Pitanja i odgovori (64): Hazreti Gazalijevo pokajanje?? - problem zlonamjernih i neutemeljenih...

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Čisto da bismo se razumjeli od samoga početka, želio bih započeti ovaj odgovor sa dvije kur’anske i jednom hadiskom porukom:
O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio: ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna. (en-Nūr, 21.).
Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u vatri. (Fātir, 6.).
U hadisu kojega bilježi Buharija a prenosi hazreti Ebu Hurejre, navedeno je da je jedne prilike pred hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, doveden čovjek koji je konzumirao alkohol nakon uvođenja zabrane svih opijata. Hazreti Muhammed, alejhisselam, propisao mu je kaznu. Nakon što je kazna izvršena, neki hazreti ashabi, radijallahu anhum, uzviknuli su tom čovjeku:
„Dabogda te Allah ponizio!“
Na to im hazreti Muhammed, alejhisselam, reče:
Stanite! Ne pomažite šejtanu protiv njega.
Istina je da, kako kažete, „sumnja je jedna od šejtanskih zamki“ ali je istina i da čovjek itekako prokletom šejtanu može biti od pomoći. Međusobna ljubav braće vjernika propisana je u islamu. Tako se, naprimjer, u časnome Kur’anu veli:
Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (el-Hudžurāt, 10.).
Poznat nam je svima, barem bi trebao biti, hadis kojega bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Enesa ibn Malika, u kojemu hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:
Niko od vas neće vjerovati dok ne bude volio svome bratu ono što voli sâmome sebi.
U drugoj predaji koju također bilježi Buharija a prenosi također hazreti Enes ibn Malik, hazreti Muhammed, alejhisselam, između ostaloga, jasno kaže:
Ko svjedoči da nema drugoga božanstva već da samo Allah jeste (šehādet), klanja namaz onako kako ga mi klanjamo, okreće se prema kibli kojoj se mi okrećemo, i kolje životinje onako kako ih mi koljemo, njihova krv i imovina za nas su sveti, i samo ćemo im se iz opravdanih razloga miješati, a konačan sud o njima je kod Allaha.
Hazreti Mejmun ibn Sijah upitao je hazreti Enesa:
„Ebu Hamza, šta nečiji imetak i život čini svetim?“
Hazreti Enes mu odgovori:
„Ko god kaže 'Lā ilāhe illallāh', okreće se prema našoj kibli za vrijeme namaza, klanja kao mi što klanjamo, i jede životinje koje smo mi zaklali, on je musliman, i ima sva prava i obaveze koje imaju muslimani“.
Sabirući ove i sve druge upute iz osnovnih islamskih izvora – Kur’ana i Sunneta, te pozivajući se na praksu naših hazreti ashaba, radijallahu anhum, hazreti Ebu Hanifa, u osnove islamske vjere, ubrojao je, kao prvi članak svoga „Fikhul-ekbera 1“:
„Mi nikoga ne proglašavamo nevjernikom zbog grijeha, niti ikome niječemo vjeru (lā nukeffiru ehaden bi-zenbin ve lā nenfī ehaden minel īmān“,
a u jedanaesti članak svoga „Fikhul-ekbera 2“:
„Mi ne proglašavamo nijednog muslimana nevjernikom zbog grijeha kojeg je počinio – pa makar to bio i veliki grijeh (ve in kānet kebīreten) – ako on to ne smatra dozvoljenim. Niti mi ikome uskraćujemo da za sebe kaže da vjeruje, već ko god kaže da vjeruje, istinski ga nazivamo vjernikom (ve nusemmīhi mu’minen hakīkaten). Moguće je da neko bude lošeg ponašanja, a da ne bude nevjernik.“
Od hazreti Ebu Hanife, ispravno vjerovanje prenijeli su hazreti imam Maturidi i hazreti imam Eš’ari. Istinski vjernici, koji su istinski živjeli za ahiret – Drugi svijet, njegovali su kur’ansko-sunnetske propise i na njima odnjegovano učenje o vjeri učitelja Ehli sunneta vel džemata.
Ovakav treba biti odnos među muslimanima. Nažalost, nije tako, a naročito danas i naročito u Bosni i Hercegovini, javljaju se pojedinci i čitave grupe kojima ne samo da nisu sveti navedeni članci islamske vjere njegovani kroz povijest već im nije sveta ni čast a niti intelektualni i fizički integritet muslimana. Takvi, uistinu neodgovorni, pojedinci i grupe i plasiraju teorije i brošurice koje spominjete.
Jedna od tih brošura nosi naslov „Sufizam“. Prevedena je sa arapskoga jezika, a naslov originala je „es-Sūfijja“ Ovoj knjižici pridodan je i njen parnjak „Upoznaj sufizam da bi ga više volio“. Nijedna knjižica nije potpisana, nema ni izdavača. Ako Bog da na kraju ovoga teksta osvrnut ćemo se kratko na ove dvije knjižice mada, iskreno, ne zavređuju nikakav tretman.
U brošurici: „Sufizam“, u njenome uvodu, autor navodi da „pisac knjige 'Ebu Hamid El-Gazali vet-tesavvuf' Abdurrahman ibn Muhammed Se’id Dimiškijja“ u devetom poglavlju pod naslovom „Ostavljanje sufizma i posvećivanje hadisu“ navodi upravo ono što pitate, a to je da se hazreti imam Gazali „pred kraj ovodunjalučkog života, nakon traganja za istinom, odrekao sufizma i filozofije te pristupio Ehli-sunnetskom pravcu“. (str. 4.).
Nakon toga kaže da „sam osvrt na el-Gazalijevu knjigu 'Ildžamul-avam an ilmil-kelam', koja je zasigurno od njegovih posljednjih djela, nam potvrđuje realnost njegove preobrazbe s više strana“. (str. 4.).
Vezano za prvi pasos, opće je poznato kako je jedno od posljednjih djela hazreti imama Gazalija „Izbavljenje od zablude“ (Munkiz mined-dalāl). Djelo je, elhamdulillah, poodavno preveo na naš jezik profesor doktor Hilmo Neimarlija. Posljednje izdanje, koliko znam, objavljeno je u izdanju „Neimara“, u Visokom, 1998. godine.
Ovo djelo hazreti imam Gazali napisao je otprilike pet godina prije svoga preseljenja na ahiret. Stoga mnogi ozbiljni istraživači hazreti imam Gazalijevoga života i djela, među kojima i profesor Hilmo Neimarlija, knjigu „Izbavljenje od zablude“ oslovljavaju autobiografijom hazreti hudždžetul islama Ebu Hamida Gazalija. (Obavezno konsultirati na naš jezik i prevedene dvotomne historije islamske filozofije, autora M.M. Sharifa i Henry Corbina).
U „Munkizu“, između ostaloga, hazreti Gazali navodi da je, želeći upoznati se sa istinom, koristio djela hazreti Ebu Tāliba Mekkija („Kūtul-kulūb“), hazreti Harisa Muhasibija, hazreti imama Džunejda Bagdadija, hazreti imama Ebu Bekra Šiblija, i hazreti imama Ebu Jezida Bistamija. (Vidi: Ebū Hāmid Gazālī, „Mukiz mined-dalāl“, u knjizi Meežmū’atul kutub, Mektebetuun-nešril ‘arebijji, Damask, 1934., str. 121., 122., 123.; u bosanskome navedenom izdanju str. 63.).
Pred kraj poglavlja o tesavvufu (sufizmu), hazreti imam Gazali izričito kaže:
„Sufije su isključivo putnici na putu ka dragome Allahu (es-sālikūn li-tarīkillāh). Njihovo putovanje, najljepše je putovanje, njihov put najispravniji je put (asvebut-turuk), a njihovo ponašanje najčišće je ponašanje (ezkal-ahlāk). (Munkiz mined-dalāl, str. 131.; bosanski prijevod str. 69.).
Ovo je dovoljno da nam otkrije ne bilo čije tumačenje već izravno hazreti imam Gazalijev stav o tesavvufu i sufijama.
Drugi pasos brošurice koji spominje hazreti imamovo djelo „Ildžāmul ‘avām ‘an ‘ilmil-kelām“ otkriva suštinu pristupa ljudi koji, nažalost, raspiruju mržnju među braćom muslimanima, ne birajući sredstva.
Kada sam prvi put pročitao tretiranu brošuricu, sjeo sam i pažljivo pročitao „Ildžāmul ‘avām“. Ovo djelo jeste, po mišljenju većine, definitivno posljednje djelo koje je hazreti Hudždžetul-islam napisao. No, realnost je da se hama baš nigdje u knjizi ne spominju niti tesavvuf niti sufije. Čak, to uopće nije predmet djela. Hazreti imam Gazali u tome  djelu tretira pitanje ispravnoga vjerovanja.
Na početku se obraća prijatelju, ne navodeći ime osobe kojoj piše, kazujući kako mu odgovora na upućenu molbu za pisanje djela koje bi bilo odgovor sljedbi haševija koja naučava da Božija Svojstva (Sifātullāh) imaju doslovna značenja, te da dragi Allah, neuzubillah, ima ruku, nogu, oko, i oblik bukvalno identične udovima koje imamo mi, Njegova stvorenja.
Hazreti imam Gazali dalje kaže da će navesti u djelu kakvo je to bilo akaidsko učenje prve generacije dobrih muslimana (selef sālih). I upravo ovim pojmom „selef sālih“ autori i promicatelji brošurice „Sufizam“ i njoj sličnih pamfleta zbunjuju druge muslimane, svakodnevne mumine koji, iz svoje iskrenosti, vjeruju skoro svakome ko im ponudi nešto od nauke islama, bilo kakav vaz (govor) bilo kakvu knjižicu ili, pak, obimnije djelo.
Pojam „selef sālih“ ne označava modernističke ideologijske pokrete „selefije“ i „vehabije“, niti bilo koje druge, bilo egzoterijske bilo ezoterijske naravi, već ima značenje „prve generacije dobrih muslimana“, dakle naših hazreti ashaba, radijallahu anhu, hazreti tābiūna te i hazreti tābiut-tabi’īna (po mišljenju jednoga dijela islamskih učenjaka). Dakle prve, druge i eventualno treće generacije muslimana.
Makar neko sebe i nazivao „selefijom“, daleko od toga da upravo njega, i njegovu grupu, pa ma ko god oni bili, spominju klasična islamska djela, islamski klasici. Pod pojmom „selef sālih“ misli se na hazreti prve dobre generacije muslimana. Tako u prvome poglavlju djela „Ildžāmul ‘avām“, hazreti imam Gazali nedvosmisleno tvrdi:
„Znaj, da je jasna istina, oko koje nema sporenja kod ljudi odnjegovanog srčanog vida, mezheb selefa (es-selef), pod čime podrazumijevam mezheb ashaba i tābi’ūna (mezhebus-sahāba vet-tābi’īn).“ („Ildžāmul ‘avām ‘an ‘ilmil kelām“, u knjizi Medžmū’ā resā’ilil Imāmil Gazālī, Dārul kutubil ‘ilmijja, Bejrut, bez godine izdanja, str. 42.).
I u tome je ključni problem. Autor knjižice „Sufizam“, i njegovi sljedbenici smatraju upravo svoj mezheb mezhebom hazreti selefa, radijallahu anhum, te sve što je suprotno njihovim stavovima smatraju nedozvoljenom novotarijom (bid’a), nevjerstvom (kufr) i politeizmom (širk). Jer, klasici kažu da ko se suprotstavlja selefu, taj je u zabludi.
Analogno, s obzirom da hazreti imam Gazali u djelu „Ildžāmul ‘avām“ tvrdi kako je najispravnije mišljenje, mišljenje hazreti selefi saliha, te da ga i on slijedi, a rekli smo kako pojedine modernističke ideologije sebe nazivaju „selefijama“, neki to pogrešno interpretiraju drugima kao „dokaz“ da se hazreti Hudždžetul-islam odriče tesavvufa a prihvata „selefijsku“ ideologiju.
Usput, djelo „Ildžāmul ‘avām ‘an ‘ilmil kelām“ ima tri dijela: „Bejānu hakīkati mezhebis-selef“ (Stvarni mezheb hazreti selefi saliha), „el-Burhān ‘alā ennel hakka fī mezhebis-selef ve enne men hālefehum fe-huve mubtedi’„ (Dokaz da je ispravan mezheb selefi saliha te da je onaj ko im proturječi novotar), i „Fusūl muteferrika nāfi’a fī hāzel-fenn“ (Različita korisna poglavlja o ovome problemu).
„Dokaz“ o hazreti imama Gazalijevom odricanju od tesavvufa u vidu njegove smrti koju je dočekao istražujući zbirke hadise koje su priredili Muslim i Buharija, kao nešto što se suprotstavlja tesavvufu, sami ste dobro prokomentirali sa „neuzubillah“. Uz to, ponovno svima koji su zainteresirani za život hazreti imama Gazalija, a koji ne mogu čitati literaturu na arapskom jeziku, savjetujem da obavezno konsultiraju prijevode historija islamske filozofije, autora M. M. Sharifa odnosno Henry Corbina. Tamo se, između ostaloga, mogu pročitati dva, za ovakav prigovor, važna podatka.
Prvi bitan podatak odnosi se na sam početak njegovoga života. Tako saznajemo da je još kao dječak (a podsjetimo rođen je 1058. godine u Taberanu, jednoj od općina Tusa), a što je u to vrijeme bila praksa svuda u islamskom svijetu, hazreti Hudždžetul-islam stekao obrazovanje iz osnovnih islamskih disciplina. (Vidi. M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988., tom II, str. 10.). U tome dobu osnovno obrazovanje značilo je stjecanje znanje iz oblasti kira’eta, akaida, tefsira, fikha, filozofije, i logike. Tako da nema razloga da pred kraj života uči ono što već zna. Riječ je, dakle, o daljnjemu studiranju znanosti hadis.
Drugi podatak jeste da hazreti imam Gazali, nakon perioda desetogodišnjega odnosno jedanaestogodišnjega osamljivanja (halvet), koje je počelo 1095. godine hazreti imam Gazalijevim odlaskom na hadž, po povratku u rodni Tus 1105. godine, osniva vlastitu medresu na kojoj predaje i akaid i tesavvuf. Tome, kao i pisanju djela među kojima je i „Ildžāmul ‘avām“, bavi se sve do svoje smrti 1111. godine. Corbin precizira da je medresu osnovao u Nišapuru, što je nekih 75 km zapadno od Tusa. (Henry Corbin, Historija islamske filozofije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.).
Ne treba zaboraviti, na našem jeziku postoje čak dva integralna prijevoda hazreti imam Gazalijevog temeljnog djela „Ihjā’ ‘ulūmid-dīn“ (kako se kod nas oduvijek govorilo „Ihja“) a koje je hazreti Ebu Hamid pisao u toku svoga povlačenja od svijeta, kitab po kitab.
I kao što smo rekli, spomenute brošurice stvarno ne zaslužuju nikakvu pažnju. Zlonamjerne su i neistinite. Mnogi citati vađeni su iz konteksta, mnogi tesavvufski pojmovi pogrešno prevođeni. Sa znanstvene strane, osnov djela čini sekundarna literatura. Hermeneutički pristup znanosti zahtjeva korištenje materijala nastalog izravno iz tretirane oblasti a ne interpretiranje. Tako se u brošuricama koristi materijal koji blati tesavvuf a originalna tesavvufska djela navode se tek kao vrsta „potpore“, tek istrgnuvši poneki citat.
Razlog zbog kojega sam odužio s odgovorom jeste što, kako sam već dva puta naveo, navedene brošurice stvarno ne zaslužuju bilo kakav osvrt. No, odgovorili smo na vaše pitanje iz tri razloga. Zato što ste iskazali povjerenje ili barem interes za našu stranicu, zato što su sve češći napadi na tradicionalno ispravno tumačenje islama gdje se gaze stari autoriteti i stare vrijednosti, i zato što to dugujemo našem imamu hazreti Ebu Hamidu Gazaliju.
Ljudi koji napadaju tesavvuf i tradicionalnu interpretaciju islama, naša su braća, sviđalo se to nama ili ne. Kako nismo birali kada ćemo se roditi i gdje, nismo birali ni ko će sve biti musliman. To je Allahov dar, u kojemu se sigurno krije Allahova neusporediva mudrost. Naše je da pokušamo dokučiti što više djelića te mudrosti. Makar nam se i ne sviđali, imamo obavezu te ljude voliti, makar oni druge, a što je iz redaka ovoga i sličnih pamfleta sasvim jasno, mrzili.
Ne treba se sa njima prepirati, naročito ne svađati. Treba se držati onoga što su naučavali islamski klasici, a za svaku nejasnoću i spor džematlije se trebaju obratiti svome imamu, ili Vijeću za fetve Bosne i Hercegovine. Tako izgleda jedan normalan poredak stvari.