Kategorija
Autor
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin
Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein
Bogu dragome hvala, nastao je osmi dan svetog mjeseca muharrema, dva dana dijele nas od Dana Ašure. Nastavljamo druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, i komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. Danas čitamo slijedeće:
لاَ تَعْرِفُ الْحَقَّ وَصِفَاتِهِ مِمَّا لَمْ تَشْهَدْ سِرَّهُ فِيكَ وَآيَاتِهِ.
Nećeš spoznati uzvišenog Allaha niti Njegova Svojstva sve dok ne posvjedočiš Njegovu tajnu položenu u tebe, i Njegove znakove.
U shvatanju ove mudrosti obratit ćemo pažnju na dvije stvari. Interesantno je da hazreti Šejhi Ekber naglašava kako je jedini način spoznaje uzvišenog Allaha spoznaja preko Njegovih Svojstva (Sifât) odnosno preko Njegovih Lijepih Imena. Razlog ovome je što uzvišeni Allah jedini može Sebe opisati, a i sâm čin stvaranja uopće, započinje onoga „trena“ kada uzvišeni Allah počinje opisivati Sebe kao: Živi (el-Hajj), Znalac (el-Alîm), Koji želi (el-Murid), Koji je moćan (el-Kadîr), Koji čuje (es-Semî'), Koji vidi (el-Besîr), Koji govori (el-Mutekellim); ili Svemilosni (er-Rahmân), Samilosni (er-Rahîm) i sl.
Drugim riječima, uzvišeni Allah nije nespoznatljivo božanstvo već jedini Stvoritelj koji je čovjeku, kako sâm Kur'an otkriva: bliži od vratne žile kucavice (50:16). Njegova Bît je iznad toga da je bilo ko može do kraja spoznati, u tom smislu On jeste nespoznatljiv. No, činom stvaranja i činom slanja Objave otkriva Se svijetu i poziva ljude da Ga spoznaju, slijedeći, pri tome, put ili tragove koje im je On izravno ostavio: odraze djelovanje Njegovih Lijepih Imena (Esmâ'Allâh) i Svojstava (SifâtuHu).
S druge strane, uzvišeni Allah poručuje da Njegovi znakovi, spomenuti tragovi djelovanja, nisu nešta nedokučivo, nešto apsolutno nepoznato, već su prisutni u i oko čovjeka: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On Istiniti (41:53).
To što čovjek treba motriti na obzorju, u svemiru, što treba spoznati jeste specifičan vid egzsitiranja svemira kao otkrivatelja Božijega postojanja, skup, veliki oblik (sûra kebîra) odraza Božijih djelovanja. S druge strane, hazreti Šejhi Ekber Ibn Arebi naglašava: „sve dok ne posvjedočiš Njegovu tajnu položenu u tebe, i Njegove znakove“, odnosno naglašava i ovaj drugi aspekt Božijega samoobjavljivanja na način stvaranja, aspekt oslovljen kur'anskim ajetom kao: i u njima samim.
Čovjek je mala slika, mali oblik (sûra sagîra), ali ima taj dar da okuplja u sebi odraze djelovanja svih Božijih Imena, te predstavlja ujedno i svemir, u jednom sažetom smislu.
Kako je moguće da čovjek posvjedoči uzvišenog Gospodara, da se uvjeri u Božiju jednoću? Hazreti Šejhi Ekber navodi tri načina, s tim da nijedan od njih ne predstavlja manifestiranje Božije jedinosti (Ehadijja) već jednostavno, osvjedočenje.
Prvi je da uzvišeni Allah bude taj koji gleda, motri, a preko čovjeka. Tako On Sobom motri Sebe. Riječ je o otkrovenju (kešf), o otkrivanju tajni koje dragi Bog dariva čovjeku, doslovno o daru čovjeku. Ovo je prva etapa sejrisuluka koja se naziva obavezno približavanje (kurb ferâid).
Drugi način osvjedočenja je da čovjek bude taj koji motri. S obzirom da je čovjek tada svjestan svoga postojanja, nema manifestiranja Jedinosti ali je čovjek dovoljno duhovno jak da sâm motri Božije tajne. Ovo je druga etapa sejrisuluka, sâlici dođu do nje ali manji broj i putuje njome, a naziva se dobrovoljno približavanje (kurb nevâfil).
Treća mogućnost je da motrenje bude, na određen način, tako da i uzvišeni Gospodar motri Sebe i da čovjek motri uzvišenog Gospodara. Ni ovdje nema manifestiranja Jedinosti (tedžellî fil Ehadijja) jer postoje dvije egzistencije. Ovo je treća etapa sejrisuluka, veoma se mali broj sâlika nalazi u njoj, a oslovljava se kao drugo razdvajanje (ferk sânî), a predstavlja spoj prve i druge etape.
O istodobnome razumijevanju vlastite egzistencije, kao posuđene, neoriginalne, i svjedočenju jedine originalne, Božije, egzistencije, govori i poznati hadis-i kudsi, u kojem hazreti Muhammed, alejhisselam, prenosi da je uzvišeni Allah rekao:
„Ko bude neprijatelj Mome prijatelju, tome najavljujem rat. Nema ništa s čim Mi se Moj rob može približiti a da Mi je to draže od obaveza (ferâid) koje sam mu propisao. Moj rob Mi se nastavlja približavati s dobrovoljnim radnjama (nevâfil) sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim gleda, njegova ruka kojom hvata, i njegova noga kojom hodi. Ako Mi šta zatraži, dat ću mu, ako kod Mene traži utočište, pružit ću mu. Ništa što inače radim ne odlažem, koliko odlažem uzimanje duše vjernika – on ne voli smrt, a Ja ne volim učiniti mu nešto loše.“ (bilježi imam Buharija, prenoseći od hazreti Ebu Hurejre)
To specifično stanje, biti svjestan i neoriginalnosti vlastite egzistencije a istovremeno i posvjedočiti jedinu originalnu, Božiju, egzistenciju, dobiva se džezbom, nekontroliranim Božanskim privlačenjem (džezba ilâhijja), najvećim Božijim darom čovjeku na sejrisuluku.
Tom stanju sâlika može približiti samo neko ko je već prošao to stanje i ostao na zadivljujućoj duhovnoj razini, samo iskusni savršeni vodič, odgajatelj. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.