Kategorija
Kada se voda Potopa počela povlačiti, poslaniku Nuhu (Noi), alejhisselam, i njegovoj porodici bî rečeno da sakupe svu preostalu hranu iz Lađe (Arke) te da je pretvore u ukusni puding. Lađa se naposlijetku smiri na planini Ararat, u drevnoj Armeniji, i, u znak sjećanja, Armenci tradicionalno spravljaju Nuhov puding za Božić.[i] Kršćanske zajednice diljem Srednjega Istoka spravljaju slično slatko jelo, koje se naziva hedik, amahili qamhiyy, kada se djetetu pojavi prvi zubić.[ii] Širom Anadolije, negdje od XVII stoljeća, puding se pravi za posebna okupljanja petkom uvečer i za vrijeme mjeseca ramazana.[iii] Vremenom, ovome su pridružene i neke druge stvari te je usvojeno ime Dan Ašure, dan višestrukoga značaja.[iv]
Stoljećima, Jevreji obilježavaju Jom Kippur, Dan naknade, postom i odgovarajućim ritualom. Po hadisu(govor Muhammeda, alejhisselam), tradicija Jevreja u doba Muhammeda, alejhisselam, kazivaše da na taj dan, 10. tišrija, Bog oslobodi Musâa (Mojsija), alejhisselam, i njegov narod, i potopi faraona i njegove snage; u znak zahvalnosti, Musa, alejhisselam, obilježavaše ovaj dan postom.[v] Ovaj dan se također smatra danom stvaranja hazreti Adema (Adama), alejhisselam, i hazreti Have (Eve), stvaranja života i smrti, Raja i Pakla, te Kalema (Pera) i Lehvi Mahfûza (Ploče pomno čuvane);[vi] na ovaj dan spasen je hazreti Ibrahim (Abraham), alejhisselam, iz vatre; na ovaj dan ponovo su se sastali hazreti Jakub (Jakov) i hazreti Jusuf (Josip), alejhimesselam.[vii]
U ranome dobu kur’anske Objave, Muhammed, alejhisselam, naredio je muslimanima da na odgovarajući dan – 10. muharrem, zvan Ašura (“deset”, na arapskome jeziku) – poste. Premda je ova obveza prethodila propisivanju obveze posta mjeseca ramazana, Muhammed, alejhisselam, nastavio je i dalje s postom Ašure te preporučio i drugim muslimanima da taj dan poste, govoreći: “Molim od dragoga Boga da post Dana Ašurepobriše grijehe počinjene u prethodnoj godini!”[viii]
Nekih 60 godina kasnije, 10. muharrema 61. godine (10. oktobar 680. godine), nastojanje vladara Jezida iz Damaska da konsolidira vlastiti autoritet kulminiralo je smaknućem hazreti Husejina – sina hazreti Alije, unuka Muhammeda, alejhisselam, i trećega imama – i njegovoga malodobnoga sina, 18 članova njegove porodice i 54 njegova prijatelja, te zarobljavanjem njihovih ženâ i djece, na polju Kerbela. Ovu bitku [ix] većina ljudi smatra najbitnijim događajem u muslimanskoj povijesti, nakon smrti hazreti Muhammeda, alejhisselam, a šiijska zajednica ga obilježava dramatičnim, snažno emocionalno obojenim žalom, poznatim pod imenom tazije.[x] U ovome kontekstu, priprema i dijeljenje hašure služi kao podsjećanje na posljednji obrok pobijenih potomaka Muhammeda, alejhisselam, jer bijahu ubijeni dok istodobno umiraše od gladi i žeđi.[xi] Ovo temeljno podsjećanje njeguju mnogi derviški redovi, jer otac hazreti Husejina, hazreti Alija, bijaše Poslanikov, alejhisselam, najbliži prijatelj, osoba za koju mutesavvifuni (sufijski učenjaci) tvrde da je primila skrivena značenja Kur’ana, i osoba koja se nalazi na samome pročelju, nakon Muhammeda, alejhisselam, silsile(duhovne genealogije) većine derviških redova.[xii]
Znameniti putopisac iz XVII stoljeća, Evlija Efendija (Evlija Čelebija), zabilježio je proslavu Ašure za vrijeme njegove posjete Tabrizu:
“Svake godine, desetoga dana muharrema, održava se proslava Ašure; tom prilikom svo stanovništvo grada okuplja se pod šatorima te tri dana i noći kuha veliki broj jela hašure (skuhanoga od svega pomalo), u znak sjećanja na mučenike Kerbele. To jelo se dijeli s mnoštvom šerbeta (slatkih napitaka), koji se nosi u kristalnim posudama i pokalima koralne i tirkizne boje; pri tome se uče odgovarajući stihovi, kao: ‘Da im njihov Gospodar podari najčišće piće’.”[xiii]
U znak sjećanja na neke ili na sve događaje vezane za ovaj dan, ljudi širom muslimanskoga svijeta poste (ili slijedeći postupak Muhammeda, alejhisselam, ili u znak sjećanja na patnju mučenika), žale i spravljaju naročitu hranu u velikim količinama kako bi je podijelili sa familijom, zajednicom i, štaviše, svakom osobom koja barem unekoliko shvata njen smisao. Dijeljenje hrane – svako dobiva barem jedan sastojak iz istoga lonca – otvara put novome naglašavanju jedinstva i temeljnih odnosa ljudi, jednih s drugima kao i odnosa svekolikoga čovječanstva s njegovim Stvoriteljem.
Običaj žaljenja i spravljanja naročite hrane za 10. dan mjeseca muharrema, može se pronaći od Indonezije do Kariba; u svakome regionu ovaj običaj poprimio je nešto od jedinstvenosti lokalnoga kolorita. Po indonežanskoj legendi, Hasan i Husejin želješe prirediti proslavu njihovome djedu Muhammedu, alejhisselam, dok bitka bijaše u jeku. Donijeli su rižu do rijeke, želeći je oprati, ali neprijateljski konj je prosu u vodu. Dva dječaka zaplakoše ali ipak pokupiše rižu i napraviše kašu od nje – sa pijeskom, šljunkom i drugim. Kada se u Indoneziji obilježavaAšura (što je rijetko), spravljaju se dvije porcije hašure, jedna sa šljunkom i pijeskom, kako bi je unuci pojeli, a druga s kikirikijem i tapiokom (cassava), za ostale.[xiv]
Zajedničko jelo hašura, koje spravljaju Hui, muslimani Kine, svoj korijen ima u legendi koja se veže za treći dan spomenute bitke, kada hazreti Aliji i njegovoj vojsci nestade hrane. Nakon što zapovjednikovi sinovi, hazreti Hasan i Husejin, unatoč golemome naporu, ne pronađoše ništa za jelo, njih dvojica i hazreti Fatima (kćerka Muhammeda, alejhisselam, i supruga hazreti Alije) odlučiše kotao s vrelom vodom napuniti kamenjem i prašinom. Ova nimalo privlačna mješavina na čudesan način bî transformirana u kašu od prosa, riže, žitarica, među kojima i ječma, zumbula, manga, soje, graška, hurmi (datula), orahâ i drugih slastica, i premda se ovo jelo nadavalo izuzetno skromnom porcijom, svi vojnici se najedoše do sitosti.
U Maleziji, za Ašuru se kaže da je to dan kada je Muhammed, alejhisselam, bivši izuzetno slaboga materijalnoga stanja, stavi sve što je sličilo jestivom u veliki lonac. Na događaj se podsjeća proslavom cijeloga sela u kojoj svak učestvuje – drvima, priborom i hranom.
Ujutro, velike posude, poput čajnikâ, smještaju se u taze (friško) iskopane rupe u zemlji. Riža, slatki krompir, kokos, bundeva, kukuruz, luk, kikiriki, čak i meso – jednostavno, sva dostupna hrana – kuhaju se i konstantno miješaju sahatima. Kada se kuhanje okonča, dodaju se krema od kokosa, začini i palmin šećer. Kada je sve gotovo, djeci se daju male porcije da ih pojedu na licu mjesta, a svaki odrasli član zajednice odnosi kući posudu punu želatinastoga, tamnoga, slatkoga i začinjenoga finog pudinga.[xv]
U Maroku, Ašuru uglavnom obilježavaju žene i djeca. U zemljama Magreba (Alžir, Maroko i Tunis), prakticiranje žaljenja uslijed smrti stare godine i proslavljanja nove godine, datira od vremena prije dolaska islama.[xvi] Smještanje ovoga običaja u “islamski kontekst” počelo je djelovanjem šiijskih zajednica koji tu živješe u periodu od IX do XII stoljeća, a održano djelovanjem šerîfâ (potomaka Muhammeda, alejhisselam). Premda tradicija žalovanja i dalje postoji, danas ne privlači posebnu pažnju.[xvii] Za tu priliku, žene prave specijalno slatko od grožđica i lješnika koje se zove krišlat, kuskus, koji se pravi od repa kurbana (žrtvovanoga ovna)[xviii], palačinke, spljoštene kolače, kašu, jaja i jela od peradi.[xix]
U Iranu XX stoljeća, šollezard je jelo koje se sada uobičajeno pravi u mjesecu muharremu.[xx] U Pakistanu zaDan Ašure, mnoge domaćice, bilo da su u žalosti ili ne, spravljaju slatki pilav ili griz-halvu, koji potom bîvaju blagosiljani (upućivanjem dove, molbe, Uzvišenome) i potom podijeljeni gostima i članovima zajednice.[xxi] Na Karibima, a pogotovo na Trinidadu, građani potomci Indijaca obilježavaju 10. muharrem ritualom zvanimHosaj. Nekih 150 godina nakon uvođenja ovoga običaja na Karibe, Hosaj obilježavaju i muslimani i hindusi kao naglašavanje kulturološkoga identiteta.[xxii] Procesija se kreće ulicama uz raznobojne modele džamijâ nošene na kolima, slijede ih žene u žalosti koje uče hvalospjeve o hazreti Husejinu. Kao u Pakistanu i Indiji, slatka jela se blagosiljaju i dijele. Na Jamajki, učesnicima tazije petkom uvečer nudi se malida, popržena mješavina prepečenoga šećera, brašna i melase – verzija karibske halve.[xxiii]
Broj sastojaka hašure, kako se spravlja u Anadoliji i na Balkanu, varira od recepta do recepta. jedna tradicija zahtijeva 40 sastojaka, po jedan za svaki dan Potopa.[xxiv]
Uvijek se sastoje od osušenoga voća i lješnjaka, mahunarki, zrnevlja i slatka (tradiconalno, to je sirup od pekmeza od grožđa [xxv], ali se danas uglavnom spravlja od šećera). Ovu “Lađu hrane” spravljaju mnoge domaćice i donose ogromni lonac, koji se na turskome jeziku zove kazan. Po nekim receptima kuha se mlijeko, ali se ono ne upotrebljava kada količina iziskuje da se hašura kuha sahatima. U Tirani, Albanija, naprimjer, kuha se hašura dostatna za 600 osobâ.[xxvi]
Derviški red bektašija spravlja hašuru kao iskaz naročitoga poštivanja dvanaesterice imamâ. Bektašijski derviši provode nekoliko dana u skupljanju sastojaka te učenju hvalospjeva o hazreti Husejinu, što je popraćeno miješanjem jela u kazanu.[xxvii] Svake godine u Tirani, kazan se uzima iz Albanskoga nacionalnoga etnografskoga muzeja, i smješta na svoje počasno mjesto na ognjištu tekije.[xxviii] Koristi se za spravljanjehašure i po završetku mjeseca muharrema vraća se u muzej. Nakon što se prva veličanstvena porcija hašurepodijeli, pripadnici bektašijske zajednice okreću se spravljanju hašurâ u vlastitim domovima a potom njihovo odnošenje u tekije kako bi se podijelile.[xxix]
Unuka jednoga bektašijskoga šejha (duhovnoga predvodnika), prisjeća se svoga djetinjstva u istanbulskoj tekiji:
“Tri dana prije svećanosti, produpirači u ognjištu se uklanjaju kako bi se napravilo mjesto za ogromni kotao koji se premješta iz ostave u kuhinju. Kako samo voljesmo gledati kuharevo brojanje 20 različitih sastojaka koji se stavljaju u Nuhov, alejhisselam, puding... Vatra bi gorjela cijeli dan i cijelu noć, dok bi neko stalno miješao puding drvenom kutljačom dugačke drške... Tada, na jutro svećanosti, djed bi silazio s gornjega kata kako bi obavio godišnji ulazak u kuhinju. Svako bi ustao pred njega s rukama na prsima, blago pogete glave, što bismo mi djeca oponašali. Djed bi proučio dovu (uputio molbu Svevišnjemu), uzeo kašiku i lično služio puding u zdjele koje kuhar prethodna poreda. Tada bi došli svi siromasi sela i svakome bi se nasula posuda. Izaslanici sa skupocjenim porculanskim posudama napunjenim pudingom slati su prijateljima.”[xxx]
Neko vrijeme nakon smrti hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija, slični obredi razvijali su se među pripadnicima mevlevijskoga reda. Njihova praksa uključivala je miješanje hašure u formi dva arapska slova wāw ( و ). Doslovno, ovaj oblik predstavlja veznik “i” u arapskome jeziku, a nazvan je “slovo sveze između čovjeka i Boga”, a također je poznatzo i kao “uho Poslanika, alejhisselam”.[xxxi] Ono što je za pripadnike mevlevijskoga reda najbitnije, jeste kaligrafski oblik božanske zamjenice “Hû” (On), “sržnoga dijela božanskoga Imena, koji automatski prati svaki dah kojega uzimamo.”[xxxii] Miješajući hašuru u formi ispisivanja “Hû”, i svjesno izgovarajući “Hû” u lonac, spravljanje pudinga preinačuje se u oblik zikra (sjećanja na Allaha zazivanjem jednoga od Njegovih Imenâ). Ako Bog da, spravljanjem hašure na ovaj način, svjesno sjećanje na božansku Bît pretvara se u hranu za tijelo, i uvećava među zajednicom tragača za Istinom. Dijeleći hašuru sa širom zajednicom, dah toga svjesnoga sjećanja može se raširiti, kašiku po kašiku, vani, u svijet.
[i] Wolfert (1994), str. 367.
[ii] Wolfert (1994), str. 245.; Baboian, str. 123.; Atiyeh, str. 45.; Farah, str. 131.
[iii] Faroqhi (1984), str. 213.
[iv] U našemu narodu se pod pojmom Ašura podrazumijeva 10. dan hidžretskoga mjeseca muharrema; hašuraznači slatko koje se tom prigodom spravlja. Kako ćemo uskoro vidjeti u ovome tekstu, u nekim dijelovima svijeta postoji i treća “komponenta” ovoga fenomena, a to je šerbe (slatki napitak). Kod nas, uglavnom, zaDan Ašure spravlja se samo hašura. (Nap. prev.)
[v] Bukhari i Muslim, u djelu “Mishkat”, str. 437.
[vi] Geijbels, str. 8.
[vii] Algar (1991), str. _
[viii] Muslim, u djelu “Mishkat”, str. 434.
[ix] Praktički smaknuće jer je nasuprot njih bilo nekoliko desetina hiljada Jezidovih ubica. (Nap. prev.)
[x] Geijbels, str. 5.-8.; Momen, str. 240.-243.
[xi] Schimmel (1994), str. 71.; Schubel, str. 125.
[xii] Trix, str. 93.
[xiii] Evliya tom 2, str. 138.
[xiv] Geertz, str. 77.-78.
[xv] Firth, str. 186.-187.
[xvi] Marçais, str. 705.
[xvii] Momen, str. 57.; Buitelaar, str. 137.-138., 153.-154.
[xviii] Buitelaar, str. 137.-140., 153.-155.
[xix] Marçais, str. 705.
[xx] Mohammed Ghanoonparvar, personal communication
[xxi] Geijbels, str. 8.; Amer Latif, personal communication
[xxii] "Hosay," str. 1.
[xxiii] Nunley, str. 125.
[xxiv] Cem Williford, personal communication
[xxv] Faroqhi (1984), str. 214.
[xxvi] Frances Trix, personal communication
[xxvii] Birge, str. 169.-170.
[xxviii] U istome smislu, kazan koji pripada tekiji hadži Bektaša u Turskoj, čuva se u Etnografskome muzeju u Ankari. (Birge, str. 246.)
[xxix] Frances Trix, personal communication
[xxx] Eren Neset, str. 12.
[xxxi] Schimmel (1984), str. 100.
[xxxii] Shushud, str. 140.