Kategorija
Imami Tirmizi i Hakim bilježe hadis-i šerif kojega prenosi hazreti Ibn Abbas, u kojemu je hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao:
إِذَا وُضِعَ الطَعَامُ فَخُذُوا مِنْ حَافَتِهِ وَ ذَرُوا وَسْطَهُ، فَإِنَّ الْبَرَكَةَ تُنَزِّلُ فِى وَسْطِهِ ثُمَّ تُسْرَى.
Kada hrana bude postavljena, zahvatajte sa njenih krajeva a ostavite njenu sredinu jer se berićet postepeno spušta na njenu srijedu a potom bîva raširivan.
Premda se predaja odnosi izravno na situaciju zajedničkoga objeda, jedenja u džematu, komentatori hadisu smatraju da se preporuka u njoj navedena treba primjenjivati i kada čovjek jede sâm te na svu vrstu hrane, ukoliko je to čovjeku u mogućnosti ispoštovati.
Tako, i kada jede hljeb, osoba treba otpočeti sa krajevima, sa korom, a tek nakon pojedene kore prijeći na jedenje sredine.
Svakome je vjerniku hazreti Pejgamber, alejhisselam, uzor u svakoj životnoj prilici, pa tako i u načinu jedenja. Poznata je predaja da na časnome Miradžu, nakon silnih počasti, hazreti Muhammed, alejhisselam, nije molio uzvišenoga Allaha ništa za sebe već za cijeli ummet, za sve vjernike i ljude uopće.
Kako je rečeno, berićet, blagoslov, jela spušta se na sredinu a potom polahko širi. Na tome tragu, može se zaključiti da onaj ko bi isključivo jeo sredinu taj bi uzeo sav blagoslov jela a drugi, koji sa njime jedu, od jela bi imali samo napunjen stomak.
Odlika zreloga vjernika je davanje prednosti drugima u odnosu na sâmoga sebe. Najbolji primjer za ovo su hazreti Ensarije, stanovnici presvijetle Medine, koje je uzvišeni Allah posebno pohvalio za sklonost ka davanju prednosti drugima: oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. (59:9)
Različite su procjene, šta to stvarno znači davati prednost drugima u odnosu na sebe. Slučaj naveden u časnome ajetu tumači se često kao tri vida davanja prednosti.
Prvi vid je slučaj hazreti Muhadžira koji su se odrekli svega svoga da bi učinili hidžru sa hazreti Muhammedom, alejhisselam, radi Allahove, dželle šanuhu, vjere. Drugi vid je primjer hazreti Ensarija koji su sve što imaju podijelili po pola sa hazreti Muhadžirima, a hazreti imam Ismail Hakki zabilježio je predaju u kojoj je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao kako u svakome narodu, od postanka svijeta pa do Sudnjega dana, ima darovatelja i škrtica, izuzev kod hazreti Ensarija među kojima nije bio hama baš nijedan bogataš.
I treći vid davanja prednosti je primjer ljudi iz kasnijih generacija, među kojima i iz naše generacije, koji bi iskreno željeli da su na stepenu hazreti Muhadžira ili hazreti Ensarija, a o čemu govori naredni, deseti, ajet navedene sure el-Hašr: Oni koji poslije njih dolaze – govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su na su vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv.“
I u odnosu prema osobi za koju pretpostavljamo da je dragome Allahu posebno blizak rob, vjernik mora biti umjeren. Ne samo da bi tu osobu poštedio suvišnoga zamaranja već i da bi svojoj braći i sestrama omogućio da se i oni okoriste berićetom koji je na tu osobu spuštan.
Do svega vrijednoga u životu dolazi se postepeno: nauka, istinska ljubav, istinsko prijateljstvo, složnost, ujedinjenost, Božija blizina... Sve što je dragocjeno zahtijeva protok vremena da bi se ostvarilo. A svakim odustajanjem od neke vrijednosti, a u korist svoga brata ili sestre, premda se ne činilo tako, čovjek je, ustvari, bliži plemenitome cilju.