Mala zbirka znanja i pouka IV dio

 Nemoćan sam spomenuti sve odlike znanja. Ono je nur-svijetlo, koje čuva od slijepila. Neznalica je u vječnom mraku. Znanje je vrh brda, koje pruža zaštitu - ko mu pribjegne i na njemu omrkne siguran je od nesreće. Znanje te spasava, dok je svijet u nemiru. U njega se uzdaj i kad je duša na ispustu. Čovjek se njime zauzme za onog ko ode kao griješnik u najniži dio Vatre, što je kobna posljedica. Ko znanje traži i želi, ispunit će mnoge želje. Ako ga stekne ostvario je sve ciljeve. O pameti! Ono je (znanje), visok položaj. Ako ga dobiješ neka ti uzmicanje položaja bude nevažno. Ako te maši ovaj svijet i blagodati njegovih ljepota, zažmiri, jer znaj da je znanje najbolji dar. (Ez-Zernudži)

“Znanje ćeš postići, samo sa šest stvari, na koje ću ti jasno ukazati: Oštroumnost, žudnja (za znanjem), izdržljiivost, dostatnost (onoliko koliko je dovoljno za život), uputa profesora i dosta vremena. (Nesreća je i veliki gubitak tračiti vrijeme u besposlicama). (Ez-Zernudži)

“Ako je znanje na čelu svih odlika, onda je sve iz njega u prednosti. Znanjem se ugled stalno povečava, a neznalica, nakon smrti, pada u prah zaborava. Daleko su oni, što ih vlasti i sila, ometa da postignu ugled koji daje znanje”. (Šejh Burhanuddin)

Ako želiš svoga protivnika uniziti, ubiti ga tugom, i sažeti brigom, vini se u visine, i uvećaj znanje, jer onaj ko uvećava znanje zavidniku jad povećava. (Havadže Jusuf el. Hamidine)

“Selam onoj, koja me očara ljepotom, svojim pogledom i blijeskom obraza, zarobi me i privuče, divna djevojka, um mi je stao, pred opisom njene ljepote, ostavi me i oprosti, rekoh joj, zauzet sam sticanjem i otkrićem znanja. Preda mnom je traženje znanja, dobra i pobožnosti, i nemam potrebe za pjesmom pjevačica i poznanstvom s njima”. (Šejh Nedžmuddin Omer)

Poslanik, a.s., rekao je u vezi kur’anskog ajeta: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista znamenja za razumom obdarene” (2:190) “Teško onom ko ga čita a o njem (Kur’anu) ne razmišlja; također je rekao: “Nema ibadeta kao što je razmišljanje”.

“Mudrac je veći od vladara, jer kad on umre, nema ko da ga zamjeni”. (Talmud)

Na pitanje kako je došao do zananja, Ebu Jusuf je rekao: “Nisam se ustručavao da se u nauci okoristim od bilo koga, niti sam u poučavanju drugoga škrtario”. (Ničim se bolje ne učvršćuje stečeno znanje, kao poučavanjem drugog).

“Onaj ko nauči i postupa po tom, i podučava druge, može se smatrati velikim među svim stvorenjima. On je kao Sunce koje u sebi sija i druge osvjetljava, ili kao misk koji je mirisan i drugima daje miris.”

“Allah, dž.š., neće uništiti znanje oduzimajući ga od ljudi, već će znanje nestajati se nestajanjem učenih ljudi. (Doći će vrijeme kada će ljudi omrznuti trud i napore sticanja, a zavoljet će igru i zabavu). Pa tako kad više ne bude učenih ljudi svijet će sebi za vođe uzimati neznalice od kojih će tražiti (očekivati) rješenja  za određena pitanja i probleme, pa će ovi davati nestručne odgovore i na taj način će zalutati i jedni i drugi”. (Hadis)

Jedan mudrac je rekao Enuširvanu, pravednom perzijskom vladaru: “Svijet učenjaka ne držite niskim. U poslovima nemojte brzati; ni u kakvom poslu nemojte uzalud vrijeme propuštati. Svaki posao obavljajte u pravo vrijeme. Za svaki posao pitajte one koje se u njega razumiju. Čuvajte se svake stvari koja bi mogla biti uzrok kakvoj nesreći. Gledajte na početak i svršetak svakog posla. Sa pametnim se dogovarajte. Oprobano nemojte probati (ako je loše). Poštujte riječi starijih (i učevnijih) od sebe”.

Priča se da je Harun el-Rešid poslao svoga sina učenjaku el-Asmeiji na naukovanje i odgajanje. Jednog dana, halifa je vidio da mu sin polijeva vodu na nogu el-Asmeiji dok je uzimao abdest. Zbog ovog je halifa ukorio el-Asmeiju i rekao mu: “Poslao sam ti sina da ga naučiš i lijepo vaspitaš. Zašto mu nisi naredio da s jednom rukom poljeva vodu, a s drugom da ti pere noge”.

Šejh Burhanudin, pisac El-Hidaje, priča za jednog znamenitog buharskog naučnika, koji kada bi držao predavanje, ponekad ustao sa mjesta, za trenutak stao i pogladao van učionice, a potom sjeo. Upitaše ga jednom, zašto to radi, a on reče: “Dijete mog profesora igra se na ulici, i ponekad dođe do vrata džamije. Kad ga vidim, ustanem iz poštovanja prema njegovom ocu, mom profesoru”.

“Druži se sa učenim da bi (od njih) naučio”, veli Hasan el-Basri, “međutim, među njima šuti da ne bi pogriješio. Slušaj ih kada govore da bi se okoristio (i ako si slabog pamćenja pribilježi to što si čuo).”

Također, on veli: “Učeni među neznalicama su kao ljekari među bolesnicima”.

“Čuvaj se pobožna čovjeka koji je neznalica i učevnog koji je pokvarenjak”. Oni su veliko iskušenje za svakoga. (Niko se nije učevan rodio, već se za života trudio da nauči).

Preodgajanje starca: “Znaj prijatelju, da su um i duša prije nego što čovjek postigne neku nauku i dođe do nekog ubjeđenja slični bijelom čistom listu papira na kome još ništa nije napisano, istina ili neistina. Ako je tako brate, ne treba da se zauzimaš  oko popravljanja staraca koji su prihvatili još od rane mladosti loša mišljenja, loše običaje i loš moral, možda će da te slijede, ali sigurno se neće popraviti, a ako se nešto i poprave, ipak se neće spasiti. (Ihvanu-s-Safa)

“Izbjegavati glupa čovjeka je vid približavanja Allahu, dž.š.” “Neprekidno druženje sa umnim ljudima učvršćuje vjerovanje”, veli Hasan el-Basri.

“Sticanje znanja nije isto što i oplemenjivanje duše.” Čovjek sa znanjem može biti gori, pokvareniji i opasniji od neukog ako nije jak srcem i karakterom (što se postiže samo iskrenom vjerom u Allaha dž.š.).

“Prevashodno je vaspitanje a ne obrazovanje, jer je mnogo važnije njegovati duh (dušu i srce) nego snabdijevati pamćenje kao što to činimo papagajima”. (Lubok)

“Žurite znanju prije nego što njegova vegetacija usahne i prije nego što vi sami odustanete da tražite znanje od onih koji ga imaju”. (Hz. Alija)

“Više vrijedi učeno dijete nego starac, koji ništa ne zna. S naukom se bolje ponositi, već sa svojim sojem i plemenom. Pravi čovjek treba da zapamti (ili zapiše) gdje god koju mudru riječ nađe (ili čuje). (Alija, r.a.)

Pravila ponašanja: Jedna stara perzijska mudrost glasi: “Upoznajte sami sebe, ne stidite se učiti od ljudi (jer svi se jedni od drugih učimo), tražite nauku pa ma koliko daleko bila jer je znanje najveće bogatstvo. Pripremajte se (učenjem) za Onaj svijet ali ne zapostavite ni ovaj. Što ne treba govoriti ne govorite, što ne treba tražiti ne tražite. Ne treba gubiti vrijeme sa neznalicama”.

Kada su upitali Aristipa po čemu se razlikuju mudraci od običnih ljudi, on je odgovorio: “Ako bi ukinuli sve zakone na Zemlji, jedino bi mudraci živjeli i prije.”

Nauka i učeni ljudi: Ashab Ebu Derda’ priča da je čuo od Božijeg Poslanika slijedeći hadis: “Ko ide putem nauke, Bog će mu olakšati put u Džennet. Meleki pružaju svoja krila tragaocu za znanjem i zadovoljni su onim što on radi. Za oprost grijeha učenom čovjeku se mole nebeski i zemaljski stanovnici, čak i ribe u vodi. Učen od pobožnog je bolji toliko koliko je Mjesec sjajniji (vidljiviji) od zvijezda. Učenjacu su nasljednici Božijih poslanika, jer poslanici u svojoj zaostavštini nisu ostavljali imetak nego nauku”. “Ko odabere nauku, odabrao je ono najbolje”. (Ebu Davud i Tirmizije)

“Više vrijedi znanje nego imanje, jer imanje treba čuvati a znanje čuva čovjeka”.

“Zahvalni smo Allahu, dž.š., na Njegovoj raspodjeli: nama je dao znanje koje vječno ostaje, a našim neprijateljima je dao imanje koje će kad-tad propasti”. (Alija, r.a.)

Neki mudrac savjetovaše svoje sinove: “Draga djeco, naučite neki zanat, jer bogatstvo i ovosvjetska blaga ne zaslužuju pouzdanje, i srebro i zlato na ovom svijetu pretvaraju se u gubitak: ili kradljivac odnese ili vlasnik malo pomalo potroši, a zanat to je živo vrelo i trajno bogatstvo. Ako čovjek koji ima neki zanat izgubi vlast nema brige, jer znanje i vještina u njegovoj duši, to je pravo bogatstvo. Kuda god išao, nailazi na uvažavanje, posađuju ga u pročelje, na počasno mjesto, a čovjek koji nema zanata može da se nađe i živi u bijedi i trpi nedaće”.

Neko je upitao imama Šafiju: “Kada je čovjek postao učen?” On odgovori: “Onda kada bude u stanju uočavati svoje vlastite nedostatke.”

Upitali su imama Ebu Hanifu: “Kako si uspio steći toliko znanje?” On je odgovorio: “Uz pomoć četiri stvari:

1. oko učenih sam oblijetao kao što pas oblijeće oko gospodara

2. pred učenim sam bio ponizan kao mačka pred gospodaricom

3. ranio sam u jutro kao što rane gavranovi

4. trpio sam kao što trpi magarac.”

Učiti znači: prikupljati vlastita i tuđa iskustva.

“Najgore će biti kažnjen (na Onom svijetu) onaj čovjek koji bude naučio a ne bude po naučenom postupao.” (Hadis)

“Znanje bez djela je isto kao drvo bez ploda.” (Imami Azam)

Zapisano je da je neki čovjek pitao Muhammeda, a.s., koje je djelo najbolje. On, a.s., mu je odgovorio: “Nauka!” Isto pitanje mu je ponovio još dva puta i na njega dobio isti odgovor. Ne shvatajaću potpuno takve odgovore rekao mu je: “Božiji Poslaniče, ali ja tebe pitam o djelima?” Božiji Poslanik mu odgovori: “Zar Allah, dž.š., prima ona djela koja nisu nastala kao produkt čovjekovog znanja”?

Ibn Abbas, r.a., kaže: “Jedan sat u noći provesti u bavljenju naukom Allahu, dž.š., je milije  nego da se ta noć cijela provede u dobrovoljnom ibadetu.”

Avf ibn Abdullah veli: “Došao je jedan čovjek Ebu Zerru el-Bifariji i kazao mu: 'Želio bih da se bavim naukom ali se bojim ako što naučim da to neću upropastiti nepridržavanjem toga.' Na to je Ebu Zerr odgovorio: 'Bolje ti je da umreš kao učen čovjek nego kao neznalica!' Zatim je taj čovjek otišao Ebu Derdau i pitao ga o tome, pa mu je on odgovorio: 'Ljudi će biti proživljeni iz svoji mezareva u onakvom stanju u kakvom ih je smrt zatekla: učene u liku učenjaka a neznalice u liku neznalica!' Navedeni čovjek se sa istim pitanjem obreo kod Ebu Hurejre, pa mu je on rekao: 'Zapostavljanje učenja je ravno katastrofi!' ”

Taberani, poznati hadiski učenjak, u jednom društvu je upitan kako je uspio da dâ toliki doprinos hadisu. On je odgovorio: “Spavao sam na hasuri trideset godina i istraživao hadise Allahovog Poslanika, a.s.”

Ebu Derda’, r.a., kaže: “Znakovi neznanja su

1. samodopadljivost

2. mnogo pričati bez ikakvog smisla

3. nešto drugima zabranjivati a sam ne raditi.”

O samodopadljivosti hazreti Alija veli: “Samodopadljivost je znak odsutnosti pameti.”

Veli Mesruk: “Dovoljno je čovjeku znanja da je bogobojazan, a isto tako, dovoljno mu je neznanja da se divi svom vlastitom znanju.”

Neko je rekao: “Ko se divi svom mišljenju zalutao je, ko se drži superiornim nad stavovima drugih ljudi budala je, ko se uzdiže nad drugim bit će ponižen, ko se mješa sa ološem najprezreniji je, a ko se druži sa učenim ljudima najpoštovaniji je.”

Prenosi se da je rečeno: “Allah, dž.š., stvorio je meleke od pameti a bez strasti, a životinje je stvorio od strasti i bez pameti. Čovjeku je dao i jedno i drugo. U kojeg čovjeka nadvlada pamet bolji je od meleka a u kojeg nadvlada strast gori je od životinje”.

Priča se da je hazreti Alija pitao Amira ibn Murreta ez-Zuhrija: “Koji je čovjek najgluplji?” On reče: “Onaj koji za sebe misli da je najpametniji!” Alija mu potvrdi, a potom mu postavi drugo pitanje: “Ko je najpametniji čovjek?” Upitani odgovori: “Onaj ko ne reagira na provokacije neznalica.”

Ko god raspravlja sa učevnijim od sebe, da bi ljudi doznali (i vidjeli) da je i on učen, doznati će suprotno – da je neznalica.

Kad neko stariji od tebe počne govoriti, ne prigovaraj, (ako nije nužno) makar i znao bolje od njega.

“Uhom duše slušaj riječi učenoga, makar mu djela ne odgovarala riječima.” (Sadi)

Mudrost hazreti Alije:

- Tko me nauči samo jedno slovo, učinio me je svojim robom

- Tupost srca nastaje od pretrpanog stomaka

- Djelo je najbolja slika čovjekove duše

- Moralna snaga čovjeka je u čistom vjerovanju

- Dobro uči ko istinu kaže, pametno govori ko preporučuje poštenje, slavu zaslužuje ko je za narod traži

“Najuzvišenija vrsta među svim stvorenjima na Zemlji jeste ljudska vrsta, a najuzvišeniji dio čovjeka jeste njegovo srce.” Učitelj je, upravo (zato), zaokupljen njegovim usavršavanjem, čišćenjem i vođenjem Allahovoj, dž.š., blizini. Poučavanje u znanju je, s jedne strane ibadet, i namjesništvo Allahovo, dž.š., s druge strane, i to Njegovo najuzvišenije namjesništvo. Zaista je Allah, dž.š., dao u srce učenjaka znanje, koje je njegovo posebno svojstvo, a učitelj je poput rizničara odabrao ono najskupocjenije iz Allahove riznice”. (El–Gazali)

“Kajanje je u četvero:

prvo ako ne uradiš, dan ćeš se kajati

drugo ako ne uradiš, kajat ćeš se godinu

treće ako ne uradiš, do smrti ćeš se kajati

četvrto  ako ne uradiš, do smrti i do Kijameta ćeš se kajati

Prvo je ako odeš iz kuće a ne jedeš – dan ćeš se kajati. Drugo, kad ljudi siju, ako ne posiješ i ti -  kajat ćeš se godinu. Treće, kad se oženiš, ako ne vidiš djevojku – do smrti ćeš se kajati. Četvrto, kad si dijete, ako ne bueš učio – do smrti i do kijameta ćeš se kajati”. (Ahmed efendija Karhodža Žepčak)

Čovjekova mudrost se ogleda u osam stvari:

1. da bude ljubazan prema ljudima

2. da upozna samog sebe i da bude oprezan

3. da se pokorava svojim pretpostavljenim i da uspostavi sa njima saradnju

4. da zna gdje, kad i kom prijatelju će povjeriti svoju tajnu

5. da čuva svoji i tuđe tajne

6. da bude gospodar svoga jezika

7. da ne govori ono iza čega ne može stajati

8. da u društvu ne govori ono što ga ne pitaju.

Allah, dž.š., zaista voli vladara koji se druži sa učenim, a mrzi učenjaka koji se druži sa vladarom (mrzi one učenjake koji se ulizuju i udvaraju vladaru).

“Svezanih ruku ne možeš plivati, bez vlastite sile i znanja ne možeš mijenjati nevaljale (navike) i tradicije”.