Kategorija
Autor
Šinkansen
Jedan od nezaobilaznih elemenata svakog trening kursa koji se organizira u Japanu je tzv Field Trip (Radno putovanje). Iako se iz naslova može vidjeti da je cilj tih putovanja u tome da kursisti steknu neka praktična znanja i iskustva direktno na terenu, ipak su dva ''turistička'' elementa nezaobilazna: posjeta gradu Kjoto (Kyoto) nekadašnjoj prijestonici Japana, te posjeta Hirošimi (Hiroshima) i njenom muzeju posvećenom stradanju uzrokovanom bacanjem atomske bombe na ovaj grad.
U našem slučaju su, rekao bih, ''turistički'' elementi bili u prvom planu, jer su i naše ''radne'' posjete firmama Mazda u Hirošimi i Kyocera u Kjotu bile ništa drugo do prezentacija japanskih tehničkih dostignuća. No, o tome, ako dragi Allah dadne, kasnije.
Voz Šinkansen (Shinkansen) tzv Bullet Train (voz metak), kojim smo putovali, i iznutra i izvana izgleda baš kao avion (zaobljen je radi smanjenja otpora zraka i sa prozorima veoma sličnim avionu, samo naravno znatno većim). Prvo nam je rečeno da ide preko 200 km/h, ali smo, kada smo se približavali Hirošimi, na displeju mogli pročitati da se krećemo brzinom od 300 km/h.
U stvari, u Japanu je u upotrebi više modela Šinkansena, a izgleda da je ovaj ''srebreno-plavi'' kojim smo mi putovali u dva navrata: od Tokija do Hirošime i od Hirošime do Kjota, najnoviji i najbrži model. Tako bih rekao jer smo putovali iz Kjota nazad u Tokio sa ''bijelim'' Šinkansenom i čini mi se da je ovaj išao ''samo'' malo više od 200 km/h. A, već se testiraju modeli koji idu i 350 km/h. Što je japanska tehnika ..., a unutra uopće nemate osjećaj te brzine, jer je voz tih i nema vibriranja. Kada npr stavite čašu sa pićem ispred sebe na stolić (sjedišta su ista kao u avionu - sa sklopivim stolićima ispred svakog putnika), niti jedna jedina kap neće izaći van iako se vozite brzinom oko 200-300 km/h.
Krajolici i provincije Japana
Za vrijeme putovanja pokušao sam da posmatram što više mogu kroz prozor da vidim kako izgledaju japanski krajolici i provincije. Iako smo išli velikom brzinom, ipak sam mogao dosta toga vidjeti i napraviti fotografije dovoljno dobre oštrine.
Krajolik se u najkraćem može opisati na sljedeći način: mnoštvo malih tj. niskih brda pokrivenih gustim šumama relativno niskog drveća, zelene livade i rižina polja obilno naplavljena vodom. Sliku sveopćega zelenila ''narušava'' samo crveno-smeđa boja oranica, obrađenih do posljednjeg pedlja. Između zelenila mnogobrojnih brda, šuma i livada su guste skupine niskih kuća.
Mala provicijalna mjesta i manji gradovi u unutrašnjosti Japana izgleda da su svi organizirani po istom obrascu: male i niske kuće gusto načičkane jedna do druge uz samo poneku višu zgradu; između njih su zeleni travnjaci, polja i oranice; i svuda naokolo je mnogo zasađenog drveća.
Kada uzmemo u obzir da je sve to smješteno između mnogo niskih brda sa gustim zelenim šumama, stiče se jak dojam općega zelenila koje ''remeti'' samo bjelina kuća i fabrika, sivilo asfaltnih cesta i naravno plavetnilo neba i rijeka. Čini mi se da je Japan (ako ne čitav onda barem ovaj otok Honšu) zemlja zelenila.
Iako je prvi utisak da su provincije u Japanu izrazito poljoprivredni krajevi, ipak izgleda da nije sasvim tako, budući da se, i pored velikog broja rižinih polja, oranica i staklenika, može vidjeti i dosta manjih fabričkih pogona smještenih u sred zelenila, a neki od njih pripadaju i multinacionalnim kompanijama globalnog značaja.
Tako mi se potvrdilo ono što nam je neko od Japanaca ranije rekao da velike firme u svom sistemu imaju značajan broj sasvim malih, čak i porodičnih, radionica koje rade svoj dio posla po principu ugovora. Velike firme tako u malim tvornicama i radionicama, raštrkanim po provincijama zapošljavaju lokalno stanovništvo. Ali, osim što rade u tim radionicama izgleda da ljudi iz provincija pored kuća imaju i nešto zemlje gdje uzgajaju poljoprivredna dobra.
Karakteristična slika japanske provincije sa dosta zelenila između kog se uzdižu fabrički dimnjaci, sasvim jasno upućuje na još jednu hvale vrijednu stvar u Japanu – njihovu visoku ekološku kulturu. Naime, iz voza se moglo jasno vidjeti da iz fabričkih dimnjaka kulja neki ''bijeli'' dim koji izgleda veoma čistim. A, i trava oko fabrike nije ništa manje zelena nego bilo gdje drugdje (ovdje ne mogu a da se ne sjetim fabrike azota u Vitkovićima kod Goražda oko koje je, prije rata kada je radila, trava bila, ne zelena već bukvalno siva). Zaista Japanci izuzetno paze na ekologiju i imaju veoma stroge sisteme ekološke zaštite, pa i onaj bijeli dim koji kulja iz fabričkih dimnjaka izgleda da uopće nije toliko prljav i štetan. Nalaze izgleda načina da ga prečiste.
Tako su se za čitavog putovanja stalno smjenjivali prizori niskih šumovitih brda, zelenih livada, pedantno obrađenih oranica i rižinih polja između kojih se nalaze sela sa skupinama niskih kuća, povezana magistralnim cestama (jasno odličnog kvaliteta asfalta, bez imalo značajnijeg oštećenja), male fabrike sa dimnjacima iz kojih kulja bijeli dim koji je u punom skladu sa općim zelenilom krajolika Japana i u esteskom smislu (jer je čiste bijele boje), ali rekao bih i u svakom drugom smislu zbog visokog nivoa ekološke zaštite u toj zemlji.
Stali smo nakratko u Nagoji. Nagoja je prilično velik grad, sličan Tokiju u smislu da je organiziran kao more malih kuća sa ostrvima visokih nebodera. Ako se dobro sjećam onoga što su nam naši ljubazni japanski pratioci rekli, u Nagoji je sjedište fabrike automobila Tojota (Toyota).
Do Hirošime smo još nakratko stali u Kjotu, Osaki, Kobeu i Okajami.
Kada smo se primicali Hirošimi upozoreni smo da se spremimo za veoma brzi izlazak, jer će voz stajati bukvalno samo 2 ili 3 minuta (linija je bila nozomi - super expres pa nije bilo dužeg stajanja na usputnim stanicama, a voz je išao još dalje od Hirošime). Oko ovoga smo imali problema, jer je jedan od nas bio otišao u neki od drugih vagona pa su ga naši pratioci morali tražiti po vozu. Koliko je to bilo napeto vidi se i po tome što su zamolili da neko od nas preuzme njegov prtljag, jer neće biti čak niti toliko vremena da ga on lično pokupi. Došao je u zadnji čas tako da smo, hvala dragome Bogu, uspjeli uspješno izaći iz voza. Vidite, poštovani čitaoci, koliko valja biti oprezan u Šinkansenu: voz ode i ako npr zaglaviš u toaletu onda se slikaj - ima da se voziš do naredne stanice, možda udaljene i stotinama kilometara (jer ovaj voz ne staje na malim stanicama), pa onda valja misliti kako se vratiti nazad. Ovaj naš momak je mogao biti u velikom problemu, jer mi ne bismo mogli ostati u vozu s njim i onda bi bilo problema kako ga vratiti, ali, hvala dragome Allahu, sve je dobro prošlo i po njega i po nas ostale.
Nastavit će se, ako dragi Allah da ...