Autor
Na velikom broju bosanskih stećaka uklesan je simbol čovjeka sa podignutom rukom.
Ovaj simbol podignute ruke koji je karakterističan prikaz na stećcima veoma dobro prikazuje duhovno stanje tadašnjih stanovnika u Bosni. Podignuta ruka, odnosno ispružena ruka je ruka pozdrava, ruka koja je prikaz želje za pozdravom, želje dobročinstva, želje da se uputi svekoliko dobro prema svakom pridošlici i da mu se govori dobro i u svemu čini dobro.
Simbol podignute/pružene ruke je zadržao isto značenje i u kasnijim vremenima i kod svih naroda, sve do danas, pa je i danas pružanje ruke i rukovanje ostalo znak pozdrava, znak prijateljstva i znak druženja među prijateljima koji se druže i koji se ispomažu u dobru i dobročinstvu.
Ovo pokazuje i da je, vrlo vjerovatno, vjerovanje i duhovno stanje tadašnjih ljudi koji su živjeli na prostorima bosanskih planina bilo u skladu sa islamom budući da je dragi Allah uspostavio red da muslimani, mu'mini trebaju ljudima upućivati riječi selama (mira), odakle se kod muslimana uspostavio običaj upućivanja pozdrava riječima selama-mira (''Es-selamu alejkum'' – ''Selam (mir) svima vama'').
Odavde izražavamo naše mišljenje da su tadašnji stanovnici Bosne, vrlo vjerovatno u svom duhovnom stanju, vjerovanju, bili skloni skromnom, jednostavnom, življenju u dobru i dobročinstvu.
Zvali su se ''Istinskim krstjanima'' i nisu slijedili oficijelnu vjeru koja je bila raširena u svim okolnim zemljama i koja je bila nazivana/definirana kao Katoličanstvo i Pravoslavlje, već su slijedili/ispovjedali vjeru koja je ostala očuvana u izolovanim planinskim vrletima Bosne i koja je ostala poznata/definirana kao ''Crkva bosanska''.
Budući da nisu slijedili oficijelnu vjeru (Katoličanstvo i Pravoslavlje) crkveni autoriteti (i katolički i pravoslavni) i vladari okolnih država su ih optuživali za ''krivovjerje''. Zbog takvih je optužbi, čak i prijetnji da će protiv ''krivovjernika'' biti pokrenut križarski rat, poznati bosanski vladar Ban Kulin 1203. godine organizirao Sabor na Bilinom polju (''Bilinom Poili'' u izvornom dokumentu) u Zenici na kom su, uz njega i crkvene autoritete oficijelnih crkava, prisustvovali i bosanski vjerski autoriteti ''Didovi''. Na ovom Saboru je potpisana ''Izjava'' Bana i prisutnih Didova da će se ''držati principa vjerovanja Rimske kurije''. U ovoj izjavi, dakle, stoji ''da Ban Kulin i Didovi Crkve Bosanske prihvataju nadleštvo Svete stolice nad Crkvom Bosanskom, s tim da je bogoslužje ostalo na narodnom jeziku, a ne na latinskom''.
Ali, prihvaćeni tekst ove abjuracije (izjave o odricanju pod zakletvom) ne počinje, kako je to u to doba bilo uobičajeno posvuda u katoličkoj Evropi, invokacijom tj. svjedočenjem ''Svetog trojstva'', več počinje riječima: ''U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda'', a završava riječima ''Godine od njegovog utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III''.
Štampani prepis na latinskom Izjave Kulina bana i didova bosanskih iz 1203. godine, sa početnom rečenicom – In nomine dei creatoris omnium et humani generis redemptoris, tj. u prevodu: U ime vječnog Boga stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda.[1]
Izgleda da je Ban Kulin htio izbjeći pokretanje križarskog pohoda na Bosnu pa je zbog toga ''prihvaćeno'' (dokumentom izjave) ''nadleštvo Svete stolice nad Crkvom Bosanskom'' i ''priznavanje autoriteta pape Inoćentija III'' (Katoličke crkve u Rimu).
Ali, uvodni dio izjave ''U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda'' (dakle bez uobičajenog pomena trojstva), upućuje na čisti monoteizam (odnosno na čisti islam kom je pozivao Mesih Isā, alejhisselam, a možda je to išaret (simbol) odlučnosti Bana Kulina i ''Didova'' da ostanu u svojoj vjeri bez obzira na izjave o odricanju i prihvatanju Pape i njegove vjere) u čemu bi se mogle pronaći dodirne tačke i sličnosti sa islamom.
Vijesti o tome da je vjera ''Crkve bosanske'' imala dosta dodirnih tačaka i sličnosti sa islamom nalazimo i kod istoričara Tomasa Arnolda u djelu ''Povijest islama historijski tokovi misije'' odakle navodimo sljedeći citat:
„Mi smatramo jačim razlogom (da su bogumili prešli na islam) to, što su bogumili, pomiješani s muslimanima, bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju koje su bile slične s islamskim učenjem. Bogumili su odbacili obožavanje Marije, ustanovu krštenja (nisu se htjeli krstiti) i odbacivali su sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama, kipovima svetaca i relikvijama (moćima). Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima koja su nazivali ''satanske trube''. Vjerovali su da nije Isus lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik te su se u ovom pogledu djelimično slagali s Kur'anom.[2] Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogumila sa islamom. I oni su pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarost Bogu“.[3]
Arnold u ovom djelu prihvata nazivanje bosanskog čovjeka imenom ''Bogumil'' koje je bilo rašireno kod katolika i kod pravoslavaca i ne upušta se u ozbiljnije razmatranje ovoga termina, odnosno razmatranje njegova porijekla, već se isključivo bavi tumačenjem i opisom vjerskog učenja tadašnjeg bosanskog čovjeka. Vjera i vjersko učenje tadašnjih bosanskih stanovnika danas je u literaturi poznato (definirano, imenovano) kao ''Crkva Bosanska''.
Već po ovom specifičnom imenovanju vjere tadašnjih bosanskih ljudi vidi se da se njihovo vjerovanje i duhovno življenje nije moglo nazvati (ili definirati) niti ''Katoličanstvom'' niti ''Pravoslavljem'', već se nazivalo (definiralo) specifičnom ''Crkvom Bosanskom''. Međutim, kad govorimo o ''Crkvi Bosanskoj'' trebamo znati da se u našem vremenu termin ''Crkva'' koristi kad se govori o vjerskim zajednicama koje su u okrilju Katoličanstva, Protestantizma, Pravoslavlja, dakle vjerskim zajednicama koje su kroz novotariju učenja o trojstvu izmijenile originalnu vjeru kojoj je pozivao Mesih Isā, alejhisselam, i onečistile njen izvorni monoteizam uvođenjem elemenata mnogoboštva. Uvođenje izraza ''Crkva'' u imenovanje bosanske vjere uglavnom je djelo vanjskih hroničara i autora, a tadašnji stanovnici Bosne u imenovanju svoje vjere, koliko se zna, uglavnom nisu koristili izraz ''Crkva'', već su koristili izraz ''Vjera'', o čemu imaju natpisi na nekim stećcima.[4]
Iz ovoga što je navedeno mi smo uvjereni da je osnovano mišljenje kako je ''Vjera Bosanska'' imala jaku osnovu u monoteizmu i da su vjernici koji su je ispovijedali vjerovali da su obavezni živjeti u skromnosti i činjenju dobra. Sve su to elementi izvornog islama Mesiha Isāa, alejhisselam, pa smo mi, odatle, mišljenja da je ''Vjera Bosanska'' u velikoj mjeri imala osnovu u islamu Isāa, alejhisselam, te da su u Bosnu vjerovatno dolazili i neki vjernici koji su se družili sa Isāom, alejhisselam, i koji su učili i živjeli njegovu istinsku čistu vjeru.
U antičkim vremenima prostori Balkana su bili pod vlasti Rimske imperije. U pogledu odnosa rimskih vlasti prema svim sljedbenicima Mesiha Isāa, alejhisselam, mišljenja smo da su se smjenjivali periodi relativne tolerancije i žestokih svirepih progona.
Imajući u vidu da Rimljani, najverovatnije, nisu pravili velike razlike između kršćana i onih sljedbenika koji su slijedili istinsku vjeru Mesiha Isāa, alejhisselam, te da su u njihovim očima i jedni i drugi bili ''tek neke dvije frakcije među marginalnim sljedbenicima proroka iz Judeje'', izgleda realnim pretpostaviti da su oni i prema istinskim sljedbenicima Mesiha Isāa, alejhisselam, u nekim periodima bili relativno tolerantni a u drugim nasilni. Dragi Allah zna.
Situacija se izmijenila u vremenima kad su se rimski vladari, a za njima i većina naroda, okrenuli kršćanstvu, koje je u tom dobu postalo državnom vjerom i tako se proširilo širom Evrope, sve dokle se prostiralo Rimsko carstvo. Kasnije će, kada se bude raspalo Rimsko carstvo, kršćanska vjera biti prihvaćena i od strane najvećeg broja novonastalih evropskih kraljevina, pa će Evropa dobiti svojevrstan kršćanski identitet, a sa kolonijalnim širenjem evropskih imperija na prostore tzv. Novoga svijeta (Sjeverna i Južna Amerika, Australija), kršćanstvo će se proširiti i na ta područja.
U ovakvim historijskim okolnostima istinski sljedbenici Isāa, alejhisselam, bivali su marginalizirani i često proganjani, a sve njihove knjige, do kojih je Crkva mogla doći, bile su spaljene ili na drugi način uništene. Međutim, voljom uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, koji je, hvaljen i slavljen neka je, odredio da će svjetla Njegove istinske vjere na Zemlji uvijek biti,[5] sva ta represija nije mogla utrnuti svjetlo istine o Mesihu Isāu, alejhisselam, koje su baštinili i čuvali njegovi valjani sljedbenici.
Stiješnjeni između rimskih vlasti i Crkve, istinski sljedbenici Isāa, alejhisselam, morali su živjeti i djelovati u tajnosti i mnogi od njih su se tako, najvjerovatnije, iseljavali na rubove Rimskog carstva, što dalje od velikih gradova u kojima je vladala duhovna tama. Dragi Allah zna, a na ovakvo razmišljanje i zaključivanje upućuje nas to što je većina kršćana Arabije, Palestine, Sirije, Libana, Egipta, sjeverne Afrike, sve rubnih područja nekadašnjeg Rimskog carstva, dragovoljno prihvatila islam kad su pozvani u islam kroz Kur'an i poslanstvo Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao konačne Allahove Objave čitavom čovječanstvu.
Da su neki od kršćana (a i jevreja) tih područja u bîti svoje vjere bili muslimani i prije nego su prihvatili Kur'an i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svjedoče nam sljedeći ajeti Kur'ana:
Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kad im se kazuje, govore: "Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani." (28:52,53)
Isto ovo nam svjedoče i vjerodostojna predanja o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovdje izdvajamo poznati slučaj monaha Behire, kojem je data Allahova milost da vidi istinski znak u kretanju oblaka iznad glave Muhammeda, alejhisselam, kada je on, u dobi od devet ili dvanaest godina, idući u karavani za Siriju u pratnji Ebu Taliba, prolazio nedaleko od Behirine ćelije u području Busre. Tada je Behira prepoznao u liku dječaka iz Meke (u vrijeme kada Muhammed, alejhisselam, lično uopće nije bio ni svjestan svoje vjerovjesničke zbilje koju mu je dragi Allah još u praiskonu odredio) posljednjeg Allahovog poslanika, Njegovu milost svim svjetovima, onoga koji bijaše zapisan u Indžilu i istinskim knjigama koje imaju porijeklo od Isāovih, alejhisselam, učenika. Upravo takve knjige je proučavao i Behira, što vrlo osnovano govori da je on bio jedan od istinskih sljedbenika Isāa, alejhisselam, a dragi Allah jedino zna. Isti slučaj je i sa posljednjim od kršćanskih mudraca[6] kojima je hizmetio Selman el Farisi. Poznato je kako je taj mudrac, pred svoju smrt, uputio Selmana da ide u Arabiju, u ''mjesto između dva grebena lave'' i rekao mu da će se posljednji Poslanik, čije vrijeme već bijaše došlo, preseliti baš u to mjesto. Kasnije je Allahova odredba Selmana el Farisija odvela u Jesrib (kasnija Medina) koje je on odmah prepoznao kao mjesto koje mu je bilo opisano, i zadržala ga tamo sve dok se lično nije sreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i postao jedan od najuglednijih ashaba.
Prema tome, mislimo da nam sve ovo jasno pokazuje kako se veliki broj sljedbenika Isāa, alejhisselam, sklanjao na rubna područja Rimskoga carstva u pravcu juga i jugoistoka. Sad je interesantno zapitati se da li su se, a što iz prethodnoga logično proizilazi, istinski Isāovi, alejhisselam, sljedbenici sklanjali na rubna područja Rimskog carstva u pravcu sjevera i da li ih je možda bilo i u našim krajevima?! Nije nam poznato da postoje neki relevantni historijski dokazi o tome, ali, pošto je poznato da historiju pišu pobjednici, mislimo da se Crkva itekako trudila da temeljito ukloni sve tragove o njihovom eventualnom bitisanju na ovim područjima.
U kontekstu ovoga nama je izuzetno interesantna jedna narodna predaja o kamenoj ćeliji koja se nalazi u selu Rataji kod Miljevine, nekih sedamdeset kilometara jugoistočno od Sarajeva. Riječ je o jednoj stijeni u kojoj je uklesana mala prostorija, monaška ćelija. Ta je kamena ćelija, koju su muslimani iz tih krajeva nazvali Turbe, jedno vrijeme bila u sklopu seoske džamije, koja je izgorjela i do temelja srušena u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. godine po Miladu. Prema kazivanjima najstarijih stanovnika sela, u Turbe (kamenu ćeliju) ulazilo se iz unutrašnjosti džamije drvenim stepenicama, a iznad vrata je bio jasno čitljiv natpis: ''Hadži-Hasan, Isā pejgamberov ashab''.[7]
Da li je zaista jedan od vjernika koji su bili uz Mesiha Isāa, alejhisselam, došao u naše krajeve, tu boravio i tu preselio na ahiret; da li je doista svjetlo islama bilo prisutno i u tim davnim vremenima na našim prostorima; da li neke sličnosti ranije bosanske vjere sa islamom imaju izvornost u ovome?! Sva ova pitanja intrigiraju srce i raspaljuju maštu, ali je, obzirom na silna previranja uzrokovana Isāovom, alejhisselam, pojavom i misijom koja su potresala Rimsko carstvo uzduž i poprijeko, logično pretpostaviti da ni naši krajevi nisu od toga bili izuzeti[8] i da sva ova pitanja imaju potvrdan odgovor, a dragi Allah jedino zna.
Postoji i usmeno predanje, koje pamte i prenose stanovnici sela Rataji kod Miljevine i ljudi koji odatle imaju porijeklo, o tome da je u Turbetu (ćeliji) na Ratajima bio ukopan Isā pejgamberov ashab i da je nekoliko puta njegovo tijelo pokušavano odatle biti izmješteno, ali je začudno ''samo od sebe'' bilo vraćano nazad, sve dok na kraju nije smješteno u manastiru pod Ostrogom u Crnoj Gori.
Ako je doista tijelo Isāovog, alejhisselam, ashaba (havarijjuna) ovosvjetsko počivalište našlo u manastiru pod Ostrogom, to bi možda moglo biti objašnjenje za navodna izliječenja za koja se prenosi da su se tamo dešavala. Ovakvo mišljenje mi temeljimo na onome što se može pronaći u Evanđelju po Barnabi. Naime, u ovom evanđelju je navedeno (Evanđelje po Barnabi, 126) da je Mesih Isā, alejhisselam, vidjevši da ga ljudi smatraju, neuzubillah, Božjim sinom zbog čuda koje je činio zamolio dragog Allaha da iste moći podari i havarijjunima kako bi svijet jasno vidio da to nije njegova moć, već da je to Allahova Moć koju On daje kome hoće i da mu je ta dova ispunjena. Tako su i havarijjuni u izvijesnoj mjeri dobili istu ljekovitu moć koju je imao Isā, alejhisselam.
Ako se prihvati da je ovo tačno (ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim tačno, ali je ono mnogo bliže istini od kanonskih evanđelja), zatim da je tačno da je u ćeliji na Ratajima bio ukopan jedan od havarijjuna i da mu je konačno tijelo tajno sahranjeno pod Ostrogom,[9] to bi možda moglo biti objašnjenje za navodna izliječenja za koja se prenosi da su se tamo dešavala, a dragi Allah jedino zna. Ali, bez obzira na to da li su se i kakva su se čudotvorna izliječenja pod Ostrogom dešavala, apsolutna istina je u tome da se eventualna izlječenja, i tu i drugdje, dešavaju samo voljom dragoga Allaha i isključivo prema Njegovoj odredbi, a da stvorenja mogu činiti samo ono što im On i koliko im On dopusti, pri čemu eventualni sevep (uzrok, razlog) tome može biti jedino dova plemenitog roba koji je potpuno predan dragom Allahu, koji Mu ništa ne pridružuje, koji je njegov istinski miljenik (evlijullah, evlija) i čiju dovu dragi Allah prima i ispunjava.
Prema tome, mišljenja smo da je svjetlo Isāovog, alejhisselam, islama itekako bilo prisutno na prostorima Bosne i Hercegovine i da je ''Vjera Bosanska'' u velikoj mjeri osnov imala baš u toj mubarek svjetlosti, tako da je islam na ovim prostorima u izvjesnoj mjeri bio prisutan i prije dolaska Osmanlija (kad su ovdašnji stanovnici masovno prihvatili islam i kad je islam postao oficijelna državna vjera). Dodatnu potvrdu ovome moglo bi dati još jedno predanje koje postoji među muslimanima Bosne i Hercegovine, a koje govori o tome da je grupa od četrdeset bosanskih stanovnika otišla u Medinu kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, gdje su svi, pred njim izgovorivši šehadet, primili islam. Od njih četrdeset, samo su ih se sedmerica vratila na prostore Bosne i Hercegovine.[10]
Još jedan argument mišljenju da je ''Vjera Bosanska'' bio islam zasnovan na Isāovoj, alejhisselam, objavi (Indžilu) moguće da bi moglo biti i sjećanje, koje se i danas pripovijeda u sarajevskim tekijama, da je, kad su Osmanlije došle u Sarajevo, posljednji bosanski ''Did'', posljednji poglavar ''Vjere Bosanske'' uručio svoj štap (duhovno žezlo vjere koje je stoljećima jedan ''Did'' prenosio na drugog) mevlevijskom ili kadirijskom šejhu iz pratnje sultan Fatiha, po njegovom dolasku u Bosnu 1463. godine. Ovaj štap se čuvao u Tekiji Isa-bega Ishakovića na Bentbaši sve do njenog rušenja 1957. godine.[11]
Na bazi svega navedenoga, mišljenja smo da je veoma osnovano zaključiti da je Vjera i vjersko učenje tadašnjih bosanskih stanovnika, ''Bošnjana'' u najvećoj mjeri zasnovano na islamu kojem je pozivao i koji živi Mesih Isā, alejhisselam.
Uvjereni smo i da je veoma osnovano zaključiti kako su ''Bošnjani'', boraveći u tada mnogima nedostupnim bosanskim planinskim prostorima, daleko od iskvarenosti tadašnjih prijestonica i državnih centara, živjeli življenjem zasnovanim na skromnosti, na izraženom dobročinstvu i na željama mira prema svim ljudima (što simbolizira prikaz čovjeka podignute ruke uklesan na mnogim stećcima). Dragi Allah jedino zna, a mi smo uvjereni da su zbog toga ''Bošnjani'' bili imenovani imenom ''Dobri Bošnjani'' i da su oni zbog toga onda kad su dolaskom Osmanskog carstva došli u dodir sa Kur'anom i pozivom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svi, bez izuzetka, istina nakon protoka određenog vremena, primili islam.[12]
Primivši islam, ''Dobri Bošnjani'' su mogli nastaviti življenje zasnovano na skromnosti, izraženom dobročinstvu i željama mira prema svim ljudima, samo sada u islamskom življenju ''ihsana''. Hadisi nam prenose poruku Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je ''ihsan'' savršenstvo u življenju islama, čemu svi mu'mini svim svojim bićem i ponašanjem trebaju težiti, da se na ovom svijetu živi kao da vidimo dragog Allaha, jer ako mi ne vidimo Njega, On zasigurno vidi nas.
To znači da se svi ljudi, bez obzira kojem narodu i kojoj tradiciji pripadali, trebaju truditi da se za ljubav jednoga i jedinoga Boga osim Koga drugoga boga nema, dragoga Allaha Njemu umiljavaju i približavaju svojim etičkim življenjem, svojim življenjem dobra (čemu možda može biti primjer življenje ''Dobrih Bošnjana''), dakle, svojim svjedočenjem Njega, svojim dobrim mislima, svojim dobrim riječima i svojim dobrim djelima (da misle dobro, govore dobro i rade dobro, samo onako kako je dragi Allah zadovoljan i samo za Njegovu ljubav) baš kao da Ga vide, dakle ''življenjem u ihsanu'' kojem nas je sve poučio i svima nam to u emanet ostavio Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
[1] Preuzeto sa Web stranice: ''Bosanski Pogledi'', tekst ''Dominus Bosnae – Kulin, Veliki ban bosanski - 22nd Oktobar 2021''
[2] Njihova je tvrdnja: "Mi smo ubili Mesiju, Isaa, sina Merjemina, Božijeg poslanika!" Niti su ga ubili niti raspeli, vec im se tako pričinilo (En-Nisa 157).
[3] Thomas W. Arnold, Povijest islama - historijski tokovi misije, Sarajevo, 1990., str 237.
[4] Natpis na stećku: ''Ase leži dobri gost Misljen prave vjere bosanske''.
[5] Kur'an (61:8) to jasno kaže: ''Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima''.
[6] Ovdje naglašavamo posljednjega od tih kršćanskih mudraca, jer je baš on uputio Selmana gdje treba otići da bi susreo očekivanog Poslanika. No, ako uzmemo u obzir da su Selmana uputili tom mudracu oni raniji mudraci kojima je hizmetio, najvjerovatnije je da su i oni bili iste vjere kao i on – dakle istinski sljedbenici Isāa, alejhisselam. Dragi Allah jedino zna.
[7] Ovu predaju nalazimo zapisanu u knjizi Faruka Muftića pod nazivom ''Foča: stećci i nišani'', Šahinpašić, Sarajevo, 2000, na strani 18.
[8] Naši krajevi su u doba Isāovog, alejhisselam, prvoga boravka na Zemlji bili u sastavu Rimskog carstva.
[9] Interesantno je u vezi ovoga pomenuti i to da je neko, ko je imao prilike da pogleda tijelo koje je u manastiru pod Ostrogom, govorio da je tijelo očuvano i da je čovjek bio osunećen (obrezan) odakle izgleda da bi to mogao biti havarijjun a dragi Allah jedino zna.
[10] Ovo interesantno predanje prenosi se među sufijama Bosne i Hercegovine, a pominje ga i Midhat ef. Čelebić u svojoj knjizi ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'' objavljenoj u Zenici 1995 godine u izdanju tadašnje Ilmijje Bosne i Hercegovine, na strani 39.
[11] Prenosi se da su neki duhovni autoriteti bosanskih muslimana uspjeli da inkognito uđu u Tekiju Isa-bega Ishakovića malo prije njenog rušenja i da iznesu taj štap i još neke duhovne dragocijenosti iz tekije i pohrane ih na drugom mjestu.
[12] Interesantno je ovdje uočiti činjenicu da su se od svih balkanskih naroda koji su došli pod vlast Osmanskog carstva i kojima su Osmanlije bez prisiljavanja upućivali poziv u islam, jedino Albanci i Bošnjani/Bošnjaci odazvali i prihvatili islam. Istina, Albanci su ne svi već većinom (njih nešto više od dvije trećine) prihvatili islam, dok su Bošnjani/Bošnjaci, istina nakon protoka izvijesnog vremena, svi u cijelosti bez izuzetaka prihvatili islam.