Kategorija
Autor
Pokajanje (tevba) put spasenja
Prvi čin drame ovoga svijeta za Adema, alejhisselam, hazreti Havu i čitavo njihovo potomstvo započeo je njihovom lahkovjernošću i naivnošću.
Naime, voljom dragoga Allaha prvo njihovo boravište bijaše Džennet[1] u kojemu su imali samo jedno jedino ograničenje: mogli su uživati sve blagodati džennetske osim plodova jednog jedinog drveta koje im je bilo zabranjeno:
I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (2:35)
Brižni Gospodar im je ukazao na njihovoga otvorenog neprijatelja koji im samo zlo i propast želi i upozorio ih da ga nikako ni u čemu ne poslušaju:
"O Ademe," - rekli smo - "ovaj (Iblis prokleti) je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. (20:117)
Međutim, lahkovjernost i naivnost Adema, alejhisselam, i hazreti Have učiniše da su njih dvoje, zaboravivši na jasno upozorenje dragoga Allaha, povjerovali prokletome Iblisu kada im je on prišao i vještim jezikom ih ubjeđivao da kušaju plodove zabranjenoga drveta, zaklinjujući im se da tako mogu postati besmrtni i čedni poput meleka i da mogu steći carstvo koje neće nestati:
I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili"; i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!" (7:20,21)
... Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: "O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?" (20:120)
Vjerujući riječima svoga otvorenoga neprijatelja, iako na njega biše upozoreni, njih dvoje su kušali plodove zabranjenoga drveta i time načinili izuzetno težak grijeh, jer su svjesno i namjerno prekršili jasnu zabranu njihovoga Gospodara. Činom svjesnoga kršenja naredbe dragoga Allaha, njih dvoje su automatski i izgubili pravo daljnjega boravka u Džennetu i korištenja svih njegovih blagodati. Prvi znak toga bi njihov trenutni gubitak odjeće. Čim su oni prekršili zapovjed dragoga Allaha, istoga trena sva njihova odjeća je nestala i ostali su bukvalno goli i bosi, bez džennetske odjeće i bez bilo koje druge džennetske blagodati. Osramoćeni i poniženi pokušali su svoja stidna mjesta sakriti stavljanjem džennetskog lišća preko njih, ali nisu mogli sakriti sramotu i ogavnost svojega nepromišljenoga postupka, niti izbjeći žestoku kaznu zbog toga. I uistinu kazna je stigla: odredbom dragoga Allaha njih dvoje su, zajedno sa prokletim Iblisom, morali napustiti prelijepe džennetske perivoje.
Meleki su ih sve skupa odnijeli na planetu Zemlju, da im ona bude privremeni dom.
Ali, iako Adem, alejhisselam, i hazreti Hava učiniše istu nevaljalštinu kao i prokleti Iblis (namjerno su prekršili jasnu naredbu dragoga Allaha), ipak je njihov slučaj sasvim drugačiji. Naime, njih dvoje su probali zabranjeno voće iz lahkomislenosti i naivnosti, a ne iz oholosti i inata. A, i njihov postupak nakon učinjenoga grijeha je sasvim suprotan postupku prokletoga Iblisa - on je je odabrao put inata i istrajavanja u nepokornosti, dok je Adem, alejhisselam, dakako skupa sa svojom voljenom ženom, odabrao put priznanja grijeha i iskrenoga pokajanja. U tom smislu primjer naših roditelja Adema, alejhisselam, i hazreti Have, jasno nam ukazuje na iskreno pokajanje (tevbu) kao put spasenja, put izbavljenja iz svake situacije ma koliko ona izgledala bezizlaznom. Doista, kod dragoga Allaha nema grijeha koji On, Svemilosni, Samilosni neće oprostiti onome ko se iskreno pokaje:
Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." ... (39:53)
Beskrajna milost dragoga Allaha, koju je On, Svemilosni, Samilosni, uzdigao, kako nam to poznati hadis kudsi[2] jasno kazuje, iznad Svoje srdžbe i učinio da ju ona prevladava, nepresušno je utočište svim iskrenim pokajnicima bez obzira na veličinu i težinu grijeha i zlodjela koje su počinili. Nema tog grijeha niti zlodjela koje neće biti oprošteno onome ko se prije vlastite smrti i prije nastupa Sudnjega Dana[3] pokaje i povrati na pravi put.
Ali, dakako, to pokajanje mora biti iskreno – što znači da se odmah mora potpuno ostaviti griješenje sa čvrstom i odlučnom namjerom da se nevaljalštini više nikad neće vratiti i mora se iskreno i predano povratiti na put iskrene vjere, put istinske predanosti dragome Bogu (islam):
... I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati. (39:54,55)
Adem, alejhisselam, i hazreti Hava su krenuli putem pokajanja i tako uspjeli ponovo steći ljubav dragoga Allaha koji im je, hvaljen neka je, oprostio grijeh, dok je prokleti Iblis krenuo putem oholosti, inata i istrajavanja u grijehu čime je sam sebe bacio u prokletstvo i potpunu propast.
Nakon oprosta dragi Allah je Adema, alejhisselam, učinio prvim od Svojih poslanika i vjerovjesnika njegovim potomcima:
I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv. Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali - biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati." (2:37-39)
Vidimo da Adem, alejhisselam, zajedno sa svojom ženom hazreti Havom i njihovim čitavim potomstvom, nije nakon oprosta vraćen u Džennet, već je privremeno ostao na Zemlji, ali ne više po kazni, već u funkciji vjerovjesništva i ispunjenja emaneta Allahova namjesništva na toj planeti. I Iblis prokleti je ostao na Zemlji, budući da mu je sve do Sudnjega Dana dato pravo da Ademove, alejhisselam, potomke poziva na krivi put.
Tako drama ovoga svijeta, proces kušnje koliko će čovjek i kako ispuniti svoj emanet vjere koji je lahkomisleno u praiskonu prihvatio, na planeti Zemlji dosegnu puninu svoje zbilje.
Kur'an časni nam o svemu ovome jasno kazuje:
Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!"; i oni su se poklonili, osim Iblisa, on nije htio da se pokloni. "Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?"; upita On. "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače"; odgovori on. "E onda izlazi iz Dženneta", reče On, "ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!" "Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja!"; zamoli on. "Daje ti se vremena!"; reče On. "E zašto si odredio pa sam u zabludu pao", reče, "kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!" "Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!"; reče On. "Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti! A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!" I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili" i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!" I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. "Zar vam to drvo nisam zabranio?!"; zovnu ih Gospodar njihov, "i rekao vam: 'šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.'" "Gospodaru naš", rekoše oni, "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni." "Izlazite", reče On, "jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti"; reče On. O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju. (7:11-27)
A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: "Sedždu učinite Ademu!" svi su sedždu učinili, samo Iblis nije htio. "O Ademe", rekli smo, "ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti." Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: "O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?" I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati - tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio. "Izlazite iz njega svi", reče On, "jedni drugima ćete neprijatelji biti!" Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. "Gospodaru moj", reći će, "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?" "Evo zašto", reći će On, "dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen." I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna. (20:115-127)
A kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"; oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. "Siđite!"; rekosmo Mi, "jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!" I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv. Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali - biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati." (2:34-39)
Prvo domaćinstvo na Zemlji
Jedna od kušnji koju su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava sami sebi donijeli svojim nepromišljenim postupkom bila je sadržana u tome da su njih dvoje po silasku na planetu Zemlju bili izvijesno vrijeme razdvojeni. Različita su predanja o tome gdje su spušteni. Tako nam neka kazuju da je Adem, alejhisselam, prvo bio spušten na ostrvu Cejlon (Šri Lanka), neka pominju Indiju (što može biti u skladu sa prvim mišljenjem jer je Šri Lanka locirana veoma blizu indijskog potkontinenta), a prisutna su i kazivanja da je Adem, alejhisselam, odmah spušten u područje Meke. Što se hazreti Have tiče prenosi se da je ona spuštena na obali Crvenog mora u području današnje Džede. Postoje i predaje prema kojima su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava zajedno spušteni u Meki, ali se predanja koja govore o njegovom spuštanju u Indiji, odnosno Šri Lanki, a njezinom u Džedi doimaju uvjerljivijim, pa smo i mi skloniji tom stavu, a dragi Allah najbolje zna. Predanja nam dalje kazuju da su se njih dvoje, nakon isteka perioda razdvojenosti, Allahovom milošću sastali na visoravni Arefat, na jednom brdašcu na tom platou koje je baš zbog tog susreta nazvano Džebelu Rahmet (Brdo milosti), da bi se tako napravio trajni podsjetnik na izuzetnu milost Svemilosnoga, Samilosnoga koji je učinio da se razdvojena srca tu ponovo susretnu. U današnje doba spomen znak ovoga susreta je bijeli obelisk koji se uzdiže na vrhu Brda milosti na Arefatu.
Vidimo dakle da je prvo zajedničko boravište Adema, alejhisselam, i hazreti Have na Zemlji bilo područje Meke. Koliko su oni tu ostali nije nam poznato, ali je logično pretpostaviti da su odatle, nakon izvjesnog vremena, odselili u potrazi za mjestom koje nudi bolje uslove za život, a dragi Allah najbolje zna.
U islamskoj literaturi prisutne su predaje da je Adem, alejhisselam, u dolini Meke sagradio prvu Kabu koja je kasnije bila uništena u potopu. Prisutne su i predaje da je Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) u doba Adema, alejhisselam, bila locirana u Meki, a da je neposredno pred potop podignuta na svoje današnje nebesko odredište. Dragi Allah najbolje zna kako je doista bilo, a znano je da u Meki u doba Ibrahima, alejhisselam, nije bilo nikakvoga objekta i da današnja Kaba stoji na temeljima koje su postavili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam.
Boravak na Zemlji za Adema, alejhisselam, i hazreti Havu nosio je, dakako, mnoge neugodnosti u poređenju sa idiličnim džennetskim životom, a vjerovatno ona koju su najviše osjećali bila je činjenica da su sada za opskrbu morali mukotrpno raditi.[4] Naravno, milošću dragoga Allaha njih dvoje, i čitavo njihovo potomstvo, nadahnuti su i poučeni kako da koriste zemaljske resurse i radom ih oblikuju prema svojim potrebama:
... "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." (20:50)
Predanja nam kazuju da Adem, alejhisselam, i hazreti Hava nisu imali spolnih odnosa u Džennetu, ali je sa njihovim silaskom na Zemlju došlo vrijeme za dolazak prvih njihovih potomaka. Tako su njih dvoje bili upućeni kako da dijele bračnu postelju i počeše dobivati potomke:
On je taj koji vas od jednoga čovjeka stvara, a od njega je drûgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kada joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: "Ako nam daruješ dobrog potomka, bićemo zaista zahvalni!" (7:189)
Tako je započeo hod ljudske civilizacije po svim stazama života na ovome svijetu, stazama raznoraznih iskušenja kojima čovjek treba da potvrdi prihvaćeni emanet vjere. A, na istinu da se sve raznolikosti ljudske zajednice oličene kroz rase, jezike i kulture susreću u jednom ishodištu, u porodici Adema, alejhisselam, i hazreti Have; te da su zato svi ljudi na zemlji u rodbinskom odnosu čiju svetost[5] su dužni čuvati i biti svjesni da jedni nisu bolji od drugih ni po čemu drugom osim po pobožnosti, jasno ukazuju riječi plemenite Objave:
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drûgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte, s Imenom čijim jedni druge molite, i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista stalno nad vama bdi. (4:1)
O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)
Habil i Kabil
Odredbom dragoga Allaha hazreti Hava je u svakom porodu rađala blizance – muško i žensko, pa je svaki od Ademovih, alejhisselam, sinova imao samo jednu sestru blizanku i svaka od Ademovih, alejhisselam, kćeri imala je samo jednoga brata blizanca. Sasvim je jasno da u tim vremenima nije bilo moguće izbjeći sklapanje braka između rođene braće i sestara, pa su se tako Ademovi, alejhisselam, sinovi ženili svojim sestrama. Ali, Allahov uzvišeni Zakon je već u to doba odredio jedno ograničenje - Zabranjen je bio brak između brata i sestre koji su zajedno rođeni.
Naravno, svi članovi mubarek porodice prvoga čovjeka i prvog Allahovoga poslanika, Adema, alejhisselam, bijahu čestiti i iskreni pobožnjaci i poštovahu ovaj propis, ali ipak jedan od njih bijaše bolesnoga srca.
Sestra blizanka Ademovoga, alejhisselam, sina Kabila po Zakonu je trebala pripasti njegovom bratu Habilu, a on je bio obavezan oženiti Habilovu sestru blizanku. Međutim, Kabilu se više sviđala njegova sestra blizanka i on je, bolesnoga srca kakvog već bijaše, počeo javno da negoduje protiv takve odredbe i da zahtjeva od oca da ga oženi njegovom sestrom blizankom. Ademovo, alejhisselam, mubarek poslaničko srce nije htjelo ni da čuje za to, ali je, vjerovatno u želji da izbjegne razdor među svojim potomstvom, ipak pristao na to da se u ovome slučaju sačeka presuda dragoga Allaha. Po Objavi mu je bilo rečeno da obojica njegovih sinova trebaju na odabranom mjestu prinijeti žrtvu dragome Allahu i znak presude će biti čija će žrtva biti primljena - bude li primjena Habilova žrtva Kabilov zahtjev se odbacuje i obratno. Adem, alejhisselam, je ovo prenio obojici svojih sinova i oni su otišli da pripreme svoje žrtve. Prema raspodjeli poslova u Ademovu, alejhisselam, domaćinstvu, Habil je bio zadužen da uzgaja stoku, a Kabil da se bavi zemljoradnjom, pa su adekvatno tome i trebali pripremiti svoje žrtve: Habil od stoke i Kabil od usjeva. I ovdje se pokazala očevidna razlika u stepenu iskrene pobožnosti kod dvojice braće, jer je Habil za kurban zaklao jednu od najboljih ovaca iz stada, dok je Kabil pripremio svežanj najslabijega žita. Postavili su svoje žrtve na određeno mjesto i čekali. Nakon izvjesnoga vremena sa nebesa se spustio vidljiv plamen i progutao Habilov kurban, dok je Kabilovo žito ostalo netaknuto. To je bio očevidan znak da je dragi Allah primio Habilov kurban, a odbio Kabilovu žrtvu i da se stoga Kabilov zahtjev odbacuje. Tako je Adem, alejhisselam, oženio Habila Kabilovom sestrom blizankom, a Kabila Habilovom sestrom blizankom. Za sve njih ovaj slučaj je bio riješen, osim za Kabila kod kojeg se zbog svega toga još više rasplamsala zavist i otvorena mržnja prema svome bratu Habilu, pa mu je on jednom prilikom otvoreno rekao da će ga ubiti. Mada je Habil bio znatno jači od Kabila, on je bio i daleko pobožniji, pa i pored otvorenih prijetnji svoga brata nije ni pomišljao da, makar i u odbrani, digne ruku na njega, jer je, i po cijenu vlastite smrti, htio izbjeći mogućnost da ga u tuči ubije. Ali, Kabil je bio do te mjere zaslijepljen mržnjom da mu je ona potpuno pomutila razum i navela ga da napadne svoga brata i lahko ga, pošto se ovaj nije htio braniti, usmrti.[6]
Kada je Kabil ubio svoga brata, nije znao šta da učini sa njegovim mrtvim tijelom. Tada je mu je dragi Allah poslao znak: Do Kabila su dolepršala dva gavrana i potukla se. Jedan od gavrana je ubio onog drugoga i potom iskopao rupu u koju je dovukao njegovo tijelo i potom ga zagrnuo zemljom. Kabil je shvatio ovaj išaret, ali je tada izgleda u njemu proradila savjest pa se pokajao zbog ubistva svoga brata (dragi Allah najbolje zna šta će sa Kabilom biti na Sudnjemu Danu i hoće li tada imati kakve koristi od tog pokajanja). Potom je iskopao mezar svome bratu i njegovo tijelo tu ukopao.
Tako Kabil počini prvo nepravedno ubistvo u historiji čovječanstva i postade jedan od izgubljenih. Koliki će on teret zbog toga morati ponijeti na Sudnjem Danu jasno se vidi iz vjerodostojnog hadisa u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže da od svakog nepravednog ubistva koje se desi među ljudima sve do Sudnjega Dana, jedan dio grijeha ide na teret Kabilu zato što je on prvi koji je to uradio. Da dragi Allah sačuva svakoga koga On hoće od takvog stanja. Ovo takođe, kako časni Kur'an kazuje, upućuje na vječnu istinu da je nepravedno ubiti jednoga čovjeka isto kao ubiti i čitavo čovječanstvo i da je jednom čovjeku spasiti život isto kao sačuvati život čitavom čovječanstvu:
I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: "Sigurno ću te ubiti!" "Allah prima samo od onih koji su dobri", reče onaj. "I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike." I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!"; povika on, "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili. (5:27-32)
Habilovo ubistvo se prema nekim predanjima desilo u pećini na brdu Kasijun iznad Damaska, koja se zbog toga zove Pećina krvi i za koju se kaže da je tu trag Habilove krvi još uvijek vidljiv kao spomen znak prvoga nepravednog ubistva među ljudima.[7] Ako je to tačno, to znači da se porodica Adema, alejhisselam, iz područja Meke preselila u područje Damaska gdje su dalje živjeli. Dragi Allah najbolje zna.
Šīt, alejhisselam
Ademu, alejhisselam, i hazreti Havi veoma teško je pao gubitak sina Habila, pa im je dragi Allah kao nadomjestak čestitoga sina podario još jednoga sina kojem su dali ime Šīt što znači ''Allahov dar''. I, zaista se pokazalo koliku je samo milost i kakvu samo utjehu i blagodat dragi Allah spustio na Adema, alejhisselam, i hazreti Havu darujući im Šīta, jer je dječak bio izuzetno čestit i pobožan, pa je upravo on, između svih ostalih mnogobrojnih sinova Ademovih, alejhisselam, naslijedio svoga oca u emanetu Allahovog vjerovjesništva i poslanstva.
Prema jednom hadisu koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, Šītu, alejhisselam, je objavljeno čak pedeset od ukupno stotinu Suhufa koje je, uz četiri Knjige, dragi Allah objavio Ademovim, alejhisselam, potomcima.
Pored direktnog poučavanja putem Objave i nadahnuća, dragi je Allah poučio Šīta, alejhisselam, i indirektno, putem pouke od njegovog oca, pa je on imao izuzetno veliko znanje. Prenosi se tako da ga je Adem, alejhisselam, poučio računanju vremena, raznim obredima (ibadetima) tokom dana i noći, nekim korisnim zanatima i drugim znanjima koje spadaju u domen ljudske kulture i civilizacije.
Osim što je Šīt, alejhisselam, poseban između svih Ademovih, alejhisselam, sinova prve generacije po emanetu vjerovjesništva i poslanstva, te izuzetnoj učenosti, postoji mogućnost da je poseban i po tome što je on drugi otac svih ljudi koji danas žive na Zemlji:
... Muhammed ibn Ishak kaže: ''Kada se Ademu približila smrt, oporučio je sinu Šītu, podučio ga računanju vremena danju i noću, podučio ga obredima u toku dana i noći i upoznao ga o potopu koji će se poslije desiti.''
On zatim kaže: ''Kaže se da porijeklo svih živih ljudi danas vodi od Šīta, a potomci druge Ademove djece su izumrli i nestali.'' Allah najbolje zna. ...[8]
Dragi Allah najbolje zna koliko je ovo tačno, a nama se čini zanimljivim pomenuti i ovu mogućnost.
Takođe, izgleda nam logičnim da je Šīt, alejhisselam, kada je došlo vrijeme za to, oženio svoju sestru, hudovicu brata mu Habila, jer su se potomci Adema, alejhisselam, u prvoj generaciji uvijek rađali u paru – muško i žensko, pa im je tako broj bio potpuno izjednačen. Naime, s obzirom da se, vjerovatno, samo Šīt, alejhisselam, rodio sam, a da je, vjerovatno, samo bivša Habilova supruga bila bez muža, čini nam se logičnim da ih je Adem, alejhisselam, vjenčao. Naravno, ovo je samo jedna mogućnost koja ne mora biti tačna. Dragi Allah najbolje zna.
Prva dženaza
Prema vjerodostojnoj predaji (hadis) koju od Muhammeda, alejhisselam, prenose Ibn Abbas i Ebu Hurejre u Levhi mahfuzu Ademu, alejhisselam, bijaše zapisano da na ovom svijetu živi hiljadu godina.
Postoji više predaja koje kazuju da je Adem, alejhisselam, zamolio dragoga Allaha da od njegovoga života oduzme četrdeset godina i dadne ih Davudu, alejhisselam, a mi ovom prilikom želimo citirati sljedeću:
... Tirmizija navodi da ga (hadis) je čuo od Abda ibn Humejda, on od Ebu Ne'ima, on od Hišama ibn Sa'da, on od Zejda ibn Eslema, on od Ebu Saliha, a on od Ebu Hurejre, da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Kada je Allah stvorio Adema, potrao ga je po leđima, pa mu je iz kičme izašlo svo potomstvo koje će Allah kao Ademove potomke stvarati do Sudnjeg dana. Allah je dao da je svaki od njih imao nur (svjetlo) pred očima. Zatim ih je On pokazao Ademu, pa je Adem upitao: 'Gospodaru, ko su ovi?' 'Ovo su tvoji potomci'', odgovorio je Allah. Tada je ugledao jednog čovjeka čije mu se svjetlo posebno dopalo, pa je upitao: 'Gospodaru, a ko je ovo?' Allah mu je rekao: 'Ovo je čovjek koji će biti među posljednjim generacijama tvoga potomstva, po imenu Dawud.' 'Gospodaru', upitao je Adem ponovo, 'a koliko si mu odredio da živi?' 'Šezdeset godina', odgovorio je Allah. 'Gospodaru', rekao je Adem, 'podaj mu od moga života još četrdeset godina.' Kada je Ademu istekao život i došao Melek smrti, upitao je: 'A zar mi nije ostalo još četrdeset godina?'; a melek je rekao: 'Zar to nisi poklonio svom potomku Dawudu?' On je to porekao, pa zato poriče i njegovo potomstvo. Zaboravio je, pa zato zaboravlja i njegovo potomstvo. Pogriješio je, pa griješi i njegovo potomstvo.'' [9] ...[10]
Prema tome, izvijesno je da je sevepom Ademove, alejhisselam, dove zemaljski život Davuda, alejhisselam, produžen sa šesdeset godina na stotinu godina.
Što se tiče Adema, alejhisselam, koliko je nama poznato većina učenjaka govori kako je on zbog toga živio ''samo'' devet stotina i šesdeset godina na ovom svijetu, ali postoje i predaje da mu je, kad je on zaboravio i porekao poklonjenih četrdeset godina, dragi Allah iz Svoje beskrajne milosti ipak produžio život na hiljadu godina. Dragi Allah najbolje zna.
Prema mnogim vjerodostojnim predajama Adem, alejhisselam, je na ahiret preselio u petak, a njegova smrt je voljom dragoga Allaha bila naputak ljudima kako treba postupati u takvim situacijama. Toga dana meleki su došli do Adema, alejhisselam, uzeli mu dušu, okupali mu tijelo i umotali ga u ćefine. Zatim su iskopali mezar i onda klanjali dženazu koju je imamio Džibril. Nakon dženaze Ademovo, alejhisselam, mubarek tijelo su položili u mezar i isti zatrpali zemljom. Na kraju su Ademovim, alejhisselam, sinovima, koji su sve to gledali, rekli da je to način na koji treba postupati sa svakom umrlom osobom.
Hazreti Hava je, kako se prenosi, preselila na ahiret godinu dana nakon svoga muža.
Nakon smrti Adema, alejhisselam, vodstvo zajednice prešlo je na Šīta, alejhisselam, koji je, bivši Allahovom milošću podržan Objavom i vjerovjesničkom mudrošću, te poučen mnogim znanjima, svoje mnogobrojne vjerovjesničke i starješinske obaveze ispunjavao na najljepši način.
Ali, u to doba zajednica je već bila razdvojena.
Naime, nakon Habilovoga ubistva Kabil se sa svojom ženom i potomstvom izdvojio iz zajednice i naselio u dolinama, pa su potomci svih Ademovih, alejhisselam, sinova živjeli u brdskim područjima regiona ranijega zajedničkoga boravišta, dok su Kabilovi potomci živjeli u dolinama ispod njih.
Mjesto življenja, nažalost, ne bijaše jedina razlika između dvije zajednice. Stanovnici brdâ pod vodstvom Šīta, alejhisselam, bili su iskreni i čestiti vjernici – muslimani, dok su se među Kabilovim potomstvom u dolinama počeli sve više širiti razni oblici griješenja i nemorala. Zbog toga je, kako se prenosi, po Šerijatu koji je bio na snazi u doba Šīta, alejhisselam, muslimanima sa brdâ bilo zabranjeno miješati se sa griješnim i nemoralnim Kabilovim, potomcima u dolinama.
Neko vrijeme su se sljedbenici Šīta, alejhisselam,držali tog propisa i dvije zajednice su odvojeno živjele bez mogućnosti da ''truhle jabuke pokvare zdrave'', ali vremenom su se stvari počele pogoršavati.
Kako se prenosi, zbog izuzetne ljepote muškaraca sa brdâ i žena iz dolina, oni su sve više počeli dolaziti u kontakt. Vremenom su ti kontakti bili sve intenzivniji i ozbiljniji, pa se sve više kršio Allahov Zakon i broj vjernika je počeo opadati, a nevjernika rasti. Šīt, alejhisselam, se maksimalno trudio da ljude poziva, savjetuje, poučava i upozorava ih na njihove sve intenzivnije grijehe, a i preduzimao je energične mjere u skladu sa svojim starješinskim ovlaštenjima, što je svakako pozitivno djelovalo, ali se, nažalost, već tada, u samom početku, počela objelodanjivati činjenica da je većina ljudi sklona griješenju. Tako je započeo proces smanjenja broja vjernika i povećanja broja nevjernika koji su postajali sve više obijesni i skloni napadima na muslimane. Već se osjećao dah rata, ali do njega, kako se prenosi, nije došlo sve do vremena Idrisa, alejhisselam, kada su započeli napadi nevjernika na vjernike, a o tome, ako dragi Allah da, govorit ćemo u narednom kazivanju o Idrisu, alejhisselam.
[1] Većina islamskih učenjaka kaže da su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava bili naseljeni u pravom (nebeskom) Džennetu. Međutim, ima i učenjaka koji kažu da je to bio jedan ''privremeni'' džennet (u ovom smislu riječ džennet ne označava Raj na nebu već bogatu bašču na Zemlji) koji je dragi Allah maksuz za njih dvoje stvorio na Zemlji i taj svoj stav argumentiraju činjenicom da je Iblis prokleti mogao unutra ući (a inače je on kažnjen prokletstvom i istjerivanjem iz Dženneta koji mu je postao zabranjen) i navratiti ih da okuse zabranjeni plod. Mi smo lično bliži prvom stavu da je u pitanju nebeski Džennet (Raj), a dragi Allah najbolje zna.
[2] Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada je Allah stvorio stvorenja u Knjizi koja je kod Njega, obavezao se: 'Uistinu milost Moja preteže nad srdžbom Mojom.''' (Hadis kudsi, bilježe ga Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže). Citirano iz zbirke hadisa ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997.
[3] U islamskom akaidu (nauci o vjerovanju) je poznato da se za svakoga pojedinca vrata pokajanja zatvaraju sa njegovom smrću, budući da tada za njega već počinju pripremni procesi (kabursko ispitivanje) za konačno polaganje računa na Sudnjemu Danu. Isto tako, izlazak sunca sa zapada kao očevidni nagovještaj nastupa Sudnjega Dana, značit će zatvaranje vrata pokajanja za čitavo čovječanstvo, jer nakon nastupa tog događaja nikome od ljudi (a vjerovatno i nikome od džina – dragi Allah najbolje zna) neće biti primljeno pokajanje.
[4] U Džennetu se opskrba u neograničenim količinama i savršenom kvalitetu dobiva bez ikakvog napora ili računice. Ali, na Zemlji je kvalitet opskrbe daleko, daleko slabiji, količine su ograničene i do nje se može doći samo mukotrpnim radom.
[5] U islamu je poznato da je grijeh bezrazložno kidati rodbinske veze. Pošto svo čovječanstvo ima jednog oca i jednu majku svi smo u krajnjoj liniji rodbina jedni drugima i među nama bi morali biti prisutni odnosi dobročinstva, pravednosti i milosrđa i ne bi se smjelo desiti da bilo ko među nama čini zulum i nepravdu drugim članovima ljudske zajednice na Zemlji. Ovo je sigurno ono sa čim je dragi Allah zadovoljan, ali, nažalost, i ovo je na ovom svijetu, zbog ljudi onakvih kakvi jesu, samo jedna lijepa ali neostvariva želja. Ovakvi će, ako Bog da, biti odnosi ljudi Dženneta.
[6] Nije nam sasvim poznato na koji način je Kabil usmrtio Habila. Prema nekim predajama ga je zatekao na spavanju i kamenom mu razbio glavu. Dragi Allah najbolje zna, a to za nas ovdje i nije naročito bitno.
[7] Hafiz Ibn Asakir u životopisu Ahmeda ibn Kesira, za koga govori da je dobri (evlija) navodi da je on u snu vidio Muhammeda, alejhisselam, Ebu Bekra, Omera i Habila, te da mu je tada Habil zakletvom potvrdio da trag krvi koji se može vidjeti u Pećini krvi na brdu Kasijun potiče od njegove krvi koja se prolila kada ga je Kabil ubio. Dalje se navodi da je dova koja se na tom mjestu (u Pećini krvi) uputi kabul (primljena kod dragoga Allaha). Ovo je predanje navedeno u Tehzibu Ibn Asakira (1/441), a mi smo ga preuzeli od Ibn Kesira koji ga prenosi u Kazivanjima o vjerovjesnicima na str. 55. Međutim, na ovom mjestu je neophodno napomenuti i to da je u današnjem vremenu među stanovnicima Damaska rašireno uvjerenje da u Pećinu krvi nikako ne treba ići, jer su se dešavali slučajevi da su oni koji su gore išli zapadali u veoma ozbiljne i teške halove (stanja). Ova informacija potiče od ljudi koji su tamo boravili, a nama je prenešena od pouzdanih osoba, pa stoga smatramo da oko toga treba biti izuzetno oprezan, naročito kada se uzme u obzir vjerodostojan hadis koji govori kako nijedan čovjek ne bude nepravedno ubijen a da jedan dio od tog grijeha ne padne na Kabilova pleća, budući da je on prvi na Zemlji počinio nepravedno ubistvo – što se upravo desilo u Pećini krvi. Svako ko bude u prilici da razmišlja o eventualnome zijaretu Pećine krvi na brdu Kasijun u Damasku treba sve ovo da zna, raspita se kod učenih i pobožnih ljudi i da bude oprezan. Dragi Allah najbolje zna.
[8] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 62.
[9] Tirmizija u svom Sunenu 48/8/3076; Ibn Asakir u svom Tarihu 2/346,347/Tehzib.
[10] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 42.