Ako može da vas pitam zašto se muslimanima nazivaju i šije iako oni smatraju da je majka svih vjernika pocinila blud, kad smatraju neke ashabe nevjernicima, lažu na Džibrila itd.; a smatraju se muslimanima. Hvala i es-selamu alejkum.
Na pitanje odgovara
Alejkumus selam,
Da bi se shvatilo do koje mjere su nama, ovdje na prostorima Balkana a i šire, ovakve rasprave nepotrebne i čak opasne, prije nego vam pokušamo odgovoriti želimo vam opisati jedan događaj od prije 12 – tak godina kojem smo lično bili svjedoci. Naime, bili smo prisutni na jednom predavanju koje je u Sarajevu držao jedan alim, i danas veoma poštovan, porijeklom iz Sandžaka. Tokom tog predavanja on je pomenuo slučaj kada mu je stigla jedna delegacija iz Saudijske Arabije i odmah mu nadugačko i naširoko stali pripovijedati o šiijama – o tome kako su oni opasnost za ''pravovjerni'' islam, kako ih se treba čuvati itd. A, ono što nam je posebno ostalo u sjećanju, zbog čega vam ovo sada i pominjemo, jeste njegov komentar koji je, u slobodnom prepričavanju, izgledao otprilike ovako: ''Oni mi govore o šiijama i pune mi glavu nedoumicama u kolikoj su oni zabludi ili nisu, a ja gledam samo kako da sačuvam svoju vjeru i svoju glavu u okruženju u kome živim. Nemam ja vremena i energije da razbijam glavu o odnosima šiija i sunija - ja gledam kako da preživim i opstanem kao vjernik musliman tu gdje jesam i kako da svoju dušu što više očistim da bih bio spašen na Ahiretu. Tek kada taj moj najveći problem riješim, onda mogu razmišljati o odnosima između šiija i sunija.''
Nakon ovog uvoda pokušali bi smo vam dati naš odgovor na postavljeno pitanje.
Prije svega, uvijek moramo imati na umu da se mi, kao muslimani, u svemu moramo držati naših izvora – Kur'ana i Sunneta. U ovom konkretnom slučaju mi nijednoga trena ne smijemo zaboraviti na koji način Kur'an i Sunnet nekoga određuju kao muslimana – svako ko ispunjava te kriterije je musliman i nikako drugačije ga se ne smije tretirati.
Kur'an i Sunnet nam kažu da je musliman svako onaj ko svojim riječima i svojim vanjskim ponašanjem pokazuje da ispunjava:
(1) Imanske šarte; Vjeruje u Allaha i nikoga Mu ne pripisuje za druga, te uz to vjeruje u: meleke, objavljene Knjige, Allahove resule (poslanike), drugi svijet (ahiret) i da je sve, i dobro i loše, od dragoga Allaha (kader);
(2) Islamske šarte: Šehadet (čujemo ga kako govori da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, alejhisselam, Allahov rob i Allahov poslanik); namaz (vidimo ga kako klanja namaz); post u mjesecu ramazanu; zekat (daje zekat onda kada ima uslove da ga dadne); Hadž (barem jedanput i to samo ako je u mogućnosti).
Štaviše, mi shodno sljedećem ajetu časnoga Kur'ana: ''Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki. (4:48); ne smijemo nevjernikom zvati čak ni onoga ko samo izgovara šehadet: ''La ilahe illallah ve muhammedun resulullah!''; pri čemu nijedan drugi vjerski propis ne izvršava (priznaje ga ali ga ne izvršava)! Mi ćemo, dakako, za takvoga reći da je griješnik, čak i težak griješnik, ali ne smijemo ni za njega reći da nije u islamu i da će ga dragi Allah sigurno baciti u Džehennem – nipošto to ne smijemo govoriti jer nam naprijed navedeni ajet jasno kaže da će dragi Allah, onima kojima On to, hvaljen i slavljen neka je, htjedne, oprostiti sve druge grijehe osim širka. Kako mi onda možemo znati da baš toj osobi dragi Allah neće prihvatiti samo njegov šehadet i sve mu druge grijehe oprostiti?! Ovdje se može pomenuti i poruka jednog hadisa gdje je rečeno da je neki pobožnjak sa potcijenjivanjem gledao nekog muslimana – griješnika i rekao prilično ubijeđeno da će ga Allah sigurno kazniti zbog njegovih grijeha, da bi on kasnije na snu bio upitan odakle mu pravo da tvrdi šta će dragi Allah uraditi sa Svojim robom i bilo mu poručeno kako je baš tom čovjeku dragi Allah oprostio sve grijehe i ujedno poništio sva njegova dobra djela, tako da su njih obojica u tome trenutku isti kod dragoga Allaha, pa će se sud o njima donijeti na bazi njihovih budućih djela.
Prema tome, ne donosimo mi sud o ljudima i njihovoj sudbini na ahiretu – to samo dragi Allah čini i za nas i za sve druge, to pripada samo Njemu!
Naravno, naprijed navedeno ne znači da je dovoljno samo imati šehadet da bi čovjek bio spašen. Imanski i islamski šarti upravo su i navedeni kao nužni minimum da bi čovjek bio siguran (dakako samo u slučaju da bude iskren u njihovu provođenju) da će na Sudnjem Danu biti spašen od vatre – ako to nema upotpunjeno onda se prepušta ogromno velikom riziku jer nije rečeno da će dragi Allah svima oprostiti sve grijehe osim širka, već samo nekima koje On odabere. Obzirom da su to isuviše ozbiljne stvari nikome se ne preporučuje da se sa tim igra, već da se maksimalno trudi da bude iskren u provođenju imanskih i islamskih šarta, pa i više od toga shodno svojim mogućnostima.
Gdje se sada u svemu ovome nalaze šiije? Poštovani brate, od svega srca ti preporučujemo da nipošto ne sumnjaš u to da šiije u vanjskome smislu zadovoljavaju sve naprijed pomenute uslove da ih mirna srca možemo smatrati muslimanima.
Oni donose šehadet jednako kao i mi, klanjaju namaz jednako kao i mi, obavljaju Hadž jednako kao i mi, daju zekat jednako kao i mi ... kratko rečeno, imaju sve imanske i islamske šarte jednako kao i mi. To je ono što mi možemo vidjeti kod njih, a šta je i u našim i u njihovim srcima – to samo dragi Allah zna i samo će nam On, i jednima i drugima, o tome suditi.
U vezi sa šiijama treba još pomenuti da nije tačno da njihovo generalno učenje smatra hazreti Aliju poslanikom (izuzeci su samo neki malobrojni ekstremisti koje i šiijska škola islama zbog toga osuđuje kao nevjernike). Istini za volju, šiijska interpretacija islama doista hazreti Aliju smatra imamom, duhovnim nasljednikom Muhammeda, alejhisselam, ali ga nikako ne smatra poslanikom. Drugim riječima, jedina bitna razlika između šiija i sunija po tom pitanju jeste u tome što šiije vjeruju da učenjaci - nasljednici poslanika (koje inače pominje Kur'an) mogu biti samo potomci hazreti Alije i hazreti Fatime (Ehli-bejt), dok sunije vjeruju da to mogu biti bilo koji ljudi. I druga razlika je u tome što šiije vjeruju da je dragi Allah odabrao baš hazreti Aliju za nasljednika Muhammeda, alejhisselam, a sunije vjeruju da je to pitanje dragi Allah ostavio ljudima - da oni sami među sobom biraju Muhammedovog, alejhisselam, nasljednika.
Isto tako, nije tačno da su oni izmijenili Kur'an (takve nesuvisle tvrdnje ne dolaze, hvala dragom Allahu, od svih sunija već iz samo nekih ipak malobrojnih krugova), prosto zbog toga što dragi Allah čuva Kur'an od svake izmjene (vidi 15:9) i nemoguće je da ga bilo ko, šiije ili neko drugi, izmijeni – ako bi to neko samo i pokušao hiljade hafiza širom svijeta bi odmah prepoznali falsifikat i on bi bio globalno odbačen kao takav. A, bez sumnje je (to se uostalom lahko može i provjeriti) da je Kur'an jedan – isti i kod šiija i kod sunija.
Što se tiče optužbi za nedoličan odnos prema našoj majci hazreti Aiši i nekim ashabima, može se osjetiti da je kod šiija donekle umanjena ljubav prema tim osobama, ali je sigurno da se vrijeđanja i ružne optužbe protiv njih javljaju samo kod nekih malobrojnih šiijskih ekstremista – generalno šiijsko učenje pokazuje izvjesnu rezervu prema njima, ali ih ne vrijeđa ili ih, ne dao dragi Allah, smatra nevjernicima. Šiije se u nekim stvarima, pogotovo kada je riječ o hilafetu, s njima ne slažu i ne vole ih onoliko koliko mi, ali daleko od toga da ih generalno mrze i loše o njima govore. A ekstremista svugdje ima i na bazi toga se ne može donositi sud o čitavoj populaciji. Naravno, sasvim je jasno da mi nikako ne možemo ni voljeti ni poštovati te ekstremiste koji zaista govore ružne, neistinite i nedolične stvari o našoj voljenoj majci hazreti Aiši i o nekim čestitim ashabima.
Allahu dragome se utječemo od svega ružnoga što ekstremisti, i šiijski ali i sunijski (poput, naprimjer, onih koji su proklinjali hazreti Aliju sa džamijskih mimbera sve do stupanja na vlast Omera ibn Abdulaziza, milost Allahova nad njim, koji je to ukinuo) govore – takve i ono što oni govore mi sasvim odbacujemo. Ali, kako rekosmo, to su zaista samo neki, hvala dragome Allahu, malobrojni ekstremisti čiji ekstremizam osuđuje i šiijska i sunijska škola islama.
Razlike između sunija i šiija, kako vidjesmo, svakako postoje, ali one, zaista, nisu takve da bi smo šiije smatrali nevjernicima. Naprotiv, shodno Kur'anu i Sunnetu, ne smijemo ih tretirati drugačije nego kao muslimane koji se u nekim stvarima razlikuju od nas, ali im ne možemo negirati pripadnost islamu.
Dakako, šiijsko naučavanje islama nije lišeno određenih nedostataka – upravo zbog njih mi i ne pripadamo toj tradiciji islama, ali ih smatramo muslimanima i želimo se držati prema njima u duhu izreke: ''Njima njihova djela a nama naša djela – takmičit ćemo se ko će više dobrih djela činiti a dragi Allah će nam na Sudnjem Danu naša djela valorizirati i presuditi nam oko onoga u čemu se razlikujemo.''
Mahsuz selam.