Blagoslovljeni Isâ/Isus u tesavvufskom („ezoterijskom“) učenju

Jedna od osnova vjerovanja muslimana (imanski šarti) jeste vjerovanje u istinitost poslanstva Božijih odabranih vjesnikâ, a sâmim time i vjerovanje u poslanstvo Isâovo/Isusovo, blagoslovljen je. Iz toga razloga, učitelji unutarnje („ezoterijske“) tradicije islama – tesavvufa (sufizma) posvetili su brojne stranice svojih djela tretiranju ličnosti blagoslovljenog Isâa. I premda ti mnogobrojni traktati, čak i djelomični osvrti svakog zrelog duhovnog učitelja (šejh), predstavljaju riznicu za sebe, ipak, u mogućnosti smo izdvojiti tri, uslovno rečeno, temeljna tumačenja naravi blagoslovljenog Isâa: osnovni smisao njegove egzistencije, uzorno manifestiranje njegove naravi, i simbol njegovog konstantnog duhovnog prisustva predstavljen u bosanskim džamijama.

 

Najpoznatiji učitelj tesavvufa, oslovljen duhovnom titulom „najvećega učitelja“ (šejhul ekber) Ibn Arebi (rođen u Mursiji 1165. godine, umro u Damasku 1240. godine) u jednom od svojih najpoznatijih djela „Dragulji poslaničkih mudrosti“ (Fusûsul hikem), prevedenom i na naš jezik, izložio je osnovni smisao egzistencije svakog od odabranih dvadeset i sedam Božijih poslanika, počevši od blagoslovljenog Adema/Adama, pa do posljednjeg Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. Svaki od tretiranih dvadeset i sedam poslanika u „Draguljima“ je predstavljen shodno svojoj temeljnoj odlici a svaka ta odlika predstavlja konkretan duhovni princip po čijem izvanjskom manifestiranju funkcioniraju svjetovi. Ibn Arebi je ove spoznaje izložene u djelu „Dragulji poslaničke mudrosti“ dobio izravno od poslanika Muhammeda, blagoslovljen je, na snu, istinitom snu, koji je, shodno Muhammedovom, blagoslovljen je, izrijeku (hadîs), „četrdeset i šesti dio poslanstva“, s naređenjem da tu knjigu „Dragulji“ objavi ljudima (Fusûs, str. 47., Bejrut, 2002.). Petnaesto poglavlje knjige posvećeno je blagoslovljenom Isâu, a naslovljeno je: „Dragulj vjesničke mudrosti u isâovskoj riječi“.

 

Misao s kojom Ibn Arebi otpočinje ovo poglavlje tretira najspecifičniju karakteristiku idealno shvaćenih, čistih, duša a to je da sve što dođe u dodir sa njima oživi, te putem njih poteče životna energija. Na taj način je Samirija, nakon poznatog Musâovog/Mojsijevog, blagoslovljen je, izbivanja od izraelskog naroda radi odlaska na Sinajsku goru, uspio da izlivenome kipu teleta pridoda energiju života budući da je, primjetivši ranije anđela Džibrila/Gabriela, blagoslovljen je, sakupio „tragove koji su od njega ostali“ i pridružio ih izlivenome kipu. Izvanjski oblik kipa teleta odredio je da se izliveni kip u pojavnome svijetu oglasi mukanjem, međutim, suština, bît, te pojave je upravo životna energija. Sposobnost davanja života koji teče kroz konkretan objekat naziva se božanska priroda, dočim se mjesto na kojemu se ta sposobnost odražava oslovljava ljudskom prirodom (Fusûs, str. 138.). Na ovoj misli, Ibn Arebi gradi učenje o blagoslovljenome Isâu, objašnjavajući njegovo začeće.

 

Prilikom dolaska blagoslovljenoj Merjemi/Mariji, anđeo Džibril uzeo je oblik „savršenoga muškarca“, što je bio razlog zbog kojega je blagoslovljena Djeva pomislila da je riječ o nekome muškarcu koji joj želi prići kao ženi. Ipak, osjećajući snažno duhovno prisustvo, srcem i riječima zatražila je zaštitu od dragoga Boga zazivajući Njegovo vlastito Ime „Allah“. Da je odmah u tome trenu došlo do bezgrešnoga Isâovog začeća, uslijed zatvorenog i sabijenog stanja unutar duše plemenite Djeve, blagoslovljeni Isâ ne bi mogao obavljati zadaću upućivanja svoga naroda, iz prostoga razloga što bi bio karakteriziran apsolutnom duhovnom posvećenošću dragome Bogu, bez sklonosti ka bilo čemu ovozemaljskome. No, nakon što je čedna Merjema obaviještena da je pred njom blagoslovljeni anđeo Džibril sa zadaćom da joj daruje „mudro dijete“, osjetila je otvorenost i rasterećenost svoje duše, te joj je u tome trenu anđeo Džibril udahnuo blagoslovljenog Isâa. Na ovaj način, anđeo Džibril prenio je bezgriješnoj Djevi Božiju Riječ – Isâa (Kur'an, 4:171), kao što je blagoslovljeni Muhammed prenio Božiju Riječ – Kur'an svim ljudima. Uslijed otvorenoga i rasterećenoga stanja duše, tijelom čedne Merjeme poteklo je svojstvo „strasti“ pa je od te Merjemine vode i vode udahnuća stvoreno tijelo blagoslovljenoga Isâa. Tako je Isâ zadržao obje osobine: s jedne strane, zadobio je ljudski izvanjski oblik, a, s druge strane, bio je u mogućnosti, uz Božiju dozvolu, proživljavati mrtve, liječiti gubave i leprozne. Jednostavno, u tim trenucima udahnuće je dolazilo od blagoslovljenog Isâa, a efekat oživljenja dolazio je od uzvišenoga Boga (Fusûs, str. 139.).

 

Princip proživljavanja umrtvljenoga u tesavvufu se tretira kao stvarnost, ne tek kao simboličan čin. Svaka osoba potencijalno je u mogućnosti okititi se ovim temeljnim svojstvom blagoslovljenoga Isâa, čime postaje duhovni učitelj čija je osnovna zadaća proživljavanje srcâ nemarnih, metodama duhovnoga odgoja. U ovome smislu, primjer blagoslovljenog Isâa izuzetno slikovito opisao je poznati Mevlana Dželaluddin Rûmî, u svome najpoznatijem djelu „Mesnevija“, prevedenom i na naš jezik, s tim da su do sada od ukupno šest svezaka, s komentarima objavljene samo prve dvije a autor tih komentara je Fejzulah Hadžibajrić (Sarajevo, 1996.). Jedna od specifičnosti „Mesnevije“ jeste često prekidanje nekoga kazivanja drugim kazivanjem, te naknadno vraćanje na ranije započetu temu. Ipak, s obzirom da je kompletna „Mesnevija“ ustvari djelo prvenstveno narativnoga sadržaja, ovi nagli prekidi i iznenadna nastavljanja samo povećavaju njenu draž. Mevlana Rûmî se u svojim tumačenjima odabranih tema veoma često poziva na primjere Božijih poslanika među kojima i na sâmoga blagoslovljenoga Isâa.

 

U tim pričama, između ostaloga opisan je i susret „jednoga naivčine“ sa poslanikom Isâom, i zamolbi da ga blagoslovljeni Isâ poduči najuzvišenijem Božijem Imenu, s pomoću kojega bi i taj naivni čovjek bio u mogućnosti „proživljavati kosti“ te činiti dobra djela. Poslanik Isâ upozorio je mladića da mu to ne treba biti prioritet u životu jer oživljavanju drugih mora prethoditi oživljavanje vlastitog zamrlog srca. Bez toga, alkemija nesretnoga uvijek će pretvoriti dobro u zlo, dočim će kod duhovno odgojene osobe imati suprotan, pozitivan, efekat („Mesnevija“, tom 2, stih 155., str. 13.). S obzirom da je mladić bio uporan do te mjere da je postao zapreka Isâovoj poslaničkoj zadaći, blagoslovljeni Isâ oživio je „natruhle kosti u grobu“ pored kojega su stajali. No, kosti su pripadale sada oživljenom lavu koji je skočio iz rupe i jednim udarcem šapom usmrtio naivnog mladića. Rasuti mozak mladića bio je „u cijeloj lobanji kao jedan orah“ („Mesnevija“, tom 2, stih 460., str. 31.). Uslijedio je razgovor lava s blagoslovljenim Isâom, iz čega se saznaje da je mladićeva velika pogreška bila u tome što je susrevši poslanika Isâa dobio priliku za vlastito autentično duhovno ozbiljenje, no, umjesto toga, zainteresiraniji je bio promatrati začudnosti izvan sebe.

 

Mevlana Rûmî će poentirati ovo kazivanje upozorenjem čitaocima da, kako kaže, zanemarivanje potrage za „Isâom svoga vremena“ izravno podrazumijeva drugovanje sa „svojim psom“. Pod sintagmom „Isâ svoga vremena“ podrazumijeva se duhovni vodič koji je svojom dušom još u vremenu predpovijesnoga bîvanja vezan za svakog svog duhovnog učenika. Nasuprot tome, pojam „pas“ veže se za vlastitu neodgojenu dušu, onu sklonu zlu (Kur'an, 12:53). Kao što se pas veže za kosti, one su njegov primaran interes, tako i osobe neodgojene duše prvenstveno teže ovozemaljskim, prolaznim, nasladama. Kosti treba „pokriti zemljom“ da se čovjek ne bi brinuo više o tijelu negoli o duši („Mesnevija“, tom 2, stih 475., str. 32.).

 

Cjelokupni vjernikov život treba se odvijati u borbi sa sâmim sobom, specifičnom duhovnom odgoju usmjeravanom savjetima duhovno krajnje ozbiljene osobe. Temeljni simbol tog konstantnog „ratovanja“ s vlastitom niskom neodgojenom dušom izražen je u arhitekturi džamija i tekija kroz posebno obilježavanje njihovoga pročelnoga mjesta – niše (mihrâb, od ar. korijena „harb“, u značenju „rat“). Osoba koja kao predvodnik vjernih u obaveznoj molitvi ili, pak, bilo kojem dobrovoljnom bogougodnom činu, ulazi u mihrab, ne pristupa tome mjestu uslijed posjedovana samo ovosvjetskog institucionalnoga ovlaštenja, već, pored toga, i uslijed snažne duhovne povezanosti sa svijetom skrivenoga, a što joj potvrđuje neka osoba za koju je već ranije potvrđeno da posjeduje tu duhovnu vezu s blagoslovljenim poslanikom Muhammedom, za koju je, opet, isto posvjedočila druga duhovno krajnje ozbiljena osoba, i tako redom unazad sve do posljednjeg Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. Taj duhovni niz, neprekinuta veza, vertikalna – od dragoga Boga da konkretnog povijesnog poslanika, i horizontalna – od povijesnog poslanika pa do konkretne civilizacije, od presudne je važnosti za razumijevanje Tradicije.

 

Svaka bosanska džamija podrazumijeva simbol čedne djeve Merjeme i blagoslovljenoga Isâ, izražen ukrasnim natpisom jednog kur'anskoga dijela (levha) koji se nalazi u mihrabu, a u kojem se kaže: „Kad god bi joj (djevi Merjemi) Zekerijja (Zaharije) u mihrâb ušao“ (Kur'an, 3:37). To blagoslovljeno stanje čedne Djeve iz kojega će proisteći bezgrešno začeće a zatim i rođenje blagoslovljenog Isâa, zatvara krug prethodno opisanog duhovnog puta svakoga vjernika, bitno obilježen potragom za „Isâom svoga vremena“, nužnom posljedicom čiste želje za Božijom blizinom kao neupitne čednosti (premilostiva djeva Merjema) te iskrene posvećenosti želji bezinteresnoga služenja dragome Bogu – blagoslovljeni Zekerijja (R. Mahmutćehajić, „Hval i Djeva“, tom 3, str. 217.- 241.).

 

Konačno, rečeni simbolizam bosanskih džamija ujedno je i optimistično navještenje realne mogućnosti postizanja takvoga stanja blaženstva jer kur'anski tekst izražen na rečenoj levhi koja se tradicionalno nalazi u mihrabima bosanskih džamija, u vidu uokvirenoga zapisa ili kao direktna inskripcija na zidu mihraba, također najavljuje i ponovni povijesni dolazak blagoslovljenoga Isâa na Zemlju, koji će se, shodno izrijeku blagoslovljenoga Muhammeda: „...spustiti među ljude te među njima suditi shodno propisima Kur'ana“ (predaju bilježi Buharija).