Autor
Kazivanja o dobrim ljudima uvijek bude plemenite osjećaje. Nakon pripovijesti o vjerovjesnicima, hikaje i životopisi njihovih suvremenika, posebno onih njima bliskih, obično su srcu najmilija. U ovom tekstu kazujemo o jednom ashabu, drugu posljednjeg Allahova Poslanika, a.s., koji se zvao Huzejfe. O njemu pišemo iz nekoliko razloga.
Začudno, ali o ovom velikom i plemenitom ashabu se na našim južno-slavenskim jezicima vrlo malo pisalo. Uglavnom se spominje kao prenosilac nekog od hadisa i eventualno tek usputno i u kratkim crtama uz neki historijski događaj vezan za njega. Drugi bitan razlog jeste što je hazreti Huzejfe pripadao najjužem krugu hazreti Poslanikovih, a.s., bliskih prijatelja, izuzetne inteligencije i pronicljivosti, i još većega morala i edeba, u kojem se izdvajala njegova skromnost i nenametljivost. Treći ključan razlog jeste što je hazreti Huzejfe bio od dragoga Allaha darovan firāsetom, kojeg su imali i neki drugi ashabi, ali se ovaj duhovni kvalitet unutarnjega vida kod njega manifestirao na jedan posebna način, što ćemo i vidjeti. Inače, firāset se u literaturi nejednako prevodi. Doslovan prijevod bi bio „viteštvo“, u ovom slučaju „duhovno viteštvo“, koje terminološki podrazumijeva jedan izrazito unutarnji organ, srčano oko kroz koje sāhibija (posjednik) firāseta gleda stvari oko sebe i proniču u njihovu zbîlju, tj. vidi ih onakvim kakve odista jesu. Zove se i duhovna pronicljivost. No, krenimo redom.
Hazreti Huzejfe bio je sin hazreti Jemāna, čije pravo ime je Husejl, inače rođenog mekkelije. Otac mu je morao je izbjeći u Medinu zbog neke krvne razmirice, još u predislamsko vrijeme, gdje je zatražio zaštitu i sklopio savez sa jednim lokalnim plemenom. Tu se i oženio, a onda i dobio dva sina, Huzejfu i Safvāna. Zbog sklopljenog saveza dobio je nadimak el-Jemān, što znači „saveznik“, ali i „jemenac“ budući mu korijeni vuku još iz Jemena. Neko vrijeme iza toga bilo mu je dopušteno da se vrati u Mekku, pa je nastavio živjeti na relaciji Mekka-Medina, no ipak nešto više u Medini, tadašnjem Jesribu. Sva trojica, otac i oba sina, su primili islam još prije Hidžre, te tako bijahi među prvim jesribskim muslimanima. Hazreti Huzejfe dotad nije vido blagoslovljenoga Poslanika, a čeznuo je za susretom sa njim. Malo prije Hidžre, za posjete Mekki, ta želja mu se i ostvarila. Tada je pitao hazreti Poslanika, a.s., kako da se računa, od muhādžira ili ensārija?, na što mu je Alejhisselam kazao kako može da bira. Hazreti Huzejfe je izabrao da ga računa od ensārija, onih koji će vazda biti na pomoći plemenitome Poslaniku, a.s.
Tako je i bilo. Vazda je bio u najbližem krugu oko Vjerovjesnika, a.s. Jedino što nije izravno bio učesnikom bitke na Bedru, i to zbog jednog pređašnjega ugovora sa muštricima iz Mekke, koji ga je u tome priječio. No, već na Uhudu, zajedno sa ocem, uz svoga je Pejgambera, a.s. Otac mu je već bio u godinama. Po uputi časnoga Pejgambera, trebao je ostati po strani, sa još jednim ashabom u poznim godinama. Međutim, obojica su htjela dati svoj doprinos i pomoći koliko god mogu, te se samoinicijativno uključuju u borbu kad je ona već bila uzela maha. Obojica su dala život za islam. Međutim, u slučaju hazreti Jemāna se desila jedna velika nezgoda. U jeku borbe, ashabi ga nisu prepoznali i greškom ga smrtno ranili, misleći da je riječ o dušmanskome vojniku. Đaba je bilo što hazreti Huzejfe, kad vidje kako na njega kidišu, poče vikati: „To je moj babo!“ Već je bilo kasno. Kad su ashabi shvatili šta učiniše, bî im neopisivo žao. Po povratku u Medinu, s tim nemilim događajem upoznali su i Poslanika, a.s. On je naredio da se Huzejfi isplati materijalna odšteta, tzv. krvarina ( ed-dije), barem simbolična pomoć najbližem članu porodice. Međutim, Huzejfe je nije prihvatio. Oprostio je njegovu nehotičnu smrt i rekao da se odšteta podijeli medinskoj sirotinji. To je Poslanika, a.s., mnogo obradovalo.
Drugi zanimljiv događaj vezan za hazreti Huzejfu desio se u vrijeme opsade Medine, kada su Poslanik, a.s., i njegovi časni ashabi stameno stajali na hendeku koji ih je dijelio od ogromne mušričke vojske. Već je mnogo dana prošlo, svi su bili na izmaku snaga, a i hrane je ponestajalo. Očaj se osjetio u zraku, iako se nada nikada nije gubila. U tim odsudnim trenucima hazreti Poslanik, a.s., ustaje i veli kako bo tu noć trebao jedan od njih uvući se u njihove redove i izviditi situaciju. Svi su gledali koga će prozvati. Prozvao je hazreti Huzejfu. Noć je pala, i to ona noć iza koje će mekkanska vojska dići opsadu. Vjetar je puhao olujnom snagom, a hladnoća je bila neobično jaka. Časni Huzejfe ide bosih nogu, praznoga stomaka, ravno u redove mušrika. Vjetar je toliko jako puhao da nijedna vatra niti plamen nisu ostajali gorjeti. Nije se vidio prst pred nosom. Hazreti Huzejfe ulazi u središnji tabor mekkelija. U jednom trenutku čuje se glas Ebū Sufjāna, vođe vojnoga pohoda: „Ljudi, ovo mi ne izgleda dobro. Šta ako se među nas uvuče neko od muslimana! Nego, hajdemo ovako! Neka svako uzme za ruku onog do sebe i upita ga kako se zove!“ Hazreti Huzejfe brže-bolje uhvati ruku prvoga do sebe i upita ga kako se zove, što ga ujedno i spasi. Nije prošlo dugo, kad Ebū Sufjān opet govori, a moral je već dobrano opao, kako oluja ne popušta i kako je možda najbolje odmah po svanuću krenuti nazad za Mekku. Taj muštuluk hazreti Huzejfe je prenio blagoslovljenome Poslaniku, a.s.
Treća zanimljivost vezana za hazreti Huzejfu još iz vremena blagoslovljenoga Poslanika, a.s., jeste njegov već spomenuti firāset. Osnov učenju o duhovnomo daru firāseta jeste jedan hadis časnoga Pejgambera, a.s., kada je kazao: Ittekū firāsetel-muʼmin, fe-innehū jenzuru bi-nūrillāh – „Čuvajte se vjernikova firāseta, tâ on gleda nūrom (svjetlošću) Allahovim!“
Po ovom duhovnom kvalitetu Huzejfe je bio poznat i među ostalim ashabima. Stoga je vrlo brzo među ashabima i ponio titulu Sāhib sirrin-Nebijj – „Sahibija tajne Pejgamberove“. Njegov firāset imao je jednu posebnost, a odnosila se na njegov dar da prepozna nifāk, postojanje ili nepostojanje licemjerstva u nečijem srcu. Uz plemenitoga Poslanika, a.s., jedini on je znao imena svih munāfika ili licemjera grada Medine. Taj spisak imao je samo Poslanik, a.s., a tajnu čuvao je Huzejfe. Mnogo kasnije, hazreti Omer pripovijeda kako je po nečijoj smrti uvijek gledao hoće li na dženazu ići i Huzejfe. Ako bi se Huzejfe sustegao, ne bi išao ni hazreti Omer. I sam hazreti Omer, što se desilo iza hazreti Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, došao je Huzejfi u posjetu i zaklevši ga Bogom Jedinim pitao ima li u njemu dvoličnosti? To pita veliki hazreti Omer. Hazreti Huzejfe se na to pitanje postidio i zacrvenio. Samo tiho mu reče: „Ti ne da si čist od dvoličnosti, nego se brojiš od posebno plemenitih. Znaj da i ovo samo tebi sam otkrio, i nikom više na tu temu neću ništa kazati.“
Čuveni učitelj tesavvufa hazreti Ibn Arebi veli da nije čuo nikog poslije hazreti Huzejfe da imao je takav dar, istovjetan firāsetu Huzejfinu, r.a., koji toliko je suptilan da njegov sahibija skoro da ga nije ni svjestan. Snaga firāseta, dalje nam kazuje hazreti Ibn Arebi, uzvišeni Allah daruje samo Svojim posebnim robovima, duhovno izbrušenim (el-udebāʼ), koji svojim unutarnjim vidom u stalnoj su pažnji (el-murākabe). Takve osobe se postavljaju prema svemu oko sebe na način i po sudu tzv. podudarnosti (el-mutābeka) i suglasja (el-muināsebe) između Gospodara i Njegova roba, između Stvoritelja i stvorenog. Kod takvih osoba ne postoji ono „može“ ( el-imkān wel-dževāz). Takvi sudovi za njih ne vrijede. To je već okean koji iza je gorja razuma i racionalnih sudova. Takva osoba kada nešto izravno posvjedoči (snagom duhovnoga vida), ona to i prihvati. Ukoliko o tome počne razmišljati, to je već znak da to o čemu razmišlja podvodi pod sud možnosti, tj. onog mogućeg.
Kad je hazreti Omer postavio namjesnike u daleke pokrajine, opet je došao hazreti Huzejfi i upitao ga ima li među njegovim namjesnicima dvoličnjaka. Hazreti Huzejfe mu reče da ima jedan, ali mu neće kazati ime. Nije dugo prošlo a hazreti Omer je baš njega opozvao.
I samog hazreti Huzejfu odredio je da bude namjesnikom u mezopotamijskome gradu Ktesifonu (ar. el-Medāʼin), u kojem su jedno vrijeme stolovali i perzijski kraljevi. Žiteljima grada pisao je da mu budu pokorni i udovolje svim njegovim željama. Kad su ga dočekivali na kapijama grada, on je ujahao na magarcu, neugledno odjeven, pa ga u prvi mah nisu ni prepoznali. Kad su shvatili o kome je riječ, počeše se oko njega okupljati i pitati ga šta želi, kako da ga smjeste, koje prihode očekuje i sl., na što on odgovara da od njih ne traži ništa, osim hrane za sebe i sijena za njegova magarca, pa onda dodaje: „A čuvajte se kapija smutnje!“ Upitaše ga na šta misli, pa im on objasni: „To je da dolazite liderima, laskate im kad lažu i hvalite ih na onom što nemaju.“
Inače, pod njegovom zastavom muslimani su uz Božiju pomoć izvojevali historijsku pobjedu nad perzijancima kod Nahavanda. Tada je hazreti Huzejfe predvodio svoj odred iz grada Kufe, no po padu prvoga bajraktara cijele muslimanske vojske, a po prethodnoj uputi hazreti Omera, hazreti Huzejfe je bio drugi po redu koji preuzima zastavu i vodstvo u slučaju pogibije prvoga. Odredio je hazreti Omer još dvojicu iza Huzejfe, u slučaju njegove pogibije, ali uzvišeni Allah je odredio da pod njegovom zastavom zavijori se pobjeda.
Grad Kufa, iz kojeg je krenuo, na vrlo malo prije toga nije ni postojao. Naime, muslimani su se u Ktesifonu žalili na klimu, vodu i općenito zdravlje, pa je hazreti Huzejfe odlučio osnovati sasvim novi grad. Bila je to Kufa. Na njezinu mjestu on je osjetio poseban miris, kojeg drugi nisu osjećali. Vrlo brzo je počeo da se razvija novi grad, u kojem su se još brže novi stanovnicvi oporavili i osjećali mnogo bolje nego u perzijskoj prijestolnici.
Iz vremena drugovanja sa časnim Poslanikom, a.s., ostao je upamćen i po vrsti pitanja koja je postavljao Njegovu Miljeniku. Za razliku od mnogih drugih, koje su interesirala pitanja generalno o dobrim djelima i općenito svakom vidu dobra, njegovi temati su bili zamke na duhovnome putu, smutnje i čuvanje od zla. Jedom su upitali hazreti Huzejfu: „Koja smutnja je najgora?“, na šta je on kazao: „Da ti se ponudi da biraš između dobra i zla, a ti ne znaš koje da izabereš.“
Ovaj plemeniti ashab na ahiret je preselio 36. godine po Hidžri, početkom hilāfeta hazreti Alijina, četrdeset noći iza preseljenja trećeg halife mubarek Osmana, r.a. Kad je ležao na samrtnoj postelji, donijeli su mu ćefine od posebno bogatoga tkanja. Odmah je naredio da se vrate, a za njega pripreme oni najjeftiniji. Ukopan je kraj Ktesifona, jugoistočno od današnjeg Bagdada, na samoj obali rijeke Tigris. Godine 1932. izvršena je ekshukacija njegova kabura i kabura drugog časnoga ashaba Abdullāha ibn Džābira, koji je također tu ležao. Mubarek tijela su premještena uz kabur hazreti ashaba Selmāna el-Fārisije oko dva kilometra dalje. Razlog je bio probijanje vode i bojazan potapanja kaburova. Svjedoci tog događaja svjedoče da su njihova tijela bila neprominjena, kao u snu, bez ikakvih tragova propadanja. Cijeli proces je pratio veliki broj tadašnje uleme i građana, a sačuvano je i nekoliko fotografija.