Martinu Lingsu: Neumiruća svjetlost

Napomena
tekst je objavljen u izdanju Islam-Online.net, od 30. maj 2005.; preveo i priredio S.B.

 “Nedugo nakon toga, izgubio je svijest, a hazreti Aiša mišljaše da je to početak njegove smrti. Ali, nakon sahat vremena otvorio je oči. Sjetila se da joj je rekao: ‘Nijedan poslanik nije usmrćen dok mu nije prethodno pokazano njegovo mjesto u Džennet, a potom mu ponuđeno da izabere: da živi ili da umre.’ Shvatila je da je i to završeno, te da se vratio nakon viđenja Drugoga svijeta. ‘Sada neće nas izabrati’, rekla je sebi. A onda ga je čula kako šapuće: ‘S uzvišenom grupom džennetskom, s onima na koje je Allah izlio Svoju milost, s poslanicima, evlijama, šehidima i pravednima, kako li su samo oni divna grupa.’ Potom ga je ponovno čula kako šapuće: ‘Bože, s uzvišenom grupom džennetskom!’ I to su mu bile posljednje riječi koje je čula. Postupno, teže je disao, dok su ostale supruge žalile. Hazreti Aiša mu je položila glavu na jastuk i pridružila im se u žalu.”

Martin Lings, “Muhammad, His Life Based on the Earliest Sources”

 

Martin Lings, svojom neusporedivom sposobnošću kazivanja, govori nam o trenutku kada su vrata zajedništva bila zatvorena i veze nebeske narušene, zbog narušavanja i smanjenja duhovne snage, a sve uslijed smrti Poslanika, alejhisselam.

Napisati, nadugo i naširoko, najljepšu Poslanikovu, alejhisselam, biografiju (po mome skromnome mišljenju, bolju od svih drugih, uključujući i biografije napisane na arapskome jeziku), zahtijeva više od ovozemaljske i ljudske perspektive. Misliti da je to samo plod fantastičnoga talenta pisanja, sposobnosti melodične naracije ili vantakve učenosti, znači ne vidjeti dobro.

Treba više od svega toga da se poveže i ponudi srčika života Allahovoga najvoljenijega i naboljega stvorenja. Konačno, kako neko može jedriti okeanima skrivenosti i zbilja, visokom filozofijom i dubokom psihologijom, realnim životom i duhovnim staništima, i dokučiti obale a bez nebeskoga uspjeha?

Njegovi prijevodi islamskih tekstova, poezije, umjetnosti i filozofije, svjedoče kako jako učenjak može biti neodvojiv od svoga djela. Intelektualni napor iskazan u njima, pokazuje jedan tako jasan trag skladnosti iihsana (ljepote i izvanrednosti), da je čovjeku dovoljno čitati ih samo radi izvanrednoga stila, da ne računamo sadržaj i način argumetiranja. Martin Lings također je naglašavao estetsku dimenziju, kao dio vjere: islamska poezija, kaligrafija i kur’anske iluminacije.

Nekoliko dana prije preseljenja na ahiret (prije smrti), da mu se dragi Allah smiluje, govorio je o svome učešću u događaju zvanome “Ujedinjenje zbog Poslanika”, govoreći da je to bio prvi put da govori o Poslaniku, alejhisselam, u četrdeset godina. Čini se da se rijetko kríla ljubavi i sudbine zagrle međusobno, tako blisko. Krug je završen.

Učenjak poput Martina Lingsa (čije je muslimansko ime Ebu Bekr Siradžuddin), rijetko se nađe. Rijetko, ne zbog onoga što predstavlja, već rijetko uslijed vlastite vještine. Pored kvaliteta naučnoga rada, nikada nije zaboravljao na realnost različitih stvarnosti, zajedno sa njihovim odgovarajućim kodovima i simbolima. Baš zato, za njega, pisanje knjiga i predavanje nisu značili skolastičko manipuliranje logičkim konstrukcijama, sposobnim polomiti hijerarhiju kompleksnosti i međusobno povezane realnosti u kojima obitavamo. Duhovni realitet je kruna, a sve ostalo slijedi za njim. Postići to, čovjekov život mora biti personifikacija učenjaka koje promiče.

Pisac Gai Eaton s oduševljenjem opisuje svoj prvi susret s Lingsom:

“Među mojim kolegama bio je i engleski musliman, Martin Lings, koji je Egipat učinio svojim domom… Razlikovao se od svakoga koga prethodno sretoh. Bio je živa personifikacija onoga što je za mene, do tada, bilo samo teorija u glavi, i znadoh da sam napokon pronašao nekoga ko je cio, kompletan i dosljedan. Živio je u tradicionalnome domu, tik izvan grada, a posjeta njemu i njegovoj supruzi, koju sam obavljao skoro svake sedmice, značila je iskorak iz brzoga modernoga Kaira u bezvremeno utočište, gdje su izvanjsko i unutarnje nepodijeljeni, i gdje su navodne zbilje svijeta na koji sam navikao, predstavljale samo sjenu istinske egzistencije.”

U djelu “Islam i sudbina čovjeka” (Islam and the destiny of Man), Eaton nastavlja, pokazujući kako mu je personifikacija pomogla da krene putem islama. Također, jedan moj prijatelj musliman, čiji je otac budist, reče mi kako je njegov otac nakon čitanja Lingsova djela “Muhammed, alejhisselam”, za pravac svoje meditacije uzeo Kabu u Meki, kao što to rade muslimani prilikom klanjanja. Moć riječî koje dolaze iz srca, uvijek je neopisiva.

Srž koja je navela mnoge ljude da se dive Lingsovim djelima, jesu njegova sposobnost iskazivanja stvarnosti značenjâ, te svrhovitost s prepoznatljivom uglađenošću. Njegovo djelo savršen je dokaz da je pisanje višeznačni medij, u kojemu se svako može pronaći. Oni koji idu samo za tekstom, izmišljajući riječi i rečenice, na ravni su onih koji se vežu za opće nadahnuće, potom za sâmoga autora, a tek onda za ono što je iznad njega. Kao autor, Lings je olakšao čitaocu “da ga se riješi”, da se “riješi” Lingsa u tekstu, i to čineći svoj tekst kao put otvaranju onome što je iznad njega, olakšavajući čitaocu putovanje tamo, koristeći energiju melodičnosti i nadahnjujuće bujice.

Martin Lings bio je ona vrsta muslimanskoga učenjaka, čiji diskurs čovjek može preuzeti dio po dio, povisujući stupnjeve razumijevanja na korištenje autorove književne brilijantnosti, i postajući odrješit letjeti više i više u sfere značenja, koje egzistira između redaka, ne u tamnoći tinte. To znanje nije o knjizi, ono je o duši koju simbolizira, koja jeste u priči. Zato je, u doktorskoj disertaciji, u potpunosti koncentrirao svoju intelektualnu snagu na izučavanje suvremenoga šejha Ahmeda Alevija. Personifikacija znanja, perosnifikacija ljepote, to je bila njegova tajna.

Naša tragedija, u gubljenju jednoga takvoga poete učenjaka, najtužnije je prirode. Treba proučiti Fatihu predLingsovu dušu. Učenjakova vrijednost jeste njegov ethos i njegov primjer. Personifikacija islama jeste znanje, znanje koje nije zatvoreno u oblicima riječî, već koje je lijepo uslijed odražavanja božanskoga svjetla koje se prelama kroz život čovjeka. To je istinski život: prosvjetljenje.

Hazreti Alijini stihovi, ovdje su prevedeni u znak sjećanja na šejha Ebu Bekra Siradžudddina:

Znalaca ljudi, izvrsnost je znamen,

za tragaoce na putu, istinski plamen.

 

Što ljudi jesu, to je ono što sâmi daju,

za znalce, pitaš li ih, neuki samo izazivaju.

 

Plemenitosti ti ako si istinska ptica,

od nas je samo poštovanje i iskrena dobrodošlica.

 

Spoznaj, ne želi da ti se drugi dive,

ljudi su mrtvi, a učenjaci, samo oni žive.