Kategorija
1. Uvod
“Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene,
i da ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga,
pa su srca njihova,
zato što je proteklo mnogo vremena,
postala nemilosrdna,
i mnogi od njih su neposlušnici.”
(Kur’an, Željezo, 16.)
Sve što ima svoju nutrinu odražava se i u spoljašnosti. Plod, skriveni cvijet naprimjer, kad-tad pokazat će se u svom svome sjaju. Fetus u utrobi žene (dženīn) pokazat će se nakon izvjesnoga vremena u tjelesnome obliku djeteta. Skrivena nematerijalna bića (džinn) na Sudnjemu danu postat će svima vidljiva. Čovjekova vjera (īmān) kad-tad manifestirat će se kroz čovjekovu potpunu predanost dragome Bogu (islām).
Smekšano srce kad-tad odrazit će se na čovjekovu licu u vidu suze koju osoba pusti kada se sjeti dragoga Boga (zikr), uči/čita Njegove Riječi (Kitābullāh), osjeti Njegovo prisustvo (Hadretullāh).
Kada spomenemo da neko plače veliki broj ljudi komentira: “plačko”. Život kojim živimo ne dozvoljava iskazivanje najdubljih emocija. Za njih nema vremena jer “slušanje” plača znači slušanje skrivenoga ali istinskoga “ja” (ili “ti”), a ko za to ima vremena?!
Pokazanje svake stvarnosti dešava se kroz vodu (Ibn Arebī). Manifestacija današnjega načina življenja nije suza već znoj. Suza je, po suvremenome razmišljanju, manifestacija “svijeta snova”. Kao takva danas je nepoželjna.
Iz ovoga razloga više nego privlači jedno predavanje Vāhida Abdusselāma Bālija koje govori upravo o plaču. A imām el-Dževzī rekao je: “Teško li se onome čije srce nikada nije zaplakalo!”
* * *
“Allah objavljuje naljepši Govor,
Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju,
Zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje,
A kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.
Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće;
A onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.”
(Kur’an, Skupovi, 23.)
U Kur’anu spomenuo je nagradu i kaznu, i jasno stavio do znanja da su Njegove iskrene sluge pune strahe i ljubavi prema Njemu. Kada čovjekov iman poraste i ubijeđenost mu se poveća, poveća mu se strah od uzvišenoga Boga.
2. Plač hazreti pejgambera Isāa (Isusa), alejhisselam
Kada bi se u prisustvu hazreti Isāa, alejhisselam, spomenuo Sudnji dan, pejgamber bi vrisnuo i rekao:
“Ne priliči sinu Merjeminome da šuti kada se spomene Sudnji dan.”
(predaju prenosi eš-Ša‘bi)
Od Abdulmelika ibn Seida prenosi se da bi hazreti Isa, alejhisselam, kada bi čuo iskreno predavanje o Drugome svijetu zaplakao poput majke kojoj je umrlo dijete.
3. Plač hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam
Hazreti Poslanik, alejhisselam, rekao je jednom hazreti Abdullahu ibn Mesudu:
“Uči mi Kur’an!”
“Zar ja tebi da učim a tebi je Kur’an objavljen?”, reče hazreti Ibn Mesud.
“Da, jer volim da slušam kada drugi uče.”, reče naš Poslanik, alejhisselam.
“Počeo sam učiti suru Nisā (Žene), sve dok ne dođoh do njenoga ajeta:
A šte će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?
(ajet 41.)
Poslanik, alejhisselam, reče mi:
‘Stani sada.’
Vidjeh da su mu oči pune suza.”
Abdullah ibn Šehhir je rekao:
“Kada nam je hazreti Poslanik, alejhisselam, klanjao kao imam čuo sam zvuk njegovoga plača koji mu izlaziše iz grudi, poput lonca u kome ključa.”
4. Plač hazreti Ebu Bekra
Hazreti Aiša prenosi:
“Za vrijeme bolesti Poslanik, alejhisselam, reče:
‘Naredite Ebu Bekru da predvodi namaz kao imam!’
Rekla sam Allahovome Poslaniku:
‘Ako Ebu Bekr stane na tvoje mjesto ljudi ga neće moći čuti kako uči uslijed njegovoga plača.’ ”
5. Plač hazreti Omera
Pošao je hazreti Omer jedne noći u obilazak i vidio lampu kako gori u jednoj kući. Približio se toj kući kad u njoj jedna starica sklada rime i recitira ih:
Muhammedu, Alejhisselamu,
odličnici salavat nose,
Na te odabrani, dični,
blagoslove sve donose.
Mnogo si bdjeo,
Plakao po noći,
E, da mi je znati,
Da li će ikako moći:
Da sastanem se s onim Tamo,
za kim srce plače, al’ avaj…
Pošto se ove riječi odnosiše na Muhammeda, alejhisselam, hazreti Omer sjede na zemlju i zaplaka. Plakao je sve dok silina njegovoga plača ne doprije do te starice. Tada ta žena otškrinu vrata i upita:
“Ko je tamo?”
“Omer ibn Hattab.”
“Nemam ja nikakvoga posla s Omerom, šta Omer hoće ovako kasno?”, upita starica.
“Otvori mi, Allah ti Se smilovao. Ništa ti neću loše učiniti.”
Otvori mu vrata. Hazreti Omer joj reče:
“Ponovi mi riječi koje si maloprije recitovala.”
Ponovi mu ih, pa kada dođe do onoga stiha koji nije završila hazreti Omer joj reče:
“Molim te da i mene staviš s vama dvoma.”
Starica ispjeva:
Da sastanem se s onim Tamo,
za kim srce plače, al’ avaj,
a i Omer s nama, o Ti koji praštaš
i njemu Tvoj beskrajni oprost sad’ daj.
Hazreti Omer bi zadovoljan i vrati se kući.
(predaju prenosi Zejd ibn Eslem)
6. Naš plač
Pravedni plakaše, pobožni plakaše i vjerni plakaše. A danas ima ljudi koji cijelu godinu ni jednu jedinu suzu iz straha prema Allahu ne puste.
Da nas Jedini sačuva tvrdoće srca!
One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kada se Allah pomene smiruju!
(Kur’an, Grom, 28.)
Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.
(Kur’an, Plijen, 2.)
Zašto ljudi danas ne plaču iz pobožnosti? Jer je tvrdokornost naših srca jaka, a jaka je i povezanost s Ovim svijetom. Srca su nam tvrda, a oči suhe.
Udaljili smo se od Gospodara. Da smo mu bili bliski srca ne bi otvrdnula. Ko provede kompletnu sedmicu a da ne pusti nijedne suze, neka se sažali nad sobom. Možda će mu srce omekšati i suza kanuti.
Ne kane li nijedna suza, neka otvori Božiju Knjigu i s pažnjom, poniznošću i pokornošću neka čita Njegove ajete.
Ako mu oko zaplače, srca zadrhti a duše se ponizi, uspio je; a ako i dalje bude tvrdoga srca, neka sjedi u mračnoj sobi i plače nad svojim halom (stanjem) jer srce mu je sigurno mrtvo.