Kategorija
Autor
1.1. VRSTE PREDAJA
Razlike u shvatanju forme i stila predaje proizašle su dobrim djelom iz činjenice da su se mnogi znanstvenici bavili različitim tipovima predaja. Dok jedni proučavaju historijske predaje, dotle drugi u prvom redu imaju na umu demonološka pričanja iako tematiku žanra šire određuju. Pored toga, oni govore o pravim predajama koje su nastale u radosti pripovijedanja i izbrušene su usmenim prenošenjem. Uvođenjem ovog ne baš određenog estetičkog kriterija oni sužavaju granice žanra i svode ga na umjetnički uobličene tekstove, što nije općeprihvaćeno mišljenje među naučnicima. Iako neka zapažanja o književnim karakteristikama imaju, kako se čini, najopćiji karakter, u nekim se tačkama podudaraju sa opažanjima drugih naučnika. Svi se ovi istraživači ipak slažu u jednom – da je predaja obično kratka, jednoepizodna priča. Predaja se, međutim, može javljati u drugim oblicima i ima i druga svojstva kakva su "promjenljivost i nepostojanost sadržaja (slobodno dodavanje ili izostavljanje epizoda, povezivanje s drugim motivima, nedostatak poente i otvorenost daljem raspredanju priče)"[1]. Zato je O. Sirovatka pokušavajući da u toj raznovrsnosti pronađe izvjesnu pravilnost, izdvojio određene karakteristične oblike u kojima se pojavljuju predaje i u njihovo proučavanje uveo pojam morfologije.
Predaje se pojavljuju u tri osnovna oblika. Priču sa "relativno čvrstim i stabilnim sižeom, no jednostavnijim od bajke", koji je poznat i raširen u većem broju nacionalnih tradicija gdje mijenja spoljašnja obilježja, kakva su mjesto i vrijeme zbivanja, realije i lica, ali čuva osnovnu strukturu – nazvao je Sirovatka fabulom. Memoratje predaja ispričana u obliku ličnog doživljaja ili sjećanja, lokalno ograničena i bez postojane strukture radnje, a u osnovi joj leže kolektivne predstave i vjerovanja.
Treći oblik predaje predstavljaju kratka saopštenja, obavijesti historijskog ili praznovjernog sadržaja. Neki naučnici, međutim, smatraju da je razlika između fabulata i memorata često samo formalne prirode, jer se i čvrsto oformljeni, tradicionalni siže može ispričati u prvom licu kao događaj iz vlastitog života. Neki čak smatraju da se uopće ne radi o morfološkim osobinama predaja, nego da su u pitanju tri oblika prenošenja, odnosno tri tipa komunikacije. U zavisnosti od okolnosti jedan te isti sadržaj može se prenijeti kao saopštenje ili kao priča. Ali, bez obzira da li su u pitanju morfološki oblici ili tipovi komunikacije, važno je da ima predaja koje su potpuno lišene sižejnosti i bilo kakvog umjetničkog ustrojstva, i da isto tako postoje predaje koje odgovaraju onome što se obično naziva pričom, koje dakle posjeduju neku umjetničku strukturu.
M. Bošković-Stulli je dobro zapazila da i jedna i druga mišljenja imaju svoje opravdanje u morfološkom sistemu predaja. Predaje su po njenom mišljenju hibridne forme koje imaju i umjetničke i praktične funkcije. Odnos između umjetničke i saznajne funkcije u predaji nije samo određen samo oblikom predaje, već je i historijski uslovljen. Ako se funkcija predaje i sastojala u tome da prenese neko znanje, ta se funkcija vremenom izmijenila. Predaje koje se još uvijek kazuju, "sve manje pretendiraju na to da budu činjenica, da prenesu stvarna ili tobožnja pozitivna znanja (o lokalnoj povijesti ili o tajanstvenim silama), a ipak se ne prestaju kazivati: ako su i sada znanje, one su poetsko znanje, potrebne su ljudima radi održavanja duhovnog kontinuiteta s precima, radi prisnijeg odnosa s domaćim krajem i njegovim osebujnostima. Takva izmijenjena funkcija očituje se dakako, i u obliku iskazivanja, pa ako se stara predaja ne zaboravi, ona postepeno prelazi u čistiju umjetničku domenu."[2]
1.1.1. USMENE PREDAJE
Iako se interes za bilježenje predaja u Bosni i Hercegovini javio znatno kasnije od zanimanja za sakupljanje ostalih vrsta usmene književnosti, ipak su predaje, bez obzira na tu činjenicu, kao specifičan izraz kulturnog života širokih narodnih masa, živjele svoj život i bile uveliko prisutne u svakodnevnom životu svakog pojedinca, te započinjanje njihovog bilježenja nikako ne označava momenat od kojeg su one prisutne u narodu. Može se jedino reći da njihovim bilježenjem započinje njihovo čuvanje od zaborava kao što i započinje upoznavanje većeg broja ljudi s pojedinim predajama do kojih bi inače teško došli zbog različitih razloga, poput geografske udaljenosti i slično. Predaje su prenošene s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, one su pripovijedane na sijelima, na druženjima bilo koje vrste, u svečanim prigodama, prilikom blagdanskih sjedeljki, prilikom popodnevne kahve, obiteljskih druženja i slično. Bile su to pripovijesti koje su se bavile različitim temama. Njima se vjerovalo, te se u njihovu vjerodostojnost nije puno sumnjalo, osobito ako je centralna tema neke predaje bila vjerske naravi. Naime, poznato je da je usmena tradicija oduvijek kod muslimana imala posebno mjesto i da je zapravo još od vremena Poslanika a.s. bila jedan od ključnih metoda prenošenja znanja s učitelja na učenika. Razlozi tome su raznoliki. Jedan od njih je i taj da je u vremenu kada Poslanik a.s. počinje širiti vjerski nauk, veliki broj ljudi koji su prihvatali naučavanja islama bio nepismen i nije bio u mogućnosti da sve ono što čuje zapiše i tako sačuva od zaborava. Bez obzira na brzi razvoj pismenosti, uočljivo je da su se ashabi, naprimjer u prenošenju hadisa, uglavnom oslanjali na memorisanje i usmeno prenošenje. Mnogi istraživači navode da je takav odnos prema memorisanju i prenošenju hadisa usmeno, tzv. tradicionalni razlog – nedostatak pribora za pisanje i okolnosti u kojima je hadis govoren. Međutim, ovakvo mišljenje bi se teško moglo održati, jer da je mali broj pismenih ljudi i nedostatak pribora za pisanje igrao toliku ulogu, vjerovatno bi mogao omesti ashabe i kod preuzimanja na sebe pisanja teksta Kur`ana,[3] a tu je u konkretnom slučaju vezano za hadis važno spomenuti i Poslanikovu a.s. zabranu zapisivanja hadisa koja je važila neko vrijeme dok većina Kur`ana nije bila objavljena, te tako i sam kur`anski tekst nije bio obezbijeđen, opet zahvaljujući činjenici da su ga mnogi ashabi napamet naučili.[4] Izučavanje i prenošenje metodom slušanja najbolji je i najsigurniji način izučavanja hadisa.[5] Primjeri mnogih historijskih ličnosti koje su prelazile ogromne geografske udaljenosti samo zbog toga da izravno iz usta nekog čuvenog učenjaka čuju hadis, pouku, općenito rečeno znanje, i sami su postali predmetom prepričavanja i predaja koje su nastale e da bi poučno djelovale na slušatelje i da bi im skrenule pažnju na značaj znanja i traganja za njim.
"Putovanje za izučavanjem hadisa i njegovom sakupljanju odigralo je značajnu ulogu za islamski svijet uopšte, utrlo staze povezanosti među islamskim pokrajinama, povezalo islamski istok sa zemljama Sjeverne Afrike (Magrebom), ukinulo brane i granice koje su ljude vještački razdvajale i cijeli islamski svijet ujedinilo, kao u jedan grad, čiji žitelji teže ka istim principima."[6]
Oduvijek je živa riječ bila žila kucavica kojom je znanje pulsiralo kroz povijest. Tako su i predaje, u svemu tome dale svoj doprinos tako što su svojim pretakanjem s jedne na drugu generaciju čuvale i živjele, na svoj način, znanja i ličnosti o kojima su pripovijedale. One su oduvijek lahko pronalazile put do ljudskih srca i umova, osobito onih kojima je nauka bila tek nedostižni luksuz za koji je bilo potrebno i novaca i vremena kojeg većina siromašnog svijeta, u svojoj svakodnevnoj borbi za puko preživljavanje, nije imala. Za njih se uvijek moglo pronaći malo vremena, dok se čeka namaz u džamiji ili u nekoj drugoj prilici i na nekom drugom mjestu. One su često doživljavane kao svojevrsna duševna okrijepa putem koje se uvijek, manje ili više primjetno, kroz priču o nekom čuvenom alimu ili dobrotvoru i nekoj njihovoj nesvakidašnjoj situaciji u kojoj su se našli, provlačila pouka i uputa.
Običnom zanatliji u nekoj kasabi na taj se način uvijek moglo lakše prići s poukom, nego li bi se to moglo učiniti nekim dugim i komplikovanim predavanjem.
Kako nekada davno, tako i dan danas.
1.1.2. ZAPISIVANJE PREDAJA
Prve predaje zabilježene u okviru interesovanja za narodno stvaralaštvo i narodni život pojavljuju se u većem broju tek u posljednjoj deceniji pretprošlog vijeka. Ali, predaje su uvijek u manjoj mjeri od pripovjetki privlačile pažnju. Tako je to bilo tada, ali i kasnije sve do u najnovije doba kada se rad na sakupljanju i proučavanju folklora odvija planski i organizirano u specijalizovanim ustanovama i institucijama. Ova pojava nije izražena samo na bosanskohercegovačkom prostoru, već ima i šire razmjere.
Često se predaje zapisuju samo uzgredno ili se tek samo spominju. Često se na takve zapise nailazi u pisanim djelima tipa: putopisi, hronike, časopisi, komentari i objašnjenja narodnih pjesama.
Nastavit će se, ako dragi Allah da ...
[1] Maja Bošković-Stulli, Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967, str. 174.
[2] Isto, str. 127-128.
[3] Omer Nakičević, Uvod u hadiske znanosti, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 1996.god., str. 36.
[4] Isto, str. 37.
[5] Isto, str. 75.
[6] Isto, str. 60.