Kategorija
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče „Ovo je Gospodar moj!“ A pošto zađe, reče: „Ne volim one koji zalaze!“ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: „Ovo je Gospodar moj!“ A pošto zađe, on reče: „Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.“ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: „Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!“ A pošto zađe, on reče: „Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!“
(Kur’an, sura el-En’ām, ajeti 75.-79.)
Dragi Allah ima sedamdeset zastora od svjetlosti. Duhovni putnik (sālik) ne dođe ni do jednog zastora na tom putu a da ne posmisli kako je stigao (kraju puta). Na to ukazuju i riječi Ibrāhīmove, a.s., kako nas o tome obavještava Uzvišeni:
I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: „Ovo je Gospodar moj!“
Ovdje se ne misli na nebeska tijela. Njih je vidio dok bijaše dijete (na početku sejri-sulūka). Znao je kako nisu božanstva. A njih je mnogo, nije samo jedno. I neznalice znaju kako zvijezda nije božanstvo. Nekog poput Ibrāhīma, a.s., zvijezda koja ne zavarava ni prostog čovjeka ne može ni njega zavarati. Ono na što se ukazuje jeste tek jedna svjetlost među svjetlostima Allahovih zastora a koji se javljaju na duhovnom putu. Prispjeće uzvišenom Bogu nezamislivo je bez prethodnog prispjeća tim zastorima. To su zastori od svjetlosti, jedni veći od drugih. Najtanahniji onaj je uspoređen s luminiscencijom jedne zvijezde (el-kevkeb). Riječ je o metafori.
Proizlazi kako je najgolemiji onaj zastor koji se oslovljava Suncem, dok je između toga dvoga stupanj Mjeseca. Ibrāhīm, a.s., nastavljao je (duhovnim putem), gledajući u carstva nebesa, skriveni svijet (melekūt), gdje Uzvišeni kaže:
I Mi pokazasmo Ibrāhīmu carstvo nebesa i Zemlje.
Jednome nūru (svjetlosti) stizao je nakon drugoga nūra. Onom prvo s čim se susreo zanijelo ga je da pomisli kako je stigao (cilju). Tad mu je otkriveno kako iza ima još toga. I kad bi tome kročio opet bi pomislio kako je stigao. Tako mu stalno se otkrivalo ono iza sve dok nije stigao do najbližega zastora, onog iza kojeg je istinsko prispjeće. Pred tim zastorom uzviknuo je:
Ovo je najveće!
No pošto mu se pokaza kako i pored svoje golemosti nije lišen hira na koncu krnjavosti i inferiornosti u odnosu na vrh savršenstva, rekao je:
Ne volim one koji zalaze,...
Ja okrećem lice svoje prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio.
Duhovni putnik na tom putu zavarava se zaustavljanjem pred nekim od tih zastora. Katkad biva zavaran još prvim zastorom. Taj prvi zastor između Allaha i roba jeste on sam, njegov nefs. Tačno je kako on (čovjek kao takav) pripada gospodskoj odredbi (emr rabbānī), kako je svjetlost među svjetlostima uzvišenog Allaha, misleći pritom na tajnu srca u kojoj u cjelosti manifestira se zbīlja Istinitog, dotle da bude prostranije od čitava univerzuma i obujmi ga (srce). U njemu se odražava slika svega. E tad iz njega počinje isijavati ogromna svjetlost jer se u njemu čitav bītak ozuhuri (pojavi) onakav kakav i jeste po sebi. Na samome početku on je zakriven svojevrsnom ništom (miškāt) koja ga zaklanja. Kad se njegova svjetlost počne emitirati i ljepota srca otkrije se nakon što ga je opahnula Božija svjetlost, može se desiti da posjednik jednog takvog srca svu svoju pažnju usmjeri upravo srcu. Zapanjuje ga ta silna ljepota u koju gleda. U takvoj jednoj zapanjenosti njegov jezik može da se otme i izgovori: „Ja sam istina (Enel-hakk)!“[1] Ako se takvoj osobi ne pokaže šta leži iza toga, onda je i ona zavarana. Tu zastaje i propada. Biva zavarana jednom malom zvijezdom među svjetlostima Božanskoga Hadreta (Prisutnosti). Ne stiže čak ni do Mjeseca a kamoli Sunca. Ostaje zavarana. Eto tu leži obmana, zakrivanje, jer Onaj koji se manifestira (el-Mutedžellī) zakriva se onim u čemu se manifestira (el-mutedžellā fīh), isto kao što se boja onog što se odražava u ogledalu poistovjećuje sa samim ogledalom, ili kao što se sadržaj staklene čaše poistovjećuje sa samom čašom. U tom smislu pjesnik je kazao:
Bistro je staklo a vino još bistrije,
kao da su jedno ili još sličnije,
kao da je vino samo, čaše nema,
ili čaša da je sama dok se vino sprema.
Takvim očima i kršćani su gledali na Mesīha (Īsā’a, a.s.). Vidjevši kako se prosuto božansko svjetlo u njemu presijava, oni pogriješiše isto kao osoba koja u ogledalu ili vodi ugleda odraz zvijezde pa pomisli kako je zvijezda u ogledalu ili vodi, te počne pružati svoju ruku da je uhvati.
[1] Vjerovatno aluzija na hazreti Hallādžove riječi kad je rekao upravo isto: Enel-hakk. (Nap. prev.).