Kategorija
Autor
Arabija sa svojih 2,73 miliona km2 najveće je poluostrvo na Zemlji,[1] pa bi se moglo nazvati i Arabijskim potkontinentom. Prostire se u području jugozapadne Azije pravcem sjeverozapad – jugoistok otprilike između 13. i 33. stepena sjeverno od Ekvatora, te 35. i 60. stepena istočno od Griniča. Okružuju je: Perzijski zaljev na istoku, Indijski okean na jugu, Crveno more na zapadu, te zemlje Šama (mubarek zemlja Palestina, Jordan i Sirija) i Mezopotamija (današnji Irak) na sjeveru.
Poluostrvo se tradicionalno dijeli na nekoliko karakterističnih pokrajina.[2] Najvažnija i najpoznatija od njih svakako je Hidžaz koji se prostire obalom Crvenog mora od zaljeva Akaba, koji razdvaja Arabiju od poluostrva Sinaj na sjeveru, pa sve do Jemena na jugu. U sastavu Hidžaza su i znamenito područje Medjen,[3] smješteno na sjeveru odmah ispod zaljeva Akaba, te područja koja se prostiru južno od Meke obalom Crvenog morau pravcu Jemena: Tihama smještena na obali Crvenog morai Asir u njezinom istočnom zaleđu. Planinsku kičmu Hidžaza, i čitave Arabije, čini gorski lanac Serā koji se proteže haman čitavom dužinom pokrajine. Odatle reljef Hidžaza pretežno čine suncem spržene kamenite planine između kojih se prostiru pjeskovite i šljunkovite doline. Od gorja Serā zemljište se u pravcu zapada kratko i strmenito spušta ka priobalnim ravnicama Crvenog mora. Ali, prema istoku spuštanje je polagano i dugačko, pa centralni dio sjeverne i srednje Arabije pokrivaju prostranstva visoravni Nedžd, koja se proteže istočno od Hidžaza pa sve do Bahrejna, pokrajine koja se nalazi na priobalnom području Perzijskog zaljeva uključujući i poluostrvo Katar.Na sjeveru, Nedžd se graniči sa Sirijom i Irakom. Taj dio ove visoravni pokriva pustinja Veliki Nufūd, koju od ostatka Nedžda dijeli planinski lanac Šammar. Istočnim dijelom Nedžda, pored granica Bahrejna, proteže se pustinja El-Dahnā, koja se na jugu širi u pustinjsko područje koje je toliko suho i pusto da je dobilo ime Rub' el-Hāli (prazna četvrt).[4] Na krajnjem jugoistoku Arabije nalazi se pokrajina Umman (Oman) čiji se rt karakterističnog izgleda uvlači daleko u vode Perzijskog zaljeva i sužava ga u tjesnac Hormuz. Zapadno od Ummana, na južnim obalama Arabije nalazi se pokrajina Hadremevt, prilično plodno područje koje graniči sa pokrajinom Jemen. Jemen, koji je smješten na jugozapadu poluostrva, zbog kiša koje tu redovno i prilično obilno padaju najplodnije je područje u Arabiji, pa je odatle poznat i po imenu Sretna Arabija. Na kraju,značajno je pomenuti još i Ahkaf, [5] suho područje u južnoj Arabiji smješteno između Jemena, Rub' el-Hālija, Hadremevta i Omana.
Osim Jemena, ''Sretne Arabije'' sa klimom koju karakteriše obilje padavina, klima u ostatku Arabije uglavnom je vruća i suha sa malo padavina, pa najveći dio toga ogromnog područja čine kamenite planine te šljunkovita i pjeskovita pustinja. Ali, i ono padavina što, naročito u zimskome periodu, padne, dovoljno je da zemlja brzo zazeleni dajući stoci neophodnu hranu, a ljudima radost oka i veliko znamenje Allaha dragoga, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:
I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. (22:5,6)
Zaista je u tome velika blagodat, i veliko znamenje dragoga Allaha, jer kada čovjek vidi ta ogoljena prostranstva ispunjena zemljom sprženom suncem, pijeskom, šljunkom i stijenama, a bez i jedne jedine stalne rijeke,[6] prva je pomisao da tu ni ljudi ni životinje ne bi mogli živjeti. A ipak, tu ljudi žive praktično od samoga početka čovječanstva,[7] te uzgajaju stoku i drže domaće životinje. Uzgajaju se: deve, konji,[8] mazge, magarci, ovce i koze, a od domaćih životinja prisutni su još mačke, psi i hrtovi.
Vode je dovoljno i za opstanak divljih životinja od kojih srećemo: leoparde, pantere, hijene, vukove, lisice i majmune. U doba Muhammeda, alejhisselam, tu je još uvijek bilo i lavova,[9] koji su vremenom izumrli. Od ptica se javljaju: pupavci (hudhud), ševe, slavuji, golubovi, jarebice, vrane, orlovi, sokolovi, jastrebovi, droplje i sove, a od gmizavaca tu su ponajviše gušteri i zmije.
Što se biljaka tiče, jasno je da mogu stalno i obilno uspijevati samo u pokrajinama sa povoljnom klimom (najviše u Jemenu), dok je u ostatku Arabije sistematsko bavljenje poljoprivredom moguće samo u oazama gdje jedino ima dovoljno vode za navodnjavanje.
No, i u ovako limitiranim uslovima u Arabiji se uzgajaju: hurme (datule), pšenica, ječam, proso, tamjanovo drvo, grožđe, masline, šipci, jabuke, kajsije, bademi, narandže, limunovi, šećerna trska, smokve, lubenice, banane, kafa,[10] i pirinač.[11] Tu su još i Akacije, karakteristično pustinjsko drveće od kojega se od pamtivjeka dobivao drveni ugalj, a u novije doba i gumiarabika.[12]
Ovakva, za jedno pustinjsko područje, prilično šarolika lepeza živih bića i iz biljnoga i iz životinjskoga svijeta, veliko je, ponavljamo, znamenje dragog Allaha, budući da je očito da za sve njih ima dovoljno vode čak i u jednom toliko žarkom i bezvodnom području – a to nikako ne može biti rezultat slučajnoga odabira nežive prirode, već isključivo svjesne volje milosrdnoga Stvoritelja, Živoga koji hoće da napoji Svoja stvorenja - dragoga Allaha.
Voda se Arabiji javlja na različite načine. Prije svega, tu je Jemen gdje kiša redovno i obilno pada. Potom, tu je i značajan broj oaza sa obilnim izvorima vode, koje su, stoga, pokrivene stalnim zelenilom i omogućavaju svojim stanovnicima bavljenje poljoprivredom. Znatna su i prostranstva sa podzemnim vodama koje vlaže tlo u mjeri sasvim dovoljnoj da raštrkano pustinjsko grmlje ponegdje može rasti čak i ljeti,[13] te omogućavaju da se na povoljnim mjestima mogu iskopati bunarevi. Upravo ti bunarevi su postali tradicionalnim odmorištima karavana. Ova prostranstva Filip Hiti naziva stepama, da bi tako napravio razliku između njih i klasičnih pustinja,[14] te u svojoj knjizi priređuje kartu Arabije na kojoj je veći dio poluostrva označen stepom, a pustinja je ucrtana u manjem dijelu.[15] Konačno, mada je kiša u Arabiji doista rijetka, ona se, kao što je već rečeno, ipak povremeno javlja u dovoljnoj mjeri da određena područja sezonski ozelene, i postanu obilnim pašnjacima stoci nomadskih stočara – beduina. To se dešava čak i u tako surovim pustinjama kakve su Veliki Nufūd na sjeveru[16] i El-Dahnā, odnosno Rub' el-Hāli na jugu.[17] Zimi kiše znaju biti obilne do te mjere da kišnice sasvim ispune suha riječna korita i pretvore ih u jake bujice. Povremeno se dešavalo da ove jake zimske vode poplave i samu Meku.
Shodno rečenome, u Arabiji je, naravno uz izuzetak modernog doba, veliki broj ljudi tradicionalno živio hodajućim (nomadskim) načinom života koji podrazumijeva neprestano kretanje pustinjskim prostranstvima u potrazi za povoljnim pašnjacima i izvorima vode, dok su sjedilačkim načinom života mogli da žive, i da osnivaju stalne naseobine i gradove, samo stanovnici oaza i priobalnih područja sa povoljnom klimom gdje ima dovoljno vode.
Meka je, istina, smještena u suhoj i kamenitoj dolini, u dolini u kojoj se ništa ne sije,[18] ali i tu ima dovoljno vode[19] da se na tom najsvetijem području na Zemlji voljom dragoga Allaha razvije grad, najznačajniji ne samo u Arabiji već i na čitavoj planeti.[20]
Što se naseljavanja Arabije tiče, već je rečeno (a i bit će, ako dragi Bog dadne, još pomena o tome) da su baš tu, u području Meke, roditelji svih ljudi Adem, alejhisselam, i hazreti Hava osnovali prvo domaćinstvo na Zemlji odakle su se njihovi potomci vremenom širili na sve četiri strane svijeta. Nakon sveopćeg potopa u vrijeme Nūha, alejhisselam, Arabiju su ponovo naselili neki od potomaka njegova sina Sema, koji su vremenom dobili ime Arabljani, odnosno Arapi, i koji, zajedno sa bratskim narodima koji takođe potiču od istoga praoca – hazreti Sema sina Nūhova, alejhisselam (Israil, Aramejci, Asirci, Babilonci i Feničani), čine skupinu Semita.[21]
Među Arapima se, prema tradicionalnim genealogijama, prvo izdvaja drevna skupina nazvana Arapi Aribe (čisti Arapi), odakle je jasno da je riječ o veoma starim plemenima i narodima koji se smatraju čistokrvnim precima svih Arapa. Dio Arapa Aribe vremenom su, što izumiranjem što utapanjem u druge narode, nestali, pa su zato nazvani Arapi Bā'ide (izumrli Arapi). Iz redova ove nestale skupine prvo pominjemo drevne arapske narode Ād i Semud, civilizacije koje su uništene zbog svojih pretjeranih grijeha. O Ādu i Semudu se opširnije govori u kazivanjima o Hūdu i Salihu, alejhimesselam, plemenitim poslanicima koje je između njihovih redova dragi Allah uzdigao da bi ih opominjali i upućivali na pravi put, tako da o njima ovdje više nećemo govoriti. Još jedna od poznatih civilizacija iz ove skupine Arapa Bāide su potomci Imlikovi[22] koji su poznati pod imenom Amalik (Amalićani). Oni su prvobitno živjeli u Jemenu, ali su ga kasnije napustili i pri tome su se razdvojili u dvije skupine. Jedna njihova skupina se naselila u Hidžazu gdje je boravila neko vrijeme da bi nakon toga nestala,[23] a druga se naselila u Šamu. Ova druga skupina Amalika živjela je u susjedstvu Israila, tako da o njima nalazimo pomena u Starom zavjetu i predajama Benu Israila. Vremenom, i oni su potpuno nestali. U skupinu Arapa Bāide spadaju još i plemena Tasm i Džedis koji su živjeli u Bahrejnu, zatim pleme Hadremevt[24] po kojima je nazvana čitava južna pokrajina gdje su živjeli, te pleme Medjen.[25]
Drugi dio Arapa Aribe, oni preživjeli preko kojih se nastavila arapska loza, zovu se Arapi Bā'kije (preživjeli Arapi). Među njima se posebno ističe pleme Kahtan koji su dobili ime po svojemu praocu Kahtanu koji je najvjerovatije Hūdov, alejhisselam, sin,[26] a dragi Allah najbolje zna. Kahtanov sin Ja'rub osvojio je Hidžaz i dao ga na upravu svome bratu Džurhumu od kojega potiče istoimeno pleme koje je dugo vremena imalo vodeću ulogu u Meki. Džurhumije su se naselili u dolini Meke uz hazreti Hadžerino dopuštenje i njihovim se kćerima ženio Ismail, alejhisselam.[27]Ja'rubov unuk (Kahtanov praunuk) Abdušems bio je sposoban vladar koji je vodio mnoge ratove i u njima mnogo svijeta zarobljavao,[28] pa je tako ostao poznat po imenu Sebe'.[29] Po Abdušemsovome imenu Sebe' ime je dobio ne samo grad što ga je on podigao, već je i čitava država po njemu nazvana Kraljevstvo od Sebe' (Sabe) ili kraće Saba. Imao je mnogo sinova od kojih su najpoznatiji Himjer i Kejlan od kojih potiču istoimena plemena. Mada je Sebe'a, nakon smrti, na prijestolju naslijedio njegov sin Himjer, ipak su kroz dugi vremenski period historije zajedničkoga kraljevstva učešće u vlasti imali i potomci njegovoga brata Kejlana. Odatle su vladari iz ove dvije bratske loze imenovani zajedničkim imenom Tebabi'a (u jednini Tubba'), jer su oni jedni druge u vlasti jednako slijedili. U kazivanju o Zulkarnejnu pomenuli smo kako bi on, po jednome od više različitih mišljenja, mogao biti jedan od kraljeva iz dinastije Himjera, a dragi Allah najbolje zna. No, bez obzira da li je ovo tačno ili ne, jedan od tubba'ovskih vladara zasigurno je pomenut u časnome Kur'anu. Riječ je o Belkisi, kraljici od Sabe koja je posjetila Sulejmana, alejhisselam, i pred njim primila islam. O njoj se već govorilo, a o daljnjoj historiji njenoga naroda bit će, ako dragi Allah da, malo kasnije više govora, tako da ćemo se na ovom mjestu zadovoljiti samo sa pomenom u najkraćim crtama: Nakon što su, počevši od Belkisinoga doba, stanovnici Sabe određeni vremenski period slijedili pravi put, njihove potonje generacije su počele zaboravljati vjeru svojih predaka i sve više su zapadali u griješenje i nevjerstvo. Time su, kada su im grijesi prevršili svaku mjeru, sami sebi uzrokovali žestoku kaznu dragoga Allaha koja se, između ostaloga, manifestovala, rušenjem velike brane u Me'ribu i uništavajućom poplavom koja je slijedila. To je bio udarac od kog se Saba nikada nije oporavila tako da je ona nedugo nakon toga propala i njeni se stanovnici raselili u druga područja. No, propast drevnog grada Sabe nije značila i propast svih civilizacija u plodnom Jemenu, pa su se tako na istom prostoru uzdigli novi gradovi/države pod vlašću himjerskih, odnosno tubba'ovskih vladara. Oni su prihvatili jevrejski monoteizam u vrijeme vladara Tubbeun Esada, čovjeka kojemu je data izuzetna počast da bude prvi koji je časnu Kabu prekrio prekrivačem (kisva). Stoljećima kasnije radikalni sljedbenik jevrejske vjere, zločinački kralj Zu Nuvas, žestokim je zulumom nad sljedbenicima Mesiha Isāa, alejhisselam, protiv sebe izazvao vojnu intervenciju susjedne kršćanske Abisinije koja je dokrajčila njegovu vlast i označila početak abisinske vlasti nad Jemenom. No, historijski gledano, abisinska vlast u Jemenu nije trajala dugo, jer su ih svega par desetljeća kasnije porazili Perzijanci.[30] Ali je i perzijska vlast nad Jemenom bila relativno kratkog vijeka[31] i okončana je tako što se kralj Bazan, njihov poslednji jemenski namjesnik, odazvao pozivu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i primio islam.
Tokom duge historije njihove države u južnoj Arabiji, mnoga arapska plemena iz loze Kahtana, što zbog brojnosti što iz drugih razloga - a ponajviše radi propasti velike brane u Me'ribu, selila su se u druge krajeve Arabije. Tako su nastale njihove zajednice i države širom Arabije:
... Kahtanovići se umnožiše u Jemenu, te se počeše seliti u razne krajeve Arabije, naročito poslije propasti brane u Me'rebu. Njihovo pleme Ezd iseli se čak u Siriju i osnuje državu Gasanovića kao vazali vizantijskog carstva. Pleme Lahm otseli u Irak i tamo osnuju državu Munzira (Menazire) kao vazali perzijskoga carstva, a pleme Kinde otseli se u Hadramevt, Nedžran i Bahrejn. Ogranak Kahtan plemena Huza'a dođe u Mekku, a neka plemena odu u Jesrib (Medinu), gdje nadvladaju Židove. Od njih poslije nastane pleme Evs i Hazredž. Ova dva plemena primiše Muhammeda, a.s., poslije seljenja iz Mekke u Medinu pod svoju zaštitu (Ensarije). ...[32]
Iz navedenoga je jasno da se Arabija pretežno naseljavala, najvjerovatnije, od juga ka sjeveru.[33] Prvi slučaj jedne takve seobe izgleda da bijaše pleme Semud, za koje Kur'an časni jasno kaže da su oni Allahovom voljom postali nasljednici Āda,[34] iz čega se logično može zaključiti da i oni potiču sa juga Arabije. A, kako je znano da je civilizacija Semuda cvjetala u sjevernoj Arabiji, to bi se moglo kazati kako je to, najvjerovatnije, prvi slučaj masovne seobe sa juga ka sjeveru Arabije. Iz navedenoga citata jasno je da su Semud u u toj seobi slijedila i druga južna plemena, pa su na taj način nastajale mnoge zajednice u sjevernoj i centralnoj Arabiji od kojih, prije svih ostalih, izdvajamo medinska plemena Evs i Hazredž koji će pružiti utočište Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i do kraja ga iskreno, vjerno i odano slijediti. Nažalost, sasvim je drugačiji primjer Kahtanovih plemena koja su odselila u Siriju i tamo utemeljila kraljevstvo Gasan, vazalsku državu Bizantskog carstva, jer su oni, što zbog odanosti vazalskom odnosu prema Bizantu i kršćanskoj vjeri koju su od njih primili, što iz drugih razloga, dugo vremena ignorirali poruku Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa su se čak i borili protiv njega na Mu'ti. No, na kraju su i oni, zajedno sa svim svojim saplemenicima iz loze Kahtana, i napose zajedno sa svim Arapima, većinom prešli u okrilje islama i postali dijelom Ummeta.
Na kraju govora o Arapima iz loze Kahtana, a prije nego počnemo govoriti o Arapima iz loze Adnana, da nekoliko riječi kažemo i o drevnoj civilizaciji Nabatejaca za koje ne znamo iz koje od ove dvije arapske loze potiču. Za njih se kazuje da im je prapostojbina područje lijeve obale rijeke Jordan (Transjordanija) odakle su se negdje u 6. ili 5. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam,[35] naselili u sjevernoj Arabiji, u područjima oko zaljeva Akaba. Vremenom su Nabatejci toliko napredovali da su u 2. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam, osnovali moćnu državu, koja se karavanskom trgovinom veoma brzo uzdigla do velikog bogatstva.[36] Baš kao i drevni Semud veoma vješto su klesali kuće i palate u stijenama, tako da je njihov glavni grad Petra veličanstveni primjer Allahove blagodati ljudima u vještini klesanja i arhitekture u kamenu, a njegovi ostaci su do današnjih dana ostali znamenita arheološka atrakcija. Mada su živjeli na granicama moćnog i agresivnog Rimskog carstva, Nabatejci su stoljećima uspijevali da očuvaju veći ili manji stepen svoje državne samostalnosti i to je trajalo sve do 106. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam, kad su ih Rimljani konačno pokorili i pretvorili u svoju provinciju. No, rimska vlast nije značila i potpunu romanizaciju stanovništva tako da su tu i dalje živjela arapska plemena bivši u vazalskom odnosu prema Rimu i kasnije, nakon podjele carstva, prema Bizantu, sve dok nisu prihvatili islam i tako postali dio Ummeta.
Naredna skupina su Arapi Musta'ribe ili Arapi Tabi'a. Riječ je o arapskoj lozi koju je dragi Allah odabrao nad svim ostalim, budući da je podario da upravo u njihovom okrilju bude pohranjena loza Njegova prijatelja Ibrahima, alejhisselam. Njih, dakle, čine potomci Ismailovi, alejhisselam, koji se ženio ženama iz plemena Džurhum iz skupine preživjelih Arapa Aribe (Arapi Bā'kije). Oni se u literaturi često nazivaju Arapi iz loze Adnana. S obzirom da je Adnan jedan od djedova Muhammeda, alejhisselam, o ovoj najplemenitijoj arapskoj lozi bit će, ako dragi Allah da, više riječi u nastavku. Zasad se ograničavamo samo na napomenu da je, saglasno poznatome hadisu koji ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije i citirati, iz loze Adnana odabrano pleme Kinana, od Kinane je odabrano pleme Kurejš, od Kurejša rod Hašim, da bi od Hašima bio odabran Muhammed, alejhisselam.