Kategorija
Autor
Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemin!
Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!
Elhamdulillah, Jedinome beskonačna hvala, evo nas u šestome danu nove hidžretske 1426. godine, u šestome danu mjeseca muharrema, svega četiri dana od velikih, svetopovijesnih, događaja koji su se zbili na Dan Ašure.
Da se podsjetimo, na taj dan, po nekim predajama, našemu ocu hazreti Ademu (Adamu), alejhisselam, i našoj materi hazreti Havvi, Uzvišeni je prihvatio pokajanje.
Na taj dan Jedini je naredio Zemlji i nebesima da se uzdrže i da Potop (Tūfān) prestane, a lađa hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, pristala je na Džūdijj.
Na deseti dan mjeseca muharrema, hazreti Junus (Jona), alejhisselam, izbavljen je iz utrobe velike ribe (najvjerovatnije kita) koja ga je progutala.
Kako ćemo, ako Bog da, vidjeti uskoro, čovjek veoma lahko može zaboraviti da se poziv uzvišenoga Boga (nadahnuće, ru’ja ili slično) očekuje a da se ne može prizvati baš tačno kada mi to hoćemo. Naš hazreti Junus, alejhisselam, pogriješio je slično tome te ga je, kao znak opomene, progutala velika riba. I, kako kaže Uzvišeni u Kur’anu, ostao bi u njoj cijeli život da nije bio iskren, da se nije pokajao i Jedinoga, Gospodara, za oprost zamolio.
Hazreti Junus-pejgamberova, alejhisselam, dova koju je učio u utrobi velike ribe, a koja je navedena u Kur’anu, preporučuje se učiti svakome i često, a naročito onome ko ima kakav problem ili ga je pogodila kakva kušnja (hadis bilježi Hakim). Ta dova glasi:
Lā ilāhe illā Ente, subhāneke, innī kuntu minez-zālimīn.
(Nema drugoga božanstva osim Tebe, slavljen si Ti, ja sam uistinu bio od nasilnikâ.)
Nadalje, kaže se da je hazreti Jusuf (Josip), alejhisselam, na Dan Ašure izbavljen iz bunara. Naš hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam, na taj dan prešao je sa Israelićanima preko mora.
Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je da nakon spuštanja propisa o obavezi posta mjeseca ramazana, post deset dana mjeseca muharrema više nije obaveza ali ko hoće može ga postiti.
Na deseti dan mjeseca muharrema, nerazumnici po naredbi tadašnjega zapovjednika jednoga dijela muslimana Jezida, kao najgori krvoloci mučili su i ubili našega hazreti Huseina, Poslanikovoga, alejhisselam, unuka i veliki broj članova Muhammedove, alejhisselam, porodice – Ehli-Bejt.
Zbog ovoga, kod muslimana se izmjenjuju osjećaji optimizma uslijed velikoga broja stvari koje su se na taj dan desile u životu Božijih poslanika, alejhimusselam, a koje u čovjeku bude nadu, i osjećaji tuge zbog zlodjela nad hazreti Ehli-Bejtom, alejhimusselam.
Naš narod često kaže: Udarila mu vlast u glavu. Kada se osjeti jakim čovjek lahko zaboravi svoga Gospodara, jednoga i jedinoga dragoga Boga, te se počne ponašati kao da on lično donosi zakone i propise. Vlast kuša svakoga, i muslimana i nemuslimana. Katastrofalan odabir najbolje se vidi na primjeru onoga Jezida.
Kod nevjernika, pored vlastitoga samouzdizanja javlja se i ne‘uzubillah poređenje s dragim Bogom. Ono može biti i nesvjesno, pa Jedini, ponovno iz Svoje milosti i dobrote, čovjeka upozorava na djela koja radi.
O ovome nam govori šesta cjelina sure Tūr. Iako nevjernici tvrdoglavo ustrajavaju u svojim prohtjevima i željama, Jedini nam Se ponovno otkriva kao Izvor milosti. No, ovaj put Govor Uzvišenoga ima jaku primjesu kuđenja, ne bi li se nevjernicima više skrenula pažnja.
Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!
(ajet 35.)
Ajeti su, kako smo na početku rekli, objavljeni u Meki. I ovaj ajet se odnosi na nevjernike, politeiste, koji uporno ne prihvaćaju istinu, na svaki se način nastoje suprotstaviti jednome takvom velikanu, prvaku svih ljudi, hazreti Muhammedu, alejhisselam.
No, poruka je ajeta i opća. U naše vrijeme mnogi će, nažalost, reći da su upravo stvoreni bez Stvoritelja, ne‘uzubillah. Ne bi bio toliki problem kada bi ti ljudi stvarno u to vjerovali na osnovu svojih istraživanja. Ali čovjeka na negiranje ne navode dokazi već suprotno, nedostatak dokaza. Većinu ni ne interesira objašnjenje već slijede sebe, uzdižu sebe, sebe vole nad svim, pa im je, tako, Bože sačuvaj, sramota reći da ima neko nad njima.
Ovo je veliki problem i kod mene i kod tebe. Da li smo dobro razmislili, naš stav kojega se držimo, držimo li ga se jer smo se na neki dokaz od Uzvišenoga oslonili, ili smo u Riječima i stvaranju kojega poduzima Gospodar našli “priliku” za samoreklamu? Ovo je veoma bitno, jer od toga se mjeri čovjekova iskrenost te privrženost i čvrstina vjerovanja. Ako u našim ubjeđenjima ima dosta “našega”, veoma nas je lahko izbaciti čak i iz vjerovanja.
Mislim da često griješimo, Kur’an je učitelj, kao i svaki učitelj svojom podukom i našim trudom u nama porađa odgovore. A Kur’anu i razumijevanju vjere često se prilazi kao nečemu nama ravnopravnome u procesu sticanja spoznaje. Kur’an nam često služi kao materijal za obradu, umjesto da mi budemo materijal koji Kur’an obrađuje.
Uzvišeni i nas pita: Jesmo li sami sebe stvorili? Ako nismo, onda pustimo da Gospodar kazuje a mi radimo. Uglavnom, Gospodar nam se preko Kur’ana obraća a mi radimo po svome, ne slušajući.
Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju.
(ajet 36.)
U stvaranju svega nalaze se znakovi “za one koji razmišljaju” i “za one koji imaju srce”. Nije problem u tome da većina ljudi misli da su oni stvorili sve. Problem je što je čovjek inadžija, radi uinat, pa neće da vjeruje.
I kada mu se da sve: razum, vanjska čula, vrijeme, sloboda, zdravlje… opet se čovjek inadi. Kao kada razgovaramo jedni s drugima, ne slušamo se. Svako ustrajava u svome, svako ustrajava u svome dobru, ne želi gledati bol drugoga.
Čovjek primjećuje nevolju drugoga ali je ne želi gledati jer se plaši da nevolja drugoga ne uništi njegovu sreću i osjećaj sigurnosti. A pozvani smo jedni na druge.
Zar je u njih blago Gospodara tvoga, ili, zar oni vladaju?!
(ajet 37.)
Šta čovjeku više reći?! Dato mu je da vidi da ne daje on sebi niti drugima nafaku (opskrbu), život, sudbinu, zdravlje. Na to samo može uticati u onoj mjeri u kojoj se moli jedinome dragom Bogu. U suprotnome, ponaša se poput onoga miša, iz hazreti Mevlaninoga primjera, koji se uvukao devi u jular pa umislio da on devi komanduje: Lijevo, desno… A samo se desilo da je deva svojevoljno pošla putem kojim je želio ići i miš.
Čovjek nije gospodar svoje sudbine. Ali mu je dragi Allah dao da na nju može uticati ali isključivo umiljavanjem dragome Allahu.
Zar oni imaju ljestve, pa na njima prisluškuju? Neka onaj među njima koji tvrdi da je nešto čuo donese potvrdu očitu.
(ajet 38.)
Jučer smo s Božijom pomoći spominjali proroke i gatare. Jedini nam se ovdje obraća pozivajući nas da upotrijebimo razum. Ko je kada od gatara ili proroka rekao nešto sasvim jasno i nedvosmisleno, i potpuno pogodio nešto što će se desiti?! Ljudi to znaju, ali iz različitih razloga, nekada traže razgovor, nekada bajke kao izlaz iz teške situacije u kojoj su se našli, pristaju da ih se pravi budalama.
A proroci i gatari to koriste.
I kod muslimana, nažalost. Izun (dozvola) ovoga, izun onoga, ali uvijek legnu pare (“hedija”). Kako kažu neki, čim se pojavi u razmišljanju “ja”, čovjek mora biti izuzetno oprezan. A najčešće se taj oprez izgubi.
Zar da su za Njega – kćeri, a za vas da su – sinovi?!
(ajet 39.)
Zanimljivo je da čovjek uvijek nešto što mu se ne sviđa “daje” dragome Bogu. Ako me zadesi kakva nevolja, nema moje krivnje, to mi je Bog dao; ako pogriješim, nema moje krivnje, sudbina je takva. Ako mi se nudi izazov na Ovome svijetu, prići ću mu, ostavit ću starost za ibadet.
Neki među predislamskim Arapima pripisivali su dragome Bogu meleke (anđele) kao kćerke, ne‘uzubillah. Ne samo da su tako činili teški grijeh, već i u tome nisu bili u stanju izdići se iznad svoga ega. Nisu voljeli da im se rađaju kćerke, ali su ih vrlo rado ne‘uzubillah pripisivali dragome Bogu.
Hazreti Alija je rekao da je stvarna sadaka (iskreno udjeljivanje) da čovjek da od onoga što voli, a skladno kur’anskome ajetu kojega smo već navodili:
Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže…
(el-Bekara, 92.)
Prema tome, ne trebam se osjećati velikodušnim ako sam nekome dao dio plaće. Velikodušan sam ako ne osjetim hama baš nikakvu okahrenost, potištenost, tim davanjem, ako o tome ne razmišljam, ako o tome ne govorim, ako to krijem.
Ako sam dao sadaku pa osjetim da mi je žao, zamolit ću Gospodara ta takvo stanje u meni izmijeni, da me ojača i podari mi da istinski shvatim, da osjetim, da vidim, da to nisam ja dao nešto svoje već da se nisam nimalo oduprijeo sudbini kojom je naređeno da dio plaće dadnem tom i tom.
Zar ti tražiš od njih nagradu, pa su nametom opterećeni.
(ajet 40.)
Iskreni pozivač Allahovome putu ne koriste druge. Stvarni da‘ija, ma kako god obrazovan i uticajan bio, ne mijenja auta, ne mijenja najskuplju odjeću, namještaj i pokućstvo. Iskreni da‘ija zna da sve to, i znanje, i pobožnost i ideje, duguje Jedinome. Pa kako onda da uzme sebi nešto što nije njegovo?!
Možda nisam spreman svega se odreći, ali moram makar biti pošten i uzeti samo koliko mislim da mi treba. Jer ljudi koji se pozivaju vjeri i dobru lahko osjete da sa onim koji poziva nešto nije uredu.
Zar je u njih iskonska knjiga, pa oni prepisuju?!
(ajet 41.)
Odakle čovjeku takve ideje, stavovi tvrđi i od najtvrđega kamena, a ne nalazi izravno dokaze za tako nešto u Božijoj Knjizi? Kako ću reći od koga sam bolji, ko je licemjer a ne nalazim njegovo, niti svoje, ime spomenuto u Božijoj Knjizi? Mogu razmišljati i zaključivati, ali to, onda, i nije ništa drugo nego moje razmišljanje, relativan dokaz (zannī).
Ali ako Kur’an i Poslanikov, alejhisselam, Sunnet ističu šta moram potvrditi kod drugoga da bih ga nazvao vjernikom, onda je to jasan, kategoričan dokaz (kat‘ī). Pa logično je da se daje prednost kategoričnome dokazu nego relativnome. Ali u praksi to, nažalost, ne biva tako.
Muslimani zaboravljaju da se Kur’an obraća i njima kada govori o grijesima i lutanjima, kao i da pohvaljuje i druge, kada govori o nečijemu poštenju, dosljednosti i čestitosti.
Zar oni zamke da postavljaju?! Ta u zamku će se uhvatiti baš oni koji ne vjeruju!
(ajet 42.)
Poznato nam je da su nevjernici namjeravali opkoliti kuću hazreti Muhammeda, alejhisselam, iznenaditi ga na spavanju i ubiti, tobejarabbi. Mislim, sama ideja, “uhvatiti hazreti Pejgambera, alejhisselam, na spavanju”… No, zamka je bila ozbiljna pa im se i ozbiljno o glavu vratila.
Većina ih je izginula u bici na Bedru. Stekli su najvećega i najmoćnijega neprijatelja – uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu, pa im se pokvarenost obila o glavu na najgori mogući način.
Kada prilaziš nekome budi iskren, nemoj imati zadnje namjere. Ako osjetiš, shvatiš, da ima nešto što bi ti taj drugi mogao dati a što bi ti koristilo, nemoj mu prilaziti. Ne uzimaj druge ljude kao svoje sluge, ne doživljavaj ih kao da su tu da bi tebi služili. Imaš svojih potreba, ima ih i on. A ako se baš moraš od njega razlikovati, barem budi umjeren. Što si umjereniji, umjereniji će biti i Sud prema tebi na Sudnjemu danu.
Zar oni drugog boga osim Allaha da imaju?! Hvaljen neka je Allah, On je iznad onih koje Mu ravnim smatraju!
(ajet 43.)
Na kraju, kako saznajemo od hazreti Ibn Abbasa, radijallahu anhu, Uzvišeni skreće pažnju ljudima da razmisle – to u šta vjeruju, bez obzira bilo to u sebe, u kipove, u “ništa”, zar stvarno misle da će im otkloniti Božiju kaznu njima namjenjenu jer nisu poštovali Uzvišenoga, jer nisu vjerovali u istinitost hazreti Resulullahovoga, alejhisselam, poslanstva, jer nisu činili dobra djela a od zlih odvraćali?
Kakav god čovjekov izbor bio, jedini Gospodar uvijek je iznad toga (tenzīh), tako da Njemu baš ništa od nas ne treba.
Normalno društvo čovjeku daje slobodu da posluša njegove zakone ili ne posluša. Uzvišeni Allah čovjeku daje mogućnost izbora, a kakav god taj izbor bio, Jedinoga neće niti oštetiti niti mu kakvu korist pribaviti, jer Njemu ništa ne treba, samo On jeste, a sve drugo, doslovno sve, jeste samo po Njemu.
Ovime se završava i šesta cjelina. Ako Bog da vidjet ćemo kako u narednoj, pretposljednjoj, cjelini jedini Allah vjernicima, kroz obraćanje hazreti Pejgamberu, alejhisselam, govori o tvrdoglavosti nevjernika.