Kazivanje o hazreti Lukmanu

Hazreti Lukman spada u one mubarek osobe za koje nema jedinstvenoga mišljenja o tome da li je vjerovjesnik ili dobri čovjek, Allahov miljenik (evlija).

No, budući da je počašćen tako velikom i rijetkom blagodati da je u Božijoj Knjizi, Kur'anu časnome, pomenut čak i po svome imenu, bez i najmanje sumnje je jasno da je on, ako ne i vjerovjesnik, zasigurno mubarek čovjek, plemeniti Allahov odabranik i istinski rob Njegov i miljenik.

Isto tako, prema sasvim jasnome kur'anskom svjedočenju, hazreti Lukman je istinski mudrac, čovjek kojega je dragi Allah obdario mudrošću kao posebnom Svojom blagodati i koji je, odatle, primjer istinske mudrosti, mudrosti izvorne i nepatvorene, neiskrivljene odmišljanjima ohologa racija koji samoga sebe, vlastitom nepokornošću dragome Bogu, udaljava od istinske spoznaje.

A, o porijeklu hazreti Lukmanovu vrela nam, koliko smo mogli vidjeti, većinom kažu da je bio tamnoput i da je porijeklom po jednima iz Abisinije (Etiopije), po drugima iz Sudana i po trećima iz Egipta, odakle je kao rob doveden u Arabiju ili u neku od zemalja Šāma, gdje je kasnije stekao slobodu i veliki ugled, zasnovao porodicu i tu ostao do kraja svoga mubarek života. Dragi Allah zna najbolje.

 

 

 

 

Kur'an o hazreti Lukmanu kazuje sljedeće:

 

A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: "Budi zahvalan Allahu! Onaj ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a onaj ko je nezahvalan - pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan." (31:12)

Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: "O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda." (31:13)

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugoga Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. (31:14, 15)

"O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. (31:16)

O sinko moj, klanjaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (31:17,18)

U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!" (31:19)

 

 

 

 

 

A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: "Budi zahvalan Allahu! Onaj ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a onaj ko je nezahvalan - pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan." (31:12)

 

Kur'an prvo ističe činjenicu da je dragi Allah darovao Lukmanu mudrost. Dragi Allah najbolje zna, a mi to doživljavamo kao jasnu poruku, u koju nema sumnje, da je hazreti Lukman primjer istinskoga mudraca, tj. da su svi savjeti kojima on brižno savjetuje svoga sina iznjedreni iz istinske mudrosti koja izvire iz Božije Objave i koja se nikako ne može dosegnuti bez iskrene vjere.[1]

Dakle, ovo je u stvari pouka o tome da ajeti koji slijede govore o onome šta jeste istinska mudrost prema kojoj bi svaki čovjek neizostavno trebao usmjeriti sve svoje misli, riječi i djela ako hoće da, Allahovom milošću,[2] bude spašen i da, ako dragi Allah dozvoli, ostvari istinsku spoznaju.

Prvi bljesak te istinske mudrosti jeste preporuka zahvalnosti dragome Allahu. Njemu na svemu onome što nam je dao trebamo zahvalni biti – ako tako činimo, to je samo u našu korist, a ako tako ne činimo, to je samo na našu štetu. To je tako, jer je dragi Allah apsolutno neovisan o bilo čemu i Njemu ne treba ništa ni od koga – ne trebaju Njemu, hvaljen i slavljen neka je, naša zahvalnost i naša dobra djela, ona su nama potrebna.

Ovo upućuje i na to da je sve što dobijemo na dunjaluku kušnja, pa tako na svemu onome što mi doživljavamo kao dobro treba da smo Mu zahvalni i u svemu onome što mi doživljavamo kao nevolju treba da smo strpljivi. Tako ćemo uvijek biti na dobitku, jer u jednom vjerodostojnom hadisu Muhammed, alejhisselam, ističe da je interesantan slučaj mu'mina – ako mu od Allaha stigne blagodat, on Mu je na njoj zahvalan i tako postigne dobro kod svoga Gospodara, a ako ga pogodi nevolja, on je strpljiv i opet postigne dobro kod svoga Gospodara.

Isto tako, pouka je i da je sve dobro u nama od dragoga Allaha, pa Mu trebamo na svemu tome biti zahvalni, a nipošto to ne smatrati svojom zaslugom. Sve ono što je pri nama uistinu dobro, vrijedno i plemenito od Njega je i Njemu trebamo biti zahvalni za to, a sve ono što je pri nama loše naše je i trebamo Ga moliti da nam to oprosti i da nas od toga sačuva i izliječi.

Prema tome, naše dobro je od Njega (jer nas je On stvorio i učinio da smo okićeni svim tim plemenitim svojstvima, a mogao nam je to i uskratiti), a naše zlo je od nas (jer On nema nimalo zla) i naša je odgovornost za to.

 

Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: "O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda." (31:13)

 

Pridruživanje dragome Allahu (širk), odnosno mnogoboštvo i idolopoklonstvo, grijeh je najveći, zločin najteži, nepravda najžešća - jedini je to grijeh koji, zasigurno, Allah dragi nikome na Sudnjem Danu oprostiti neće.[3] Zbog toga u njemu za sve osobe i leži najveća opasnost i svako mora da se potrudi najviše da to izbjegne. Naročitu opasnost za vjernike, muslimane, predstavlja skriveni širk, situacija kad osoba čini nešto, što može da bude i najveće dobro, ali ne za ljubav Božiju i u Njegovo ime, već zbog toga da je neko drugi vidi i pohvali. Hadisi nas vrlo alarmantno upozoravaju da skrivenoga širka može biti čak i u situaciji kada neko namjerno uljepšava svoj namaz samo zato da bi ga neko drugi vidio kako lijepo klanja. Da nas sve skupa dragi Allah sačuva od toga. U stvari, jedina naša istinska nada i jeste milost dragog Allaha, jer nema spasa bez milosti Njegove – sva dobra djela naša samo su tu da bi se njima Gospodaru našem umilili i tako stekli Njegovu milost, da nas On, po milosti Svojoj, od vatre spasi i u Džennet uvede.[4] U tome smislu i istinsku zaštitu od skrivenoga širka jedino je moguće pronaći u iskrenoj dovi dragome Allahu, a ona, kako nas je poučio Resulullah, Muhammed, alejhisselam, (u transkripciji sa arapskog) glasi:

 

 

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. (31:14, 15)

 

Dakle, voljeti i poštovati roditelje svoje, zahvalni im biti, dobro im činiti i novčano ih i na svaki drugi način pomagati, blagim i ljubaznim riječima im govoriti, poslušni im do te mjere biti da im čak ni ''Uh!'' ne kažemo kad od nas nešto što nam nije baš po volji oni zatraže,[5] prema njima se uvijek odnositi sa najvećim poštovanjem – sve nam je to dragi Allah naredio!

Ova obaveza ostaje čak i u slučaju ako bi nas oni, sviju nas dragi Allah od toga sačuvao i smilovao nam se, na stranputicu pozivali – dakako nipošto ih u tome ne bi smjeli poslušati, niti ih u grijesima slijediti, ali bi i tada pred dragim Allahom obavezni bili da se prema njima velikodušno i na najljepši način ophodimo.

 

"O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. (31:16)

 

Allah dragi je apsolutno neograničen – ništa, apsolutno ništa, Ga niukome pogledu ne može ograničiti - ni prostor, ni vrijeme, ni bilo šta drugo. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad i najsitnijeg ograničenja, slabosti, manjkavosti. Apsolutno je čist i od najsitnijeg zla, nasilja i nepravde, pa je tako i apsolutno nezamislivo da bude nešto, sitno makar koliko i zrno gorušice, ili još sitnije od toga, kao elektron ili ono što je još sitnije i od njega, i na nebesima i na Zemlji, a da to bude Njemu skriveno, da On za to ne zna – to je apsolutno nemoguće. Zato svako treba da zna da je pred dragim Allahom potpuno ogoljen sa čitavom svojom i nutrinom i vanjštinom, ništa, apsolutno ništa, od Allaha dragoga ne može sakriti, čak ni najtananiju svoju pomisao, a kamoli kakvu riječ i djelo – svemu onome što čitavoga svoga života i pomisli i kaže i uradi Allah je svjedok. Zato propast prijeti svakome onome ko pomisli da nešto može sakriti od Allaha:

 

Vi se niste krili zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da Allah neće saznati mnogo štošta što ste radili. I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali." (41:22,23)

 

Prema tome, jedino ispravno što čovjek može učiniti jeste da shvati da je potpuno ogoljen pred dragim Allahom, Koji zna sve njegove misli, riječi i djela. Da to shvati i da lice svoje i srce svoje dragome Allahu okrene – da Mu se iskreno i sa ljubavlju preda, da Mu se umiljava izvršavanjem Njegovih propisa i činjenjem dobrih djela sa kojima je On zadovoljan.

 

O sinko moj, klanjaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (31:17,18)

 

Kibur (oholost) je velika opasnost za čovjeka. Čovjek vidi i osjeti u sebi da ima nešto veliko i značajno, nešto što ga objektivno čini velikim i značajnim. Vidi svoj intelekt, vidi svoja dostignuća koja je sevepom naučno-tehnološkoga razvoja ostvario. No međutim, on je sklon zaboravu, pa tako, nažalost često, zaboravlja da je samo riječ o izuzetno velikoj blagodati koju mu je dragi Allah podario – blagodati koja ga ujedno i čini odgovornim u pogledu toga šta će sa tim učiniti, kako će se tako obdaren ponašati, hoće li biti zahvalan Stvoritelju koji ga je time obdario i dobra djela činiti, ili će se naprotiv oholiti i sebi sve zasluge pripisivati.

Nažalost, čovjek gordo diže glavu, sebi umišlja da je on na Zemlji ''glavni''. Odatle se on, današnji čovjek naročito, počinje osjećati i smatrati ''gospodarem Zemlje''. Smatra da Zemljom može ''upravljati'' onako kako on hoće, da iz nje može crpiti rude, minerale i gorivo odakle hoće i koliko god hoće, da u ime svoga privrednoga rasta može Zemlju nekontrolisano zagađivati, da u isto ime može životni prostor divljih životinja reducirati koliko hoće, a one domaće stavljati u kaveze koliko hoće i smatrati ih ne kao živa bića već samo kao mašine za povećanje mesne/mliječne mase, stavljene isključivo u svrhu njegove koristi i bez ikakvoga drugoga značaja.[6] Smatra da sve to može činiti i Zemlji i drugim živim bićima samo zato što ima znanje i što posjeduje tehniku i tehnologiju.

Međutim, Objava ga je oduvijek opominjala, a naročito je to značajno danas, da on uopće nije gospodar Zemlje - on je na njoj samo namjesnik njezina istinskoga Gospodara, Koji je i njegov Gospodar i Kojemu će on morati položiti račun za sve ono što je na njoj radio. Objava mu, istina, potvrđuje da on doista ima nešto izuzetno dragocjeno u sebi - u njega je Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Allah svemogući, udahnuo od Svoga Rūha, i da ga je Allah doista uzdigao u odnosu na mnoga druga bića.

Ali, to ga ujedno čini i odgovornijim od ostalih bića. Upravo zato što mu je toliko mnogo dato – upravo zato je čovjek i više odgovoran, i ako se uzoholi i uzobijesti biće na najniže nizine bačen, te bolno i sramotno kažnjen. Zato je njegov vlastiti kibur (oholost) čovjeku najveći neprijatelj, neprijatelj kom se uvijek i na svaki način mora suprostavljati.

A, lijek je sedžda.

Čovjek se sedždom maksimalno unižava pred jedinom istinskom veličinom – dragim Allahom. Allah je jedini koji je doista velik i jedino Njemu dostoji da Ga se zove velikim, da Ga se obožava. Jedino On, hvaljen i slavljen neka je, upravlja sa svime i sve se Njemu potpuno i do kraja pokorava. Čovjek svojom sedždom, dakako samo iskrenom sedždom, ovu apsolutnu istinu da nema boga osim Boga (Allaha), Jednog, Jedinog, priznaje i pred veličinu Njegovu svoje ''ja'' maksimalno podastire.

Sedžda nije samo položaj u namazu – to treba biti stalno svojstvo čovjekovo. Čovjek treba biti stalno u stanju sedžde, tj. stalno treba nastojati da prevladava i u sebi suzbija svoje ''ja'', svoj unutarnji osjećaj veličine i vrijednosti, da stalno sebe podsjeća da je sve dobro u njemu, sve ono što je u njemu doista vrijedno i plemenito - da je sve to samo blagodat Allaha dragoga, jer nije on samoga sebe učinio pametnim, sposobnim, znanim, učenim, plemenitim, milosrdnim, darežljivim, itd, već mu je sve to dato milošću i voljom njegova Gospodara i on sigurno ne bi takav bio, niti bi imao to što ima, da je Gospodar njegov htio drugačije.

Čovjek dakle ne treba i, ako je vjernik i ne smije, zasluge za blagodati koje uživa sebi pripisivati. Kur'an časni (28:76-83)nas na ovo upozorava kroz primjer Karuna kome je bilo darovano ogromno bogatstvo. Učeni ljudi su ga mudro savjetovali riječima: ''Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni! I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.'' Ali, on je sve to zanemarivao i na to samo oholo odgovarao: ''Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim.'' Karun je, dakle, mislio da je on pametan, sposoban i učen i da je on zaslužan za ogromno bogatstvo koje je uživao – i na kraju je on u zemlju propao, skupa sa svojim dvorcem, i ništa nije ostalo ni od njega ni od silnoga bogatstva koje je uživao.[7] Pouka je to trajna da oholi ljudi, ljudi koji odbijaju zahvalnost dragome Allahu na onome što im je darovao i koji sami sebe uzdižu, nikada neće uspjeti.

Specifičan oblik kibura je i nestrpljivost. Čovjek se osjeća velikim i smatra za sebe ponižavajućim da mora čekati na ispunjenje svojih želja. Zbog toga su mnogi vlastodršci i bogataši uglavnom žurni i nestrpljivi. Kad oni nešto požele, njihovi sluge i podanici oko njih moraju trkom žuriti da im što prije željama udovolje i trpiti njihove kritike, ponekad i bijes, ako im to u najkraćem mogućem roku ne mogu ispuniti. Ohol čovjek neće da čeka, on hoće što prije da sve svoje želje ispuni.

Lijek (sedžda) protiv ove vrste kibura jeste strpljivost (sabur).

Dakako, strpljivost nije lijenost – strpljivost podrazumijeva da čovjek učini ono što može i da tek onda strpljivo čeka na rezultate i, ako ustreba, da se pomiri i sa tim da oni neće ni doći ako tako Allah odredi. Svi oni koji u dragoga Boga vjeruju i svedoče Ga, bez obzira na plemenitost onoga što hoće da urade, moraju ovako postupati.

Prema tome, ma koliko plemenite i značajne ljudske namjere bile, njihovo je samo da definišu, svakako u ime dragoga Allaha, ispravnu namjeru (nijjet), da dragome Allahu upućuju dove i nakon toga da se potrude, što mogu bolje i odgovornije - i onda im samo preostaje strpljenje, da strpljivo čekaju hoće li i kakve će plodove njihov trud dati i da u svakom slučaju, kako god da se desi, budu zahvalni dragom Allahu i zadovoljni odredbom Njegovom. Svakome onome ko je svjestan istine da je čovjekovo znanje ograničeno, da je čovjek slab i greškama sklon, dok je pak apsolutno nezamislivo dragome Allahu pripisivati makar i najsitnije neznanje, slabost, pogrešku, nepravdu, zlo i manjkavost – takvima je jasno da drugačije ne može ni biti, jer ljudi griješe a dragi Allah ne griješi – ono što ljudi žele uvijek je u izvjesnoj mjeri slabo i manjkavo, a ono što Allah odredi je savršeno u svakome pogledu – zato je za sve nas bolje i ljepše ono što nam Allah želi negoli ono što mi sami sebi želimo.

Biti ponizan pred dragim Allahom, sedždu Mu činiti kroz propisane namaze (farzove) i dobrovoljne namaze (nafile), dobra djela činiti i od hrđavih odvraćati, ne oholiti se niti sami sebe uzdizati, ne ići nadmeno i gordo, ne potcijenjivati one koji su siromašniji ili manje pametni, učevni i uspješni, ne izbjegavati kontakte i druženje s njima ni od njih iz osjećaja vlastite veličine lice svoje okretati, strpljivo, i sa zadovoljstvom što je baš tako određeno, podnositi sve ono što nas zadesi, ali uz to i činiti onoliko koliko nam je i pravo i dužnost činiti – imati valjan nijjet, upućivati dragome Bogu dove i čestito se truditi koliko možemo – sve to je ono što svaki čovjek treba činiti, istinski su mudri samo oni koji tako postupaju.

 

U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!" (31:19)