Autor
Oživiće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio
Proživljenje nakon smrti apsolutna je istina cjelokupne ljudske egzistencije i kao takvo u izvijesnom smislu ujedno predstavlja i samu bît vjere, jer vjera u jednoga Boga, Stvoritelja, Allaha dragoga, svoj smisao ostvaruje upravo u činjenici da nakon smrti, koja označava kraj ovoga prolaznoga života, slijedi ponovno oživljenje kada će svi ljudi pred svojim Stvoriteljem polagati račun za sve ono što su činili i kada će u skladu s time, ali i istovremeno u okrilju beskrajne milosti dragoga Allaha, biti nagrađeni ili pak kažnjeni.
Bez proživljenja bi, dakle, i sama vjera bila besmislena i upravo je zato i vjerovanje u proživljenje nakon smrti jedan od njezinih temelja. Na ovo je ljude Objava oduvijek upozoravala – sve izgovorene riječi svih vjerovjesnika i poslanika, svi objavljeni Listovi (Suhufi) i sve objavljene Knjige uvijek su ljudima sasvim jasno kazivali o tome da je ovaj zemaljski život samo prolazan i da nakon smrti slijedi novi život kada će se za sve što se sada čini morati položiti račun.
U skladu sa rečenim, pitanje proživljenja je ujedno i ona tačka na kojoj se oduvijek jasno prepoznavala i nevjera svih onih koji neće da vjeruju, budući da su poricatelji Božije istine uvijek svoje poricanje nastojali utemeljiti/opravdati na tvrdnji da je ovaj život jedini koji postoji i da nakon njega nema proživljenja.
Kur'an časni prenosi te njihove riječi:
"Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi", govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. (45:24)
I daje im najljepši odgovor zasnovan na neporecivoj činjenici da su oni već jedanput stvoreni i da će ih ponovo oživjeti isti Onaj koji ih je i prvi put stvorio:
Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik, i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: "Ko će oživiti kosti kad budu truhle?" Reci: "Oživiće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.'' (36:77-79)
Osim toga, Kur'an časni nas obavještava i o tome kako su u dva slučaja neki ljudi bili počašćeni i takvom mu'džizom da su se vlastitim očima, još na ovome svijetu, uvjerili u proživljenje nakon smrti.
Jedan od njih se pominje u ajetima 18. sure časnoga Kur'ana El-Kehf (Pećina) koji kazivaju pripovijest o ashabima kehfa (stanovnicima pećine). O tome se detaljnije kazuje u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, (podnaslov ''Spavači u pećini'').
A, o drugome slučaju kazivaju nam sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:
(Zar nisi čuo) za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: "Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?" I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: "Koliko si ostao?" - "Dan ili dio dana" - odgovori. "Ne" - reče On - "ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje - nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga - da te učinim dokazom ljudima - a pogledaj i kosti - vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo." I kad njemu bi jasno, on povika: "Ja znam da Allah sve može!" (2:259)
Ajeti nam, dakle, jasno kažu da je jedan čovjek bio usmrćen čitavih stotinu godina i nakon toga bio proživljen da bi se vratio među svoj narod i tako im postao jasan dokaz proživljenja nakon smrti.
Taj je čovjek putujući na svome magarcu odlučio da se odmori pored ruševina nekog grada. Napravio je bivak i pripremio jelo i piće, a magarac njegov je pasao u blizini. Tada je, gledajući u opustjele ruine grada, razmišljao o svima onima koji su tu nekada živjeli i samoga sebe je glasno zapitao kako će to dragi Allah oživjeti svo to mnoštvo ljudi koji su tu živjeli i već odavno izumrli. U tome trenu mu je dragi Allah uzeo dušu i po Njegovoj je volji on mrtav na tom mjestu ležao čitavih stotinu godina, da bi nakon toga bio proživljen. Kad je otvorio oči, putem Objave je bio upitan koliko je vremena tu ostao. Bivši čitavom svojom ličnošću uvjeren u istinitost onoga što govori, odgovorio je da je ostao samo dio dana (nekoliko časova) ili najviše jedan dan, tako da se jako iznenadio kada mu je rečeno da je tu ostao punih stotinu godina. Iznenađenje je bilo još i veće kada mu je ukazano na činjenicu da se njegova hrana i piće bez obzira na čitavo stoljeće stajanja nisu pokvarili, a vrhunac je bio kada mu je objavljeno da obrati pažnju na ostatke svoga davno uginuloga magarca. Naime, pred njegovim su se očima kosti same od sebe (u stvari najverovatnije rukama nevidljivih meleka a dragi Allah najbolje zna) pravilno uklapale jedna u drugu i tako formirale čitav skelet, koji je onda oblagan prvo mesom, živcima, venama, tetivama i potom kožom. Na kraju je i duša bila udahnuta, pa je magarac živ ustao i počeo njakati u, kako predanja kažu, uvjerenju da je nastupio Sudnji Dan.
Pomenuti je čovjek tako lično svjedočio primjeru proživljenja mrtvoga magarca i tako u tu istinu postao do kraja uvjeren, a i on sam je vlastitim proživljavanjem nakon stotinu godina predstavljao isto takvo znamenje za svoj narod kako bi se svi osvjedočili u svemoć dragoga Allaha za Koga nema apsolutno nikakvih ograničenja i Koji će zasigurno proživiti sve umrle isto onako kako ih je, hvaljen i slavljen neka je, i prvi put stvorio.
Ako se upitamo ko je taj čovjek, navedeni ajeti nam govore da je on imao blagodat komuniciranja sa dragim Allahom (Objavu) i iz toga nam je jasno da je zasigurno riječ o nekom od Njegovih vjerovjesnika i/ili poslanika. To je ono što nam o njemu govori Kur'an, ali nam ne otkriva i njegov identitet. Odatle se i javlja izvijesna nedoumica oko pitanja o kojem je vjerovjesniku tačno riječ. Postoje različita mišljenja o tome – po jednima to je bio Jeremija, alejhisselam, po drugima je riječ o hazreti Hidru, a po trećima o Hezekijelu, alejhisselam, ali po svemu sudeći najjače je mišljenje (koje kako izgleda podržava većina vrela vjerodostojnih i tumačenja učenjaka) da je riječ o Uzejru, alejhisselam. I mi smo iz tih razloga ovdje preuzeli mišljenje koje govori da je to Uzejr, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen vječno neka je, skrušeno molimo da nam se svima smiluje i uputi nas putevima Svoga zadovoljstva i spasenja.
Uzejr, alejhisselam
Uzejr, alejhisselam, je vjerovjesnik kojeg je dragi Allah poslao Israilu nakon njihovog povratka iz Babilonskog izgnanstva. Ova je konstatacija prema svemu onome što se može vidjeti zasnovana na čvrstim izvorima, pa se doima takvom da u nju ne treba sumnjati, a dragi Allah najbolje zna. Isto tako, kako je naprijed rečeno, prema većini mišljenja Uzejr, alejhisselam, je onaj čovjek za koga Kur'an kaže da je bio usmrćen i onda oživljen nakon stotinu godina da bi postao jasnim znamenjem za svoj narod.
Prema tome, nije sporno da je Uzejr, alejhisselam, kao Allahov vjerovjesnik djelovao među Israilom u vremenu nakon njihovoga povratka iz Babilona u Judeju, ali nije sasvim jasno da li je i on lično boravio u Babilonu ili je rođen tek nakon toga.
Jevrejska i kršćanska duhovna tradicija oko toga nema nikakvih dilema – po njima je Ezra (Uzejr, alejhisselam) zajedno sa svojim narodom bio u Babilonu i tamo ih smjerno na pravi put upućivao, poučavao ih i svim se silama trudio da ostanu vjerni objavljenom im Zakonu. On ih je, kako njihova tradicija kazuje, i predvodio na povratku iz Babilonskoga izgnanstva nazad u Judeju, ali, interesantno, tek u drugome valu seobe oko 458. godine prije Isāa, alejhisselam.[1]
... Perzijski kralj Artakserkso I (Dugoruki) izdao je sedme godine svoga vladanja (457. pr. Kr.) proglas u kojem dopušta Judejcima u perzijskom kraljevstvu da se povrate pod vodstvom svećenika i književnika Ezdre u domovinu. Ovaj put bilo je povratnika oko 1.800 ljudi. Većina ostalih Judejaca ostali su i dalje u tuđini, razasuti po perzijskom kraljevstvu, gdje su stekli nešto imovine, pa im je to bilo teško ostaviti. Ezdra se mnogo revnovao oko toga da iskorjenjuje iz naroda loše običaje, osobito ženidbe s tuđinkama, koje su se uvriježile među Judejcima. On je dao nanovo prepisati Mojsijev zakon i odredio da se sav narodu pročita na blagdan Sjenica. Ujedno je svečano obnovio zavjet naroda s Bogom. ...[2]
Vidimo, dakle, da se po biblijskoj tradiciji Ezra smatra više jednim izuzetno pobožnim i čestitim svećenikom Israila, učenjakom i pismoznancem, negoli Božijim vjerovjesnikom (prorokom[3]), a dragi Allah najbolje zna. No, neosporno je da mu priznaju kako je, nakon povratka u Judeju, imao presudan uticaj u obnavljanju Zakona kojeg su Židovi bili sasvim zanemarili, što bi se moglo dovesti u vezu sa muslimanskim vrelima koja kažu da je Israil bio izgubio Tevrat, pa im ga je Uzejr, alejhisselam, proučio napamet i tako su njegovim sevepom oni ponovo došli do Knjige koja im je objavljena.
I među muslimanskim izvorima ima takvih koji Uzejra, alejhisselam, poistovjećuju sa biblijskim Ezrom. No, interesantno je istaći da u islamskoj tradiciji postoje i mišljenja i/ili predanja koja za Uzejra, alejhisselam, kažu da je on u stvari jedan od ona tri Danijelova, alejhisselam, druga koji su velikim čudom bili spašeni iz ognja kad su odbili učiniti sedždu zlatnome idolu.[4] Značajan argument koji podržava ovo mišljenje mogao bi biti taj što je prema judeo-kršćanskoj tradiciji ime jednog od trojice Danijelovih, alejhisselam, drugova Azarja, što je veoma slično imenu Uzejr.[5]
Kralj (Nebukadnezar) naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da od Izraelaca dovede nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškoga roda: neka budu bez nedostataka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru; Ašfenaz neka ih nauči pismu i jeziku Kaldejaca. Kralj im odredi dnevni obrok od jela kraljevskih i od vina sa svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, a iza toga imali bi pred kraljem stajati. Među njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. Dvorjanički starješina nadjene im imena: Daniel će se zvati Baltazar, Hananija Šadrak, Mišael Mešak, Azarja Abed Nego. (Daniel, 1:3-7)
Isto tako, veoma je interesantno uočiti da je, kada su sva trojica mladića bili bačeni u užareni oganj, po svemu sudeći upravo Azarja bio onaj koji je učio dragome Bogu dovu koja je bila uslišana[6] i njih su trojica ostali u vatri bez i jedne i jedine opekotine.
Iz navedenoga izgleda da mogućnost da je Azarja u stvari Uzejr, alejhisselam, uopće nije niti malehna niti zanemariva – dragi Allah najbolje zna. Ako je ovo tačno, to bi onda značilo da je Uzejr, alejhisselam, Danijelov, alejhisselam, savremenik, te da je i on poput njega porijeklom iz jedne od plemićkih i/ili najuglednijih porodica u Judeji. U tom slučaju, može se pretpostaviti da je, kao što neki muslimanski izvori kažu, Nebukadnezar (moguće i pod velikim dojmom čuda u užarenome ognju kome je lično bio svjedok) doista dozvolio Uzejru, alejhisselam, da se skupa sa svojom porodicom još tada vrati u Judeju. A, veliki vremenski jaz između tog vremena i vremena kada su se Židovi vratili u Judeju (i kada je u stvari Uzejr, alejhisselam, među njima najviše i djelovao) lahko bi se mogao objasniti realnom pretpostavkom da je on kratko nakon povratka u Judeju bio privremeno usmrćen (to je u skladu sa mišljenjima onih koji kažu da je porušeni grad pored kojeg je usmrćen upravo Jerusalem, od koga su u to doba doista bile ostale samo ruševine) i nakon stotinu godina, dakle u vrijeme kad su se Judejci već bili vratili u svoju domovinu, bio proživljen.
Da li je Uzejr, alejhisselam, Danijelov, alejhisselam, drug Azarja, ili je to učenjak i vrsni znalac Zakona Ezra, ili su njih obojica (Azarja i Ezra) u stvari jedna te ista osoba (tj. Uzejr, alejhisselam), ili je možda Uzejr, alejhisselam, neka sasvim treća osoba – to dragi Allah najbolje zna, ali, kao što je ranije već napomenuto, bitno je to da je on kao Allahov vjerovjesnik djelovao u Judeji nakon što su se Židovi vratili iz Babilona.
Prema tome, nakon što je Uzejr, alejhisselam, neko vrijeme skupa sa svojima živio u Judeji (bez obzira sada na to da li je on Azarja koji se još u doba Nebukadnezara tamo vratio, ili Ezra koji se vratio zajedno sa mnogim Judejcima u vrijeme perzijske vlasti, ili je rođen nakon povratka njegovog naroda iz Babilona), on se jednog dana od njih oprostio i iz nekih razloga otišao na sudbonosno putovanje kojom će prilikom biti usmrćen za punih stotinu godina.
Kada se nakon proživljenja vratio, njegov narod ga je jedva prepoznao – i to tek uz pomoć oronule starice sa oko stotinu i dvadeset ljeta koja je bila sluškinja u njegovom domaćinstvu u vrijeme kada je nestao:
... Zatim je (Uzejr, alejhisselam, nakon proživljavanja) uzjahao magarca i otišao do grada, gdje nikoga nije mogao prepoznati, niti ko njega. Zgrade su bile drugačije. Pred svojom kućom, koja je bila drugačija, zatekao je slijepu i nepokretnu staricu. Bila je robinja i imala je preko stotinu i dvadeset godina. Kada je Uzejr otišao od njih, ona je imala dvadeset godina, pa ga je znala i zapamtila. Oronulu i nepokretnu staricu Uzejr upita: ''Je li ovo Uzejrova kuća?''; a ona mu je odgovorila: ''Jeste, ovo je Uzejrova kuća.'' Zatim je zaplakala i rekla: ''Još od te i te godine nisam nikoga čula da je spomenuo Uzejra, svijet ga je zaboravio!'' On je tada rekao: ''Evo me, ja sam Uzejr. Allah me je bio umrtvio sto godina, pa me je sada oživio!'' Ona je na to rekla: ''Slava Allahu! Uzejr nam je nestao prije sto godina, od tada ništa o njemu nismo čuli.'' On joj je ponovio: ''Ja sam Uzejr!''; a ona je rekla: ''Uzejrova dova je bila primana, kada je činio dovu bolesniku i nevoljniku za zdravlje i olakšanje. Zato učini dovu Allahu da mi vrati vid i da te vidim, pa ako si ti Uzejr, poznat ću te.'' Na to je on zamolio Allaha da joj povrati vid potravši je rukama po očima, pa je ona progledala. Zatim ju je uzeo za ruku i rekao: ''Ustani, sa Allahovom dozvolom!'' Allah joj je povratio snagu, pa se kao zdrava digla na noge, kao da je bila svezana pa odvezana. Zatim ga je pogledala i rekla: ''Svjedočim da si ti Uzejr.''
Nakon toga je zajedno sa njim otišla do mjesta gdje se sastaju i okupljaju Izraelćani. Tu je bio Uzejrov sin, starac od sto osamnaest godina, i njegovi sinovi, svi u godinama. Ona ih je pozvala i rekla: ''Evo Uzejra, došao vam je!'' Oni joj nisu mogli povjerovati pa je rekla: ''Ja sam nekada bila vaša sluškinja! On je zamolio Allaha, pa mi je povratio vid i izliječio noge. Uzejr kaže da ga je Allah bio umrtvio stotinu godina i da ga je ponovo proživio.'' Na to je svijet skočio prema njemu i počeo ga gledati. Sin mu je rekao: ''Moj otac je imao crni mladež između plećki'', pa je otkrio svoje plećke i uvjerili su se da je to Uzejr. ...[7]
Ibn Kesir u nastavku ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' prenosi i komentar Ibn Abbasa o ovome znamenitom događaju:
... Ibn Abbas kaže: ''Tako se obistini ono što je Uzvišeni Allah rekao: ''Da te učinim dokazom ljudima'' (2:259), tj. Izraelćanima. Naime, on je kao mlađi čovjek sjedio sa svojim sinovima, koji su bili starci, jer je bio umro sa četrdeset godina, i jer ga je Allah proživio u istom dobu kao i kad je umro. Ibn Abbas i el-Hasan kažu da je proživljen nakon Nabukodonosorove smrti.
Ebu Hatim es-Sidžistani je o onome što je Ibn Abbas rekao spjevao sljedeće stihove:
U njeg' kosa crna, a sin mu osijedi,
kao i unuk, koji je od njeg' izgledao stariji!
Gleda sina, starca kako se poštapa,
a njegova brada i kosa crne!
Sin mu iznemogao i slab, ide i posrće kao dijete.
Sin mu je star devedeset ljeta,
i već dvadeset godina ide sa štapom i posrće.
On ima ljeta četrdeset, a unuk pređe devedeset!
Ako si pametan, trebaš se čuditi,
a ako nisi, nije ti ni zamjeriti! ...[8]
Osim što je na navedeni način Uzejr, alejhisselam, svome narodu postao očevidnim znakom svemoći dragoga Allaha i jasnim primjerom proživljavanja mrtvih, njegovim im se sevepom vratila i dragocijenost koju su bili sasvim izgubili – Tevrat.
Nije baš jasno kako se desilo Israilu da izgubi takvu jednu dragocijenost i emanet tolike veličine kakav je objavljena Knjiga od dragoga Allaha, pogotovo što su čak i dok su bili u izgnanstvu u Babilonu imali ništa manje nego jednoga od Allahovih vjerovjesnika – Danijela, alejhisselam, na jednoj od najviših pozicija u državi i koji je uz to uživao toliki ugled kod Nebukadnezara i njegovih nasljednika na babilonskom prijestolju da je svakako bio u mogućnosti spriječiti svaki pokušaj oduzimanja/uništenja Tevrata koji bi eventualno pokušao neko od njih. Ali, ipak se desilo da su oni nekako izgubili tu mubarek Knjigu i da niko od njih ni izdaleka nije bio u stanju rekonstruisati njen izvorni sadržaj. Isto tako, nije znano ni koliko dugo je trajao taj period u kome je Israil bio lišen Objave, no predanja nam kazivaju da je taj vakum okončan upravo sevepom Uzejra, alejhisselam, koji im je proučio Tevrat napamet od prvoga do posljednjega slova.[9]
To se desilo na javnom mjestu, pred velikim brojem ljudi koji su slušali i zapisivali, i, prema Ibn Kesiru, još uz svima vidljivu mu'džizu:
... Zatim je Uzejr sjeo u hlad jednoga drveta, a Izraelćani oko njega da im ponovo izdiktira Tewrat. Dva plamena su sišla s neba i ušla u njega, pa se on prisjetio Tewrata i obnovio ima ga. Jevreji su ga zbog toga nazvali ''Božijim sinom''. Osim što je obnovio Tewrat, Uzejr je nastavio predvoditi Izraelćane. Tewrat mu je ponovljen kod Hazekijelova hrama, u oblasti Sewad. ...[10]
Mada je po nekim drugim predanjima riječ o mu'džizi druge prirode i koja se desila u samoći,[11] nama ipak izgleda vjerovatnijom mogućnost da se to zbilo javno i da je upravo taj znameniti događaj, svakako uz uticaj poznatog slučaja oživljenja nakon sto godina, te uz mogući uticaj i eventualno nekih drugih Uzejrovih, alejhisselam, mu'džiza, bio uzrokom nažalost i toga da su neki Židovi pogrešno sve to protumačili i počeli, neuzubillah, Uzejra, alejhisselam, smatrati Allahovim sinom, a dragi Allah najbolje zna.
Mada je judaizam općenito vjera monoteizma, ipak nam Kur'an časni jasno govori da među jevrejima ima i onih koji Uzejra, alejhisselam, pogrešno smatraju Allahovim sinom:
Jevreji govore: "Uzejr je Allahov sin", a kršćani kažu: "Mesih je Allahov sin." To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih - ubio ih Allah! Kuda se odmeću? (9:30)
Obzirom na pomenute ajete koji su, svakako, van i najmanje sumnje istiniti, jasno je da je to pogrešno vjerovanje integrirano u cjelini židovske vjere, ali nije baš sasvim jasno gdje se ono i na koji način konkretno manifestira. Po nekim mišljenjima izgleda da bi se ovo zabludjelo vjerovanje moglo vezati prije za neku židovsku skupinu (sektu) ili možda za neku interpretativnu školu (iz Jemena, kako se u nekim vrelima veli) negoli za židovsko učenje u cjelini kome se generalno prema svemu onome što mi vidimo ne bi mogao odreći monoteizam. Ali i pored toga, obzirom na, ponavljamo, neupitnu istinitost Allahovih Riječi objavljenih u navedenim ajetima, taj je monoteizam zasigurno nagrižen prisustvom ovoga zabludjeloga vjerovanja ma gdje se i kako ono manifestiralo. Dragi Allah najbolje zna.
Nakon što je Uzejr, alejhisselam, vratio Israilu Tevrat (i najverovatnije Zebur skupa s njim), on je, prirodno, do kraja svoga mubarek zemaljskoga života ulagao trud i da se svi njihovi ajeti (propisi) dosljedno i valjano primijenjuju u svakodnevnom životu Odabranog naroda. On je, kako nam predanja vele, u tom svome plemenitome trudu i uspio, tako da nije ostao u mubarek povijesti upamćen samo kao vjerovjesnik čijim je sevepom Israilu vraćena objavljena Knjiga, već i kao vjerovjesnik čijim je sevepom došlo do toga da su se ponovo svi uzvišeni ajeti Allahove Objave dosljedno i cjelovito primijenjivali u praksi, tj. da su ponovo Tevrat i Zebur bili glavna i jedina vodilja cjelokupnog življenja Israila. Zato je Uzejr, alejhisselam, ostao u sjećanju Israila kao jedan od njihovih, uz Mūsāa i Davuda, alejhimesselam, najcijenjenijih vjerovjesnika[12] – kao vjerovjesnik koji im je nakon smrti u naslijeđe ostavio Knjigu Allahovu, obnovljenu i na papiru, ali ujedno (potaknuvši ih da je ponovo primijenjuju) i u srcima njihovim. U ovo je vrijeme i razrušeni Bejtul-makdis bio obnovljen, mada ovoga puta u skromnome obliku, daleko od raskošnoga Sulejmanovoga, alejhisselam, blistavog mesdžida. Ali, kao što je ranije rečeno,bez obzira na to u kakvom obliku tu stajala (ili čak i ne stajala) mubarek građevina Bejtul-makdisa, blagoslov Allaha dragoga uvijek ostaje nad tim svetim prostorom, pa je tako i taj skromni i jednostavni objekat sijao Božijim blagoslovom baš kao i blistavi mesdžid kojega je podigao Sulejman, alejhisselam, mada je sada u njegovome najsvetijemu dijelu umjesto Zavjetnoga kovčega zjapila tužna praznina.
Nakon Uzejra, alejhisselam
Kad je Kīr II osvojio Babilon, ujedno su i sve njihove provincije, uključujući i Judeju, pale pod perzijsku vlast. Novi su vladari, kako smo već vidjeli, Israilu dopustili da se vrate u Svetu zemlju, obnove Bejtul-makdis i nastave mirno živjeti u skladu sa propisima svoje vjere, koja je sevepom Uzejra, alejhisselam, bila sasvim obnovljena i u formalnom smislu (povratak Knjige) i u suštinskom smislu (cjelokupno življenje u iskrenoj predanosti Allahu dragome i u skladu sa objavljenim Zakonom). U takvim okolnostima Israilu nije bilo teško da budu lojalni tolerantnim perzijskim vladarima i njihovim judejskim namjesnicima, tako da je po svemu sudeći razdoblje relativnog mira i sigurnosti (uz moguće manje i prolazne krize u odnosima sa susjednim narodima) potrajalo narednih dvije stotine godina.
Prema biblijskoj tradiciji, u ovom su periodu mira Židovi bili ozbiljnije ugroženi samo jedanput, no i to je srećno okončano sevepom jedne njihove žene po imenu Estera koja je bila udata za perzijskoga kralja Asvera (Kserksa I):
... Za vrijeme vladanja medijskih i perzijskih kraljeva, koje je trajalo oko 200 godina (536-331), nije Judejcima bilo teško priznavati njihovu vlast zato što su perzijski vladari posupali mnogo pravednije sa svojim podanicima nego babilonski. Jedini je slučaj pogibije zaprijetio Judejcima za vrijeme vladanja kralja Asvera (Kserksa I oko 480. pr. Kr.). On je na nagovor svojega savjetnika Amana, koji se u vlastitoj oholosti htio osvetiti Judejcu Mardoheju, izdao nalog da se pobiju svi Judejci. Ali od te pogibije spasila je svoj narod kraljica Estera, otkrivši kralju nepravednu urotu koju je skovao Aman. Kralj je dao Amana pogubiti, a na njegovo mjesto postavio je za svoga savjetnika čestita Mardoheja, jer je on jedne zgode spasio kralju život, otkrivši urotnike koji su htjeli ubiti kralja. Na uspomenu izbavljenja Judejaca od Amanovoga pokolja uveden je kod njih građanski blagdan Purim (''blagdan ždrijeba''), koji se slavi gozbama i darivanjem siromaha. ...[13]
Ovaj je događaj zapisan (i detaljnije opisan) u Knjizi o Esteri. Dragi Allah, slavljen i hvaljen neka je, najbolje zna koliko istine u svemu tome ima.
Oko dvije stotine godina po povratku Israila iz Babilona u Judeju, 333. godine prije Isāa, alejhisselam, makedonski kralj Aleksandar je porazio perzijskoga kralja Darija III u bici kod Isa. Već iduće, 332. godine prije Isāa, alejhisselam, na svome pohodu ka Egiptu (koji će iste godine i doći pod njegovu vlast) Aleksandar Makedonski je sa vojskom prošao kroz Palestinu i sva ona dođe pod njegovu vlast. Bijaše to, dakle, početak grčke vladavine nad Palestinom.
Mada Biblija to ne navodi, ipak je u židovskoj tradiciji ostalo zapisano predanje koje govori o ulasku kralja Aleksandra Makedonskog u Jerusalem. Ovo je predanje zapisano u poznatom djelu Josipa Flavija (Josephus Flavius) ''Jevrejske starine (Jewish Antiquities)'', gdje se (knjiga 11, poglavlje 8), između ostalog, navodi i to da se Aleksandar Makedonski tada poklonio ''Bogu koji je obdario svećenstvom velikog svećenika jerusalemskog Hrama'' (dragome Allahu). Takav svoj postupak, kako predanje u nastavku kazuje, Aleksandar je objasnio time što je u velikome svećeniku koji ga je dočekao pred kapijama Jerusalema prepoznao osobu koju je ranije, još dok je boravio u Makedoniji, u snu vidio i od koje je dobio neke dragocjene savjete u vezi sa pohodom u Aziju koji je tada planirao. Ova ga je vizija uvjerila da je zadobio Božiju pomoć i potporu koja ga je i dovela do pobjede protiv Perzijanaca, pa je iskazao svoju zahvalnost dragome Bogu na taj način što je sa velikim poštovanjem i poniznošću ušao u Bejtul-makdis i tamo prema uputama velikog svećenika prinio žrtvu. Svećenici su mu tom prilikom pokazali Knjigu Danielovu gdje je bilo zapisano proročanstvo da će neki Grk poraziti perzijsko carstvo. Aleksandar je u tom proročanstvu prepoznao sebe, pa se na najljepši način odnosio prema jevrejima i slavio dragog Boga.[14]
Kako vidimo, Aleksandar Makedonski je u ovome predanju prikazan kao osoba koja priznaje i slavi istinskog i jednog Boga, a On, dragi Allah, najbolje zna koliko u tome ima istine - Njega, hvaljen neka je, slavimo i veličamo i za oproštaj Ga ponizno molimo.
Nakon Aleksandrove smrti 323. godine prije Isāa, alejhisselam, nastupila je ogorčena borba za vlast među dijadosima (gr. nasljednicima) – Aleksandrovim generalima od kojih je svaki polagao pravo da ga naslijedi na kraljevskome tronu novoosnovane imperije. Po okončanju tih krvavih ratova carstvo je konačno bilo podijeljeno između tri dinastije čiji su osnivači bili generali Antigon, Ptolemej i Seleuk – Antigonidi su zavladali u Makedoniji i Grčkoj, Ptolemeji u Egiptu i Seleukidi u Perziji, Mezopotamiji i Maloj Aziji. Palestinom su u to doba zavladali Ptolemeji, ali su nakon samo stotinjak godina vlast nad njom preuzeli Seleukidi.
Grčka vlast se svakako trudila helenizirati sva područja carstva, ali izgleda da u prvo vrijeme u Palestini ta helenizacija nije provođena putem državno-represivnog aparata, već se njezin utjecaj više širio na kulturno-civilizacijskoj ravni. Međutim, upravo je to davalo dalekosežne efekte jer su se mnogi Judejci, zaslijepljeni varljivim sjajem grčke civilizacije koja se, gledano ovosvjetskim očima, doimala veoma naprednom i progresivnom, sve više udaljavali od vlastite pravovjerne duhovne tradicije i u svakodnevni život su stali unositi razne grčke običaje bez obzira na njihovu mnogobožačku pozadinu.[15] I pored toga, stanje je, kako nam vrela kažu, za vlasti Ptolemeja bilo podnošljivo jer je bilo dosta i iskrenih vjernika koji su se dosljedno držali ispravne vjere, a vlast nije silom nametala nevjerstvo. Ali, stanje se, prema istim tim vrelima, vrlo pogoršalo kad vlast nad Palestinom preuzeše Seleukidi – helenizacija se sada počela provoditi silom, pa su ljudi putem zakonske prisile i represivnim mjerama tjerani da se odreknu islamskoga vjerozakona i da prihvate grčku vjeru i kulturu. Prenosi se da su zlostavljanja naročito eskalirala u vrijeme zloglasnoga kralja Antioha IV Epifana,[16] a sve je kulminiralo oko 167. godine prije Isāa, alejhisselam, kada je ovaj zločinac donio dekret da se zabranjuje svako javno ispoljavanje Mūsāovoga, alejhisselam, šerijata i da se Bejtul-makdis pretvori u mnogobožački hram. Bijaše to kap koja je prelila čašu žuči i mobilizirala je pravovjerne da se oružjem suprostave tlačiteljima koji su, eto, na kraju htjeli onečistiti i najsvetije mjesto u čitavoj Svetoj zemlji. Borci se okupiše oko svećenika Matatije i njegovih sinova.
... Kada je (g. 166. pr. Kr.) Antioh sve većma bjesnio progoneći Judejce, tako da su se mnogi pokolebali u vjeri i iznevjerili se Mojsijevu zakonu, Bog je podigao svećenika Matatiju i njegovih pet sinova da se bore za Božji zakon. Oko Matatije i njegovih sinova okupili su se svi koji su još ostali vjerni Mojsijevu zakonu. Skupljajući se po gorama, oni su napadali sirsku vojsku, rušili krivoboške žrtvenike i branili su štovaoce pravoga Boga. Poslije Matatijine smrti stao je na čelo ove borbe njegov sin Juda, a ostala braća su ga pomagali u borbi. Poradi svoje hrabrosti dobiše ime Makabeji (od riječi makkaba = čekić), jer su poput čekića teškim udarcima razbijali sirske vojske poslane na Judejce. Sam je Antioh bio silno ogorčen tim porazima, pa je htio sam povesti vojsku na Judejce, da od Jerusalema načini grobnicu za njih. Na putu je pao s kola i zadobio tešku ozljedu. U ranama su mu se zalegli crvi, te je u strašnim mukama uvidio da je pravi Bog onaj kojega štuju Judejci, a kojega je on progonio. ...[17]
Da li se stav da je ''Bog podigao svećenika Matatiju i njegovih pet sinova da se bore za Božji zakon'' iz prednjeg citata može shvatiti u smislu da je Matatija i/ili koji od sinova njegovih bio Božiji vjerovjesnik? Ono što bi se, barem prema biblijskim izvorima, o njima moglo ljudskom pameću zaključiti jeste to da su oni neosporno bili borci na Božijem putu (mudžahidi). A, da li su uz to bili i Allahovi vjerovjesnici - to On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
No, u svakom slučaju Biblija nam kaže da su Juda Makabejac i njegova braća koja su ga nakon smrti naslijedila, Jonatan i Simon, sa svojim borcima uspješno nastavili gerilsku borbu protiv tlačitelja, sve dok konačno, oko 140. godine prije Mesiha Isāa, alejhisselam, ne izboriše slobodu i nezavisnost. Judeja će uživati ovu slobodu narednih osamdesetak godina, sve dok je unutrašnje borbe za vlast među nasljednicima Simona Makabejca nisu do te mjere oslabile da se nije ni izbliza mogla ozbiljnije suprostaviti intervenciji rimskog vojskovođe Gneja Pompeja koji je 63. godine prije Isāa, alejhisselam, osvojio Jerusalem.
... Približivši se Jerusalimu sa vojskom, 63. godine prije Isāa, alejhisselam, Pompej[18] poče istraživati najpogodnije mjesto za napad. Odmah je zapazio da grad ima čvrste zidine i da je i sam Bejtul-makdis dobro utvrđen. Ako bi grad i bio osvojen, Bejtul-makdis bi mogao poslužiti kao jako skloniše braniteljima. Jednom od Pompejevih vojskovođa po imenu Pison pošlo je za rukom da osvoji grad. Pošto one koji su se bili sklonili u Harem nije mogao nagovoriti na predaju, spremi se za njegovu opsadu. Pompej je naredio da se jarak sa sjeverne strane Harema ispuni materijalom koji su vojnici donosili. Koristili su svaku subotu, kad Benu Israilćani ništa ne rade, da povise nasip. Tri su mjeseca branitelji odolijevali svim napadima. Naposljetku Rimljani probiše njihove linije odbrane, prodriješe u Harem i pobiše 12.000 branilaca. Sa pratnjom Pompej uđe u najsvetiji dio Harema da bi razgledao šta ima u njemu. Vidio je sedmokraki svijećnjak i kandilje, zlatni sto, kadionice, sve od čistog zlata, mnogo mirisnih stvari za kađenje i haremskog blaga. Ništa od svega viđenog nije čak ni dotakao, a kamoli uzeo. Sutradan je naredio hizmećarima Harema da ga očiste i da nastave žrtve prinositi po svome zakonu. Tako on svojim postupkom zadobi naklonost naroda. ...[19]
Rimljani su se u prvo vrijeme zadovoljili time da im Judeja redovno plaća danak, pa su ostavili na vladarskom tronu dinastiju Hasmoneja.[20] Ali, kada je, dvadesetak godina po osvajanju Jerusalema, u Judeji izbio ustanak koji su moćne legije brzo slomile, Rim je na vlast doveo svoga vjernoga vazala kralja Heroda.
Biblijska tradicija Heroda, kako se vidi, predstavlja u prilično negativnom svjetlu, ali mu ne poriče jedno plemenito djelo – on je, kako se prenosi, oko 19. godine prije Isāa, alejhisselam, obnovio Bejtul-makdis, dvostruko proširivši prostor oko njega i opasavši ga novim zidovima. Dragi Allah, svakako, i o njemu i o svima ostalima, najbolje zna.
* * *
Nakon ponovnog pada pod tuđinsku vlast, ovoga puta rimsku, Židovi su se nadali da mogu ponoviti uspjeh Makabejaca. Žudili su za slobodom i očekivali Mesiju da ih povede u svetu borbu protiv Rimljana. Ali, kroz stoljeća što su minula nakon što im je preko Uzejra, alejhisselam, dragi Allah vratio Knjigu i u srcima obnovio vjeru, ponovo su degenerativni procesi uzeli svoj danak - ponovo ih je obuzela stara i izuzetno opasna bolest licemjerstva (dvoličnjaštva) na koju ih toliko upozoravaše vjerovjesnici koje je dragi Allah među njima uzdizao – samo su formalno i manje više površno poštovali vanjsku formu Zakona, ali su im srca bila okrenuta sopstvenim strastima i prohtjevima tako da su svojim ponašanjem pokazivali da svoje svakodnevno življenje usmjeravaju prema vlastitim prohtjevima a ne prema objavljenim Božijim propisima.
No, milošću dragoga Allaha vrijeme Mesiha, koji će im biti poslan da im izliječi srca i vrati ih na pravi put, neumitno im je dolazilo. Tako među njima bi uzdignut Imran, kao i njegova porodica (Ali Imran),[21] koja će uskoro procvati najljepšim cvijetovima – hazreti Merjemom, Jahjaom, alejhisselam, i naposljetku samim Mesihom - Isāom, alejhisselam.
[1]Prema biblijskom kazivanju Židovi se nisu vratili u Judeju svi odjednom već u tri talasa seobe. Prvi je bio oko 536. godine prije Mesiha Isāa, alejhisselam, dakle svega par godina nakon što je Kīr Veliki, dopustio povratak Judejcima u njihovu domovinu, ''pod vodstvom svećenika Josue i Davidova potomka kneza Zorobabela, kojega je kralj Kīr imenovao svojim namjesnikom'' (Oberški, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, str. 80). Druga skupina Židova vratila se oko 458. godine prije Mesiha Isāa, alejhisselam, upravo pod Ezrinim vodstvom, a povratak je završen tek oko 445. godine prije Isāa, alejhisselam, kada se vratila i treća skupina koju je predvodio čovjek po imenu Nehemija. Prema tome, Židovima je, po Bibliji, za konačan povratak iz Babilona trebalo čitavih devedeset godina?! Dragi Allah najbolje zna.
[2]Oberški, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.
[3]Već je u ovim kazivanjima više puta pomenuto kako Biblija Allahove vjerovjesnike i poslanike imenuje nazivom ''prorok''.
[4]O ovome znamenitom događaju više je rečeno u kazivanju o Danijelu, alejhisselam.
[5]Isti se argument, dakako, može uzeti i za drugu mogućnost budući da je i ime Ezra vrlo slično imenu Uzejr. No, budući da je mišljenje da je Uzejr, alejhisselam, Ezra prilično rašireno, na ovom smo mjestu htjeli istaknuti upravo to da navedeni argument može snažno poduprijeti i ovu drugu mogućnost. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za milost i uputu.
[6] Riječ je o tzv. Azarjinoj molitvi. Jevreji je smatraju apokrifom, isto kao i neki od kršćana, dok je drugi kršćani uključuju u Knjigu o Danielu. U katoličkoj bibliji (prevod na hrvatsko-srpski jezik objavljen u Zagrebu 1968) Azarjina molitva je uključena u 3. poglavlje Knjige o Danielu (3:24), ali je od ostalog teksta izdvojena različitom izgledom slova kao i posebnom numeracijom, pa se stiče utisak da je umetnuta. Dragi Allah najbolje zna.
[7] Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str 572.
[8] Isto, str 573.
[9]Nije poznato da li se pod izgubljenim Tevratom mislilo i na Tevrat i na Zebur kao jednu cjelinu. Čini se da bi najvjerovatnije to moglo biti upravo tako i da je Uzejr, alejhisselam, u stvari proučio i Tevrat i Zebur skupa i tako Israilu vratio cjelinu izgubljene Objave, a dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost, milost i uputu.
[10] Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str 573.
[11] Tako naprimjer Mehmed Karahodžić u svojoj knjizi ''Jerusalim, Bejtul-makdis'' na str. 39 navodi predanje da je Uzejru, alejhisselam, dok je on u samoći tugovao zbog izgubljenja Tevrata, došao melek u liku čovjeka i dao mu da ispije piće iz neke posude, čime mu se u trenu vratilo sjećanje na sve ajete časnog Tevrata. Tek nakon toga je on, po ovoj verziji, otišao među svoj narod i u prisustvu 2.000 učenjaka proučio napamet čitav Tevrat. Allah dragi najbolje zna.
[12]Nažalost, kako smo već vidjeli, izgleda da je ovo dovelo i do toga da su neki Židovi u svemu tome pretjerali do te mjere da su počeli Uzejra, alejhisselam, smatrati, neuzubillah, čak i Božijim sinom.
[13]Oberški, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.
[14]Isto je ovo predanje, i iz istoga izvora, navedeno i u kazivanju o Zulkarnejnu (u fusnoti), ali smo se odlučili da ga ovdje ponovimo zato što se ono doima isuviše interesantnim i značajnim da bi ga izostavili u kazivanju koje govori upravo o tome vremenu i tim događajima.
[15] Kosidovski (Biblijske legende, str. 400, 401) o tome bilježi sljedeće: ''Veliki broj Jevreja nije se mogao oduprijeti nadmoćnim dražima helenizma. Podlegaše im naročito naseljenici u Aleksandriji. S vremenom su se toliko bili helenizovali da su zaboravili hebrejski jezik i govorili su samo grčki. Iz njihovih redova izlazili su naučnici, istoričari i pjesnici, koji su stjecali slavu i dobijali priznanje svijeta. Ogromni talas grčkoga uticaja prodro je i u Jerusalim. Mlado pokoljenje Jevreja, opijeno klimom novoga vremena, oduševljavalo se grčkom književnošću, filozofijom i jezikom. Došlo je do toga da je u samome srcu grada sagrađena arena u kojoj se, po uzoru na grčke atlete, takmičila polunaga jevrejska mladež. Kult zdravog i lijepog tijela, melodija grčke poezije i polet filozofskih ideja nadvladali su pjevanje psalama i stegu ritualnih propisa.'' Iz navedenoga citata vidi se da je oduševljenje jednog broja ljudi Israila grčkom civilizacijom i kulturom išlo do te mjere da su oni, jako iskompleksirani, zaboravili da svako civilizacijsko dobro (etika, nauka, obrazovanje, kultura, umjetnost itd.) vlastito izvorište ima jedino u beskrajnoj milosti dragoga Boga, Koji, upravo iz te Svoje ljubavi i milosti, ljude i dariva svim tim blagodatima. U ovome je i velika pouka vjernicima u svim vremenima da je u svakoj civilizacijskoj vrijednoti, ma kako ona u vanjskom smislu izgledala naprednom, istinsko dobro i korist za ljude samo u onoj mjeri koliko je ona u skladu sa uzvišenom voljom, Allaha dragog, Boga jednog i jedinog. U svemu onome što se protivi zakonima savršenog Stvoritelja ne može biti nikakva dobra upravo zbog toga što se protivi savršenstvu. Zato vjernici i znaju da svaka istinska naučna i druga civilizacijska blagodat upravo i potiče od dragoga Allaha, dok je sve ono što, nošeno krilima čovječije oholosti i samouzvisivanja, hoće Njemu prkositi u biti svojoj samo zabluda i opasna stranputica, ma kako se doimalo naprednim. Vjera, dakle, čovjeka uči da u svakoj istinskoj civilizacijskoj vrijednosti vidi prije svega dar dragoga Boga, dar koji treba koristiti, ali na ispravan način - slijeđenjem Njegovih propisa, i na kojemu Mu treba zahvaljivati kroz iskrenu predanost Njemu i činjenjem dobra a ustezanjem od zla.
[16]Biblijska tradicija nam navodi dva potresna i veoma poučna primjera istrajnosti vjernika da i na najvećim mukama ostanu do kraja vjerni dragome Bogu – oba su se navodno desila u vremenima najžešćih progona koje je provodio Antioh, a dragi Allah najbolje zna. Prvi se odnosi na čestitoga starca Eleazara koji je u poznoj starosti (90 godina) trpio velike muke a da nije htio okusiti niti jedan zalogaj svinjetine koju su mu silom gurali u usta. Na kraju su se i sami mučitelji smilovali i predlagali mu da mu oni donesu halal meso i da on njega jede, pretvarajući se da jede svinjetinu (vjerovatno su i mučitelji imali ''čuvare'' koji su ih nadzirali hoće li revnosno izvršavati ono što im je bilo naređeno da čine, pa se nikome nisu smjeli javno smilovati), ali Eleazar je to odbio jer nije htio ostaviti negativan primjer drugim vjernicima, naročito mlađima. Tako je on umro na mukama, a da nije prekršio Allahov zakon, ostavljajući mlađima trajan primjer čvrste vjere i junaštva. Drugi je slučaj još i potresniji – riječ je o sedmerici braće i njihovoj majci koji isto tako radije odabraše šehidsku smrt negoli da silom jedu svinjetinu. Braća su jedan za drugim, pred očima svoje majke, postajali šehidima, a kad je došao red na najmlađega, Antioh se obratio majci da ga ona nagovori da se pokori i tako spasi život. Ali, majka mu je samo rekla sljedeće: ''Molim te sinko pogledaj na nebo i na zemlju, i na sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog učinio iz ništa. Ne boj se, dakle, ovoga krvnika, nego primi smrt dostojan svoje braće, da te opet nađem s tvojom braćom u životu vječnom.'' (Oberški, Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta, str. 83). I najmlađi od sinova ostao je čvrst i istrajan i radije je umro na Božijemu putu negoli da iz straha od smrti prekrši Njegov zakon. Na kraju im se u šehidskoj smrti pridruži i njihova čestita majka koja zadnja bi pogubljena.
[17] Oberški, Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta, str. 83, 84.
[18] Gnej Pompej je stekao slavu u radu sa Serforijem. Narodna skupština mu je povjerila uvođenje reda na Istoku. 60. godine prije Mesiha Isāa, alejhisselam, sklopio je tajni sporazum, trijumvirat, sa Cezarom i Krasom s ciljem da jedan drugoga pomažu.
[19] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Jerusalim, Bejtul-makdis'', str. 41.
[20] Hasmoneji su potomci Makabejaca koji su polagali pravo na vladarski tron u Judeji.
[21] Mislimo da se može reći da Zekerijja, alejhisselam, kao Imranov zet (oženio je njegovu stariju kćerku Ešju') po tome osnovu, a i po drugim mnogo važnijim osnovama duhovne prirode, svakako spada u Ali Imran (Imranovu porodicu). A, dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, za milost i uputu molimo.