Kategorija
Autor
1. Hazreti Mevlana o odnosu “vanjskoga” i “unutarnjega”
Veli hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi:
Ove stvari: namaz, post, hadž i džihad - truda ulaganje
pored ostaloga svjedoče, pokazuju, nečije vjerovanje.
Zekat, kurban, asketizam, sliku daju krajnju
svi zajedno svjedoče, otkrivaju tvoju tajnu.
Trpeza i gozba, Istinitog su pokazivanje
“O velikani, iskreni k’o i vi postasmo” – to im je značenje.
Kurbana i darova, također i namaza kakvoća
kazuje, govori: “Postasmo s tobom skladna finoća.”
Imetkom svak se bori, nesuvislim govorom, a zašto, hajd’ zini;
kako bi slobodno reći mog’o: “Dragi kamen imam, tu, u nutrini.
Dragulj imam, bogobojaznost i darežljivost silnu krije
i ovaj zekat, i ovaj post, njih oboje, pokazuju osobine dvije.”
Tako post zorno veli: “Držao se dozvoljenog,
znaj da ono veze nema sa zemljom zabranjenog.”
Zekat kaže: “Od imetka, nikad nije žalio da dade,
pa kako onda od ljudi poput njega, išta može da se ukrade?!”
Ako su njegova djela, hvalisanje i varka uspjeli da stvore,
U Sudnici Allaha, ona će dva šahida svjedočenje da obore.
Nit’ radi milosti, nit’ radi dobrote slova,
lovac niske ljubavi niže – samo radi lova.
I mačka dok spava, u svom postu kad’ se utiša
prespavat će, uloviti neće, niti bezazlenoga miša.
Ova iskrivljenost čini, stotinu naroda kao loši da su
učinila je darežljivi i postači, i oni stoje na zlu glasu.
A Istinitoga dobrote, onom ko s iskrivljenošću hoda, daju
od svih nijansi iskrivljenosti svoje - čist će biti on na kraju.
Podarit će se nevjernome, milost Njegova preteže posvema,
svjetlo silno, sjaj puni, kakvo ni sam puni mjesec nema.
Istiniti njega čisti, trud njegov, od pomiješanosti,
milost Njegova skroz ga pere – od tumaranja iskrivljenosti.
Pa oprost Svoj, milostivi Allah, očitovat poć’ će
oproštenje Boga dragog, k’o spas za glavu doć’ će.
S ovog neba najvišega, i kiša počinje da pada,
svaku nečist i prljavštinu, očistit će ona sada.
(Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija, tom V, str. 61., 62.)
U ovim stihovima pokazano nam je da je svaka stvar koju jasno vidimo, koju čulima registriramo, povezana sa svojom nutrinom, sa svojom zbiljom. Svaki je fikhski propis važan ali, također, svaki fikhski propis ima i “skalu” svoga kvaliteta – ovisno o tome koliko smo svjesni njegove zbilje, koliko smo skrušeno i dragovoljno izvršili neki propis, toliko smo pridodali njegovoj kvaliteti - “finoći”.
Svjedočenje propisa, obavljenih i neobavljenih, je kao svjedočenje kojim su duše potvrdile Allahovo gospodstvo na Danu Ugovora (Misak). Ukoliko su iskreno obavljani, na Sudnjemu danu oborit će svjedočenje “hvalisanja” i “varke”, loše osobine neće prevagnuti nad dobrim osobinama, a na osnovu hadisi kudsija: “Kada je Allah uzvišeni stvorio stvorenja, zapisao je u Knjigu koja se kod Njega nalazi: ‘Uistinu, Moja milost preteže nad Mojom srdžbom!’ ” (hadis prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Muslim, Buharija, Nesai i Ibn Madže)
Tako će svakoj osobi, koja nastoji dokučiti stvarnost svakoga propisa, njegovu nutrinu, srce postati “dragi kamen”. Njena duša više neće trebati izvedene, vještačke, zakone, vratit će se prirodi svima urođenoj (fitra) i Zakone izražene u Kur’anu i Sunnetu razumijevat će bez posrednika, direktno; uživat će u kiši koja pada s neba najvišega, uživat će u izvornim značenjima Kur’ana.
Jedan od propisa koji je obvezatan za sve punoljetne i pametne osobe, muslimanke i muslimane, jeste post mjeseca ramazana. U Kur’anu se spominje i sam mjesec ramazana kao i obaveze koje iz njega proizilaze. Na tragu citiranih stihova hazreti Mevlane, pogledat ćemo kakve unutarnje poruke sobom donosi ovaj mjesec Poslanikove, alejhisselam, zajednice (ummeta).
2. Oplemenjivanje duše ajetima o mjesecu ramazanu
1) “U mjesecu ramazanu...” (Kur’an, Krava, 185.) Ebu Džafer ističe da neki jezikoslovci tvrde da je riječju “ramazan” nazvan određeni kalendarski mjesec iz razloga izuzetno velike vrućine koja nastupa u to doba. Sljedstveno ovome, hazreti Abdul Kadir Gejlani navodi predaje po kojima je razlog oslovljavanja ovoga mjeseca “ramazanom” to što mjesec ramazan svojom toplotom sagorjeva i briše grijehe. (‘Abdul Kadir Gejlani, Kitabul Gunja, tom II, str. 8.)
Mudžahid, Ebu Katade, (Taberi, Džami‘ul bejan ‘an te’vil Ajil Kur’an, tom II, str. 195.) neki šiijski učenjaci poput ‘Ijasa i Kumija (Tabatabai, el-Mizan, tom II, str. 26.), te Ibn ‘Arebi (Ibn ‘Arebi, Futuhatul Mekkijja, tom I, str. 605.), smatraju da je “ramazan” jedno od Allahovih Imena.
Enes ibn Malik prenosi da je Muhammed, alejhisselam, rekao: “Nemojte reći ‘ramazan’, već mu pridružite (još jednu riječ) kako je to učinio i Allah u Kur’anu. Stoga recite – mjesec ramazana.”
Svima nam je dobro poznat hadis koji kaže: “Allah uzvišeni ima 99 Imena. Sva nalaze se u Kur’anu, ko ih sakupi ući će u Džennet.”(hdis prenosi Ebu Hurejre, a bilježi ga Ibn Džerir)
Rečenica “ko ih sakupi” (men ahsaha) može imati različita značenja. Motrimo li upotrebu glagola “ahsa” kroz Kur’an, vidjet ćemo da je upotrebljen na jedanaest mjesta.
U suri Džin, ajet 28., kaže se: “...I On svaku stvar brojem obuhvata (Ahsa)!” Ovaj izraz nalazi se i u slijedećim ajetima: “Allaj je to sve obuhvatio (Ahsahu)...” (Rasprava, 6.); “...‘Kakva je samo ova Knjiga! Ni grijeh mali, ni grijeh veliki ona ne izostavlja, sve to ona obuhvata (Ahsaha)!’ ” (Pećina, 49.); “Čak i kad biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali (Tuhsuha)!” (Ibrahim, 34.); “O vjerovjesniče, kada puštate žene, pa, puštajte ih u vrijeme kada su čiste, i brojte (Ahsu) to vrijeme...” (Razvod braka, 1.); “I potom smo ih probudili da bismo pokazali koja će od stranke dvije bolje shvatiti (Ahsa) koliko dugo su ostali.” (Pećina, 12.)
Iz konteksta možemo zaključiti kako su, pored ostaloga, moguće dvije varijante prijevoda spomenutoga izraza: “brojem obuhvatiti”, i “shvatiti”.
Nesumnjivo, treba istrajati na oboma. Učeći svaki dan napamet po tri Imena, a svaki naredni dan ponavljajući prethodno naučena, izuzetno je lahko zapamtiti i održavati u sjećanju 99 lijepih Allahovih Imena. Na ovome se ne treba zaustaviti. Treba željeti i “razumjeti” svako Ime. Razumijevanje značenja Imena usavršit će vjernikovu dušu te ga dovesti do punine stanja činjenja ibadeta Allahu.
Hazreti Abdul Kadir Gejlani kaže: “Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)
Čovjek je stvoren s mogućnošću spoznaje Allaha uzvišenoga, sa sposobnošću prihvatanja Allahovih tajni, sa mogućnošću (glačanja) srca dok ono ne postane ogledalo manifestiranja i odražavanja svjetlosti ljepote uzvišenog Allaha.” (Muhammed Se‘id el-Kadiri, el-Fujudatur-Rabbanijja, str. 13.)
Osobe koje “spoznaju” značenje jednog od Allahovih Imena u islamskoj tradiciji, a na osnovu Kur’ana i hadisa, oslovljavamo sa “evlije”, “Allahovi prijatelji”. U njihovo postojanje ne smije se sumnjati: “Nema straha za Allahove prijatelje (Evlija’Allah), oni ni za čim tugovati neće.” (Junus, 62.)
Nesumnjivo da tim osobama Allah uzvišeni ukazuje mnoge počasti koje, kada nama bivaju manifestirane, nadaju se “čudima”. Stoga te ljude treba posebno cijeniti i nipošto ih ne vrijeđati niti uopće loše govoriti o njima.
Međutim, svaka tradicija bilježi samo nešto “vanredno”. Stoga su ljudi skloni isticati pojedince želeći, ustvari, iskazati vlastitu potrebu za prihvatanjem kod drugih. To često vodi pretjerivanju a ponekad i zastranjivanju. Svaka tradicija izložena je ovome fenomenu.
Najbolja brana tome jeste konstantno iščitavanja Kur’ana i hadisa, i uvažavanje svake muslimanke i muslimana odraženo kroz neprekidna druženja u džematu i šerijatski organiziranim sijelima.
Čovjek, težeći blizini Allahova Lica, nastoji “vidjeti” čuda na “posebnim” mjestima, u “posebnim” osobama, često ne vidjeći najveće čudo – sebe samoga. Najveće Allahovo čudo jeste upravo sam čovjek: “ ‘A sinove Ademove Mi smo zbilja odlikovali, i po kopnu i po moru smo ih raznijeli i ljepotama opskrbili, i nad mnogima koje smo stvorili vrednotu im veliku darovali!’ (Noćno putovanje, 70.) Pa neka je slavljen Onaj što zaodjenu čovjeka najsjajnijim kerametima (“čudima”): razumom, znanjem, jasnoćom, govorom, formom, najljepšim oblikom, najčasnijim izgledom, simetričnošću tijela, mogućnošću stjecanja znanja dokazima i razmišljanjem, mogućnošću dosezanja plemenitoga odgoja, sposobnošću okorišćenja od dobrih djela, pokornošću i poslušnošću.” (Ibn Kajjim el-Dževzi, Miftahu Daris-se‘ade, tom I, str. 338.)
2) “...počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude...” (Krava, 185.) Kaže Ibn ‘Arebi: “U tome vremenu počelo je objavljivanje svih sa/znanja, koncizno. To je nazvano kur’anski um, i vodi do polažaja na kojemu čovjeku sve stvoreno biva prikazano zajedno (mekami džem‘). To je uputa ljudima koja jedinstvom (porijekla) svega stvorenoga ukazuje na Allahovu jednotu.” (Ibn ‘Arebi, Tefsir, tom I, str. 68.)
U ovome kontekstu, jezičko značenje mjeseca ramazana čitamo kao britkost, jasnoća (remid, remida). (ez-Zamahšeri, Esasul belaga, tom I, str. 385.)
Na ovome stupnju, milost mjeseca ramazana otkriva nam stvarnost svega stvorenoga. Po tesavvufskome učenju, mekami džem‘ četvrti je stupanj napredovanja ka Allahu uzvišenome. (Fejzulah Hadžibajrić Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 199., 200.) Duša osobe ovoga mekama nazvana je u Kur’anu “duša smirena”:“O, ti dušo smirena...” (Zora, 27.) Osobe takve duše su srca smirenog u vjerovanju: “... a srce mu smireno u vjerovanju ostane...” (Pčele, 106.)
Hazreti Abdul Kadir Gejlani veli da su kod te osobe izražene osobine: plemenitost, oslanjanje na Allaha, poštivanje propisa, povećan ibadet, zahvalnost Allahu i zadovoljstvo Allahovim odredbama.(Muhammed Se‘id el-Kadiri, str. 26.)
3) “...i jasnih dokaza Prave Staze. I lučenja Istine od laži.” (Krava, 185.) “Ti dokazi sastoje se od (viđenja) zajedništva i posebnosti. Riječ je o poznavanju specifičnosti, i to se naziva furkan Kur’ana.” (Ibn ‘Arebi, Tefsir, tom I, str. 68.)
Jezičko značenje naziva mjeseca o kojemu govorimo, u ovome kontekstu prepoznajemo kao lov (teremmeda) (ez-Zamahšeri, tom I, str. 385.) jer nam se priroda mjeseca ramazana sada nadaje kao lovac koji lovi svaku dušu pojedinačnu, želeći svakome dostaviti Božiji blagoslov.
U nauku tesavvufa, ovaj stupanj oslovljava se mekamul ferk, a Kur’an dušu koja prebiva na ovome stupnju, budući je svjesna Allahove blagodati smjerane isključivo njoj, oslovljava sa duša zadovoljna: “...vrati se svome Gospodaru zadovoljna...” (Zora, 28.)
Hazreti Abdul Kadir Gejlani kao najistaknutija svojstva osobe duše zadovoljne ističe: zuhd, potpunu iskrenost prema Allahu, odricanje od stvari, ostavljanje svega što ga se ne tiče. (Muhammed Se‘id el-Kadiri, str. 26.)
4) “Pa koji od vas u mjesecu ramazanu budu kod kuće, neka poste!” (Krava, 185.) “Pa ko od vas dospije do spomenutoga stupnja neka se suzdrži govora, postupaka i kretnji koji nisu vezani direktno za Allaha.” (Ibn ‘Arebi, tom I, str. 68.)
Sada, u dušama mjesec ramazana osjećamo kao žegu (remda’) (ez-Zamahšeri, tom I, str. 385.), kao stalni podsjetnik na sveopći Izvor. Nesumnjivo, ona osoba koja se Boga dragoga stalno sjeća dospijeva u stadij kada i sam Allah s njome biva zadovoljan. Stoga ovu dušu Kur’an i oslovljava sa duša kojom je Allah zadovoljan:“...a i On zadovoljan s tobom.” (Zora, 28.)
Hazreti šejh Selim Sami kao najizraženiju i najbitniju karakteristiku osobe ovoga stupnja, šestoga mekama, ističe razumijevanje istinitosti Šerijata: “(Ta osoba) jasno vidi da je Šerijat nakit bez kojeg se ne oblači odjeća tarikata.” (šejh Selim Sami, Tuhfa, str. 19.)
5) “A ko bude bolestan, ili bude na putu – toliko dana napostit će.” (Krava, 185.) “Ko bude izložen bolestima srca, koga duša bude sprečavala da dosegne ova stanja, ili, pak, ko se tek odlučio na put ka Allahu (sejri suluk), taj će morati prebivati na nekim drugim stupnjevima dok ne dospije do onih prethodno spomenutih.” (Ibn ‘Arebi, tom I, str. 68., 69.)
Konačno, ovaj obzir mjeseca ramazana jezički nam se tumači kao nestrpljivo očekivanje (remmeda) (ez-Zamahšeri, tom I, str. 386.), kojega posjeduje svaka osoba željna bliskosti s Allahom.
U tesavvufskome nauku, riječ je o prva tri mekama sejri suluka, a duše tih osoba Kur’an oslovljava kao, redom od prvoga do trećega mekama – duša zlu naklonjena: “Ja sebe ne pravdam, jer duša je, doista, zlu naklonjena...” (Jusuf, 53.); duša koja samu sebe kori: “Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!”(Sudnji dan, 2.); nadahnuta duša: “Pa je nadahnu da znade šta zlo joj je, a šta dobro je...” (Sunce, 8., 9.)