Kategorija
Autor
Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi Rabbil 'Âlemîn!
Allâhumme salli 'alâ Muhammedin ve 'alâ Âli Muhammed!
Bogu dragome hvala, evo nas u osmome danu mjeseca muharrema. Već u ponedjeljak, ako Bog da, čeka nas ašûra. Ko je u mogućnosti fino je taj dan, po našoj tradiciji, skuhati i jesti hašûru.
Jučer smo vidjeli kako šejh ‘Umrûsî sve ljude upozorava na obavezu slijeđenja Šerijata kao i na bitnost uklanjanja licemjernih svojstava. Ovo dvoje preduvjet je spasa na Drugome svijetu (Ahiretu).
Naredni dio stihova šejh Muhammed, kao što smo jučer napomenuli, posvećuje dervišima i onima koji žele biti derviši. Na neki način šejh Hirm već nas je uveo u problematiku posvetivši nam nekoliko stihova o pretvaranju, obmani, pojedinaca za vrijeme činjenja zikra.
Veliki broj ljudi prosto postane opijen tâdžom i hrkom. Naime, kada osoba stvarno postane derviš njen učitelj primjeti to sazrijevanje. Potom se i formalno ta osoba uvede u tarîkat.
Čin uvođenja u tarîkat skraćeno se predstavlja pojmom “davanje bejata” tj. davanje prisege pred šejhom kojom osoba, sada šejhov derviš – murîd, obnavlja zavjet dât dragome Bogu u vremenu ezela (predbîvanja)kada postojaše samo naše duše, bez tijelâ. Svako od nas na upit Gospodara o tome da li prizanjemo Njega za gospodara odgovorio je: “Dakako”. Ovaj događaj vjerno je prenesen u Kur’anu.
Tom prilikom, između ostaloga, šejh dervišu oblači derviški prsluk – hrku. Tako se za nekoga kaže: “Taj i taj šejh obukao mu je hrku”, kada se želi reći da ga je taj šejh inicirao, uveo u tarîkat.
A što se tiče tâdža, na arapskome jeziku tâdž znači “kruna”. U tesavvufu, u općemu smislu, pod ovim se podrazumijeva šejhova kapa. Nju može obući samo osoba duhovno dovoljno sazrela za vođenje drugih osobâ –muršid-i kâmil ili šejh. Tako, u idžâzetnâmi (dozvoli, svjedočanstvu) rahmetli hadži šejha Fejzulaha efendijeHadžibajrića izričito stoji da je osoba, između ostaloga, kvalificirana za šejha te da ima pravo, između ostaloga, oblačiti šejhovski tâdž. Ovisno o tarîkatu (derviškome redu) tâdževi se međusobno razlikuju.
Kakogod je popularno pred nekim izaći u hrki, kako bi svak znao da sam derviš, tako vremenom čovjekova neodgojena ili nedovoljno odgojena duša poželi pokazati se pred drugima u “još većemu svjetlu”. Tada im i hrka postane malo pa sanjaju, maštaju o tâdžu. Često im ta želja postane opsesija pa zaborave na lijepe trenutke provedene sa svojim šejhom kada im je govorio da derviš može sazrijeti za muršid-i kâmila a da mu Allah jedini jednostavno ne povjeri takav zadatak (činjenje iršada, vođenja drugih). Biti ovlašteni šejh znači imati još jedno izuzetno važno i teško zaduženje.
Formalno oblačenje hrke ili tâdža stvarno ne znači ništa ukoliko ga ne prati stvarno duhovno zrenje, a svako ko žudi za ugledom ne radi Allaha već radi ljudî, položaja u društvu, taj sigurno nema stvarnih duhovnih kušanja.
U svemu nam mjerilo može biti ljubav prema ibâdetu (robovanju Bogu dragome) pa shodno našemu istrajavanju na dobrovoljnim ibâdetima (naprimjer namazu, postu…), a pored izvršavanja propisanih, raste i naš duhovni stupanj kojega podariva Allah jedini.
Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je da se Allah “spušta” na nama najbliže nebo u posljednjoj trećini noći pa ko istrajava u noćnome namazu, noćnim dovama (molbama), noćnim zikrovima i slično, taj stvarno voli Gospodara. Eto, to je pokazatelj nečije duhovne zrelosti, tu nema nikakve forme u odnosu na druge.
Sjetimo se da nas šejh ‘Umrûsî upozorava na licemjerstvo (dvoličnost, munafikluk). Budući da u posljednjoj trećini noći ogroman broj ljudi spava taj namaz najbolja je zaštita od dvoličnosti jer nas niko, od ljudi, ne može vidjeti da klanjamo pa se tako nemamo kome ni “pohvaliti”.
U jednome hadisu Muhammed, alejhisselam, veli da ako čovjek želi da ga dragi Allah taj dan sačuva od munafikluka onda treba klanjati dva rekata namaza u tajnosti, da ga niko ne vidi. Dakle, ni suprug/a, ni djeca, roditelji, sestre i braća, niko.
Ovim načinom ubijanja dvoličnjaštva te kročenjem duše dobrovoljnim postovima, samoodricanjima i od jednoga dijela dozvoljenoga, nipošto za to da bi halal (dozvoljeno) pretvorili u haram (zabranjeno) ili obratno, to bi nas izvelo iz vjere, već da bismo i tako zamolili Gospodara da nam podari Svoju blizinu.
Ukročena duša, ukročeno “ja”, u takvim uvjetima će nas napustiti (mada nikada stalno jer čovjek će biti kušan sve do svoje smrti) pa se može reći da smo se od duše razveli.
Arapska riječ “talâk” u fikhu (islamskome pravu) znači jednostrano prekidanje bračne veze na koje ima pravo samo suprug. Naravno, u predbračnome ugovoru, koji bi svima trebao biti obaveza i pored, eventualne, velike ljubavi među budućim supružnicima, može se dogovoriti da ovo pravo pređe na suprugu. U tome slučaju ona ima pravo na talâk a suprug ne. Kakobilo, ukoliko bračni drug koji na to ima pravo učini (riječima, dakle jasno) tri talâka tada je razvod braka obavezan. Da bi ponovno živjeli zajedno bivši bračni par mora se ponovno vjenčati. Toe prethodi obavezni vremenski poček supruge (iddet) kako bi se ustvrdilo da li je žena ostala trudbna. Za sve to vrijeme suprug, mada pred razvodom, obavezan je starati se o ženi. Takvo trajno jednostrano prekidanje bračne veze (trajna repudijacija) naziva se talâk bâin.
Prolazeći kroz različite hâlove (stanja) čovjek nikako da se upotpunosti prođe niskih pobuda, trke za prolaznim nasladama. Stoga šejh Hirm poručuje da se niskim strasima (koje se samo u tehničkome smislu oslovljavaju “duša”) dadne “talâk bâin” tj. da se čovjek definitivno prođe isticanja svoga “ja” koje ga uvelike udaljava od Božije milosti.
Isticanja vlastite važnosti, kako se to kod nas kaže “ja, ja pa ja”, stvarni je otrov koji reže krila ljudskoga duha, krila koja čovjeka usmjeravaju ka drugim ljudima, zajedničkome jatu bez kojega nema ni istinskoga putovanja ka Gospodaru jedinome.
Ukoliko osoba nije spremna napustiti sve ono što je udaljava od dragoga Boga tada se ni u kome slučaju ne može pozivati na svjesnost o duhovnome nasljeđivanju hazreti Poslanika, Muhammeda, alejhisselam. Na to nasljeđivanje upućuje sâm Pejgamber, alejhisselam, kada u hadisu kaže:
“Učenjaci su nasljednici poslanikâ.”
To stvarno koračanje stazom svih Božijih poslanikâ, alejhimusselam, naziva se vilâjet.
Po tesavvufskome (sufijskome) učenju, Allah dragi iz Svoje mudrosti ustrojio je svojevrsnu duhovnu hijerarhiju. Na njenome čelu nalazi se kutb (duhovni pòl), a domah za njim lijevi i desni imâm (predvodnik) odnosno, kako se kod nas kaže, lijevi i desni bajraktar (evtâdi). Evtâdi zajedno sa kutbom nazivaju se učler(trojica).
Kada kutb završi svoj ovozemaljski život (kada umre, preseli na Drugi svijet) na njegovo mjesto dolazi lijevi bajraktar. Desni bajraktar postaje lijevi a na mjesto lijevoga bajraktara dolazi predvodnik iz skupine sedmerice (jediler) a redovi ovih popunjavaju se iz skupine četrdeseterice (krkler).
Bitno je još naglasiti da, možda želeći i u zakonu koji je sâm Sebi propisao istaći vlasitu moć i neovisnost od svega i svakoga, Gospodar oformio je naročitu grupu evlijâ (Svojih prijatelja) koji se nazivaju efrâdi, izravno od Boga dragoga odgojeni ljudi, pout hazreti Hidra, alejhisselam, na koje kutb nema utjecaja.
Kada se čovjek upozna s postojanjem ovih skupinâ, s činjenicom da se svaki čovjek nalazi na jednome duhovnome staništu (mekâmu) zaboravi na to da je tek početnik u svemu ovome, zaboravi na prioritet a to je bavljenje sobom, slušanje uputa odgajatelja, pa postane prosto opsjednut pričom o visokim duhovnim staništima i posebnim hâlovima.
To nikako ne dolikuje pametnome čovjeku. Istina, može se desiti da došavši do iznenadnih otkrića u duhovnome svijetu čovjeka zadesi zapanjenost (hajra) veličinama i milostima nevidljivoga svijeta. Ali ovo brzo prođe.
Šejh Muhammed kao da nam postavlja pitanje: Šta je, zapravo, tarîkat, duhovni put? Ništa drugo (ali je to toliko veliko) do učenja Šerijata i obavezno postupanje po njemu. To je bît duhovnoga puta. Sve drugo samo je, kako mi žargonski kažemo, šuplja priča.
Konačno, šejh ‘Umrûsî poručuje nam dvije stvari. Prvu, da se jedan takav izvrnut tarîkat, uopće ne moće tarîkatom nazvati. Pa je semâ ljudi koji glume mevlevije samo ples, idžra osoba koje oponašaju rufâije samo čarobnjaštvo a zikr ljudi koji oponašaju derviše samo skika i vika; ples i, neuzubillah (da Bog dragi sačuva) izigravanje i, čak, izrugivanje Šerijata.
I drugu, obaveza čovjeka je nači učitelja, po mogućnosti vâris-i pejgambera, stvarnoga nasljednika poslanikaMuhammeda, alejhisselam. Nije važno da li je taj čovjek u svijetu tradicionalistâ, dervišâ, sunnijâ, šiijâ, selefijâ ili vehabijâ. Bitno je da je iskren prema Bogu dragome i ljudima i da je učen. Takva osoba naziva se učitelj – šejh. I to je pravi smisao šejh ‘Umrûsîjevih preporuka da ko ne pronađe šejha njegov šejh je prokletiIblîs (Satana). Šejh nije nužno derviš, on/a je, jednostavno, osoba kojoj je dragi Allah usadio sklonosti ka vođenju drugih osoba, sličnih shvatanja i mogućnosti razumijevanja istinâ Šerijata i stvarnosti uopće, te se on/a nalazi među svim povijesno nastalim raznolikim školama mišljenja.
Ovim kratkim komentarom pjesme šejha Muhammeda Hirmija el-‘Umrûsija završavamo današnje predavanje. Ako Bog da, deveti dan, sutradan, nešto ćemo progovoriti o sâmoj ašûri.
Da nas Jedini sve uputi i učvrsti na Pravome putu. Âmîn!