinski problem one druge nije u metodologiji koja iza nje stoji, nego u njenim autorima i zagovornicima takvog proračuna. Vaktiju koju prate, oni uzimaju za jedinu ispravnu, dok su sve druge pogrešne. Možemo pretpostaviti kako isti pristup isključivosti njeguju i po pitanju akaidskih i ostalih fikhskih pitanja.

Ovdje je vrlo važno naglasiti kako ima jedan divan princip koji jednako važi kako u akaidu (dogmatici), tako i fikhu (šerijatskome pravu). Taj princip je okosnica ne samo vlastitoga razumijevanja, nego i odnošenja prema drugačijem. To se apsolutno jednako odnosi i na metodologiju izrade vaktije. Naime, konstitutivna tradicija koju uzimamo kao vodilju u našim svakodnevnim životima, za nas vjernike, jedna je od dvoje, i to po pitanju vjerodostojnosti. Ona je ili kategoričke utemeljenosti (qaṭʻijjuṯ-ṯubūt) ili relativne utemeljenosti (ẓannijjuṯ-ṯubūt). Kurʼan, primjerice, je u cjelosti kategorički vjerodostojan po svome sadržaju, što se, s druge strane, ne može kazati za sve predaje koje su došle do nas a vezuju se uz blagoslovljenoga Poslanika, a.s. Međutim, ono što je posebno važno, štaviše itekako prevažno, a stalno nam izmiče, jeste tumačenje te Tradicije. Drugačije kazano, na šta se pod tom i tom Predajom mislilo. Ovaj princip se već jednako odnosi kako na Kurʼan tako i Hadis. Tako imamo ajete i hadise za koje postoji opšti konsenzus na šta se oni odnose, šta se smjera i koja je njihova glavna intencija. Za primjerice takav hadis kažemo da je qaṭʻijud-dilāle. S druge strane su ajeti i hadisi, a onda i ostale predaje, za koje postoje raznolika tumačanje. U tom slučaju za npr. takav hadis kažemo da je ẓannijjud-dilāle, tj. relativno jasnoga značenja. Problem nije u raznolikosti, nego u tome da vlastito, ili nečije drugo tumačenje koje mi prihvatamo, uzimamo kao jedino ispravno i nama jasno, a sva druga ne samo da odbacujemo, nego njihove nosioce anatemišemo. Stoga i ne čudi da iz takvog miljea i dolaze stavovi kako je primjerice sabahski namaz obavljen prije nego sunce dođe na 14.6° ispod horizonta neispravan.

Ovim dolazimo do drugog pitanja kojeg smo postavili na samome početku. To je pitanje ispravnosti, u ovom slučaju namaza obavljena mimo njegova vremena po nekoj drugoj vaktiji, ili čak istoj ali kasnije korigovanoj. Vidjeli smo da je to slučaj i sa službenom vaktijom IZ-a Bosne i Hercegovine. Stamenita smo stava da je svaki namaz obavljen uz iskren nijet ako Bog da kabul (primljen) dok dragoga Allaha. To se odnosi na sve namaze. Isto se odnosi i na početak, odnosno kraj dnevnoga posta. U vrijeme časnoga Poslanika, a.s., a onda i mnogo iza njega, nisu postojala tehnička pomagala koja olakšavaju precizno određivanje pojedinačnih vaktova. Možemo samo zamisliti kako se to određivalo za npr. oblačna vremena. Pa ipak, koliko nam je poznato, ta pitanja se nisu toliko problematizirala do u tančine kako se to danas čini. Vjernici su više bili okrenuti prirodi nego uređajima. Više su gledali u nebo i svijet oko sebe nego kako mi više gledamo u ekrane nego nebo. Osjećaj za prirodne pojave je zasigurno bio mnogo istančaniji.

Sjećam se jednog razgovora kojeg smo davno upravo na temu namaskih vaktova vodili u društvu prijatelja. Bio je tu i rahmetli dr. Samir Beglerović. Dugo je šutio i samo slušao šta govorimo. Na kraju je i on rekao svoje mišljenje, koje mi se duboko urezalo. Kazao je kako suštinska stvar nije u tome da robujemo kazaljkama, nego da svaki vakat pokušamo osjetiti iznutra u sebi.

Bilo kako bilo, vjernicima su danas dostupne vrlo šarolike vaktije, koje se promovišu i u vidu spomenutih mobilnih aplikacija za telefone. Prije pisanja ovog teksta pregledali smo njih nekoliko desetina, većinom na engleskom jeziku, te nešto na turskom i arapskom. Vrlo mali broj je njih koje imaju multidiciplinaran pristup, a još manje onih koje primjerice za sabah i jaciju uzimaju u obzir i druge faktore mimo položaja sunca ispod horizonta u stepenima. Jedna od onih koja u moru tih aplikacija odskače daleko od ostalih jeste „Prayer Times – Qibla & Salah“. Ona nudi odabir jedne od ukupno 26 službenih metodologija u određivanju namaskih vremena, ali i ostalih vaktova, poput početka sehura, ponoći, vremenskog raspona kada nije preporučeno obavljati nikakav namaz (u toku samog izlaska i zalaska sunca), itd. Mimo toga ima i opciju vlastitih podešavanja, tj. „custom“ vaktije. Jedna je od rijetkih aplikacija koja nudi i korekcije prema nadmorskoj visini.

Da li je naša Islamska zajednica prošlogodišnjom skoro nezamjetnom korekcijom vaktije „opipavala“ puls u džematima za neke buduće složenije korekcije ili ne, to ne možemo znati. Kako god, možemo sugerisati da ukoliko takvih korekcija bude, ovaj put one budu propraćene jednim studioznim elaboratom, a ne tek šturim saopštenjem, tim više što naša IZ treba da stoji iza standardizacije. Razlikovanja u metodologiji određivanja namaskih vremena ne treba razumijevati kao pogrešna u odnosu na ono neko samo jedno koje jedino je ispravno. Radije ih treba razumijevati u smislu Božije milosti i Njegovog olakšavanja vjernicima. Toj uvjetno kazano „fleksibilnosti u okvirima“ svjedoči i duh misije blagoslovljenoga Poslanika, a.s. Kao i u jeziku, za neki čudan izraz nećemo kazati da je pogrešan, nego samo da nije po standardu.