Pitanja i odgovori (8): O učenju sure Jasin mrtvima

 Prije svega, dužan sam jednu veliku ispriku budući da je tvoje pitanje došlo prije mnogo vremena. Objašnjavati sada razloge ovolikoga odlaganja odgovora mislim da nije uredu te se jednostavno nadam da ćeš nam halaliti (da ipak nećeš zamjeriti).
        Ovo pitanje učenja sure Jasin umrlim, naročito na mezarovima, bilo je aktuelno prije nekoliko godina, tačnije odmah nakon prestanka napadâ na Bosnu i Hercegovinu. Brojne publikacije, koje je uglavnom izdavao tadašnji Visoki saudijski komitet, organizacija koja je mnogo učinila na pomoći Bosni i Hercegovini u najtežim trenucima, tretirale su ovo pitanje te na njega odgovarale negativno. Pri tome su se navodili ajeti iz časnogaKur’ana i određeni hadisi, govori plemenitoga poslanika Muhammeda, alejhisselam.
        S druge strane, ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, institucije koja uglavnom protežira tradicionalni bosanskohercegovački islam, i učenjaci pripadnici derviških redova nisu puno pažnje posvećivali ovim fetvama (pravnim rješenjima) selefijsko-vehabijskih učiteljâ. Takav je, uglavnom, bio slučaj i s drugim razmatranim i prosuđivanim temama.
        Naravno, ne bi bio problem da je sve ostalo pri “razlikama mišljenja” ali mi ne bismo bili mi da te “razlike” nismo doživljavali kao suprotnosti, često i isključivosti pa je pristajanje uz jednu od školâ mišljenja među muslimanima (tradicionalnu, tesavvufsku, selefijsku, vehabijsku) ujedno značilo, za druge škole, i veliki grijeh a ponekad i sâm izlazak iz vjere.
        Nakon toga isplivale su stvari koje su tokom agresije tinjale, naročito na prostorima Srednje Bosne, pa su i u glavnome gradu BiH Sarajevu počele prepirke, svađe čak i tuče. Tako, nezreli, površni i ideološki, mada srčano prihvaćeni od pojedinaca, stavovi sudarili su se ljenošću, nebrigom pa i neznanjem pojedinaca te uz sav haos nastao u Bosni i Hercegovini davali jednu nimalo lijepu sliku “muslimanskoga zajedništva”.
        Kako naš narod kaže “vrijeme čini svoje”, pa su se neki otrijeznili, shvatili pogubnost sile, drugi su malo počeli s aktivnim i javnim bavljenjem naukom te se situacija podobro stišala.
        Zašto ovaj uvod? Čini mi se da se te “prebolovane” nevolje ponovno polahko javljaju. Razlog mi nije baš poznat no, lično ih doživljavam kao nedostatak inspiracije kod muslimanskih učitelja za bavljenje nečim novim i nemogućnost pružanja konkretne pomoći običnim ljudima, bili oni vjernici ili nevjernici.
        Jedna od tih “boljki” upravo je sadržana u tvome pismu a tiče se “ponovnoga” raspravljanja o ispiravnosti učenja sure Jasin mrtvima, naročito na mezaru, a što predstavlja jednu od tradicijâ Bosne i Hercegovine. O ponovnome aktualiziranju ovoga problema na prostoru BiH ako Bog da navest ću dva primjera.
        Prije jedno mjesec dana na televizijskoj stanci “Alfa” gostovao je Samir Avdić čija je akademska titula profesor. Čuo sam za ovoga brata ali ga nikada nisam upoznao a ni vidjeo. Prilikom boravka na spomenutoj stanici profesor Samir Avdić, između ostaloga, istakao je da je nedopušteno učiti suru Jasin mrtvima, naročito na mezaru, a da hadis u kojemu hazreti Poslanik, alejhisselam, izričito kaže:
“Učite Jasin svojim mrtvima!”
treba razumijevati u smislu učite suru Jasin osobama koje su na samrti ne bi li barem pred smrt povjerovali, ako su bili nevjernici, odnosno ne bi li svoje vjerovanje još više učvrstili.
        Drugi primjer tiče se teksta objavljenoga nedavno u časopisu “Saff”, broj 117 - april - safer 2004./1425., pod nazivom: “Ko svakog petka posjeti mezare svojih roditelja i prouči suru Jasin, oprašta mu se onoliko grijeha koliko ima ajeta ili harfova u toj suri”. U ovome tekstu također se ističe nedopuštenost toga čina a i sam nadnaslov glasi “Izreke koje su kod muslimana poznate kao hadisi, a one su ili izmišljene ili jako slabe”. Ističući u naslovu koristi (fadîlete) raspravljanoga čina a dajući tome kontrast u nadnaslovu naglašavanjem moguće neispravnosti istoga čina vjerovatno se željela privući pažnja sljedbenika i jednoga i drugoga mišljenja.
        Ono što je zanimljivo jeste da autor toga članka koristi kao izvor poznatoga islamskoga učenjaka el-Menâvîja (njegovo ime neki čitaju i el-Munâvî) ali, kao što ćemo inšallah vidjeti, ne navodi i drugo mišljenje koje spomenuti učenjak navodi u djelu “Fejdul kadîr”, što je ustvari komentar djela “El-Džâmi‘us-sagîr”, čiji je autor es-Sujûtî.
* * *
    
Jedna verzija glasi:
اقرأوا علي موتاكم يس
što doslovno znači:
“Učite svojim umrlim Jasin.”
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Ahmed, Ibn Dâvûd, el-Bejhekî te Hâkim, prenoseći ga od Ma‘kila ibn Jesâra)
        Raspravljajući o valjanosti seneda (kompletnoga niza prenoslilaca ovoga hadisa) nailazimo na razilaženje, jedni ga smatraju neispravnim (tj. da se ne može osloniti na neke ljude iz seneda) među tim učenjacima su Nevevî i Ibn Hadžer, dočim drugi smatraju da sened ovoga hadisa nije slab, među tim učenjacima je Ebû Dâvûd. (el-Menâvî, Fejdul kadîr šerhul džâmi‘is-sagîr, tom II, hadis broj 1344)
        Govoreći o razumijevanju poruke ovoga hadisa poznati fikhski učenjak Ibn ‘Arebî (nije riječ o velikome sufiji Ibn ‘Arebîju; radi razlikovanja za derviša Ibn ‘Arebîja dodaje se jedan od njegovih nadimaka et-Tâ’î, dočim se za pravnika Ibn ‘Arebîja naglašava njegova pripadnost malikijskome mezhebu pa mu se uz ime dopisuje i nadimak el-Mâlikî) kaže da je hadisom pritvrđena ispravnost učenja sure Jasin osobi kojoj se smrt primakla.
        El-Menâvî dalje bilježi riječi Ibn ‘Arebîja:
        “Razboljeh se, smrači mi se i bijah ubrojan među mrtve. Tada vidjeh neke ljude koji mi želješe nauditi. I vidjeh neku osobu, lijepu, stvarno divnoga mirisa, koji ih tjera od mene sve dok ih ne savlada. Upitah je:
        ‘Ko si ti?’
        Reče:
        ‘Sura Jasin.’
        Probudih se kada ono moj otac pored moje glave plače i uči suru Jasin i taman je završi.”
        Kao što sam već rekao, kod autora čije djelo koristimo el-Menâvîja stoji i slijedeći stav:
        “Ibn er-Rif‘a hadis shvaća doslovno pa smatra ispravnim učenje Jasina i nakon smrti, s tim da je prvi stav (tj. nedozvoljenost ovoga čina) stav većine.”
        Dakle, kao što neki navedeni hadis smatraju pouzdanim (sahîh) a neki nepouzdanim (da‘îf), tako neki smatraju učenje Jasina mrtvima dozvoljenim djelom (jedžûz) a neki nedozvoljenim (lâ jedžûz).
        Što se mene tiče učim Jasin svojim mrtvima jer hadis jasno i doslovno to preporučuje. Ovo je i jedan stari âdet (običaj) muslimana Balkana koji, kako se može vidjeti, nije u suprotnosti sa Šerijatom.
        Zanimljivo je i da u svome djelu “Kitâbur-rûh” poznati učenjak Ibn Kajjim el-Dževzî ističe nekoliko predajâ, Muhammeda, alejhisselam, koje preporučuju učenje sure Jasin mrtvima. El-Menâvî navodi da Ibn Kajjim jednu od tih predajâ (ne sve) smatra apokrifom (mevd‘u, izmišljotinom samo pripisanom hazretiPejgamberu, alejhisselam) ali da, opet, drugi učenjak, es-Sujûtî, smatra da hadis koji smo citirali na početku utvrđuje poruku toga apokrifa.
        Također, ne treba uznemiravati one koji ne uče Jasin mrtvima jer se može vidjeti da je to stav većine učenjaka. Jednostavno, ovo je razilaženje učenjaka  a ne svađa dokolnih.
        Što se tiče fadîleta (koristi) sure Jasin oni su mnogi a spomenut ćemo samo jednu.
        Rekao je hazreti Muhammed, alejhisselam:
“Stavi kažiprst na zub (koji te boli) a potom prouči kraj sure Jasin (posljednju stranicu, od ajeta “Evelem jerel insânu Ennâ halaknâhu min nutfetin fe izâ huve hasîmun mubînun.)”
(hadis prenosi Ibn ‘Abbâs, a u spomenutome djelu el-Menâvî odnosno es-Sujûtî stavlja ga pod broj 5218, u IV tomu, poglavlje “Slovo ‘Dâd’ ”)
ZAKLJUČAK: Na osnovu hadisa, dozvoljeno je učiti Jasin mrtvima, bilo to na groblju ili van groblja.