Kategorija
“ ‘Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti’, odgovori on, ‘jer On prašta i On je milostiv.’ ”
(Kur’an, sura Jusuf, ajet 98.)
* * *
Posadio jedan čovjek ružu. Zalio ju je vodom i prije nego je procvala odluči je pobliže ispitati.
Vidjeo je pupoljak koji uskoro treba procvjetati, ali vidje i da je pupoljak sav okružen bodljama. Pomisli:
“Kako jedan tako divan cvijet može doći iz biljke prekrivene tolikim bodljama?”
Tuga ga savlada te zaboravi i dalje zaljevati cvijeće. I malo prije nego će procvasti… ruža uginu.
Tako je i s većinom ljudî. Svaka duša ima svoju ružu. Najljepši Božanski kvaliteti usađeni u nas rođenjem rastu usred bodlji naših loših djelâ i potupaka. Veći nas gleda sebe i vidi samo bodlje, mahane.
Očajavamo, smatramo da ništa dobro ne može od nas doći. Zaboravljamo “zaljevati” ono dobro u nama, i to dobro, na kraju, ugine. Skoro nikada ne uvidimo mogućnosti koje imamo.
Neki ljudi ne vide ružu u sebi, neko im treba pokazati.
Jedan od najvećih darova koje osoba ima jeste ne zadržati se na bodljima drugih već pronaći ružu u njima.
Ovo je jedna od osobina ljubavi. Gledati u drugu osobu, znati njene stvarne grješke i takvu je prihvatiti u životu. Ali istodobno prepoznati i plemenitost koja čuči u njoj. Pomoći drugima da shvate da mogu prevazići svoje mahane.
Pokažemo li im ružu u njima pobijedit će svoje bodlje. Samo tako cvat će uvijek iznova.
* * *
Jedan čovjek reče hazreti Pejgamberu, alejhisselam:
“Volio bih da mi se Gospodar moj smiluje!”
Muhammed, alejhisselam, odgovori:
“Smiluj se sâmome sebi, i smiluj se Božijim stvorenjima, smilovat će ti se Allah.”
(ovo je dio podužega hadisa, govora Muhammeda, alejhisselam, kojega bilježi es-Sujûtî, prenoseći ga od hazreti Halida ibn Velîda)