1. Riječi pjesme

Sanjah da sam u Džennetu, jedan melek moju Knjigu drži

revno u nju pisa nešto da morah bacit’ jedan pogled duži.                    

Sprva, to što me privuče nije njegovo pisanje bilo

već tinta neka, čudna, u boci na kojoj pisa “Vječno Mastilo”.

 

Tinta stvarno čudna, crninom tamnom upijač bode

al’ papir kada bi dotakla, postala bi bistra – baš poput vode.

 

Melek nastavi pisat’, al’ brzo, ko kad’ neko mig dadne

svaka riječ koja se zapisa, u tome Mastilu hitro nestane.

 

No, melek ne obrati pažnju, već hladno nastavi da piše

svaku stranicu bi okreni i ispuni, sve dok mjesta ne bi imao više.

Mišljah – Ništa drugo dol’ uzalud -, niko o tom’ ni da pita

a on na hiljade stranica napisa i nikada više njih ne pročita.

 

I dok stajah i razmišljah - Ovaj strašni prizor u mojoj je duši -

viđoh riječ jednu jasno, kako crna na papiru osta – kada se osuši.

 

Melek pisa, sada je stretan, eto takav donesoh sud

jer napokon nešto pokazati ima – njegov napor nije uzalud.

 

Red il’ dva ostaše crna, crna kol’ko to može biti

al’ čudno nesta slijedeći red, više se ne mogaše vidjeti.

Knjiga se popuni polahko, pisma meleka istinu ne ruše

al’ većina Knjige prazna osta, svega nekoliko redaka u njoj strše.

 

Znadoh da razlog ima, al’ kol’ko god pamet uključih

značenje te “Tinte Vječne”, jednostavno ne mogah dokučit’.

 

Radoznalost u meni se raspali – Dušo, drska budi,

meleka upitaj smjerno, njegov zadatak, kakav smisao nudi?

 

Što čuh bi strašno, vidjeh meleka glavu da okreće

direktno pogleda u mene, i evo, ovo što slijedi meni reče...

 

Znam da si se čudio i staj’o, pit’o šta moj rad vrijedi

al’ Allah reče da zemaljski zabilježim život, baš sve da ništa ne izblijedi.

 

Knjiga koju pišem pokazuje iznose, tačno onako kako stoje

svaka riječ i svako djelo, rezultat kakav je kad’ oni se zbroje.

 

Pošto me tako dugo gledaš, reći ću ti ono istina što je

Knjiga koju pišem bilježi tebe, tvoje riječi i djela kada se zbroje.

 

Svemoćni naredi da te gledam, posmatrah djela i sve igre što si igrao

vidjeh te svaki put kad pođi bi u džamiju, svaki put - na sedždu kad’ si pao.

 

Cijeli tvoj život, svaku heftu, bez ijednog propusta ja sam zabilježio

svaki put kad vidjeh te smionog i hrabrog, svaki put kad skrušen si bio.

 

Zabilježih sve misli tvoje, bilo dobre ili one ružne

žao mi bi kad zapisat sam mor’o, sve one stvari koje su tužne.

 

Sad’ će ti se reći, ove “Vječne Tinte” misterija sjajna

stat ćeš i razmislit’ malo, to će te natjerati ovoga Mastila tajna.

 

Ova posebna Tinta, pomaže mi zabilježiti vijesti srećne

ali zapamtiti ništa drugo neće, osim onih stvari koje su vječne.

 

Ako bilježim sve te bezvrijedne stvari, pisanju kraja ne bi bilo

napisano stalno morao bi brisat’, svesku mrljat’, umakat’ u mastilo.

Zato bez odmora pišem ovako, “Mastilo” nek’ sve drugo čini

samo kadro je tu razlučit’ – šta je ono loše a šta odgovara Istini.

 

Svemoćni naredi da sve dok pišem šta ti duša čini, koje misli u nju staju

ona djela koja ne računaju se ništa, jednostavno se brišu, potpuno nestaju. 

 

Onog dana kad’ otvore se Knjige, a to je istina, k’o o Džennetu sve priče

ovo “Mastilo Vječno” tvoga Gospodara sve će reći, baš sve što se tebe tiče.

 

Stranice bit će bijele ako duša živi samo za sebe korist da postigne

Svemoćni joj nagradu nikakvu dati neće, onoga Dana, ovdje kad stigne.

 

Osramoćen tada ćeš biti, glavu podić’ nećeš osramoćen time

jer se svojevoljno ljubavi predao nisi, nit’ si dao sadake – u Allahovo ime.

 

Ipak, možda će koji redak ostat’, koja riječ vidljiva će biti,

to je vrijeme kad’ si brin’o i ljubio, svaki put kad’ odlučio si klanjati.

 

Duša će ti se čuditi, u njoj želja neće prestati da diše

u Džennet kad uđe stalno će govorit’ – Da sam Bogdo učinila više.

 

Što Bog vidi to i pišem, ne uzimam niti jednog daha

istina zapisuje se odmah, to radi “Tinta Vječna” svemoćnog Allaha.

 

Kad čuh govor meleka, na sedždu padoh i dugo plakah

jer to samo san je bio, još uvijek ne umrijeh, još ne nastradah.

 

Rekoh: - Meleku, reci Gospodaru da čim se probudim

život samo živjet ću za Njega, dušu svoju odmah Njemu nudim.

 

Potpuno ću Njemu da se predam, činiti sve što On od mene želi,

sebičnosti ružne i svih grijeha odmah se kanim, i od svega što Istinu dijeli.

 

Iako se dug i težak čini, Put ću slijedit ne bojeć’ se štete,

okrenut ću se samo stvarima onim, koje su čiste, lijepe i svete. 

 

Svemoćni, uz Vodstvo Tvoje, izgubljene duše vratit ću Tebi

da bi s Tobom živjeti mogle, vječni život da ispustile ne bi.

To je ono što stvarno vrijedi, Ovaj Život želim završiti s tim,

želim ponosno pred Svemoćnog stati i ćuti Ga kako kaže: Dobro je, aferim!

 

Jer, da li stvarno nešto drugo vrijedi, dok se život na rubu njiše

a znam da Bog dragi Knjigu ima, koju “Tinta Vječna” bez prestanka piše.

 

Zar život svoj da provedem, radeć’ za stvari koje nestaju u prašini,

ne, sada pokorit ću se Apsolutu, mogu, moram i želim – služit’ samo Istini.

 

Ne želim da stranice prazne, vidi Božanski veličanstveni Prijesto

jer tamo gdje se bilježi sve što radim, tamo je moje Vječne Kuće mjesto.

 

Sve samo Njemu dajem, sav predajem se i to stoga

što meleka lijepog vidjeh kako “Vječnom Tintom” piše, Mastilom voljenoga Boga.

 

 

2. Odabrani ajeti kao tumačenje ove pjesme

"A Mi smo stvorili čovjeka

i znamo sve šta mu šapće njegova duša!

I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.

 

A kad se dvojica susretnika sretnu,

sa desne i lijeve strane sjedeći,

 

on ne izgovori ni jednu riječ

a da kod njega nije pratilac pripravljeni!

 

A smrtne muke će uistinu doći,

to je ono od čega ne možeš umaći!

 

I u rog će se puhnuti, to je Dan kojim se prijeti,

 

i svaki čovjek će doći, s njim će vodič i svjedok biti.”

(Kur’an, sura Kaf, ajet 16-21.)

 

"I u rog će se puhnuti, i umrijet će oni

koji su na nebesima i koji su na Zemlji,

osim onih koje Allah htjedne ostaviti!

Potom će se u rog drugi put puhnuti,

i odjednom oni će stajati i čekati!

 

A Zemlja će svjetlošću Gospodara njezina zasjati,

i Knjiga će postavljena biti,

i vjerovjesnici će se i svjedoci dovesti,

i njima će se po Pravdi suditi,

nepravda im se neće nanijeti!

 

I svakoj će se duši dati ono što zaradila je,

a On najbolje zna šta ljudi čine.”

(Kur’an sura Skupine, ajet 68-70.)

 

"Kada se nebo rascijepi,

i kada se zvijezde strovale,

 

i kada se mora jedna u druga uliju,

 

i kada se grobovi isprevrću –

 

duša će saznati svaka šta je pripravila a šta propustila!

 

O čovječe, šta te obmanjuje

glede tvoga Gospodara plemenitoga.

 

Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio,

 

i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio?

 

A ne valja tako! Vi Sudnji Dan lažnim smatrate,

 

a nad vama zbilja bdiju čuvari,

 

plemeniti pisari,

 

koji znaju šta vi činite!”

(Kur’an, sura Rascjepljenje neba, ajet 1-12.)