Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Ko je Ehli Hakk (od Istine, realizirao svoj duhovni potencijal) priključen je hakikatu (Zbilji).“
Lijepo Božije Ime „Vrhovna istina“ navodi se i u časnome Kur'anu i u plemenitim hadisima. S obzirom na svoje značenje, često je navođenje ovoga Lijepoga Imena „skriveno“ u općemu kontekstu rečenice:
„To je zato što Allah je Istina (Hakk), a oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – laž su, i zato što je Allah Visoki, Veliki.“
(Kur'an, sura Hadž, ajet 62.)
Lijepo Božije Ime „Vrhovna istina“ otkriva apsolutnost Božijega jestva, Njegove Egzistencije koja je jedina autentična, originalna, dočim sve drugo osim Njega (mâ sivallâh) samo postoji i to na osnovu Božije milosti. Stoga se Lijepo Ime „Vrhovna istina“ često razumijeva u značenju „Jedino originalno jestvo“, ili Egzistencija, Bîvanje, po kojoj nastaju sva druga postojanja, pa se citirani kur'anski ajet može također prevesti i kao:
„To je zato što Allah jedini jeste (Hakk), a oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – ne postoje (bâtil), i zato što je Allah Visoki, Veliki.“
Također je rečeno:
„Oni će, poslije, biti vraćeni Allahu, svome istinskome (Hakk) Zaštitniku (Mevlâ). Uistinu, samo Njemu pripada sud, i On najbrže obračun ispostavlja.“
(Kur'an, sura En'âm/Stoka, ajet 62.)
„Tu će svaka duša pokazati šta je prethodno uradila – bit će vraćeni Allahu svome istinskome (Hakk) Zaštitniku (Mevlâ), a neće im biti onih koje su izmišljali.“
(Kur'an, sura Jûnus, ajet 30.)
Uzvišeni Allah zazivanjem sâmoga Sebe kao „Vrhovna istina“ otkriva stvorenjima istinsko bîvanje (Vudžûd), koje je sâmo On, nasuprot čega stoji puko nebivanje (ma'dûm), koje nema ama baš nikakve sposobnosti, možnosti, u sebi.
U teologiji se ovo pitanje oslovljava kroz izražavanje tri dimenzije bîvanja: Apsolutni Bîtak ili Nužni Bîtak (Vâdžibul vudžûd), nemoguće bîvanje (mumeteni'ul vudžûd) i kontigentno ili moguće bîvanje (mumkinul vudžûd).
Nužni Bîtak je ono jestvo koje naprosto jeste, koje nema svoj početak niti kraj, jedino je originalno te jedino može drugome podariti egzistenciju. Nužni Bîtak je uzvišeni Allah, jedini stvoritelj.
Nemoguće bîvanje je egzistencija koja niti postoji niti se uopće može spoznati njen realitet. Ona može u mašti (vehm) postojati, međutim, i tada, ta njena uobrazilja nije niti samostalna niti realna egzistencija već samo misao koju je proizveo um kojega je dragi Gospodar podario nekome od stvorenja.
Moguće bîvanje je ona egzistencija koja nije originalna niti samostalna, koja nije vječna, međutim, njen bîtak je moguć ukoliko mu Nužni Bîtak podari egzistenciju. Stoga sve ono što je dragi Bog stvorio, smiješta se u ovu kategoriju egzistenata.
Iako je, ovako razmotrena, narav opće egzistencije prilično shvatljiva, ipak, u životu čovjeka postoji veliki nesrazmjer između, s jedne strane, sposobnosti razumijevanja naravi općega bîtka, te, s druge strane, sâmoga osvjedočenja u to, odnosno usklađivanje slobodne volje sa postupcima analognim toj naravi.
Tako se događa da ljudi ne vjeruju u dragoga Boga, ili Ga smatraju produktom vlastitoga mišljenja, ili Mu nadređuju nemoguće bîvanje, oslovljavajući vlastite misli samostalnim božanstvima.
Imajući sve rečeno u vidu, čovjekovo duhovno realiziranje značenja Lijepoga Božijega Imena „Vrhovna istina“ znači osvjedočenje (šuhûd) u apsolutnost Božije Egzistencije te svakodnevno ponašanje sukladno tome osvjedočenju. Iz toga se razloga u časnome Kur'anu pojam „istina“ navodi uz Božije Ime, i to ne sâmo kao jedno od Njegovih Lijepih Imena već upravo kao argument realnosti spoznaje zbilje svega stvorenoga:
„I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito (va'dallâhi hakk); ali većina njih ne zna.“
(Kur'an, sura Kasas/Kazivanje, ajet 13.)
Jedne prilike, kako prenosi hazreti Enes ibn Malik, grupa ashaba šetala je sa hazreti Muhammedom, alejhisselam, kada mu priđe jedan mladić od Ensarija, a blagoslovljeni Vjesnik ga upita:
„Kako si osvanuo, Harise?“
Odgovori: „Osvanuo sam kao istiniti vjernik u uzvišenog i silnog Allaha (mu'min hakk).“
Poslanik, alejhisselam, mu reče:
„Gledaj šta govoriš jer sve izgovoreno ima svoju zbilju (hakîka).“
Reče: „Allahov Poslaniče, odvratio sam dušu od ovoga svijeta, probdio sam svoju noć a ispostio svoj dan, pa kao da sam, sasvim jasno, kod Prijestolja (Arš) moga uzvišenog i silnog Gospodara, kao da gledam stanovnike Raja kako se u njemu međusobno posjećuju, i kao da gledam stanovnike Vatre kako jedni drugima zapomažu.“
„Vidjeo si, pa ustraj! Rob, Allah mu prosvijetlio vjerovanje u njegovome srcu.“
Zamoli:
„Allahov Poslaniče, zamoli Allaha za mene da umrem na Njegovome putu (šehâdet).“
Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i podario mu mir, zamolio je za njega, te bî pozvan jednoga dana, dok je bio na konju. Kažu da je bio prvi Perzijanac koji je jahao, i prvi Perzijanac koji je poginuo na Božijem putu, Allah s njime zadovoljan bio. Ovo je došlo do njegove mame, pa je otišla Allahovome Poslaniku, Allah ga blagoslovio i podario mu mir, te ga upitala:
„Allahov Poslaniče, ako je u Raju neću za njim plakati niti ću tugovati, a ako je u Vatri, plakat ću za njim sve dok živim na ovome svijetu.“
On odgovori:
„Harisova, ili Harisina, majko, on nije u raju jer je raj jedan od perivojâ, a Harisa je u Firdevsu visokome.“
Vratila se smiješeći se, i govoreći: „Blago li ti se, blago li ti se, Harise!“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Bezzâr)
Hazreti Dekkâk prenio je kazivanje od poznatoga isposnika (zâhid) hazreti Abbâsa Zevzenîja:
„Na početku mogu duhovnoga zrijenja, putovao sam jedne prilike, noseći na glavi jutani pokrov (mish) a na vratu lanac. Ušao sam u jedan kršćanski dom, te mi opisaše neku ženu, izuzetno predanu duhovnome odgoju, pa je poželjeh susresti. Vidjeo sam je, blistavu kao Mjesec i dobro izmršavljenu od silne predanosti u postu i osamljivanju. Rekoh je:
„Kako je samo lijep taj trud, kad bi još bio radi istine (hakk).“
Odgovori: „Ako ovo i nije radi istine, zbiljsko je (hakîka). Dok ti, pozivaš se na istinu, a gdje ti je zbilja?“, misleći na trud i postupanje.
Reče: „Ja nisam imao takvo ponašanje, pa se zastidjeh.“
Uzvišeni Allah vodi Svoga roba kroz stepene realiziranja spoznaje naravi bîtka, otkrivajući mu segment po segment, na svakome stepenu pokazujući mu istinu (hakk) po kojoj sve dimenzije bîtka egzistiraju, objašnjavajući mu aspekt po aspekt istinitosti:
„'Allah će Svojim Riječima istinu utvrditi (juhikkullâhul hakka bi kelimâtiHi), makar što će to nevjernicima krivo biti!'“
(Kur'an, sura Jûnus, ajet 82.)
Stoga je mali broj onih koji su spoznali u potpunosti ovo Lijepo Božije Ime, a ukoliko bi bilo moguće simbolički ga predstaviti, bilo bi to u predočenju slike poniznoga čovjeka koji stoji na nijazu (na naklonu), sa nogama na zemlji uz prevladavanje plave boje, pojasa u ravni mora i dominiranje bijele boje, potom grudnog koša u visini neba karakteriziranim crnom bojom, te vratom i glavom u predjelu nebesa gdje vrhuni bijela boja, a kroz sve to, od njegovih noga i zemlje pa do glave i nebesa, prolazi Elif.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Vrhovna istina“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da svako njegovo svjedočenje i govor, svaka kretnja i mirovanje isključivo budu po istini i rad istine.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Vrhovna istina“ (et-tehakkuk) podrazumijeva spoznaju uzvišenoga Boga kao Vrhovne istine, kao Onoga koji je Nužni Bîtak po sâmome Sebi.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Vrhovna istina“ (et-tehalluk) znači bîvanje uz spoznaju da se na čovjeka također može odnositi kategorija Nužnoga Bîtka, ali u smislu da istinsko pridruživanje partnera uzvišenome Bogu (širk) ne podrazumijeva porođenje s Njime u smislu Bîtka, jer drugoga bîtka ni nema, već se ono odnosi na dimenziju nužnosti kada stvorenje smatra da je sâmo po sebi nužno.
Jedan od dobrih ljudi prenio je kazivanje o početku njegovoga istinskoga povratka dragome Bogu (tevba), bazirano na kazivanju o nekome trgovcu tkaninama kojemu je na pijaci prišao sluga s dvora želeći odabrati odgovarajuću tkaninu za dvorjane. I dok su razgovarali, muezin sa munare oglasio je nastup namaskoga vremena, te trgovac napusti prodajno mjesto i robu pa ode u džamiju, ostavivši kupca. Kako se zadržao u džamiji, sluga se naljuti, i reče sebi: „Ma, nosi svoju robu!“
Potom je otišao i iz drugih dućana odabrao odjeću i odnio je na dvor, no, kada je izložio, dvorjanima se nije svidjela, te je morao vratiti i, na kraju, htio ne htio, vratio se u radnju onoga trgovca. Uzeo je robu od njega, odnio je na dvor i svima se svidjela, te ju je od njega kupio za veliki novac.
Navečer, kada je trgovac zaspao, usnio je jedan san. Neko mu je u snu rekao: „Dao si prednost namazu u odnosu na trgovinu, pa, nema nikakve sumnje, i Mi smo dali prednost tvojoj u odnosu na robu drugih.“
Kada se probudio, san ga je dobro razveselio, pa je sav imetak iskreno podijelio u milostinju, te postade duhovni učitelj svoga vremena (šejh vaktihi).
Uzvišeni Gospodar iskrenom vjerniku otkriva dimenziju po dimenziju bîtka, podarujući mu, prvo, spoznaju Božijih činjenja (Ef'âl), potom spoznaju Božijih Svojstava (Sifât), pa, na kraju, spoznaju Lijepih Božijih Imena (Esmâ').
Većina vjernika spoznaje Božija činjenja: „I zašto oni ne promisle o kraljevstvima nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an, vjerovati?“ (Kur'an, sura A'râf/Bedemi, ajet 185.)
Posebni među vjernicima spoznaju i Božija Svojstva: „Šta god ti važno činio, i što god iz Kur'ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu, i koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.“ (Kur'an, sura Jûnus, ajet 61.)
A samo odličnici među posebnima spoznaju i Lijepa Božija Imena: „Reci: 'Allah!, zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.“ (Kur'an, sura En'âm/Stoka, ajet 91.)
Krećući se na ovome svijetu, duhovno zrijući, svako Istinu razumijeva iz vlastite perspektive, pa čak i kada je to motrenje autentično, s obzirom na različita duhovna staništa vjernika, svako osjeća veću bliskost, snažnije djelovanje u svome srcu, jednoga u odnosu na drugo Lijepo Božije Ime. Tako i u svakodnevnome govoru i literaturi, svaka profesija, svaka tradicijska znanost, češće koristi jedno u odnosu na druga Lijepa Imena. Tako pravnici, naprimjer, pretežno oslovljavaju dragoga Boga kao Zakonodavca (Šer'), teolozi–mutekellimi uglavnom Ga zazivaju kao Onoga koji divno stvara (Bâri'), dočim Ga mutesavvifi-derviši uglavnom oslovljavaju kao Vrhovna istina (Hakk).
Vjernik odgajan dominantno pod djelovanjem Lijepoga Božijega Imena „Vrhovna istina“, u svemu svjedoči Božije jestvo, u svakome egzistirajućem obliku prepoznaju njegov temelj – Vrhovnu istinu.
Iz ovoga razloga, ostavši na ovome duhovnome stepenu, hazret Mensur Haladž opisao je Vrhovnu istinu izgovorivši: „Ja sam Istina! (enel Hakk)“, ne želeći se izraziti kao većina vjernika: „Ja sam uz Hakka (ene bil Hakk)“, s obzirom da je u stanju brisanja svojih loših osobina a kićenja odrazima Svojstava uzvišenoga Gospodara (fenâ), posvjedočio (šuhûd) da ne može ni na koji način sebe staviti u istu ravan s uzvišenim Bogom, da sve što postoji, sve što je stvoreno, pa tako i on sâm, duguje svaki segment svoga bîvstva jedinoj Istini, uzvišenome Allahu.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovaj Ism (Ime) učiti dnevno stotinu puta, obogatit će ti se zat manevijski (duhovna dimenzija tvoga bića).“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Kažu da ko redovno uči svakoga dana: „Lâ ilâhe illallâhul Hakkul Mubîn“ (Nema božanstva osim Allaha, Vrhovne istine, Pojavnoga) po stotinu puta, izbavit će se iz svoga siromaštva, i stvari kojima se bavi postat će mu lahke.
A ko ovo Ime dnevno uči po hiljadu puta, popravit će mu se njegovo ponašanje, i uljepšati njegova ćud.“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.