Kategorija
Autor
Itikaf
Kur'an časni, voljom dragoga Allaha, objavljen je na nebesima u jednoj noći, noći Lejletul-kadr, blagoslovljenoj, koja hiljadu godina vrijedi:
Mi smo ga objavili u Noći Kadr - a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci, meleki i Rūh, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (97:1-5)
Ali, blagoslovljeni Kur'an, mada je, u svojoj originalnoj nebeskoj verziji, objavljen odjednom, takav nije mogao biti i spušten na srce jednoga slabašnog čovjeka, pa makar on bio i odabran od dragoga Allaha da bude Njegova milost svim svjetovima i pečat svih vjerovjesnika i poslanika. U tom smislu je dragi Allah odredio da nebeski original Kur'ana u svojoj cjelini bude spušten na Zemlji najbliže nebo, odakle ga je plemeniti i pouzdani melek Džibril u periodu od dvadeset tri zemaljske godine, postepeno (dio po dio) i prema potrebi, spuštao na mubarek srce Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam,[1] kako bi se ono tako u uvjerenju učvrstilo i kako bi bio ljudima malo-pomalo kazivan, te davao odgovore i upute u nekim konkretnim situacijama:
Mi Kur'an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit način se on objavljuje. A tebe smo poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ. I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo. (17:105, 106)
Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. (25:32)
No, iako mubarek ajeti Kur'ana nisu objavljivani u cjelini, kontinuitetu i rasporedu kako su danas raspoređeni u Mushafu,[2] već dio po dio u različitim vremenima i situacijama, voljom dragoga Allaha je određeno da se oni u cjelini i svome prirodnom kontinuitetu memoriraju i ponavljaju. Dragi Allah najbolje zna, a čovjeku se čini da je tako određeno zato da bi se Kur'an lakše učio napamet i pamtio, što upravo i jeste velika milost Svemilosnog, Samilosnog i veliko olakšanje ljudima:
A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:22)
U tom smislu se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, svakoga ramazana običavao osamiti deset dana u svojoj mubarek džamiji da pred Džibrilom ponovi čitav do tog trena objavljeni dio Kur'ana. Prema Poslanikovim riječima, prvo bi on Džibrilu proučio sve što je objavljeno od Kur'ana, pa bi potom Džibril njemu isto proučio. Ova Poslanikova praksa osamljivanja u džamiji deset noći i dana tokom mjeseca ramazana je temelj institucije itikafa u islamu, institucije koja propisuje da se neki vjernici osame u džamiji punih deset noći i dana tokom mjeseca ramazana kako bi u tom periodu intenzivno bili posvećeni učenju Kur'ana, zikrullahu, dovama i drugim oblicima ibadeta.
Međutim, u ramazanu desete godine po Hidžri prvi put se desilo da je Muhammed, alejhisselam, u društvu Džibrila dva puta ponovio cijeli Kur'an. On je u tome prepoznao išaret dragoga Allaha da se njegova dunjalučka misija bliži završetku i da nije daleko dan kada će biti pozvan da se vrati svome voljenom Gospodaru:
... Baš u vrijeme ramazana bi mu (Vjerovjesniku) svake godine dolazio Džibril, kako bi se uvjerio da mu nijedan dio Objave nije iščilio iz pamćenja. Ovaj put, pošto se vratio iz osamnoga boravišta (itikafa), Poslanik je, kao tajnu, povjerio Fatimi nešto što još ne treba saopćavati drugima: ''Svake godine Džibril jedanput prouči Kur'an meni, a i ja njemu, ali ove godine, dva puta ga je sa mnom proučio. Nameće mi se pomisao da je moje vrijeme došlo.'' [3] ...[4]
Osjetivši to, Muhammed, alejhisselam, je shvatio da je Hadž, koji je slijedio za neka dva mjeseca, za njega možda i posljednja prilika da se na ovome svijetu sastane sa svim muslimanima, pa je odlučio da ga i obavi kako bi imao mogućnosti da svim hodočasnicima, a preko njih i čitavome Ummetu,[5] prenese svoju završnu poruku, neku vrstu njegove oporuke. U tom smislu je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u mjesecu zulkade desete godine po Hidžri obznanio da će on lično te godine predvoditi obrede Hadža.
Lebbejkellahumme lebbejk
Vijest da će Resulullah, Muhammed, alejhisselam, predvoditi predstojeći Hadž veoma brzo se raširila na sve strane i veliki broj ljudi iz svih krajeva Arabije je donio čvrstu odluku da nikako ne izostane sa hodočašća te godine. Mnogi su htjeli i da mubarek Vjerovjesnika prate čitavim putem, pa su u Medinu počele priticati rijeke ljudi. Do vremena polaska broj hadžija, kako onih pristiglih tako i domaćih muhadžira i ensarija, narastao je na više od trideset hiljada. Svi su oni krenuli za Muhammedom, alejhisselam, kad je on nekoliko dana prije nastupanja mjeseca zulhidždžeta desete godine po Hidžri,[6] izašao iz Medine. Na Hadž su krenule i sve njegove žene smještene u svojim nosiljkama. Dragi Allah najbolje zna, ali najvjerovatnije niko ni od Poslanikovih najbližih drugova nije izostao.
Nakon desetak dana putovanja stigli su u mjesto Zul-Hulejfa nedaleko od Meke gdje se, gledano iz pravca Medine, nalazi mikat, granica svetoga područja Meke. Tu su zastali kako bi svaki hadžija, saglasno propisima Hadža i Umre, ušao u stanje ihrama.[7] Nakon toga su nastavili u pravcu Mesdžidul-harama uz gromko i srčano izgovaranje tradicionalnih riječi odaziva dragome Allahu:
''Lebbejkellahumme lebbejk (odazivam Ti se Bože, odazivam) lebbejke la šerike leke lebbejk (odazivam Ti se, Ti nemaš druga, odazivam) innel hamde ven-ni’mete leke vel mulk (Tebi je hvala i Tvoja je blagodat i vlast) la šerike lek (Ti druga nemaš)''!
U Mesdžidul-haram su ušli ponizno i sa velikim poštovanjem, a Muhammed, alejhisselam, je tom prilikom molio dragoga Allaha: ''Bože, daj da ljudi još više slave ovaj Hram, veličaju ga, obasipaju ga darovima, i odnose se prema njemu s poštovanjem i pobožnošću!'' [8] Vjerovjesnik se odmah uputio ka Kabi i obišao sedam puta oko nje. Potom je klanjao dva rekata namaza u prostoru Mekami-Ibrahima [9] i onda, nakon što se napio Zem Zem mubarek vode, otišao do brežuljka Saffa da bi započeo sa'j, obredno hodanje odatle do brežuljka Merva i nazad ukupno sedam puta. Nakon okončanja sa'ja, Muhammed, alejhisselam, se, iako je Umra već bila okončana, još jednom vratio do Kabe i ušao unutra, ali je kasnije zažalio zbog toga jer se pobojao da nehotice ne povrijedi srca svih onih mnogobrojnih hadžija kojima to neće biti moguće učiniti:
... Vrativši se u Mesdžid, ušao je u Kabu zajedno sa Osmanom iz roda Abdud-Dar, koji je bio čuvar njezinih ključeva, pa, kao i ranije, povede sa sobom Bilala i Usamu. Te večeri, kada je posjetio Aišu u njezinu šatoru, ona opazi da je tužan i upita ga za razlog. ''Danas sam uradio nešto'', odgovori, ''što bih volio da nisam. Ušao sam u Kabu, a može biti da čovjek iz moga naroda'' – mislio je u godinama koje dolaze – ''neće moći da unutra uđe, i da će zbog toga osjećati nemir u duši. Jer, naređeno nam je samo da ga ophodimo a ne i da u nj ulazimo.'' [10]...[11]
Nakon upotpunjenja Umre Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odsjeo u šatoru koji je za njega i članove njegovoga domaćinstva bio postavljen u gornjem dijelu Meke na El Hudžunu[12] i, kao i uvijek želeći da maksimalno olakša budućim generacijama muslimana koje će njegov primjer shvatati kao obavezan propis, nije više ulazio u Mesdžidul-haram sve do vremena obavljanja obreda Hadža.
Kada je nastupio osmi dan mjeseca zulhidždže otišao je u dolinu Mina na periferiji Meke gdje je zanoćio. Tu su na Mini Muhammed, alejhisselam, i ostale hadžije koje su ga slijedile klanjali sabah devetoga zulhidždžeta da bi potom krenuli ka visoravni Arefat.
Slijedeći propise Hadža koji uvjetuju svakog hodočasnika da neizostavno mora provesti deveti dan mjeseca zulhidždže na Arefatu, tog su se dana na ovoj mubarek visoravni dvadeset kilometara istočno od Meke okupile uz onih tridesetak hiljada što su pratili Poslanika još iz Medine i sve ostale hadžije iz čitave Arabije, tako da je broj prisutnih ljudi bio veći od stotinu hiljada.[13] Dragi Allah najbolje zna, a čovjeku izgleda veoma mogućim da se nikada do tada nije okupio veći broj ljudi na tome svetome mjestu. Kad je sunce prešlo zenit i polahko počelo tonuti ka zapadu, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je pozvao sve prisutne da se okupe kod Džebelu-Rahmeta, malehnoga brda koje se nalazi u sred ravnice Arefata, gdje su se, prema predanjima, sastali roditelji ljudskoga roda Adem, alejhisselam, i hazreti Hava nakon njihovoga spuštanja na Zemlju. Tu, u podnožju mubarek brdašca Džebelu-Rahmet, odnosno najvjerovatnije stojeći na nekom uzdignutijem kamenu na njegovim padinama, a dragi Allah najbolje zna, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je održao znameniti govor, koji je, kako ranije rekosmo, njegova svojevrsna oporuka svim muslimanima:
... "Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi - niko na Pravi put ne može uputiti. Svjedočim da je samo Allah Bog, Koji nema sudruga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.
Ja vam oporučujem, robovi Božiji, da se samo Allaha bojite i da Mu u pokornosti budete. Počinjem ovaj govor sa onim što je najbolje.
O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ja ne znam hoću li se s vama više sastati na ovome mjestu.
O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast nepovredivi su sve dok se ne sastanete sa vašim Gospodarem baš kao što je nepovrediv ovaj vaš dan, u ovom vašem mjestu, u ovom vašem gradu.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!
Stvari koje su vam date u emanet, vratite ih na vrijeme onome čije su.
Kamate iz doba džahilijjeta se ukidaju, osim glavnice, na koju imate pravo. Time nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. Allah je dokinuo kamatu, a prva dokinuta kamata jeste kamata moga amidže Abbasa ibn Abdulmuttaliba.
Krvna osveta iz doba džahilijjeta se dokida, a prva dokinuta krvna osveta jeste krvna osveta moga amidže Amira Ibn Rebi'a ibn el-Harisa ibn Abdulmuttaliba.
Sve privilegije iz doba džahilijjeta se dokidaju, osim službe čuvara Hrama (sidanet) i dužnosti opskrbe hadžije vodom (sikajet).
Ubistvo s predumišljajem kazniće se odmazdom, dok će ubistvo slično predumišljaju, kamenom ili štapom, stajati počinitelja stotinu deva. Ko zatraži više od toga, on pripada vremenu džahilijjeta.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!
O ljudi, šejtan je izgubio svaku nadu da će biti obožavan u vašoj sredini, ali će biti zadovoljan ako mu se budete pokoravali u stvarima koje smatrate manje vrijednim ili manje značajnim. Od njega zato čuvajte svoju vjeru.
O ljudi, Premještanjem svetih mjeseci samo se povećava nevjerovanje, čime se nevjernici dovode u zabludu: jedne godine ga proglašavaju običnim, a druge godine ga smatraju svetim - da bi ispunili broj onih mjeseci koje je Allah učinio svetim, pa drže običnim one koje je Allah učinio svetim (Et-Tewba, 37), a svetim one koje je On učinio običnim. Vrijeme se računa na isti način od dana kada je Allah stvorio nebesa i Zemlju. Broj mjeseci u Allaha je dvanaest prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta. (Et-Tewba, 36) Tri su uzastopna: zu'l-ka'da, zu'l-hidždže i muharrem, a četvrti, redžeb, pada između džumada i ša'bana.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!
Što se tiče vaših žena, o ljudi, vi imate pravo na njih, a i one imaju pravo na vas. Vaše žene ne smiju u vašu postelju primiti nikoga, osim vas. One ne smiju u vašu kuću primiti nikoga koga vi ne volite, osim sa vašim dopuštenjem. Nikakva neposlušnost nije im dopuštena, a ako je ipak učine, Allah vam dopušta da ih udaljite od sebe, da se od njih u postelji rastavite, da ih udarite, ali ne prejako. Ako se toga prođu i budu opet poslušne, trebate im dati pristojnu odjeću i hranu. Oporučujem vam da prema ženama budete pažljivi, jer su one pod vašom vlašću i nije im dopušteno da bilo šta same urade. Allah vam je žene u emanet dao i On vam je dopustio da im se približite. Bojte se Allaha u pogledu vaših žena i prema njima budite pažljivi.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!
Nemojte se nakon moje smrti vratiti u bezboštvo, te jedni druge ubijati. Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravog puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur'an) i moj Sunnet.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!
O ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je kod Allaha onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u pobožnosti.
Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!"
"Da", rekoše.
"Neka prisutni obavijesti onoga koji je odsutan", nastavi Poslanik.
"O ljudi, Allah je odredio koji dio nasljedstva kojem nasljedniku pripada. Nije vam dopušteno da pravite oporuku u nečiju korist. Oporuka u korist strane osobe ne smije prelaziti trećinu ukupnoga nasljedstva. Dijete pripada bračnom drugu, a preljubnik se kamenuje. Ko bude izjavljivao da pripada nekom drugom osim svome ocu, ko bude izjavljivao da pripada nekom drugom osim svome Gospodaru, stići će ga prokletstvo od Allaha, meleka i svih ljudi. Od njega se na Sudnjem danu neće primiti ni pokajanje ni otkup.
Neka je na vas mir i Allahova milost." ...[14]
Resulullah, Muhammed, alejhisselam, poznat je kao čovjek kojem je dragi Allah, između svih ostalih blagodati koje mu je dao, podario i jednu posebnu blagodat sažetoga i preciznoga govora tako da on može u malo riječi mnogo toga kazati. U tom je smislu i ova znamenita propovijed (hutba) sažeta i jasna u vanjskome smislu, ali veoma bogata u unutarnjem sadržaju i poukama koje nudi. Iz toga raskošnoga obilja plemenitih mudrosti i pouka mi ćemo se, ako dragi Allah da, malo osvrnuti samo na njih dvije koje se posebno u današnjem vremenu doimaju izuzetno aktuelnim.
U samom početku svoga govora Muhammed, alejhisselam, je svim muslimanima oporučio iskrenu predanost i pokornost dragome Bogu i naglasio da je svakom od njih život, imetak i čast njegova brata i sestre u vjeri nešto što je jednako sveto kao što je svet Dan Arefata (deveti zulhidždže) na svetoj visoravni Arefat u mubarek Meki, najsvetijemu mjestu na Zemlji: ''Ja vam oporučujem, robovi Božiji, da se samo Allaha bojite i da Mu u pokornosti budete. Počinjem ovaj govor sa onim što je najbolje. O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ja ne znam hoću li se s vama više sastati na ovome mjestu. O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast nepovredivi su sve dok se ne sastanete sa vašim Gospodarem baš kao što je nepovrediv ovaj vaš dan, u ovom vašem mjestu, u ovom vašem gradu. Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!'' Ove mubarek riječi su toliko jasne i sadržajne da je svaki daljnji komentar suvišan, a koliko je poruka koju one nose značajna pokazuje i činjenica da ih je Muhammed, alejhisselam, tokom oprosnoga Hadža više puta ponavljao. Tako su do nas vjerodostojnim predajama stigle još jedne Poslanikove riječi sa identičnom porukom za koje neki kažu da ih je on izrekao isto na Arefatu, ali mi smo bliži mišljenjima da je to rečeno na Mini kako se i navodi u izvoru iz kojeg ih na ovome mjestu prenosimo, a dragi Allah najbolje zna:
... Ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik držeći govor na Mini rekao: ''Znate li koji je ovo dan?'' ''To najbolje zna'', rekli smo, ''Allah i Njegov Poslanik.'' ''Ovo je'', rekao je Poslanik, ''uistinu svet i častan dan. A znate li koji je ovo grad?'' ''To najbolje zna'', rekli smo, ''Allah i Njegov Poslanik.'' ''Ovo je'', rekao je Poslanik, ''svet i častan grad. A znate li koji je ovo mjesec?'' ''To najbolje zna'', rekli smo, ''Allah i Njegov Poslanik.'' ''Ovo je'', rekao je Poslanik, ''svet i častan mjesec. Allah je zaista učinio svetim vaš život, vaš imetak i vaše časti, kao što je svet i častan ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu.'' ...[15]
Druga plemenita pouka i mudrost na koju se želimo osvrnuti jeste pitanje dva svjetla koja je milošću dragoga Allaha Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ostavio kao jasnu i sigurnu uputu svim muslimanima sve do Sudnjega Dana: ''Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravog puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur'an) i moj Sunnet.'' Dakle, očevidno je da su Kur'an i Sunnet dva apsolutno pouzdana putokaza, dva svjetla koja svakoga ko ih iskreno slijedi čvrsto vode pravim putem i osiguravaju mu sigurno spasenje na budućem svijetu. Ali, veoma je značajno napomenuti i to da je prema drugim, takođe sasvim vjerodostojnim, predajama plemeniti Vjerovjesnik uz časni Kur'an kao drugo svjetlo pomenuo i svoju porodicu (Ehli-bejt).[16] No, ova činjenica ne treba nikoga da zbuni budući da upravo Riječ dragoga Allaha kroz mnoge ajete časnoga Kur'ana sasvim jasno kaže kako interpretacija islama Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iskazana kroz njegov Sunnet u neraskidivoj vezi sa Allahovom Knjigom iz koje izvire i sama predstavlja svjetlost upute ka pravome putu i spasenju u vječnosti budućega svijeta. Na više mjesta ajeti časnoga Kur'ana pozivaju na pokornost Allahu i Njegovu vjerovjesniku, tako da je ova stvar sasvim jasna. A, pominjanje Ehli-bejta kao druge svjetlosti upućuje, po našem mišljenju, samo na to da između svih učenih, čestitih i nadahnutih ljudi kojima je dat emanet da budu istinski nasljednici Allahova poslanika, Muhammeda, alejhisselam, te da kao takvi ispravno tumače Kur'an i njegov Sunnet u svome vremenu, posebnu pažnju treba posvetiti onima između njih koji su Sejjidi ili Šerīfi,[17] njegovi krvni potomci. Dragi Allah najbolje zna.
Nakon ovog malehnoga osvrta na uzvišene poruke Poslanikovoga govora na Arefatu vraćamo se, ako dragi Allah da, kazivanju o njegovom oprosnom Hadžu.
Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i ostale hadžije su na Arefatu klanjali podne i ikindiju skraćeno i spojeno i tu ostali sve do akšama. Odmah po zalasku Sunca krenuli su prema Muzdelifi koja se prostire između Arefata i Mine. Na Muzdelifi, preciznije na prostoru Meša’rul-harama,[18] klanjali su skraćeno i spojeno akšam i jaciju i tu ostali čitavu noć u nastojanju da što više spominju dragoga Allaha saglasno preporuci časnoga Kur'ana:
Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kad pođete sa Arefata spominjite Allaha dž.š. kod Meša’rul-harama, spominjite Njega, jer vam je On ukazao na pravi put, a prije toga ste bili u zabludi. (2:198)
Na Muzdelifi kod Meša’rul-harama klanjali su i sabah desetoga zulhidždžeta tj. prvoga dana Kurban bajrama. Za Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, je toga jutra klanjalo više od stotinu hiljada hadžija, praktično svi osim hazreti Sevde koja je od svojega mubarek supruga zatražila dopuštenje da ode na Minu nakon ponoći, a prije sabaha, kako bi tamo prije gužve obavila obred kamenovanja. Imajući u vidu da je ona zbog svoje krupnoće teže podnosila vrućinu i tegobe putovanja, Poslanik je udovoljio njezinoj molbi i poslao je u društvu Umm Sulejm i Abdullaha, sina njegovoga amidže Abbasa na Minu prije ostalih. Nakon sabaha Muhammed, alejhisselam, je napustio Muzdelifu i krenuo ka dolini Mina. Stigavši tamo odmah se uputio na veliko džemre, Akabu, i tu obavio obred kamenovanja prokletoga šejtana[19] nakon čega je zaklao svoga kurbana i dao da mu se obrije glava. Dakako, svi hodočasnici su ga u stopu slijedili, s tim što jedni od njih obrijaše glave a drugi samo skratiše kose.
U preostalim danima Kurban bajrama prema tradiciji su noćivali na Mini, svaki dan obavljajući obred kamenovanja, pri čemu su jedanput otišli u Meku, u Mesdžidul-haram, kako bi tamo ponovo, ali ovoga puta u sklopu obreda Hadža, sedam puta obišli oko Kabe (tavaf) i sedam puta hodali između Saffe i Merve (sa'j).
Upotpunjenjem obreda kamenovanja šejtana, te obavljanjem tavafa i sa'ja, ujedno je upotpunjeno i hodočašće Hadža, pa su Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i za njim sve ostale hadžije, napustili Minu kako bi otišli u mubarek Meku da bi u njoj proveli još neko vrijeme prije nego se počnu vraćati kućama.
I u povratku su išli organizirano za Vjerovjesnikom, sve do mjesta Gadir Hum, gdje se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sasvim neočekivano zaustavio.
Hazreti Ali
Poslanikova odluka da se zaustavi baš na Gadir Humu, mjesto na kom nema dovoljno vode, ni hladovine, ni paše za jahalice, ni bilo kakvih uslova za valjan odmor, pogotovo ne za toliki broj ljudi koji su ga slijedili, bilo je u prvi mah veoma čudno ashabima, ali su oni ubrzo shvatili da mora biti po srijedi nešto od naročitoga značaja. I doista, tu, na Gadir Humu, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je održao pred masom hadžija iz čitave Arabije svoj znameniti govor posvećen hazreti Aliju ibn Ebi Talibu u kojem su, između ostaloga, još jednom istaknute njegova duboka pobožnost, iskrena vjera, veliko znanje, visoka deredža kod dragoga Allaha i naročita bliskost sa Njegovim poslanikom.
U navedenome, kada je u pitanju znameniti događaj na Gadir Humu, nema spora, ali već više od hiljadu i četiri stotine godina lome se koplja oko toga da li je uistinu tom prilikom Resulullah, Muhammed, alejhisselam, izabrao hazreti Alija ibn Ebi Taliba za halifu koji ga ima naslijediti u zadaći predvodnika Ummeta?
Za muslimane koji pripadaju šijskoj intrepretaciji islama stvar je veoma jasna. Po njima je Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, za vrijeme povratka sa oprosnog Hadža na Gadir Humu spuštena Objava koja mu nije ostavila nimalo prostora da ikoliko odugovlači oko onoga što mu bi naređeno da obznani. ''O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu, a Allah će te od ljudi štititi. Allah doista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje'',[20] glase uzvišene Riječi dragoga Allaha što ih je On, hvaljen i slavljen neka je, kako neki muslimani prenose, tada objavio Svome plemenitom poslaniku, pa je Muhammed, alejhisselam, odmah naredio da se zastane i održao je govor u kom je jasno naglasio da je Ali ibn Ebi Talib izabran da bude njegov nasljednik koji će nakon njega preuzeti dužnost predvodnika svih muslimana.
O povodu objave naprijed navedenih ajeta časnoga Kur'ana i među muslimanima koji pripadaju sunijskoj interpretaciji islama takođe postoje mišljenja da su objavljeni na Gadir Humu u vezi hazreti Alija, ali se isto tako među njima javljaju i mišljenja da se oni odnose na slučaj kada su Kurejšije, jevreji i kršćani ugonili u laž Muhammeda, alejhisselam, komu su njihove otrovne riječi teško padale i osjećao je izvijesnu nelagodu da im javno recituje ajete Kur'ana, pa mu je dragi Allah naredio da mora ljudima kazivati sve ono što mu se objavljuje, kako bi im uistinu dostavio Allahovu poslanicu.
Kao primjer navodimo djelo Esbābun-nuzul (Povodi objave Kur'ana) koje je objavljeno u Damasku 1998. od strane izdavača Dārul-fedžril-islami gdje autor En Nīsābūri na str. 175. na margini navodi hadis koji prenosi Hasan gdje se kaže da je Muhammed, alejhisselam, rekao: ''Kada me Allah, dž.š., poslao sa poslanicom stislo mi se u prsima, saznao sam da neki ljudi tvrde da sam lažov.'' Nīsābūri kaže da je Poslanik, alejhisselam, u to vrijeme pozivao u islam Kurejšije, jevreje i kršćane, pa nakon što je ovo rekao dragi Allah je objavio navedeni ajet. Ali, na istom mjestu on navodi i drugu predaju koju prenosi poznati ashab hazreti Ebu Seid el Hudri, radijallahu anhu, koji je rekao: ''Ovaj ajet je objavljen na dan Gadiri Huma, a vezano za hazreti Alija ibn Ebi Taliba.''
No, iako i u njihovim djelima, kako vidimo, možemo naći predaje koje objavu pomenutog ajeta vežu za Gadir Hum, generalni je stav muslimana sunijske interpretacije islama da je tom prilikom samo bila naglašena duhovna veličina i visoka deredža hazreti Alija ibn Ebi Taliba ali da on nije izričito izabran za nasljednika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Postoji i predanje po kojem se desilo to da su se neki ljudi žalili Poslaniku na hazreti Alija, navodno zbog njihovoga nezadovoljstva nekim njegovim odlukama koje je on donio u funkciji zapovjednika pohoda na Jemen, o čemu donosimo sljedeći citat:
... Po završetku pohoda na Jemen, jedinica od tri stotine konjanika, koje je Poslanik poslao za vrijeme ramazana, sada se približavala Mekki sa juga. Ali je jahao na čelu svoje vojske u silnoj želji da se što prije susretne s Poslanikom i zajedno s njim obavi hodočašće, koje Poslanik upravo bijaše obavio. U petini plijena koja je pripadala državi nalazilo se dovoljno platna da se odjene sva vojska, ali Ali je odlučio da se sve to netaknuto preda Poslaniku. U njegovu odsustvu, međutim, čovjeka kojem je povjerio robu nagovorili su da svakom vojniku posudi po jednu preobuku od toga platna. Svima im je bilo neophodno da se presvuku, jer su od kuće odsustvovali već gotovo tri mjeseca. Pred samim ulazom u grad Ali im dojaha u susret i zaprepasti se kad ugleda promjenu koja se desila na njima. ''Dao sam im haljine,'' reče zamjenik zapovjednika, ''da izgledaju prikladnije kad se pomole među narod.'' Dobro se znalo da će svi u Mekki nositi najljepše ruho, a blagdan je, i bilo im je stalo da izgledaju što ljepše. Ali je, ipak, osjećao da ne može dozvoliti toliku slobodu, te im je naredio da se preodjenu u svoju staru odjeću, a da novu vrate odakle su je i uzeli. Među vojskom zbog ovoga nastade velika ozlojeđenost, a kad Poslanik ču za ovo, reče im: ''Ljudi, ne krivite Alija, jer on je odveć savjestan na putu Božijem da bi bio kriv.'' No, ove riječi nisu bile dovoljne, a možda ih je čulo samo nekoliko njih, pa se nezadovoljstvo nastavi. Na povratku u Medinu, jedna od jedinica se gorko požali Poslaniku na Alija. Lice Poslanikovo tad promijeni boju: ''Nisam li bliži vjernicima od njih samih'', upita on. Kad dobi potvrdan odgovor, Poslanik dodade: ''Kome sam ja najbliži i Ali mu je najbliži!'' Kasnije tokom putovanja, kad se zaustaviše kod Gadiru-l-Humma, on okupi sve ljude, pa uze Alija za ruku, ponovi ove riječi i nastavi s dovom: ''Bože, budi prijatelj onome ko je njegov prijatelj, a dušman njegovom dušmanu!'' Tako bijahu ušutkana sva govorkanja o Aliju.[21] ...[22]
No, bez obzira na to šta je bio povod Poslanikovoga govora na Gadir Humu, bitno je istaći da se i šijska i sunijska tumačenja slažu u tome da je tada Resulullah, Muhammed, alejhisselam, držeći svojim mubarek rukama ruke hazreti Alija ibn Ebi Taliba toliko podignute u vis da mu se, kako se to prenosi, ukazivala bjelina ispod pazuha, izrekao sljedeće riječi:
''Bože!, kome god sam ja mewlā kojem se pokorava, Ali će biti njegov mewlā. Bože, budi prijatelj kome je i Ali prijatelj, a budi neprijatelj kome je i Ali neprijatelj!''
Oko ovih Poslanikovih riječi nema spora budući da su one utemeljene na sahih hadisu koji se u više verzija prenosi od više od trideset ashaba. Međutim, istinski spor između sunijske i šijske interpretacije islama leži u stvarnom značenju riječi ''mewlā'':
... Ključno pitanje, prema tome, se ne odnosi na događaj na Ghadir Khummu ili na izbor Alije pred muslimanskom zajednicom kao mawla, potvrđen toliko puta u sunijskim i šiijskim vrelima, nego se odnosi na značenje riječi mawla, koja je protumačena u nekoliko značenja od sunijske i šiijske zajednice. Ova riječ dolazi iz arapskog korijena wly, a pojmovi wali i mawla se pojavljuju u Kur'anu časnom, gdje su također protumačeni na različite načine od raznih tumača. Ovi pojmovi su izvedeni iz korijena koji u isti mah označava prijatelja, vladara, učitelja i nasljednika, kao što označava i neke druge ključne pojmove koje su kroz stoljeća razvili islamski mislioci, a pojam walayah/wilayah je jedan od najsloženijih unutar islamskoga mišljenja. Prema tome, nema nikakve sumnje da pojam mawla, zacijelo, sadrži značenje učitelja i nasljednika, no, da li on, također, označava i vođu zajednice u političkom smislu, koji nasljeđuje blagoslovljenoga Poslanika, a.s., ili ne, to je ono na čemu nije postignuta saglasnost u vezi sa Poslanikovim, a.s., imenovanjem Alije kao svoga ''nasljednika''. ...[23]
Navedeni citat jasno pokazuje bīt neslaganja među muslimanima oko ovoga pitanja. Isto tako, nameće se realan zaključak da šijsko-sunijska razmimoilaženja oko toga da li je na Gadir Humu hazreti Ali ibn Ebi Talib bio izričito proglašen halifom nakon Vjerovjesnika ili ne, prosto ne mogu biti razriješena sve do nastupanja Sudnjeg Dana, odnosno do vremena silaska Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i pojave Muhammeda El Mehdija, tako da mi na ovome mjestu ne želimo učestvovati u toj raspravi, već umjesto toga želimo još jednom podsjetiti na ono što i jeste bīt nasljeđivanja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a to je činjenica da je uz časni Kur'an upravo njegov Sunnet izvor vjere islama i da svaki od njegovih istinskih nasljednika ima ulogu samo u tome da njegov Sunnet, odnosno preciznije rečeno njegovu ispravnu i cjelovitu interpretaciju islama, prenese ljudima svojega vremena bez ikakvih izmjena koje bi joj izmijenile suštinu, te da one koji je prihvate njoj poučava i predvodi ih u njezinom prakticiranju.
U tom smislu hazreti Ali ibn Ebi Talib svakako jeste, u to niko od muslimana uopće ne sumnja, istinski nasljednik Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, bez obzira na to da li je on, u političkom smislu, trebao biti prvi halifa ili ne.
Pitanje imenovanja prvoga halife je ono za šta će na Sudnjem Danu biti pitani oni koji su živjeli u tom vremenu, shodno časnome Kur'anu koji na više mjesta[24] jasno kaže da će svaki narod, odnosno svaka generacija biti pitana samo za vlastita djela koja su počinili u svome vremenu na Zemlji i da jedni neće biti pitani za ono što su činili drugi. Za nas koji živimo u ovome vremenu, više od hiljadu i četiri stotine godina nakon tih događaja, prevashodno pitanje je to da li je, i koliko je, naša interpretacija islama u skladu sa Muhammedovom, alejhisselam, interpretacijom i da li smo mi, i koliko smo, iskreno predani dragome Allahu i poslušni Njemu (kroz slijeđenje časnoga Kur'ana) i Njegovu poslaniku (kroz slijeđenje Sunneta). O tome mi treba najviše da brinemo.
Zaključujući kazivanje o Gadir Humu, a imajući u vidu da je znameniti Muhammedov, alejhisselam, govor u cijelosti bio posvećen hazreti Aliju, mi na ovom mjestu, dakako bez ikakve želje da, ne dao dragi Allah, ikoliko umanjimo duhovni značaj, učenost i deredžu bilo kojega od čestitih Allahovih robova i Njegovih miljenika među plemenitim ashabima, želimo da još jednom[25] istaknemo neke vrijednote hazreti Alija ibn Ebi Taliba koje nalazimo zapisane u vjerodostojnim islamskim, i sunijskim i šijskim, tradicionalnim izvorima.
Rodbinska bliskost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Alija još više je naglašena i produbljena kako time što je Alijev otac, Poslanikov amidža Ebu Talib nakon Abdulmuttalibove smrti preuzeo svu brigu o Muhammedu, alejhisselam, tako i time što je on preuzeo na staranje i odgajanje Alija kada je Ebu Talib bio zapao u materijalnu oskudicu. Odrastajući u Poslanikovome mubarek domu hazreti Ali je stalno bio uz njega i slijedio ga svuda kao što, kako je on sam izjavio, ''mlado devče svuda slijedi trag majke svoje'', tako da ga je Muhammed, alejhisselam, odgojio jednako kao što bi odgojio vlastitog sina. Na tu Poslanikovu ljubav hazreti Ali je odgovorio naročitom ljubavlju i odanošću koja će ostati trajnom. Još od prve Objave bez imalo dvojbe posvjedočio je Muhammedovo, alejhisselam, poslanstvo i odmah je nakon hazreti Hatidže prihvatio islam, tako da je bio druga osoba, a prva među muškarcima, koja se odazvala pozivu dragoga Allaha što ga je On, hvaljen i slavljen neka je, uputio čitavome čovječanstvu preko Svoga posljednjega vjerovjesnika i poslanika. Ali ibn Ebi Talib je svoju odanost plemenitom Poslaniku pokazao i pred čitavim njihovim rodom Hašim kada ih je Muhammed, alejhisselam, sve okupio na sijelu i pozvao u islam. Tada je Poslanik upitao sve članove roda Hašim koji će od njih pristati da ga čitav život pomaže u njegovoj vjerovjesničkoj zadaći i da mu time postane brat, izvršitelj i nasljednik. Svi su šutili dok se Ali ibn Ebi Talib, koji tada imađaše samo trinaest godina, nije odazvao Vjerovjesnikome pozivu. Odmah potom Muhammed, alejhisselam, je pred čitavom svojom rodbinom iz roda Benu Hašim posvjedočio da mu je hazreti Ali brat, izvršitelj i nasljednik. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je ovo potvrdio i prilikom bratimljenja muhadžira i ensarija u Medini kada je uzeo hazreti Alija za svoga pobratima.
Ali, mada je rodbinska bliskost Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Alija ibn Ebi Taliba, kako vidjesmo, prilično izražena, njihova je duhovna bliskost još i veća. Naime, boraveći u stalnoj blizini neizmjerno bogate i raskošne duhovne veličine mubarek Allahova vjerovjesnika tokom svojega djetinjstva i mladosti, praktično u vrijeme kada je ljudska sposobnost učenja najveća, hazreti Ali je i sam postigao visoku duhovnu deredžu, koja se, kako mi to razumijevamo, a dragi Allah najbolje zna, manifestira u četiri dimenzije.
Prva dimenzija je izražena u Alijevom znanju o kojemu se u islamskim tradicionalnim izvorima toliko govorilo da je to postala općepoznata činjenica među svim muslimanima, pa i šire, tako da o tome nema potrebe ponovo govoriti. Dovoljno je samo pomenuti riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koje su nam prenesene putem vjerodostojnih hadisa: ''Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija.''; i: ''Poslije mene najučeniji od ljudi je Ali.''
Drugu dimenziju njegove duhovne veličine otkrivamo u činjenici da je baš Ali ibn Ebi Talib odabran da bude suprug jedne od četiri kod dragoga Allaha najodabranije žene ikad stvorene, Fatime kćeri Muhammedove, alejhisselam.[26] Naime, dobro je znano da su neki od najuglednijih ashaba, prije svih hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer, tražili hazreti Fatiminu ruku, ali ih je Poslanik sve redom odbijao. Međutim, kada je bio u pitanju hazreti Ali, Poslanik se lično potrudio da ga ohrabri da zatraži Fatiminu ruku, budući da se on ustručavao zbog svoga u to doba naročito izraženoga materijalnoga siromaštva, i, dakako, čim je to uradio, odmah mu ju je dao za ženu. Čak štaviše, još tokom svadbenoga veselja zatražio je od njih dvoje da nipošto ne prilaze jedno drugome sve dok se on nije kasnije vratio da ih blagoslovi kako bi im cjelokupno potomstvo bilo blagoslovljeno.[27]
Treća dimenzija Alijeve duhovne veličine ogleda se u njegovim kerametima, kao što je naprimjer onaj koji je pokazao tokom bitke na Hajberu,[28] bitke koja je naročito objelodanila još jednu njegovu vrijednotu – izraženu fizičku snagu, briljantnu ratničku i vojničku vještinu i veliko junaštvo.
Četvrta dimenzija hazreti Alijeve duhovne raskoši manifestira se u Poslanikovim mubarek riječima, zabilježenim u hadisima najvećega stepena vjerodostojnosti prema kriterijima hadiske nauke, kojima je jasno rečeno kako je položaj Alija ibn Ebi Taliba u odnosu na Muhammeda, alejhisselam, potpuno isti kao položaj Haruna, alejhisselam, u odnosu na Mūsāa, alejhisselam, ali uz razliku što nakon Muhammeda, alejhisselam, više nema odabira novih Allahovih vjerovjesnika i poslanika. Dakle, poruka je precizno jasna: hazreti Ali ibn Ebi Talib doista je pomagač i duhovni nasljednik Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ali on, naravno, nije, i ne može biti, Allahov vjerovjesnik, niti poslanik, jer je voljom dragoga Allaha vjerovjesništvo i poslanstvo zapečaćeno sa Muhammedom, alejhisselam.
Mišljenja smo da je navedeno više nego dovoljno da se može steći valjana slika svega onoga što se desilo na Gadir Humu, a dragi Allah najbolje zna.
Lažovi
Laž je, promatrano mjerilima svake zdrave ideologije, negativna i štetna pojava, budući da je ona društveno zlo koje direktno ruši osnovni temelj svake zdrave ljudske zajednice – povjerenje među ljudima. Kada ljudi govore istinu, oni se mogu i osloniti na riječi koje jedni drugima govore, imaju povjerenje jedni u druge, i tada su u stanju, prema staroj mudrosti koja kaže da složna braća kuću grade a nesložna razgrađuju, graditi stabilnu i naprednu zajednicu. Međutim, kada se među njima rašire laži, ljudi više ne mogu vjerovati riječima koje im se govore, gube povjerenje jedni u druge i tako se ruši njihova sloga čime se ugrožava stabilnost čitavog društva.
Najgori, najteži i najopasniji oblik laži jeste svjesno i namjerno lažno predstavljanje riječi i postupaka nekog od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, odnosno lažno predstavljanje samoga sebe kao jednim od njih:
Ko je nepravedniji od onoga koji laži o Allahu iznosi ili koji govori: "Objavljuje mi se", a ništa mu se ne objavljuje, ili koji kaže: "I ja ću reći isto onako kao što Allah objavljuje." A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu ispružili ruke svoje prema njima: "Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali." (6:93)
Znajući dobro koliko takve laži ljude upropaštavaju, prokleti Iblis sa svojim vojskama nastoji navesti neke ljude da umisle kako su oni odabrani za Božije glasnike i da se kao takvi predstavljaju ostalim ljudima zavodeći ih na krivi put. Dragi Allah najbolje zna među takvima one koji su i sami zavedeni, kao i one koji to namjerno čine u želji da ostvare neku ovosvjetsku korist.
Nerijetko su se oni javljali kao šejtanska alternativa istinskim Allahovim vjerovjesnicima. U tom smislu ni Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije bio pošteđen lažova koji su tvrdili da su i oni, poput njega, nositelji Božije Objave. Prva dvojica od tih lažova pojavili su se još za Poslanikovog dunjalučkog života i to onda, što je veoma znakovito, kad je islam, istinska vjera kojoj Muhammed, alejhisselam, poziva, odnijela konačnu i trajnu pobjedu u sukobu sa mnogoboštvom i idolopoklonstvom. Bijahu to Musejlema el Kezzab[29] iz plemena Benu Hanife iz Jemame i Esved ibn Ka'b iz Sane u Jemenu.
Musejlema el Kezzab bio je, kako je već rečeno, jedan od članova delegacije plemena Benu Hanife koja je u Godini izaslanstava došla Muhammedu, alejhisselam, u Medinu, ali se nikada nije suočio s njim, jer je baš u vrijeme kada su njegovi drugovi bili primljeni kod Poslanika on ostao u njihovom logoru da čuva jahalice. Desete godine po Hidžri proglasio se Božijim poslanikom navodeći, između ostaloga, kao ''argument'' i mubarek riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koje je on za vrijeme njihove posjete Medini izrekao u sasvim drugom smislu.[30] Počeo je sastavljati neke riječi kojima je očevidno nastojao, neuzubillah, parirati časnome Kur'anu. Ne samo što je Allahov uzvišeni Govor uozbiljen u Kur'anu nastojao zamijeniti svojim govorom, nego je i Njegove propise nastojao mijenjati po svom nahođenju. Tako je, naprimjer, svojim sljedbenicima Musejlema el Kezzab dozvolio alkohol i blud, te ih oslobodio obaveze klanjanja namaza.[31]
Da li zbog ovih ''olakšica'' ili pak iz nekih drugih razloga, dragi Allah zna zašto, pleme Benu Hanife je slijedilo lažova Musejlemu, tako da je izgledalo kao da je on učvrstio svoj položaj u regionu Jemame. Ohrabren time Musejlema el Kezzab se osilio do te mjere da je čak i poslao pismo Muhammedu, alejhisselam, u kome je sebe izjednačavao s njim i tražio da mu se prepusti ništa manje nego polovica čitave Arabije. To pismo su dvojica njegovih izaslanika uručili Muhammedu, alejhisselam, kratko nakon njegovog povratka sa oprosnoga Hadža:
... ubrzo nakon povratka hodočasnika iz Mekke dvojica izaslanika iz Jemame donijeli su u Medinu pismo sljedećega sadržaja: ''Od Musejleme, vjerovjesnika Božijeg, Muhammedu, vjerovjesniku Božijem, neka je mir s tobom! Dato mi je da s tobom dijelim vlast. Pola zemlje pripada nama, a pola Kurejšijama, iako su oni narod koji griješi.'' Poslanik je upitao izaslanike šta misle o ovome, a oni mu uzvratiše: ''Mislimo isto kao i on.'' ''Tako mi Boga'', reče Poslanik, ''da nije zabranjeno ubiti izaslanika, odsjekao bih vam glave.'' Onda im je naložio odgovor za njihova vođu: ''Od Muhammeda, vjerovjesnika Božijeg, Musejlemi lažovu. Neka je mir s onim koji slijedi pravi put! Zemlja uistinu pripada Bogu. On određuje kome će On od Svojih robova dati da je naslijede, a krajnji ishod je u korist pobožnih.'' [32]...[33]
Obzirom na Riječi dragoga Allaha koje su zapisane u osamnaestom ajetu dvadeset prve sure Kur'ana, a koje u prevodu na bosanski glase: ''Istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane'', jasno je da Musejlema el Kezzab i Esved ibn Ka'b, poput svih lažova koji izmišljaju da primaju Objavu od dragoga Allaha, nikako nisu mogli biti ''dugog vijeka''. Muhammed, alejhisselam, je, dakako, ovu činjenicu odlično znao, pa je, moguće iz tog razloga - dragi Allah najbolje zna, odlučio da u prvi mah ne organizira vojni pohod protiv njih, već je prednost dao pripremama za pohod na sjever prema Bizantu što je tada svakako bilo preče.[34] No, kako će nedugo nakon toga Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, biti sudbina da se vrati svome voljenome Gospodaru, Allahovom će se odredbom i konačni obračun sa lažovom Musejlemom desiti u doba hilafeta hazreti Ebu Bekra, kada će muslimanska vojska pod komandom Allahove sablje, Halida ibn Velida poraziti vojsku Musejleme el Kezzaba u žestokoj bici na Jemami u kojoj će i plemeniti heroj sa crvenim turbanom, Ebu Dudžana konačno pronaći šehidski smiraj nakon mnogih bitaka u kojima je svojim junaštvom potpuno ispunio pravo Vjerovjesnikove sablje koju mu je on uručio pred početak bitke na Uhudu:
... Poslije smrti Allahovoga Poslanika, a.s., izabran je Ebu-Bekr, r.a., kao halifa muslimana. Najopasnije stvari koje su se pojavile za njegova hilafeta su: suprotstavljanje halifi, odmetanje arapskih plemena od islama i odbijanje davanja zekata. Pojavili su se lažni poslanici koji su oko sebe okupili ljude svoga plemena i u njima probudili plemenski džahilijetski duh. Odred mudžahida na čelu sa Halidom ibnil Velidom uputio se ka otpadničkom plemenu Benu-Hanife u El-Jemami, koji su bili okupljeni oko lažljivca i prevaranta Musejleme el-Kezzaba, samozvanoga poslanika. Halifa se suprotstavio ovim odmetnicima čvrsto i odlučno tako što je poslao jedanaest vojski, na različite strane Arapskoga poluotoka, da presude odmetništvu. Vođe tih vojski uspjele su da vrate ljude u Islam i da presude vođama pokreta odmetništva. Ikrime ibni Ebi-Džehl i Šurahabil ibn Hasne nisu uspjeli da presude Musejlemi ibn Habibu el-Kezzabu, jer je on uspio sakupiti ogromnu vojsku svoga plemena Benu-Hanife i nekih njegovih saveznika, tako da je sa sobom imao četrdeset hiljada boraca. Zato je halifa zatražio od Halida ibn Velida da ode u El-Jemamu kao vođa kompletne islamske vojske i da presudi Musejlemi el-Kezzabu. Kada je stigao u El-Jemamu, Halid, r.a., organizirao je i ustrojio vojne redove. Brzo je buknula borba između muslimana i otpadnika. Pleme Benu-Hanife je snažno napalo muslimane, ispoljili su veliko iskustvo ratovanja i pokazali hrabrost i prodornost u napadu, pa se muslimani dadoše u bjeg. Jedan broj časnih ashaba ostao je nepokolebljivo na mjestu borbe, pa kad ostali muslimani vidješe njihovu čvrstinu, pokajaše se zbog svog bježanja i vratiše se na bojno polje. Iman je plamtio u njihovim srcima, povratili su snagu nakon klonulosti, pa su prisilili pleme Benu-Hanife na povlačenje u tvrđavu zvanu "Bašča smrti". Muslimani su uspjeli provaliti u tu tvrđavu nakon hrabrog poduhvata El-Bera'a ibn Malika. Kada je smaknut Musejlema el-Kezzab, grupa ratnika iz plemena Benu-Hanife pobjegla je u jedno utvrđeno mjesto. Slijedio ih je Ebu-Dudžane. Skočio je sa jednoga visokog zida prema njima i pri padu na zemlju slomio nogu. Nastavio je udarati svojom sabljom sjedeći na zemlji, ali su odmetnici navalili na njega i ubili ga. Allah se smilovao Ebu-Dudžani, vitezu, mudžahidu, šehidu mu'minu. ...[35]
Iz navedenoga citata može se vidjeti kako je tekla bitka na Jemami, ali neophodno je dodati da je kopljanik Vahši bio čovjek koji je pogodio Musejlemu el Kezzaba i to onim istim kopljem kojim je na Uhudu pogodio hazreti Hamzu.[36]
Dakako, ni Musejlemin drug u laži, Esved ibn Ka'b nije ništa bolje prošao. I on je u prvi mah uspio da ostvari kontrolu nad izvijesnim dijelom teritorije u području Jemena, ali je vrlo brzo, kako navodi Ebu Bekr Siradžuddin,[37] zbog nezajažljive oholosti izgubio svoje sljedbenike i na kraju bio ubijen, čime su i njegove laži bile pokopane skupa s njim.
Pomen o ovome lažovu i njegovoj sudbini nalazimo i kod Hejkela:
... Što se El-Esveda el-'Ansija, upravitelja Jemena nakon Bazanove smrti, tiče, on je počeo prakticirati magiju i pozivati ljude da vjeruju u njega dok nije postigao određenu snagu. A onda je krenuo sa juga prema Jemenu i otuda protjerao sve Muhammedove (alejhisselam) upravitelje. Zatim se uputio u Nedžran i ubio tamošnjeg guvernera, Bazanovog sina koji je taj položaj naslijedio od svoga oca. El-Esved se zatim oženio udovicom ubijenog vladara i čitavu regiju stavio pod svoju vlast. Sve to, međutim, nije zabrinjavalo Muhammeda (alejhisselam) niti je, po njegovom sudu, zahtijevalo ikakve druge akcije doli poruke njegovim upraviteljima i opunomoćenicima u Jemenu da unište El-Esveda. Muslimani u regiji su sami izvršili Poslanikovu naredbu, porazili El-Esveda i srušili njegov režim. A njegova žena je bila ta koja mu je okončala život sveteći se za krv prvoga muža. ...[38]
Tako je Allahova istina još jednom potpuno uništila laž lažova koji sami sebe nazivaju Njegovim poslanicima, a vjerodostojne predaje od Muhammeda, alejhisselam, nas informišu o tome da će se ova borba odvijati sve do pred Sudnji Dan, budući da će se lašci koji, nezubillah, izmišljaju da primaju Objavu od dragoga Boga ili čak da i sami imaju učešća u Božijoj bīti, povremeno javljati sve dotle dok se ne pojavi među njima najveći, ali ujedno i poslednji, Mesih Ed-Dedždžal.
Nastavit će se, inša'Allah ...
[1] Interesantno je na ovom mjestu primijetiti da se i početak spuštanja časnog Kur'ana na mubarek srce Muhammeda, alejhisselam, desio u istoj blagoslovljenoj noći Lejletul-kadr u kojoj je i u cjelini objavljen nebeski original.
[2] Termin ''Mushaf'' označava knjigu u kojoj su ajeti Kur'ana zapisani.
[3] Prema hadisu kojega bilježi Buhari (LXI, 25).
[4] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 361., odnosno na str. 406. u Ljiljanovom izdanju.
[5] Svi oni koji su imali tu sreću da tada u društvu mubarek Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, obave Hadž i slušaju njegove riječi, iste su brižljivo pamtili i prenosili drugima, tako da su one iz generacije u generaciju prenošene sve do nas, a bit će, ako dragi Allah dadne, prenošene sve do Sudnjeg Dana. U tom smislu zaista su i one, kao i sve ono što je Poslanik govorio i radio, poruka čitavome ummetu.
[6] U nekim izvorima se pominje i konkretan datum polaska: 25. ili 26. dan mjeseca zulkade desete godine po Hidžri. Dragi Allah najbolje zna.
[7] Ihram je posebno stanje u kojem se nalazi svaka osoba koja je krenula obaviti Hadž i Umru, a manifestira se obaveznošću slijeđenja specifičnih propisa. Ti propisi, između ostalog, muškarcima zabranjuju nošenje bilo kakve šivane i krojene odjeće osim ihrama u užem smislu riječi (dva nešivena i nekrojena komada platna kojima se prekriva golo tijelo), zabranjuju seksualne odnose za vrijeme obavljanja obreda, naređuju i preporučuju strpljenje, milosrđe i svaki drugi oblik najljepšeg ophođenja prema drugima, zabranjuju svađe i prepirke, lovljenje kopnenih životinja, kidanje lišća, lomljenje i čupanje biljaka itd..
[8] Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 1097.
[9] Mekami-Ibrahim je kamen na kojem je stajao Ibrahim, alejhisselam, prilikom zidanja Kabe i na kome su, kao očevidno mubarek znamenje dragoga Allaha ostali utisnuti tragovi njegovih stopala. Prema propisima Hadža i Umre nakon završetka tavafa (obrednog obilaska oko Kabe sedam puta) klanjaju se dva rekata namaza u prostoru iza ovoga mubarek kamena.
[10] Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 1100.
[11] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 362., odnosno na str. 407. u Ljiljanovom izdanju.
[12] Vidjeti u Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' na str. 524.
[13] El-Mubarekfuri prenosi (isti izvor na str. 525.) da se na Arefatu tokom oprosnog Poslanikovog Hadža okupilo stotinu dvadeset četiri, ili stotinu četrdeset četiri hiljade ljudi. Dragi Allah najbolje zna.
[14] Jusuf Ramić, ''Izbor Poslanikovih hutbi'', El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 227-231.
[15] Isto, str. 213.
[16] Tako naprimjer hadis u kojem se uz Kur'an kao drugo svjetlo spominje i Ehli-bejt bilježi Ahmed ibn Hanbel od Ebu Seida el-Hudrija, a bilježe ga i drugi muhaddisi.
[17] Atributom Sejjid označava se da je dotična osoba potomak hazreti Husejna, dok se atributom Šerīf označava da je dotična osoba potomak hazreti Hasana. Dakle, i u jednom i u drugom slučaju riječ je o potomcima dvojice sinova hazreti Alija ibn Ebi Taliba i hazreti Fatime, tj. u konačnici riječ je o potomcima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
[18] Mada je jedino važno da se noć 9./10. zulhidždže provede bilo gdje na prostoru Muzdelife, ipak se ističe jedno mjesto koje se zove ''El meša’rul-haram''. Trebalo bi, po mogućnosti boraviti na njemu ili barem što bliže njemu. Danas je na Muzdelifi, vjerovatno na tom mjestu, sagrađen mesdžid koji se tako i zove. Ovo sve je zbog toga što se naziv ''El meša’rul-haram'' javlja u ajetima časnoga Kur’ana koji govore o Hadžu (2:198) koji su i citirani. Ali, treba napomenuti da neki čak i čitav prostor Muzdelife zovu ''El meša’rul-haram''.
[19] Glavni obred koji se u sklopu Hadža obavlja na Mini jeste kamenovanje šejtana. Ovaj obred se veže za Ibrahima, alejhisselam, kojeg je prokleti šejtan u tri navrata odvraćao od izvršenja onoga što mu je dragi Allah bio naredio i svaki put ga je Ibrahim, alejhisselam, otjerao kamenicama. Na tim istim mjestima, džemretima, (koja su ranije bila obilježena kamenim stubovima a u zadnje vrijeme kamenim zidovima) svaki hadžija u danima Kurban bajrama baca po sedam kamenčića simbolički kamenujući prokletoga šejtana, a time on ujedno, što i jeste suština samoga obreda, treba da kamenuje šejtana u samome sebi tj. da obuzda i odbaci vlastite porive za griješenjem. Kamenovanje se prvoga dana vrši samo na velikome džemretu koje se zove Akaba, a u ostalim danima na sva tri džemreta.
[20] Kur'an, 5:67
[21] Ibn Kesir, El-Bidaja en-nihaja, V, 209.
[22] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 364., 365., odnosno na str. 410. u Ljiljanovom izdanju.
[23] Seyyed Hossein Nasr, ''Muhammed – čovjek Božiji'', Naučnoistraživački institut IBN SINA, Sarajevo, 2007, str. 85.
[24] Vidi naprimjer u suri 2 (Bekare/Krava) ajete 134 i 141.
[25] Sve su one već ranije opširnije pomenute u ovom kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Hvaljen i slavljen neka je dragi Allah.
[26] Ostale tri su hazreti Merjema, hazreti Asija, žena Faraonova koja je pomenuta u Kur'anu časnome (66:11) i hazreti Fatimina majka hazreti Hatidža.
[27] Vidjeti o tome u kazivanju o bici na Uhudu, u okviru podnaslova ''Mubarek vjenčanja''.
[28] Riječ je o tome da je hazreti Ali ibn Ebi Talib sam izvalio ogromnu kapiju na jednoj hajberskoj tvrđavi čime je otvorio put njezinu osvajanju. Vidjeti o tome u okviru kazivanja o bici na Hajberu.
[29] Ranije smo rekli da je značenje atributa ''El Kezzab'', koji je historija sasvim opravdano dodala Musejleminu imenu, ''najveći od svih lažljivaca'', pa u tom smislu ''Musejlema el Kezzab'' u stvari ima značenje ''Musejlema najveći lažov''.
[30] Vidjeti detaljnije o ovome u okviru podnaslova ''Kada ljude vidiš kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze'', u dijelu kazivanja koji govori o delegaciji plemena Benu Hanife.
[31] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 263.
[32] Muhammed Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malik Ibn Hisham), str. 965.
[33] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 365., odnosno na str. 411. u Ljiljanovom izdanju. U izvorima je lažljivac imenovan kao Musejlima, ali smo mi ipak ovdje odlučili upotrebiti izraz Musejlema kako to bilo u skladu sa ostalim tekstom. Suštinske razlike između ova dva izražavanja lažovljevog imena nema, pa je jasno da je riječ o jednoj osobi.
[34] Bez obzira što su lažovi Musejlema i Esved imali kontrolu nad izvjesnim dijelom teritorije u Arabiji njihova vojna snaga nije bila takva da bi uopće mogli tu opstati, pogotovo kad se uzme u obzir, činjenica koju je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ponavljamo, odlično znao - da im dragi Allah neće dopustiti da ubacuju otrov smutnje u vremenu kada je Njegovom voljom svjetlost islama upravo trebala da počne obasjavati šire prostore izvan Arabije na svom mubarek putu obasjavanja čitave planete, što će se, ako dragi Allah da, u konačnici uozbiljiti u vrijeme povratka Mesiha Isāa, alejhisselam. Prva stanica na tom Allahovom putu bio je proces širenja svjetlosti Njegove vjere prema teritorijama Bizanta, proces koji je Poslaniku bio najavljen onom vizijom koju je doživio prilikom kopanja hendeka i koji je već bio započeo bitkom na Mu'ti. U ovom smislu je, a dragi Allah najbolje zna, bilo opravdano i mudro privremeno odgoditi inače neizbježno razračunavanje sa lažovima i otpadnicima u korist priprema za pohode ka Bizantu.
[35] Hilmi Ali Ša'ban, ''Ashabi Allahovoga poslanika'', Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 246., 247., uz izvjesne manje izmjene teksta od strane Harisa Čengića.
[36] Prenosi se da je Vahši izjavljivao kako je on istim kopljem ubio jednoga od najboljih ljudi, misleći na hazreti Hamzu, ali i jednoga od najgorih ljudi, misleći na Musejlemu el Kezzaba. Pri tome je, uz kajanje zbog Hamzinog ubistva, izražavao i nadu da će mu to dragi Allah oprostiti dijelom i radi toga što je istim kopljem ubio opasnog smutljivca i lažova Musejlemu el Kezzaba.
[37] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 365., odnosno na str. 411. u Ljiljanovom izdanju
[38] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', str. 534.- 535.