Pitanja i odgovori (132): O kur'anskom ajetu "I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri..." (7:143)

Dragi Allah egzistira u Svom svijetu koji je apsolutno nedoseziv za sve što je stvorio (zato je hazreti Ibn Arebi, koliko znamo, za to koristio naziv ''svijet apsolutne nedosezivosti za sve osim Njega''), ali je On, hvaljen neka je, odredio da se pojavljuje (manifestira) u svjetovima ograničenosti/konačnosti Njegovih stvorenja.

Ajeti Kur'ana, koje ste citirali u pitanju odnose se na slučaj kada je dragi Allah odredio da se Svojim govorom pojavi (manifestira) na zemlji (turi Sini – Sinajska gora) kako bi Mūsā, alejhisselam, čuo taj govor i kako bi mu se objavio/dostavio Tevrat:

I kada Nam Mūsā dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; reče, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Mūsā se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Mūsā", reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)

Smatramo da je za odgovor prvo važno jezičko razumijevanje pojma „manifestiranje“ (tedžellâ): „otkriti se“, ali i „darivati“ (npr. mlâdu), a s prijedlogom „ʻalâ“ upotrebljenim u časnom ajetu, znači i „pojaviti se u punom sjaju pred“. Iako nije riječ o istom glagolu, ipak, sličan ovom triliteru (dž-l-j) jeste trokonsonant „dž-l-l“, a koji znači „biti velik“, „biti visok“, „biti impozantan“. Arapski jezik poznaje tu vrstu poređenja, budući da, u ovome slučaju, dva glagola imaju dva ista konsonanta u svome korijenu.

Potom, važno je objasniti šta se podrazumijeva pod procesom ili događanjem „manifestiranja“, te kakvo to značenje ima unutar svijeta (bîtka).

Dragi Bog je jedan jedini stvoritelj, koji doslovno sve stvara iz ničega. Ništa nije postojalo, potom je dragi Allah, naprosto Svojom Voljom, ničim na to prisiljen, stvorio stvorenja. Egzistencije, bîvanja (vudžûd) nije bilo, te je On kao Dževvâd – „Onaj koji dariva svako dobro“, iz Svoje Milosti podario bîvanje onome što nije ni na koji način postojalo. Na taj način, budući da ono što postoji ima samo jednoga stvoritelja – dragoga Allaha, jednog i jedinog Boga, time, dakle, svaka stvorena stvar je po svojoj egzistenciji (mevdžûd) specifičan vid Božijeg objavljivanja. Odatle se govori o Božijem objavljivanju na način stvaranja (halk).

Pored ovoga aspekta, naučava se o formi Božijeg objavljivanja na način slanja knjigâ ljudima (vahj), te objavljivanju na način individualnog „govorenja“ svakome pojedincu (ilhâm) preko čovjekovog duhovnog organa spoznaje – srca (kalb).

Analogno rečenom, sve što je stvoreno, to postoji, što znači „stoji – po nečemu“, odnosno egzistira po Božijoj milosti, snagom Njegovoga uzdržavanja svega stvorenog (kujûmât). Za dragoga Allaha, stoga, ne kažemo da On „postoji“, već dragi Allah naprosto jeste. Naravno, i danas se u literaturi nailazi na sintagmu „Allah postoji“, ili „Allah egzistira“, no, na osnovu rečenoga, to je neprecizno rečeno.

Sumirajući, dragi Allah se pokazuje (tedžellâ) doslovno svakoj stvari u svakome trenu, u svakom vremenskom „hipu“ („u svakome danu, On je u nečem“, dakle manifestiran u nečem, časni Kur'an, 55:29). Međutim, zakonom koji je On, jedan jedini Stvoritelj, odredio (sunnetullâh), svako svjesno stvorenje ima sklonost, po svojoj prirodi (tabî'a) ali mu je i data ta sposobnost (kudra), prekriti svoje srce stvarima koje ga time sprečavaju da „vidi“, uoči, to konstantno Božije manifestiranje. Posljedično, neizmjerne forme Božijega manifestiranja neko motri u većem broju, a neko, opet, nažalost nikako.

Kur'anski ajet koji govori o „Allahovom manifestiranju brdu“ (7:143), podrazumijeva puninu Božijega pokazivanja, i po tome je hazreti Musa, alejhisselam, izdvojen, odlikovan, u odnosu na sve ostale poslanike, alejhimusselam. Iskustvo indirektne punine Božijega manifestiranja, analogno je iskustvu punine Božijega govorenja, pa, stoga, jedino Musa, alejhisselam, nosi nadimak Kelîmullâh – „Onaj s kojim je Allah razgovarao“. Također, na temelju tog indirektnoga iskustva punine Božijega manifestiranja, te, posljedično, Musaovog, alejhisselam, padanja u nesvijest, to „padanje u nesvijest“ zapravo je vrsta smrti (što je jedno od značenja glagola „sa-ʻ-k“), te se zaključuje da puninu viđenja Božijega manifestiranja na ovome svijetu, niko ne može podnijeti.

Tako se u drugačijem smislu može razumijeti i poznati hadis u kojem Muhammed, alejhisselam, zabranjujući postavljanje na viši stepen bilo koga iznad Musâa, alejhisselam, zaključuje da će se nakon posljednjega puhanja u rog na Sudnjemu danu, on, alejhisselam, prvi „ustati“, s tim da će ugledati kako Musa, alejhisselam, već stoji, i to, moguće, iz razloga što je tu specifičnu smrt već doživio prilikom spomenutog indirektnog iskustva punine Božijega manifestiranja. (hadis bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Na ovaj način može se razumjeti i ajet (7:144) koji slijedi nakon onoga koji ste citirali a koji potvrđuje prethodni zaključak.

Stoga pitanje „viđenja Gospodara“ (ru'jetu Rabb) prije svega podrazumijeva specifično iskustvo svjedočenja Božijega manifestiranja (zato se brojni autori razilaze oko pitanja: uopšte mogućnosti viđenja dragoga Allaha, viđenja fizičkim očima, viđena na ovome svijetu i sl.), a ne neko konkretno fizičko događanje. Naime, kategorije koje ste spomenuli: „pravac“ i „oblik“, su stvorene kategorije te imaju odnos prema čovjeku, kao stvorenju, a ne mogu imati prema Stvoritelju. Također, one ne vrijede niti izvan naše Zemlje odnosno njene površine. Kao što je poznato, u morskim dubinama i u kosmosu ne postoje određenja: „gore“, „dolje“, „desno“, „pravo“ i sl., već se ljudi služe drugačijim orijentirima.

Konačno, izraz „hidžab od svjetlosti“ upravo je izraz iskustva Božijega manifestiranja, te se u jednoj predaji također potvrđuje da nijedno stvorenje nema snagu podnijeti (kâbilijja) njihovu puninu:

„Allahov Poslanik, alejhisselam, u nas je usadio pet rečenica: „Allah, silni i svevišnji, ne spava. Njemu ne priliči spavanje. On spušta pravednost i podiže je. Njemu se podižu djela učinjena po noći prije djela učinjenih po danu, a djela učinjena po danu prije djela učinjenih po noći. Njegov hidžab (ogrtač) je svjetlost. Kada bi ga otkrio, slave Njegova Lica sagorjele bi sve dokle dopire Njegov pogled prema stvorenjima.“ (hadis bilježi Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Musâa)