Kazivanje o Hūdu, alejhisselam

Narod Ād 

Veliki Potop nije značio samo uništenje čitava griješnoga čovječanstva, uz izuzetak Nūha, alejhisselam, i onoga maloga broja ljudi koji su s njim ušli u lađu, već je ta opća katastrofa, Allahovih znamenja puna, ujedno značila i uništenje svega onoga što su do tada ljudi bili izgradili na Zemlji. Svi podignuti gradovi, obrađene njive i voćnjaci, kroz bespuća utabane staze i karavanski putevi, tradicionalna trgovišta – sve je bilo potpuno uništeno. Čovječanstvo je tako po drugi put moralo krenuti iz početka i na potomcima onih koji se iskrcaše iz nasukane lađe i potom raziđoše na sve četiri strane svijeta bilo je da ponovo krenu trnovitom stazom izgradnje civilizacije na Zemlji i uspostavljanja na njoj načina življenja dostojna čovjeka – toga odabranoga Allahova stvorenja kojem je On, hvaljen i slavljen neka je, dao prednost nad mnogim drugim Njegovim stvorenjima.[1]

Po svemu sudeći prva razvijena civilizacija koja je nakon Potopa bila podignuta na Zemlji bijaše civilizacija naroda Ād, jer upravo za njih časni Kur'an, kroz mubarek riječi njima odaslanoga Allahovog vjerovjesnika, Hūda, alejhisselam: ''Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da bi ste postigli ono što budete željeli.";[2] sasvim jasno navodi da su nasljednici civilizacije Nūhova, alejhisselam, naroda. Kao što vidimo, navedeni nas ajeti časnoga Kur'ana informišu o još jednoj Allahovoj blagodati Ādu – bili su veoma krupni i visoki, te obdareni izuzetno velikom snagom, toliko velikom da se ona, prema tradicionalnim izvorima, smatrala čak i natprirodnom.[3] Kako su to bila vremena kad su fizička snaga i ratnička vještina značile ključnu prednost nad svim rivalima, Ād je zahvaljujući tome bio u mogućnosti nadjačati sve okolne narode i izgraditi veoma moćnu civilizaciju.

Rodoslovnik ovoga moćnog plemena (naroda) je Ād sin Avsov koji bijaše, kako se prenosi, praunuk Nūhovoga, alejhisselam, sina Sema (dakle četvrta generacija Nūhovih, alejhisselam, sinova).[4]

Ova loza Nūhova, alejhisselam, potomstva je najvjerovatnije prva koja je, nakon odlaska Ademove, alejhisselam, porodice,[5] ponovo naselila Arabiju. Ali, oni se tada nisu vratili u prapostojbinu ljudskoga roda u Meki, već su se naselili u plodnim područjima južne Arabije koja su, za razliku od ostatka ovog potkontinenta, prilično bogata vodom.

Tu, na plodnom jugu Arabije, među njivama, voćnjacima, vinogradima, baščama i obilnim izvorima vode,[6] Ād je razvio snažnu i bogatu civilizaciju čiji je centar u povijesti ostao poznat pod imenom Irem, a tako je nazvan, vjerovatno po Nūhovu, alejhisselam, unuku (Semovu sinu) Iremu, djedu Ādovu, a dragi Allah najbolje zna.

O Iremu se govori u časnome Kur'anu:

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:6-8)

Prema ovdje navedenom prevodu Besima Korkuta, koji je kur'anski mubarek izraz: ireme zātil-'imād preveo: sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, u vanjskome (egzoteričnom) smislu nameće se zaključak da je Irem područje ili grad u kome je stanovao narod Ād gdje su oni bili podigli veličanstvene palate koje su stajale na mnogim stubovima.

Ovakvo mišljenje nalazimo i u poznatome tefsiru Ismaila Hakija Rūhul-bejān gdje se navodi da je: ''Irem naziv za mjesto između Ammana i Hadremevta, koje je jedno pustinjsko mjesto. Inače, sama riječ irem jezički ukazuje da su građevine bile izgrađene od kamena. Ono zātil-'imād ukazuje kako su im građevine bile uzdignute i ukrašene. Te njihove dvore koji su stajali na stubovima moglo se vidjeti iz velike udaljenosti''.

U tefsiru Džāmi 'ul-bejān od Taberija navode se različita mišljenja šta se misli pod Iremom (Aleksandrija, Damask, pleme naroda Ād, itd), da bi na kraju sam Taberi rekao da je od svega toga najvjerojatnije da je Irem naziv za mjesto, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād.

Prenosi se i to da pojam zātil-'imād jezički ukazuje na visinu, što može značiti i da je taj narod bio visoka stasa, što se prenosi od hazreti Ibn Abbasa, r.a. Jezički se to može odnositi i na njihov običaj da mnogo putuju, noseći sa sobom svoje šatore, poput beduina, ali se s vremena na vrijeme vraćaju svojim stalnim boravištima (ehli-'amūd). Od hazreti Dahhāka se prenosi kako 'imād ukazuje da su oni bili ljudi velike fizičke snage''.[7]

Vidimo da oba navedena tefsira govore da izraz ''ireme zātil-'imād'' upućuje na to da je Irem područje, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād gdje su, uglavnom na uzvišicama, bile podignute velelepne palače ukrašene mnogobrojnim stubovima i moćne utvrde sa visokim zidinama.

U islamskoj tradiciji prisutno je i jedno drugačije mišljenje – da pomenuti kur'anski izraz upućuje na to da je Ād živio u ogromnim šatorima koji su bili poduprti brojnim i visokim stubovima, a velelepne palače po brežuljcima samo su gradili kako bi se oholili i prkosili susjednim narodima. Po ovima se, dakle, pod Iremom ne misli na grad već na narod koji stanuje u šatorima sa velikim stubovima.

Mi, međutim, smatramo da je ispravno prvo navedeno mišljenje budući da imamo tradicionalne tefsire koji tako kažu (naveli smo primjer tefsira Rūhul-bejān i Džāmi 'ul-bejān kod kojih je to, kako smo mi shvatili, pretežno mišljenje), a i zaista nam izgledaju čudnim stavovi da bi neki narod gradio ogromne i velelepne palače samo zato da bi se oholio i izazivao zavist susjeda, a da nikada nije u njima boravio već je živio u šatorima u njihovu podnožju. Dragi Allah najbolje zna, a koliko mi poznajemo ljudsku psihologiju mislimo da se može osnovano kazati da ljudi koji grade velike i raskošne dvore u želji da istaknu vlastitu ''veličinu'' u očima drugih, upravo i žele jasno pokazati svima kako su baš oni ti moćnici i uglednici koji žive u tim prekrasnim dvorima. Onaj ko želi cijelome svijetu pokazati vlastito bogatstvo i moć ne čini to izgradnjom raskošnih dvoraca koji će poslije stajati pusti - već upravo boravkom u njima pred očima drugih.

Odatle smo uvjereni da nema razloga sumnjati u ispravnost Korkutovoga prevoda ovih ajeta koji, da se podsjetimo, narod Ād naziva stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, pogotovo što je takav prevod (tumačenje) u skladu i sa ajetima Kur'ana:

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti? (26:128,129);

koji nas riječima Hūda, alejhisselam, jasno obavještavaju o tome da je Ād haman na svim uzvišicama mjesta u kojem su živjeli (Irema) podizao velelepne palače i snažne utvrde.

Prema tome, ako u konačnici uzmemo u obzir sasvim neospornu činjenicu da su u Iremu bile podignute mnoge velike i raskošno ukrašene kamene palače i utvrđenja - šta onda Irem može biti drugo do veliki grad, odnosno prijestonica moćne civilizacije Ād?!

Mišljenja smo da je ta stvar jasna, a, naravno, dragi Allah najbolje zna.

A, ako se upitamo gdje se Irem nalazio, uglavnom se smatra da je odgovor samo jedan – riječ je o području koje se zove Ahkaf.

I o ovome nalazimo pomen u časnome Kur'anu:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" (46:21)

Ahkaf je područje u južnoj Arabiji koje je smješteno između Jemena, pustinje Rub' el-Hāli,[8] Hadremevta i Omana. No, mada neposredno graniči sa plodnim Hadremevtom i Jemenom, najplodnijim područjem Arabijskog potkontinenta, Ahkaf je suho pustinjsko područje koje je i dobilo ime po mnogim pješčanim dinama koje se tamo nalaze.[9]

Dakle, neosporno je da je danas Ahkaf pustinja sa pješčanim dinama i, po svemu sudeći, tako je bilo i u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kad je časni Kur'an objavljen. Ali, ako se prisjetimo da se prebivalište Āda u izvorima redovito opisuje kao područje puno zelenila i bogato vodom – a to je, kako je još ranije rečeno, i u časnome Kur'anu jasno napomenuto,[10] onda se ljudski razum zapita da li je riječ o istom mjestu?

Dakako, svako ko istinski svjedoči časni Kur'an kao riječ dragoga Allaha nimalo ne sumnja u apsolutnu istinitost svega što je u njemu rečeno, pa u tome smislu i prihvata oba navoda – i navod da je Ād živio među baščama i izvorima i navod da su živjeli u mjestu koje je nazvano Ahkaf, što aludira na pustinjski kraj pun pješčanih dina, kakav je i upamćen od vremena Muhammeda, alejhisselam, i kakav je i danas.

No, kada jednom čovjek bez sumnje posvjedoči istinitost svih riječi dragoga Allaha, bez obzira kakvim mu one na prvi pogled izgledale, onda se može i nadati da će dragi Allah iz beskrajne milosti i ljubavi njegovom ljubopitljivom razumu dati smirenje (a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna). U tome nam smislu na um padaju dvije logički prihvatljive mogućnosti.

Jedna je mogućnost da je Ahkaf u davna vremena kada je tu živio Ād doista bio plodno područje bogato vodom. Ali, potom je (da li zbog mnogih grijeha koje su ljudi tu činili ili iz drugih razloga – dragi Allah najbolje zna) ono postalo pustinja puna pješčanih dina, koju potonje generacije poznaju pod imenom Ahkaf upravo zbog takvog njegovog izgleda koji su oni zapamtili. Ako su zaista grijesi i opačine Āda bili sevep ove izmjene, onda je i pustoš što je naslijedila obilje još jedno znamenje puno pouke – zbog grijeha i opačina Āda nakon njihove propasti i područje gdje su živjeli ostaje pusto i beživotno, a možda čak i prokleto slično ostacima Semuda u području El-Hidžra ili ostacima Sodome na obali Mrtvoga mora.[11]  Dragi Allah najbolje zna.

Druga je mogućnost da je Ād živio u plodnim područjima Jemena ili Hadremevta gdje im je bila prijestonica Irem, a u Ahkafu su se povremeno okupljali iz tradicionalnih ili vjerskih razloga. Čini nam se interesantnim na ovome mjestu primijetiti da jedini ajet Kur'ana gdje se pominje naziv Ahkaf, prema prevodu Besima Korkuta, ne naglašava da su oni tu živjeli, već naglašava da ih je tu Hūd, alejhisselam, opominjao:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" (46:21)

Da li bi se ovo moglo shvatiti u smislu da je Ahkaf bio ne stalno mjesto življenja Āda već njihovo tradicionalno okupljalište i da je Hūd, alejhisselam, koristio priliku da ih tu intenzivno poziva na pravi put, baš kako je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pozivao Arape na Arefatu i Mini kada bi oni obavljali Hadž?[12]

U prilog mišljenju da je centralno područje Āda bilo u plodnim krajevima Jemena i/ili Hadremevta, a da su u Ahkaf povremeno odlazili, ide i to što neki historičari imaju mišljenje da im je glavni grad bio Jemen,[13] u današnjoj državi Jemen.

U skladu sa ovakvim mišljenjem izgleda da je i ono što navodi dr. Uzunoglu:

... Nakon Potopa jedan od Noinih (Nūh, alejhisselam) unuka naselio se u Ādu, u Jemenu, u okolici Hadremevta, u mjestu zvanom ''Ahkaf''. Vremenom oni su se množili i postali su veliko pleme koje je naselilo velika područja u južnoj Arabiji. Zemlja koju su naselili bila je veoma plodna, sa obiljem vode i kiše. Blagoslovljeni plodnom zemljom i obiljem vode podigli su prelijepe bašče, kuće i palate. Ljepota njihova kraja bila je do te mjere izražena da je čitavo to mjesto postalo poznato pod imenom Bašče Irema (The Gardens of Irem) ...[14]

Dragi Allah najbolje zna koliko u ovome ima istine, a nama se činilo interesantnim navesti i takvu mogućnost da je civilizacija Ād cvjetala na mnogo širem području koje je osim danas pustinjskoga Ahkafa obuhvatalo i plodna područja Jemena i Hadremevta.

No, da zaključimo, uvjereni smo da uopće nije bitno da li je u doba Āda Ahkaf bio pustinja ili nije, odnosno da li se Irem nalazio u pustinjskom kraju ili nije. Bitno je ono što nam časni Kur'an kaže - da je Ād živio u velikim blagodatima koje im je dragi Allah bio podario, blagodatima velike fizičke snage, bogatog i raskošnog života u obilju hrane i pića, te blagodatima razvijene i moćne civilizacije kojoj, u njeno vrijeme, nigdje ravne nije bilo:

... kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:8)

Taman da su i živjeli u pustinjskom kraju, oni su navedene blagodati neosporno uživali, ali su na svoju veliku štetu na njima bili nezahvalni i, zavedeni svom tom moći i ljepotom, bili su oholi i osioni.

 

 

Glas Vjerovjesnika

 

 

Plemeniti ajet časnoga Kur'ana:

Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje. (42:27);

jasnim riječima nas upozorava na jednu veliku ljudsku slabost - da nas velika moć i bogatstvo lahko mogu odvesti u osionost i oholost. Koliko je samo, nažalost, primjera da se čovjek uzoholi i osili zbog velikog bogatstva, moći i vlasti bilo u prošlosti, i koliko ih samo ima i danas.

Jedan karakterističan primjer takvog poskliznuća jeste i narod Ād kojima je dragi Allah, kako smo vidjeli, dao ogromnu, natprirodnu fizičku snagu, ali oni su se, umjesto da budu Njemu zahvalni na tako velikoj blagodati, osilili do te mjere da su pomislili da nema niko ko je od njih jači – čak su bili potpuno zaboravili i na očevidnu činjenicu da je dragi Allah, koji ih je stvorio i svu snagu im podario, od njih jači.

Ad se bez ikakvoga osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A, zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, a i znamenja naša su poricali. (41:15)

U tom stanju opijenosti vlastitom moći oni su potpuno bili zaboravili na pravednost koju je dragi Allah u obavezu stavio svima onima kojima je podario moć na Zemlji, pa su svoju ogromnu snagu koristili da čine zulum ostalim ljudima i kada bi kažnjavali to bi činili surovo kao istinski nasilnici[15] (kakvi su uostalom i bili). Da stvar bude još i gora prenosi se da su bili drumski razbojnici koji su pljačkali karavane, a ljude iz karavana brutalno ubijali. Ovo se jasno vidi iz narednoga citata:

... Godine prolaziše jedna za drugom. Ad je umro ostavivši iza sebe mnogobrojnu djecu i narod svoj. Oni su se i dalje brojčano povećavali. Obrađivali su zemlju, podizali bašče i uređivali divne vrtove. Allah dželle šanuhu im je slao ugodnu kišu koja natapaše njihove usjeve i bogatiše riječne tokove. Tako su se njihova dobra umnogostručavala i plodovi koje su ubirali bili ukusni. Naročito su imali u izobilju voća raznovrsnoga, kao nigdje drugdje. Tako je Adov narod živio u pravome izobilju. To im je pomoglo da se u svojoj visini još više izduže i budu još krupniji i jači nego što su bili. U početku su živjeli u šatorima, a onda su ih napustili i nastanili se u brdima u čijim stijenama su klesali prostrane odaje. Imali su i tvornice za obradu čvrstoga kamena od kojega su izrađivali oružje za ratovanje i lov, oruđe za obradu zemlje, predmete pokućstva, kao i sve ostalo što im je bilo neophodno za život i rad.[16]

Vremenom oni su bili zaboravili na ibadet Jednome Jedinome Allahu dželle šanuhu. Umjesto Njemu, počeli su robovati kojekakvim božanstvima kojima su se klanjali i pred njima na tlo licem padali. Prinosili su im mnogobrojne žrtve da bi ih udobrovoljili pa da im blagoslove i kišu daju, a zla i sve nesreće od njih otklanjaju.

U samom podnožju brda podigli su ogroman grad kome ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. Dali su mu ime Irem – pun palača na stubovima. Ulice mu bijahu široke, trgovi prostrani, a palače visoke na ogromnim stubovima i ukrašene crtežima. Ljudi Adovi su u njima boravili. Jeli su plodove zemlje i naslađivali se voćem svakojakim.

No, oni se ne zadovoljavaše samo dobrima koja su im stizala iz njihove prostrane doline, već su odlazili u pustinju i presretali mnogobrojne trgovačke karavane. Trgovce su ubijali, a njihovu robu i imovinu pljačkali. U tome su bili daleko otišli tako da su čak i lažne puteve vješto gradili kako bi lakše karavane i putnike zavarali i njihovih dobara se domogli. Činili su ta zlodjela poput divljih zvijeri i ptica grabljivica. ...[17]

Vidimo, dakle, da se Ād zbog svoje ogromne fizičke snage bio osilio do te mjere da su bili sasvim ubijeđeni kako ih niko ne može nadjačati, pa su poput krvoločnih zvijeri presretali karavane, pljačkali i nepravedno ubijali bez ikakvog straha od moguće osvete ljudi kojima su činili tako strahovit zulum.

Kako uz osionost uvijek ide i oholost (kibur),[18] Ād bijaše bolestan i od ove (inače vjerovatno i najopasnije) bolesti srca. Zato su oni i bili zaboravili na uzvišenu mudrost dragoga Allaha koja ljudima zabranjuje nadmenost i samouzdizanje:

Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići. (17:37)

Da, Ād je bio zaboravio na skromnost i jednostavnost. Oni su plemeniti Allahov dar znanja i mogućnosti gradnje lijepih građevina zloupotrebljavali hotimice gradeći visoke, raskošne i monumentalne palate po uzvišicama i snažne utvrde iz želje da svima pokažu u kakvim raskošnim kućama žive i iz puste nade da im slava i moć neće imati kraja.

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti? (26:128,129);

Nažalost narod Ād nije ostao samo na ova dva velika zla osionosti i uobraženosti, već su bili pali i u najteži od svih grijeha – ponovo su (nakon propasti mnogobožaca u Potopu) na Zemlji počeli dragome Allahu pridruživati drugove i klanjati se idolima.

... Nakon Nuha, alejhisselam i potopa, nakon propasti cijeloga čovječanstva, broj stanovnika Zemlje se ponovo počeo povećavati iz područja koje je bio nastanio Nuh, alejhisselam. Bijaše to područje sjevernog Šama – jug današnje Turske i sjeverne Sirije. Odatle, preko Palestine ljudi su stigli do Arapskoga poluotoka, a narod Ad je stigao na južni dio Poluotoka. Tada su svi ljudi, sve do dolaska Ada, bili u tevhidu – vjerovanju u jednoga Allaha. Vremenom šejtan unese među njih vesvesu i čovječanstvo poče drugi puta obožavati kipove. Prvi koji obožavaše kipove poslije Nuhova, alejhisselam, naroda bio je narod Ada. ...[19]

Navedeni citat jasno kaže da je Ād prvi narod koji je nakon Nūhova, alejhisselam, naroda ponovo počeo na Zemlji prakticirati mnogoboštvo i idolopoklonstvo. Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini vjerovatnim da je među njima kroz svo vrijeme džahilijeta bilo i onih koji su u svojim srcima nosili svjetlost islama. Naime, ako se uzme u obzir da je Irem Semov sin (a za hazreti Sema, Nūhovoga, alejhisselam, sina neosporno je da je  musliman), a Ād njegov praunuk, kao i to što im je Hūd, alejhisselam, potomak, onda izgleda daleko vjerovatnijim da su i Irem i Ād bili monoteisti koji su slijedili put islama kojim su ih uputili njihovi djedovi hazreti Sem i Nūh, alejhisselam, negoli da su i oni bili zapali u džahilijet poput većine svojega naroda. U ta davna vremena ljudi su, Nūhov, alejhisselam, primjer to najbolje potvrđuje, živjeli mnogo duže i za života su upoznavali više generacija vlastitih potomaka, tako da ne možemo olahko isključiti mogućnost da je hazreti Sem možda bio u mogućnosti odgajati Āda – dragi Allah najbolje zna. Na bazi ovoga doista je teško povjerovati da bi Irem i Ād, koji su najvjerovatnije bili poučavani od hazreti Sema i Nūha, alejhisselam, tako olahko odbacili sve ono čemu su ih mubarek očevi i djedovi valjano i sistematski poučavali. Zato smo mi ubjeđenja da su oni bili u islamu i da je svjetlost islama bila prisutna u njihovoj lozi sve do Hūda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Ali, nažalost, neosporna je činjenica da su oni bili u manjini i da je najveći dio Āda (njihovog naroda) bio poskliznuo u mrak mnogoboštva i idolopoklonstva.

Tako je moćni Ād, mjereno isključivo ovosvjetskim mjerilima, bio civilizacija koja je na svim poljima ostvarivala napredak, razvijala se i živjela u blagostanju čiji je vanjski simbol bio raskošni Irem. Ali, ta je, na prvi pogled toliko snažna i stamena, zajednica u stvari srljala u provaliju propasti upravo zbog svojih velikih grijeha čiji su vrhunac bili: mnogoboštvo, osionost i oholost.

Dragi Allah im je, kao i svim drugim narodima, iz beskrajne milosti poslao jednoga između njih da ih opominje i poziva na pravi put kako bi se, ako ga budu slijedili, spasili od vječne propasti. Allahov odabranik bio je Hūd, alejhisselam, čovjek koji se oduvijek među njima isticao po svojoj plemenitosti i veoma izraženom moralu, a koji je uz to bio i direktni potomak njihova rodoslovnika Āda. Njegovo puno ime je Hūd[20] ibn Abdullah ibn Rebah ibn Džarud[21] ibn Ād ibn Avs ibn Irem ibn Sem ibn Nūh.[22]

Hūd, alejhisselam, kako maločas rekosmo, bijaše nadaleko poznat po pravednosti, dobroti, lijepome ponašanju, kao i po izuzetnoj darežljivosti – običavao bi davati veliku milostinju i na svaki drugi način pomagati siromašne i sve druge kojima bi kakva pomoć bila potrebna. Bio je izuzetno lijep čovjek – lijepoga lica, skladne građe i, poput svojih sunarodnika, krupna rasta i natprirodne snage, ali, za razliku od njih, svoju snagu nije koristio za pljačku i nasilje, već samo u pravedne svrhe. Za život je zarađivao baveći se trgovinom.[23] I, naravno, nikada nije obožavao božanstva svoga naroda, niti je imao bilo kakva učešća u njihovoj idolopokloničkoj tradiciji. Dragi Allah ga je od svega toga zaštitio i, kada je došlo vrijeme za to, poslao mu Objavu kojom ga je učinio Njegovim poslanikom narodu Ād.

Hūd, alejhisselam, ih je pozivao da obožavaju dragoga Allaha, jednog Boga koji je stvorio sve svjetove i njihov je jedini Gospodar, a da se okanu od obožavanja onih koji nisu dostojni obožavanja, budući da su to samo imena koja su izmislili oni i njihovi preci – samo su fiktivne ličnosti iz njihove mitologije bez ikakve stvarne egzistencije. Pozivao ih je da razmisle i da prepoznaju jednoga Stvoritelja i Gospodara koji im je podario da budu prva velika civilizacija koja je naslijedila civilizaciju Nūhova, alejhisselam, naroda; Koji im je darovao krupan rast i ogromnu snagu u čemu im je velika prednost u odnosu na ostale narode; Koji im je darovao zdrave potomke i mnoge druge blagodati: stoku, bašče i izvore, te prelijepe raskošne palate. Upozoravao ih je da im uvijek budu na umu sve ove očevidne blagodati, da se zbog njih ne ohole ismijavajući druge kojima je sve to bilo uskraćeno, da svoju ogromnu snagu ne koriste kao silnici već pravedno i, što bi najvažnije, da ne okreću svoja leđa ostajući u mnogoboštvu i idolopoklonstvu već da se iskreno pokaju dragom Allahu i zamole Ga za oprost, a On će im, u tom slučaju, sigurno oprostiti, darovati im kišu obilnu i još veću snagu uz onu koju imaju i obasuti ih Svojom beskrajnom milošću.

Međutim, Ād gluh bijaše na ove mudre savjete svoga mubarek poslanika. Odbijali su da ga poslušaju i prepirali se s njim optužujući ga da je lažov i neznalica, da govori bez ikakva osnova, da im nije donio nikakav validan dokaz istinitosti svojih riječi – te da oni nikada neće vjerovati njegovim riječima i da zbog njega nikada neće napustiti one koje su njihovi preci obožavali. Išli su čak i dotle da su o njemu govorili da je ''proklet čovjek'' kog su njihova božanstva zlom pogodila. Na kraju, drsko su ga pozivali da učini da ih stigne ono čime im prijeti, ako je već istina ono što im govori.

Hūd, alejhisselam, je na sve njihove optužbe, laži i provokacije odgovarao smireno i dostojanstveno. Ponavljao im je da nije nikakav lažov niti neznalica, već da je poslanik Gospodara svih svjetova koji im samo dostavlja Njegove poslanice i iskreno ih savjetuje za njihovo dobro. Pozivao ih je da mu, ako su već tolikoga ubjeđenja da će im njihovi bogovi pomoći protiv njega, nimalo ne ostave vremena - da svi skupa udruženih snaga i pozivajući sva njihova božanstva u pomoć smisle kakvo lukavstvo protiv njega, a on će se, sa druge strane, uzdati jedino u dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, čija će mu pomoć biti sasvim dovoljna da ga sačuva od svih njihovih lukavstava i svega onoga što oni protiv njega poduzmu.

No, i pored njihove očevidne nemogućnosti da ga, ma koliko zazivali svoje bogove u pomoć, nadjačaju bilo rječitošću, bilo snagom ubjeđenja, bilo putem ''moći'' njihovih božanstava ili u bilo kome drugom pogledu, Ād i dalje uporno istrajavaše u Hūdovome, alejhisselam, utjerivanju u laž i u prepirkama s njim. A, on nije dopuštao da ga njihove prepirke i lukavstva odvrate od njegove vjerovjesničke zadaće – i dalje ih je smireno pozivao na pravi put i tražio od njih da, ako ga već neće prihvatiti i slijediti, posvjedoče da on nema ništa s njihovim mnogoboštvom i da im je doista saopćio sve ono što im je Gospodar njihov po njemu poslao, pa da svi zajedno čekaju i vide šta će se desiti.

Pozivi Hūda, alejhisselam, svome narodu na pravi put i njegove rasprave s njima ostali su ovjekovječeni u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana: 

A Adu (poslasmo) - njegova brata Huda. "O narode moj," govorio je on "Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?" Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: "Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac." "O narode moj", govorio je on, "nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednome od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli." "Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?''; govorili su oni. "Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!" "Već će vas stići kazna i gnjev Gospodara vašeg!"; govorio je on. "Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali, a kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!" I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Naše nisu priznavali i koji nisu vjerovali. (7:65-72)

I Adu (poslasmo) brata njihova Huda. "O narode moj", govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite. O narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zašto se ne opametite? O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i daće vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!" "O Hude'', govorili su oni, "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo. Mi kazemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." "Ja pozivam Allaha za svjedoka", reče on, "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno. Pa ako okrenete leđa - a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni poslano - Gospodar moj će umjesto vas narod drugi dovesti, i vi Mu ničim nećete nauditi; Gospodar moj zaista bdi nad svim." I kad je dosla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli. (11:50-58)

I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i meni budite poslušni! Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate: daruje vam stoku i sinove, i bašče i izvore. Ja se, doista, bojim, za vas na Velikom danu patnje." Rekoše oni: "Nama je svejedno savjetovao nas ti ili ne bio savjetnik, ovako su i narodi davnašnji vjerovali, i mi nećemo biti mučeni." I oni su ga nastavili u laž utjerivati, pa smo ih Mi uništili. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv. (26:123-140)

Milošću dragoga Allaha jedan broj ljudi se odazvao Hūdovu, alejhisselam, pozivu, ali ih je većina i dalje istrajavala u nepokornosti – bijahu gluhi za sve pozive i slijepih srca i očiju za sva znamenja koja im je dragi Allah kao opomene slao.[24] Vrijeme je prolazilo i rok kod dragoga Allaha im je neumitno isticao,[25] a oni se ne odazivaše pozivima niti se kajaše, već, naprotiv, u griješenju i utjerivanju Hūda, alejhisselam, u laž istrajavaše.

 

 

Vjetar siloviti

 

 

Kada je istekao rok koji je dragi Allah bio Ādu odredio, oni su se morali suočiti sa žestokom kaznom koja ih je imala stići, kako časni Kur'an kaže, u danima nesretnim.[26]

Najava tih kobnih dana bila je velika suša koja je pogodila Irem. Dragi Allah im je, kako se prenosi, pune tri godine bio uskratio kišu. Drveće, bilje i usjevi se počeše sušiti i dotok vode u bunarevima i izvorima znatno opade, pa su počeli trpjeli strahovitu žeđ. Za vrijeme suše ustrajno su se molili svojim božanstvima da im podare kišu i danima su gledali u nebo nebili na njemu vidjeli toliko željeni oblak.

Postoje i predanja koja kažu da je tada Ād poslao delegaciju u Meku da se na tom svetome mjestu mole za kišu, ali u vezi s ovim postoji jedno logičko nesuglasje. Naime, općeprihvaćena činjenica je da je narod Ād živio znatno prije Ibrahima, alejhisselam, a znano je kako je u njegovo doba Meka bila pusta dolina sve dok on tu nije naselio sina Ismaila, alejhisselam, i kasnije skupa s njim podigao Kabu. Dakle, u doba Āda Meka nije bila naseljena i Kaba nije bila podignuta. A, što se tiče mogućnosti da je tu riječ o onoj staroj Kabi koja je stajala prije Ibrahima, alejhisselam, podsjećamo da smo u kazivanju o Ademu, alejhisselam, pomenuli predanja koja kažu da je prva Kaba u stvari Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) koja u Ademovo, alejhisselam, doba stajaše u Meki, ali je kasnije, neposredno pred Potop, uzdignuta na svoje današnje nebesko mjesto. Prema tome, i po ovim predanjima u doba Āda (koji su živjeli nakon Potopa) u Meki nije bilo Kabe. Dragi Allah najbolje zna.

Stoga, ako uzmemo da u Meki tada ne bijaše nikoga, što, kako smo vidjeli, izgleda sasvim utemeljenim, ostaje još jedna mogućnost koja je, po nama, prilično realna – da je Meka, mada u to doba pusta i bez Kabe, ostala u sjećanju Āda kao mubarek mjesto gdje je spušten Božiji blagoslov i bereket, pa su oni običavali da je hodočaste. Ovo je u skladu sa hadisom u kojem se kazuje kako je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, na oprosnome Hadžu zastao u dolini Osfan i hazreti Ebu Bekru objasnio da je značaj ove doline u tome što je kroz nju, jašući na mladoj ženskoj devi crvene boje, prošao Hūd, alejhisselam, kad je išao na hodočašće u Meku.[27] Dragi Allah najbolje zna, a mi bi rekli da to Hūdovo, alejhisselam, hodočašće nije bio Hadž ovakav kakav ga mi poznamo, jer ga je tek mnogo godina kasnije uspostavio Ibrahim, alejhisselam, već to bi neki drugi oblik hodočašća Meke priličan onom vremenu. No, ponavljamo, dragi Allah najbolje zna.

Prema tome, izgleda realnim pretpostaviti da je Ād u teškim danima suše poslao brojnu delegaciju ka pustoj mubarek dolini na sjeveru, za koju im je u sjećanju ostalo da je bila dom Ademov, alejhisselam, i da je tu spušten veliki Božiji bereket, da se tamo mole za kišu. Ali, kako oni, nažalost, nisu imali niti najmanje volje da poslušaju Hūda, alejhisselam, i okanu se smatranja svojih tradicionalnih bogova ravnim dragome Allahu, jasno je da njihove dove nisu mogle biti uslišane, pa makar one bile upućene i na tako svetome mjestu kakvo je Meka. Naprotiv, njihove molbe u sred svete Meke, s obzirom na mnogoboštvo i sve one zločine kojih se nisu kanili odreći, bile su kontraproduktivne – samo su im ubrzale propast.[28]

Kad je, po isteku suše (koja im je bila zadnje upozorenje), Ādu stiglo vrijeme teške kazne, Hūdu, alejhisselam, bijaše objavljeno da odmah napusti svoj narod i sa sobom povede sve one koji su se do tada odazvali njegovom pozivu. On je tako i uradio, dobro znajući da će svi nevjernici koji su ostali u Iremu vrlo brzo pretrpiti žestoku kaznu zbog svih zala i nevaljalština koje su činili.[29]

I kad je dosla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli. (11:58)

Toga dana osmatrači na visokim kulama Irema u daljini vidješe veliki oblak koji se brzo kretao ka njihovim dolinama. Svi se jako obradovaše jer povjerovaše da su molitve njihovim božanstvima konačno urodile plodom i da im taj oblak donosi kišu. Gledali su tako u veliki oblak koji im se sa horizonta sve više približavao očima punih radosnoga iščekivanja.

Ali, radost u njihovim očima pretvorila se u krik užasa i očaja kada su se uvjerili da to nije kišni oblak već strahoviti ledeni vjetar ogromne snage koji ih je obuhvatio prije negoli su išta uspjeli učiniti. Vjetar je, voljom dragoga Allaha, bio tolike snage da je sve pred sobom rušio. Moćne utvrde Irema i njegove raskošne palate, kojima se Ād toliko dičio i bio ubijeđen da će one vječno trajati, sada su se pred udarima ovog strahovitog vjetra jedna za drugom rušile kao kule od karata. A, ljude je vjetar dizao u zrak kao da su iščupana palmina stabla i potom ih nemilosrdno bacao na tle i valjao svuda naokolo. U neizrecivome užasu i panici pokušavali su pobjeći, ali se nigdje ne mogaše skloniti jer ih je taj silni ledeni vjetar, u kojem nije bilo nikakva dobra, svugdje nalazio i uništavao, a uništavao je i sve drugo na što bi naišao – ni pored čega nije prošao a da ga nije u gnjilež pretvorio.

Ovaj užas je trajao čitavih osam dana i sedam noći koliko je voljom dragoga Allaha vjetru bila prepuštena vlast nad Ādom, pa je odatle sasvim jasno da niko od nevjernika i zločinaca nije imao niti najmanje šanse da izbjegne propasti. Kada se vjetar konačno smirio za njim je ostala potpuna pustoš – sve bijaše razrušeno a tjelesa pobijenih ljudi su poput šupljih datulinih debala bila povaljana svuda naokolo.

Kataklizma je, za pouku, ostala zabilježena u časnome Kur'anu:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" Oni su odgovarali: "Zar si nam došao da nas od božanstava naših odvratiš. Nek se, eto, prijetnje tvoje ostvare, ako istinu govoriš!" "Samo Allah zna kad će to biti", on bi govorio, "ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, kako vidim, narod u neznanju ogrezao." I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: "Ovaj nam oblak kišu donosi!" "Ne, to vam je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši." I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali - i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali. (46:21-26)

I Ad nije vjerovao - pa kakve su bile kazna Moja i opomene Moje! Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao i ljude dizao kao da su palmina stabla iščupana i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje! (54:18-21)

... I o Adu, kada na njih vjetar poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra - pored čega god da je prošao ništa nije poštedio, sve je u gnjilež pretvorio. (51:41,42)

Semud i Ad su Smak svijeta poricali pa je Semud bio uništen strahovitim glasom, a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio, i vidiš li da je iko od njih ostao? (69:4-8)

Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih - a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovome svijetu dali da osjete sramnu patnju - patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija - i niko im neće u pomoć priteći. I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, a one koji su vjerovali i Allaha se bojali Mi smo spasili. (41:15-18)

Tako je, zbog mnogoboštva, nasilja, oholosti i drugih velikih grijeha i opačina koje su bili nagomilali, u strahovitoj kataklizmi nestala moćna civilizacija drevnog naroda Ād. Iza njih je, radi pouke, ostalo samo sjećanje koje se među Arapima prenosilo sa koljena na koljeno, a i voljom dragoga Allaha ostaci njihovih domova ostali su vidljivi barem do vremena Muhammeda, alejhisselam,[30] u kojem je objavljen časni Kur'an:

... A i Ada i Semuda - ostaci domova njihovih su vam vidljivi - šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od Pravog puta odvratio. (29:38)[31]

Pouka je to jasna svima da čovjek, ma koliku snagu posjedovao i ma koliko moćnu i razvijenu civilizaciju na Zemlji razvio, uvijek ima odgovornost prema svome Stvoritelju prije svega da Mu se u iskrenome obožavanju potpuno preda i da onda, shodno svojoj iskrenoj vjeri, pravedno i moralno postupa. U suprotnom, ako se on uzoholi i osili zbog znanja, moći i drugih blagodati koje na Zemlji privremeno ostvari, može očekivati u krajnjoj konsenkvenci samo propast koju nikako neće moći izbjeći pa makar svu svoju silu i moć u tu svrhu upotrebio – baš kako ni sva natprirodna snaga Āda, ni sva veličina ukrašenih palata i moćnih utvrda raskošnog Irema nisu mogle da ih sačuvaju od propasti. Drevni Ād je, nažalost, svojim nevjerstvom i pretjeranim grijesima sam sebe upropastio i protiv sebe su zazvali prokletstvo koje će ih pratiti čak i na Sudnjem Danu.

Eto, to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlušan poslanicima svojim, i pristajao uz svakog silnika, inadžiju. I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov! (11:59,60)

Hūd, alejhisselam, se, nakon što su zauvijek napustili Irem, sa svojom porodicom[32] i vjernicima koji su ga slijedili naselio u susjednim plodnim područjima južne Arabije na prostorima Hadremevta i Jemena.[33]

Tu su muslimani Āda utemeljili novu zajednicu iz koje su vremenom nastali veliki narodi i moćne države, u čemu su potomci Hūdovi, alejhisselam, imali veoma značajnu ulogu.[34] Tako je Hūdov, alejhisselam, sin Kahtan rodoslovnik istoimenoga plemena koje ima značajno učešće u historiji Arapa. Kahtanovi istaknuti sinovi bili su: Ja'rub (osvojio je Hidžaz), Džurhum (rodoslovnik je velikoga plemena koje dugo vremena imaše vodeću ulogu u Meki - od njih se, kako se prenosi, ženio Ismail, alejhisselam) i Hadremevt (i on je rodoslovnik velikog drevnog arapskog plemena po kom je dobila ime čitava pokrajina južne Arabije gdje su živjeli).[35] Kahtanov praunuk (Ja'rubov unuk) Abdušems u historiji je poznat po imenu Sebe' i po njemu je nazvan kako grad koji je on podigao - Sebe' (Saba), tako i kraljevstvo kojim je kraljevao - Kraljevstvo Sebe' (Kraljevstvo Sabe).

Iz navedenoga se, a vodeći računa da se Arabija vjerovatno pretežno naseljavala od juga ka sjeveru, vidi da Arapi u značajnoj mjeri vode porijeklo od  nekog od Hūdovih, alejhisselam, sinova. O svemu ovome je nešto više rečeno u uvodnom dijelu kazivanja o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, koji govori općenito o Arabiji.

Hūd, alejhisselam, je umro u Hadremevtu gdje je i ukopan.[36] Kako smo maločas u fusnoti napomenuli, prema predaji koja se prenosi od hazreti Alija ibn Ebi Taliba mezar Hūda, alejhisselam, nalazi se na jednome crvenom brežuljku u Hadremevtu i bio je u to doba obilježen jednim drvetom koje se uzdizaše iznad njegove mubarek glave.[37]