Dvadesetogodišnjica pogibije profesora Abdulaha-efendije Čelebića

U srijedu 10. oktobra 2012. godine navršava se dvadeset godina od pogibije diplomiranoga teologa, imama, mutesavvifa, potpredsjednika nekadašnjeg Mešihata Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, te vjersko-prosvjetnog referenta, profesora Abdulaha-efendije Čelebića.

Rijetko s događa da neko za veoma kratko vrijeme postigne ono što većina drugih ljudi ne može ostvariti za cijeli svoj život. Duhovno i intelektualno zrijenje profesora Abdulaha Čelebića, njegov imamski rad te krajnja predanost u angažiranosti na poslovima objedinjavanja i uređivanja vjerskoga života bosanskih muslimana, kako na prostorima nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jednako tako i u dijaspori, ostavili su dubokoga traga na generacije muslimana mada, objektivno sagledavajući, njegov doprinos još uvijek nije adekvatno valoriziran niti priznat.

Rahmetli profesor Abdulah-efendija Čelebić rođen je 10. jula 1961. godine, u Donjem Kaknju, u općini Kakanj.i Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese 1979. godine, upisao se na Islamski teološki fakultet u Sarajevu, današnji Fakultet islamskih nauka. Dana 26. marta 1984. godine, uspješno je diplomirao i stekao zvanje diplomiranog teologa islamskih znanosti.ii

Nešto ranije, u januaru 1984. godine, raspoređen je na dužnost profesora arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi.iii Učenici koji su pred njim učili arapski jezik govorili su da ono što znaju arapskog jezika, naučili su od profesora Čelebića.iv A to znanje bilo je sasvim dostatno za razumijevanje, prevođenje i solidno komuniciranje na tom jeziku.

Vremenom je profesor Abdulah Čelebić u Gazi Husrev-begovoj medresi preuzeo obavezu održavanja nastave i iz predmeta akaida i kaligrafije. Njegova posvećenost preuzetim obavezama posvjedočena je velikim trudom u pripremi literature za ove predmete.

Ozbiljno se baveći kaligrafijom, profesor Čelebić je uvidio potrebu studioznijeg analiziranja oblasti islamske umjetnosti. Iz toga razloga odlučio je pripremiti udžbenik koji bi učenicima poslužio kao svojevrstan uvod u sâmu disciplinu i umjetnost kaligrafije. Udžbenik iz Islamske umjetnosti uspio je napisati do kraja svoga života ali ga nije stigao objaviti.

Jednako tako, seriozno se koncentrirajući na oblasti islamskoga vjerovanja – akaid, opredijelio se za pisanje komentara na svoj prethodno urađeni prijevod poznate Poslanice imama eñ-Ñaúāwīja. No, i ovo djelo je ostalo do danas u rukopisu. Svoj boravak na svetome teritoriju Hidžaza – Meki i Medini, rahmetli profesor Abdulah Čelebić iskoristio je i za prisustvovanje predavanjima iz akaida. Tako je, između ostaloga, u želji da stekne uvid u sadržaje po kojima je predavan akaid u Saudijskoj Arabiji, prisustvovao predavanjima Al-‘Utaymīna (komentar na djelom Ibn Taymiyye: „Al-‘Aqīda Al-Wāsiñiyya“), snimivši ih sve na audio kasete.v

Šest godina nakon stjecanja zvanja diplomiranoga teologa, profesor Čelebić se specijalizirao u oblastima akaida, islamske filozofije i tesavvufa, i upisao postdiplomski studij na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Istodobno se po drugi put prijavio za mjesto asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.vi

Kao izvrstan student, posebno nadaren za oblasti akaida i tesavvufa te skoro nevjerovatnoga talenta za učenje stranih jezika, dat je na raspolaganje Mešihatu Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, gdje je vrlo brzo stekao povjerenje kolega i imama na terenu te iskazao veliku stručnost u organiziranju vjerskoga života. No, uslijed snažnoga pritiska na rahmetli dr Ahmeda Smajlovića, nakon njegovoga udaljavanja s pozicije predsjednika Mešihata Islamske zajednice, i profesor Čelebić bîva premještan na novo radno mjesto, ovoga puta izvan sâme Bosne, kao imam Islamskog centra u Luxemburgu 1989. godine.vii

Zvuči skoro nevjerovatno, ali odmah po dolasku u Luxemburg profesor Abdulah Čelebić, zajedno sa svojom suprugom Almedinom, upisuje kurs francuskog jezika kojega do tada nije nikada učio, i vrlo brzo ovladava ovime jezikom te počinje držati hutbe upravo na francuskom jeziku.

Zatekavši nažalost i danas uvriježenu podjelu muslimana u dijaspori shodno različitosti zemalja iz kojih dolaze, profesor Čelebić se našao pred novim izazovom. Naime, shodno svome kućnom, duhovnom i intelektualnom odgoju, i dalje izražavajući svoju želju za uvezivanjem i što boljim organiziranjem vjerskoga života muslimana, nastojanje kojem se iskreno predao i za vrijeme svoga rada u Mešihatu a koje je sjajno prepoznao rahmetli dr Smajlović, profesor Abdulah Čelebić se odlučio uvesti praksu koja je, barem shodno našim saznanjima, i dan-danas nepoznata u svijetu.

Svoju obavezu hatiba – predavača na jednosedmičnom zajedničkom okupljanju muslimana petkom za vrijeme džume-namaza, ispunjavao je pažljivim pripremanjem i učenjem hutbe istovremeno na bosanskom, arapskom, francuskom i engleskom jeziku. Na ovaj način oko sebe je okupljao sve muslimane, ne samo one porijeklom iz Bosne.

U mjesecu martu 1991. godine, nakon promjena u Islamskoj zajednici, profesor Čelebić se sa svojom porodicom vratio u Bosnu i bio je imenovan na mjesto rukovodioca Vjersko-prosvjetne službe Mešihata. Premda se na to zaboravilo, veoma je važno naglasiti da je na ovome mjestu rahmetli profesor Abdulah Čelebić između ostaloga dao i veliki doprinos vezan za proces uvođenja vjeronauke kao obaveznoga predmeta u škole u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući istraživanju svršenice Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Emine Ćeman i sadašnje asistentice na predmetu tefsir Azre Hadžić, javnosti je skrenuta pažnja da se Abdulah-efendija Čelebić nalazio u delegaciji koja je 09. maja 1991. godine sa tadašnjim ministrom za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu Bosne i Hercegovine dr Nihadom Hasićem razgovarala o uvođenju vjeronauke u osnovne i srednje škole. Ministarstvo je nakon razgovora i s drugim predstavnicima crkava i vjerskih zajednica obećalo uvođenje toga predmeta od naredne školske 1992. godine.viii

Nastupom posljednje Agresije na Bosnu i Hercegovinu, Abdulah-efendija Čelebić je u mjesecu junu 1992. godine postavljen na mjesto predsjednika Rukovodeće radne grupe radi vršenja radne obaveze u ratnim uslovima, a ratnim rasporedom službeno je određen kao oficir za saradnju između Armije Republike Bosne i Hercegovine i egipatskog bataljona UNPROFOR-a u Sarajevu.ix

Iako nemamo preciznijih podataka, pouzdano znamo da su na stvarno visoki stepen duhovne i intelektualne zrelosti rahmetli profesora Čelebića najviše utjecali njegov otac Ahmed-efendija, i hadžija Halid-efendija Salihagić.

Ahmed-efendija Čelebić, zajedno sa svojom suprugom Ćamilom, dugo je živio u regiji Foče, kasnije radivši kao imam u Aladži-džamiji. Pored brojnih savjeta koje je davao svojoj djeci ali i imamima, posebno je insistirao na velikome oprezu prilikom korištenja vakufske imovine. I danas neriješena stambena pitanja imama privremeno se rješavaju njihovim smještanjem u vakufske kuće. Međutim, preraspoređivanjem na druga mjesta, odlaskom u penziju ili preseljenjem na ahiret, porodica imama praktično preko noći gubi svoj dom. Ahmed-efendija Čelebić je od sâmih početaka svog radnog vijeka nastojao osigurati smještaj svoje porodice ne želeći kod njih razviti naviku prihvatanja vakufskoga smještaja kao privatnog. Odmah nakon odlaska u penziju Ahmeda-efendije, porodica Čelebić se preselila u privatnu kuću u Kaknju. Ovo je kod profesora Abdulaha razvilo poseban osjećaj brige prema vakufskoj imovini što će, u sasvim praktičnoj dimenziji, utjecati na njegovu brigu prema vlastitoj porodici.

Iskoristivši nekoliko bolje plaćenih projekata, među kojima i kaligrafsko oslikavanje unutrašnjosti kupole jedne džamije u Krajini, profesor Čelebić je do početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu uspio zajedno sa svojom suprugom izgraditi vlastitu kuću. Od ostatka novca obavio je hadž.

S druge strane, posebno raspoloženje prema tesavvufu i tarikatu stekao je naročito uslijed utjecaja kojeg je na njega izvršio njegov duhovni učitelj hadžija Halid-efendija Salihagić. Otuda pretpostavljamo i da je rahmetli profesor Abdulah-efendija Čelebić bio vezan za nakšibendijski derviški red.

Prve studioznije tekstove o tesavvufu koji su tretirali biografiju blagoslovljene Rabije Adevije, bosanski muslimani dobili su zahvaljujući radovima profesora Čelebića, koje je u nastavcima objavljivao u „Preporodu“. Jednako tako, postepeno prevodeći djelo „Islam i razum“ autora dr Abdulhalima Mahmuda, Abdulah-efendija Čelebić je dijelove prijevoda objavljivao također u „Preporodu“. Kompletno djelo objavljeno je u ratu, nakon pogibije profesora Čelebića, a na insistiranje njegovog punca rahmetli Zakira-efendije Bektića, starješine kaderijsko-bedevijske tekije Čeljigovići u Sarajevu.

Potred toga, profesor Čelebić je objavio nekoliko prijevoda i dva originalna rada o tesavvufu u „Islamskoj Misli“.

Ipak, ono po čemu se rahmetli profesor Abdulah Čelebić posebno ističe jeste izvanredan prijevod djela „El-Fethur-Rabbani Abdul-Kadir-Gejlani“, kojega je načinio na nagovor i pod patronstvom hadžije Halida-efendije Salihagića, a što je objelodanio u Predgovoru prvome izdanju iz 1992. godine.x

Međutim, prvo izdanje ovoga prijevoda ostalo je u Travniku, budući da je u njemu održana promocija 25. dana mjeseca ramazana 1411. godine, a velikosrbi su podigli barikade i blokirali Sarajevo drugoga dana ramazanskoga bajrama. Tako je u Sarajevo uneseno svega dvije stotine primjeraka knjige. Iz toga razloga objavljen je drugi, dopunjeni, prijevod 1996. godine.xi

Svu ozbiljnost s kojom je profesor Abdulah Čelebić pristupio ovome projektu, najbolje potvrđuje metod kojega je koristio pri radu. Pedeset predavanja blagoslovljenog Abdul Kadira Gejlanija objavljenih u ovoj knjizi, Abdulah-efendija Čelebić preveo je sam. Dvanaest drugih predavanja podijelio je drugim prevodiocima, sa željom da uporedi njihove prijevode sa vlastitim razumijevanjem teksta. Nažalost, od tih dvanaest prijevoda sravnjen je samo jedan i pola drugoga, koji su pronađeni u zaostavštini rahmetli profesora Čelebića.xii

Dok se spremao na redovne dnevne obaveze 10. oktobra 1992. godine, prilikom izlaska iz kuće, navođena granata pala je tačno ispred ulaza. Profesor Abdulah Čelebić je poginuo, a supruga i kćerka, koje su ga pošle ispratiti, tom prilikom su ranjene.xiii

Ovakav završetak njegovog kratkog ali izuzetno dinamičnog i plodotvornog života, iako za nas tragičan, možda je najbolji svjedok posebnosti ličnosti profesora Abdulaha-efendije Čelebića. I dženaza koja je uslijedila nakon nešto više od dvadeset i četiri sahata od pogibije, otkrila je svo bogatstvo i otvorenost njegove ličnosti. Pored rodbine, prijatelja i kolega, dženazi su prisustvovale i osobe iz estradnog života, a procjena je da su u tim ratnim uslovima njegovom ispraćaju prisustvovale oko četiri stotine osoba. Rahmetli profesor Čelebić je imao razumijevanja i vremena za svakog.

Sahranjen je u haremu svoje džamije na Carini, na Vratniku, u Sarajevu, a tom prilikom dženazu su suznih očiju pratile i žene posmatrajući je iz džamijskih prostorija. Prisutnom novinaru karakter profesora Čelebića najbolje je objasnio jedan stariji čovjek, koji mu je teško se suzdržavajući od plača suznoga lica rekao:

„Šta osjećam prema njemu najbolje ti može reći moje lice. Ovo je bio veliki čovjek.“xiv

 S. Beglerović

xiv John Daniszewski, „A Funeral, a Hospital – Another Miserable Day in Sarajevo“, u kolekciji: Bosnian Genocide 1992-1995, 12. oktobar 1992., str. 2A.