Ovo Božije Ime objedinjuje sva Imena Njegove Ljepote (el-Džemāl), kao što su Milosni, Dobri, Koji voli, itd. Kaže Svevišnji: Bilo da vi dobro djelo javno učinite ili ga sakrijete ili nepravdu oprostite, pa Allah mnogo prašta i sve može. (Kurʼān, sura en-Nisāʼ, ajet 149.)
Riječ “oprost” (el-ʽafw) iz koje je i izvedeno ovo Ime, znači preći preko učinaka nekoga grijeha u potpunosti, na način da budu izbrisani iz dīvāna časnih meleka pisara (Kirāmun kātibūn) i ne pokažu se na Sudnjem danu, kao da ih nikad i nije bilo. Svevišnji tako kaže: Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, Allah prašta i samilostan je. (Kurʼān, sura el-Furqān, ajet 70.) Ustvari, jezičko značenje ove riječi i jeste brisanje, pa se tako primjerice kaže ʽafetir-rīḥul-eṯere – “Vjetar je pobrisao tragove”, gdje ovo “pobrisao” od istoga je korijena kao “Onaj koji prašta”.
Onaj ko želi da ga obasja svjetlost ovog Imena trebao bi prelaziti preko nepravdi koje mu drugi nanose. U 22. ajetu sure Nūr dragi Allah kaže: ...Neka im oproste i ne zamjere.... Od hazreti Alije se prenosi da mu je Poslanik, a.s., kazao: Da te uputim na najplemenitiju ćud i ovog i onog svijeta: Da spajaš veze koje su drugi pokidali, da daješ onom ko tebi uskraćuje, i da oprostiš onom ko ti je nepravdu učinio. (hadis bilježi imam et-Taberānī)
U poznatom hadisu gdje hazreti Aiša pita plemenitoga Poslanika šta bi trebalo učiti u mubarek noći Lejletul-kadr, on je kazao ovu dovu: اللهم إنك عفو تحب العفو فاعف عني - Allāhumme inneke Afuvvun tuhibbul-afve faʼfu annī – “Bože, ti si Onaj koji prašta, voliš praštanje, pa oprosti meni!”
I njemu samome, našem Pejgamberu, ovako se Svevišnji obraća: Ti sa svakim lijepo (ḫuḏil-ʽafwe)!, i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni! (Kurʼān, sura el-Aʽrāf, ajet 199.) To bi značilo “drži se oprosta i neka ti on bude tvoj pravac u Vjeri!” Značenje ovog vida oprosta (el-ʽafw) jeste oprostiti u onom trenutku kada imamo snagu uzvratiti, kazniti i sl. To mogu samo pravi gnostici. Obični vjernici opraštaju kad ih prođe bijes, pa onda stvar prepuste dragome Allahu da ih On ili kazni ili oprosti. Oni prvi, s druge strane, odmah opraštaju, i ne traže od Boga da ih kazni, čak štaviše, uče im dovu da ih Bog uputi, i to u osami, ne pred njima.
Sjetimo se samo kako je hazreti Poslanik, a.s., postupao sa Ibn Ubejjom, koji je samo deklarativno bio musliman a ustvari vođa licemjera u Medini. Svaku moguću priliku je koristio da napakosti plemenitome Poslaniku. Od njega je i potekla potvora na časnu hazreti Aišu, i mnoge druge nebrojene zloće i zavjere. I pored svega toga, blagoslovljeni Poslanik je sa njim lijepo postupao i nije drugima dao da ga uznemiravaju, kamoli šta više.
Jedan od onih koji su učestvovali u spomenutoj potvori bio je i sin hazreti Ebū Bekrove daidžinice, po imenu Ibn Esāsa. Njemu i njegovoj porodici, koji su bili siromašni, hazreti Ebū Bekr je redovno udjeljivao zekat i sadaku, pa kad je čuo šta ovaj radi, i to za njegovu vlastitu kćer hazreti Aišu, zakle se kako mu više neće ništa davati. Na to je dragi Allah objavio: Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je. (Kurʼān, sura en-Nūr, ajet 22.) Tad mu je hazreti Ebū Bekr oprostio i nastavio sa udjeljivanjem.
Oprost nije znak slabosti, kako to neki misle. Naprotiv, on je znak izuzetne duhovne snage i čojstva. To se posebno odnosi na situacije kada ne samo da oprostimo, nego nikome o tome i ne pričamo. To mogu samo pravi junaci, koji u tom svom postupku ne osjete nimalo gorčine, već samo slast.
Vezano za manifestacije ovog Imena u čovjeku prema hazreti Ibn Arebiju, one idu ovako:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ovo Božije Ime nastaje usljed apsolutne ovisnosti o dragome Allahu da samo On oprašta, a On jeste Onaj koji mnogo prašta i voli praštanje.
Istinska spoznaja i ozbiljenje ovim Imenom (et-teḥaqquq) je u osobi koja je afuvvun prema svima, i koja ljudima skoro pa ništa ne uzima za zlo.
Konačno, kićenje odrazima ovog Imena (et-teḫalluq) je biti ogrnut ovim Atributom onako kako čovjeku može da dolikuje, isto kao što njime opisujemo Svevišnjeg onako kako samo Njemu dolikuje. To se u čovjeka manifestira pod smislom nagrađivanja a ne dobrohotnosti kojoj ništa ne prethodi. Naime, ovaj duhovni stepen, tj. ovo Božije Ime, u sebi krije dvije suprotnosti. One se ogledaju u riječima Svevišnjeg: Ko učini jedno dobro djelo, njemu ide desetorostruka nagrada, a ko učini jedno loše djelo, njemu ide po mjeri tog djela. (Kurʼān, sura el-Enʽām, ajet 160.)
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je za ovo Ime:
“Uči se radi oprosta grijeha, te radi kešfa (otkrovenja), spoznaje bitnosti stvari, ko je murad ehli-zikra.” Uči se jā Afuvvu.
Abdul-Dževvād Ahmed još dodaje:
“Osoba koja bude mnogo učila ovu esmu, Allah će joj otvoriti kapije raziluka (zadovoljstva) i omiliti lijepu ćud. Još ako se uz njega bude učilo Ime ja Gafūru, tim bolje.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.