Učiteljev san

Napomena
Autor: James G. Fabiano; preveo i priredio Samir Beglerović, uz odobrenje autora

 Događao se jedan od mojih najomiljenijih danâ.

       Formirali smo zajedno  krug oko švedskoga stola pokrivenoga hamburgerima, hot dogovima, svakovrsnim salatama kakve nikada prije nisam vidjeo. Bio je kraj školske zabave jednoga mog kolege koji živješe na jezeru u NottinghamuNew Hampshire. Razgovor je otpočeo slobodno i otpušteno. Uglavnom bijaše usredotočen na tek završenu školsku godinu. Na moje razočarenje većina kolegâ govorili su o teškome položaju naše škole uslijed slabih fondova, nejasne školske politike te nedostatka sistema vrijednosti kod muškaraca i ženâ (Bože, što mrzim biti politički korektan) nižih klasa tako odgojenih.

        Razgovor se također vrtio oko toga kako je naša profesija postala politički dosje i državne i nacionalne politike. Nakon nekoga vremena,  razgovor posta odveć pokvaren te, s obzirom da sam završio s jedenjem svoga vrelog psa (hot dog), napravih grješku otvorivši usta.

        "Da li se neko sjeća zašto smo uopće i počeli predavati?"

        Moje pitanje priouzročilo je tišinu svih kolegâ u krugu. Tišina nije dugo trajala jer je pocijepa jedinstven "ma ko to tebe postavi za kralja arogantnosti" pogled.

        "Ne, fakat pitam! Da li se neko sjeća filozofije koja nas je nagnala prihvatiti ovu zakletvu 'celibata, služenja i siromaštva?' "

        E, veteran profesor historije, čija dužina rada u školi haman da je premašivala tjelesnu težinu, zamoli me da ga podsjetim na tu filozofiju. Drugim riječima, on mene stavi na kušnju. Bivajući pripovjedač kakav jesam, rekoh skupini da ću upotrijebiti metaforu kako bih opisao šta to "podučavanje" znači za mene.

        Rekoh im da je početak svake godine kao odvođenje grupe mladićâ i djevojaka na logorovanje na vrh planine. Kako uvijek promatram svoje studente, vidim da su pomalo uznemireni te da osjećaju nelagodu zbog zadanog im zadatka. Kažem da ću im u slijedećih stotinu osamdeset i šest danâ pokazati kako se penje na planinu i doseže plato koji leži iznad oblakâ i haman izvan čovjekova dosega.

        Onda se počinjemo penjati tako da im pkazujem kako se koja noga gdje postavi; kako koristiti ruke, noge i što je najbitnije njihove mozgove da bi se dokučio naredni kamen. Sva djeca odmah padnu. Kazujem im kako je urdu pasti, pogriješiti jer tako učimo i postajemo bolji u onome što činimo. Neka od moje djece odustanu i jednostavno padnu u samo podnožje planine. Pokušavam, nastojim ih ohrabriti ali oni jednostavno ne žele riskirati novi pad. Teško mi je ali shvaćam da ne mogu pomoći svima: mogu samo pokušati.

        Pogledajući na malehnu skupinu mojih kolegâ primjetih da svi slušaju. Nasmiješim se, srknem malo soka i nastavim dalje.

        Na pola puta do vrha primijetim da su moja djeca stekla izvjesnu količinu samopouzdanja. Pomažu jedni drugima u penjanju. Svako malo poneko padne ali što se više uspinjemo sve manje djece odlučuje ne nastaviti dalje. Više nije stvar u tome da im ja pomažem u penjanju, sada pomažu jedni druge, zajednički rade i pronalaze bolje i lakše putove dosezanja uspjeha. Svako malo i ja padnem a moji studenti pomažu mi podići se. Učenici postaju učitelji. Svi postajemo jedno shvaćajući da trebamo jedni druge kako bismo nastavili dalje i tako uspjeli.

        Konačno dolazimo na plato i zaprepašćujemo se onim što vidimo. Promatramo boje života; zelenilo njihovih budućnosti, crvenilo i rumenilo njihove strastvenosti, i plavetnilo njihovih snova. Zrak je nov i čist. Na platou nema oblakâ, samo pokazanje da je sve moguće i dohvatno.

        Odlazim na ivicu gdje je pogled još uzbudljiviji i ljepši i zovnem ih da dođu kod mene. Oklijevaju i govore mi kako se još uvijek plaše. Korim ih; još jednom ih poučavam da su zaslužili pogledanje na budućnost. Tako su, nakon napornoga rada i uščuvanja, sposobni za svaki pokušaj.

        Dolaze do ivice. Ja ih guram preko.

        I gledam ih kako lete!

        Grupa koja okruživaše stol, sada već poluprazan, stajaše u tišini nekoliko minutâ. Profesor jezika reče mi da bih trebao zapisati svoja razmišljanja. Nasmiješih se i rekoh da vjerovatno i hoću. Uvijek to i uradim!

        Razgovor sada posta veoma pozitivan. Posta ispunjen nadama i vizijama naredne školske godine. Da, moj omiljeni dan bližio se kraju, a drugi omiljeni dan ne bijaše baš toliko daleko.

        Dan kada ću okupiti svoje učenike i reći im kako da se penjemo uz planinu.