Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Najsavršenija visina pripada Allahu, dželle šanuhu. Njegovo Biće nema mjesta. Njega ne može shvatiti ni obuhvatiti ni pamet ni osjetilo.”
U časnome Kur’anu kaže se:
To je zato što je Allah – istina, a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju – oni su laž, i zato što je Allah Visoki (el-’Alijj), Veliki (el-Kebīr).
(el-Hadždž, 62.)
Lijepo Allahovo Ime “Visoki”, navodi se često u Kur’anu. Nekada, kao u citiranome ajetu, u paru s Lijepim Božijim Imenom “el-Kebir”, nekada u paru s Lijepim Božijim Imenom “el-’Azim”. Nekada, opet, spominje se i u drugi svojim oblicima, u obliku “el-A’lā” i “el-Mute’āl”. Također, časni Kur’an spominje i Božiji Atribut koji ide uz ovo Lijepo Ime. Naprimjer:
Nevjernici smatraju džine ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko (te’ālā) iznad onoga kako Ga oni opisuju!
(el-En’ām, 100.)
U drugom plemenitom ajetu kaže se:
On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji (ve lehul meselul a’lā fis-semāvāti vel erd); On je Silni, Mudri.
(er-Rūm, 27)
Glagolski korijen iz kojega je izvedeno Lijepo Božije Ime “Visoki” glasi “’alā, ja’lū – ’uluvv”, a znači “biti visoko”, “stršiti”, “biti uzvišen”. Stoga, po imamu Kurtubiju, oblik “’Alijj” jeste hiperbola (mubālega), ima pojačano značenje. Uzme li se u obzir da oblici “viši” i “najviši” imaju druge inačice na arapskome, a ne oblik “’alijj”, može se zaključiti ne samo da je pojam “’alijj” teško prevesti, prevodio bi se prije definiranjem “ono što je uvijek više od nečega što se s njime mjeri, ali i koje uvijek ima vlastiti oblik još viši od ovoga”, već i da upotrebljen u rečenici konotira, daje, najmanje dva osnovna značenja.
Prvi se odnosi na opis visine mjesta (mekān), mjesta na kome nešto egzistira, postoji, bîva (kāne, jekūnu - kevn). Ovo se, opet, može razmatrati na dva načina. Prvi je opis visine mjesta stvorenja. Tako se kaže da je čovjek na uzvišenijem mjestu od životinje, da je melek na uzvišenijem mjestu od čovjeka, da je Pijedestal (Kursijj) na još uzvišenijem mjestu, a da je Božije Prijestolje (’Arš) na najuzvišenijem mjestu.
Drugi način je u odnosu na dragoga Boga. Tu je ključni pojam “bîvanja iznad” (fevkijja). U Kur’anu se veli:
i jedini je On Vladalac iznad (fevka) robova Svojih; On je Mudri, Onaj o svemu obavješteni.
(el-En’ām, 18.)
U ovome smislu, ne govori se o konkretnom, pojmljivom, mjestu prebivanja, na osnovu čega bi se pogrešno moglo zaključiti kako uzvišeni Allah ima određeno mjesto prebivanja, kontradiktorno plemenitome ajetu: Pijedestal Njegov (Kursijjuhu) obuhvata i nebesa i Zemlju (2:255), već se govori o Allahovome Svojstvu transcendencije, svenadilaženja, o nemogućnosti apsolutne usporedbe bilo čega i bilo koga sa Njim: Hvaljen neka je On i vrlo visoko (te’ālā) iznad onoga kako Ga oni opisuju! (6:100)
Drugo osnovno značenje pojma “’alijj” odnosi se na opis visine položaja (mekāna), kao ranga, uticaja, ugleda, na osnovu nečije jačine, moći, ugleda (mekune, jemkunu). I u ovome značenju, Lijepo Božije Ime “Visoki” pokazuje čovjeku svojim manifestiranjem šta je to što čovjek treba učiniti, prepoznati, da bi i sâm bio “visok” kod uzvišenog Gospodara. A dragi Allah svakome Se obraća, bilo ajetima u svijetu, bilo Božijim Knjigama, odnosno jedinom u cjelosti sačuvanom Božijom Knjigom – Kur’anom. Pored toga, dragi Allah se svakome čistom i dobronamjernom pojedincu obraća i nadahnućem (ilham) te istinitim snom (ru’ja). Spoznaja i čvrsto ubjeđenje u prethodno navedene kategorije razumijevanja pojma “’alijj” omogućava čovjeku da provjeri ili da prepozna tu svoju specfičnu vezu sa dragim Gospodarom. Jer Božije oslovljavanje ljudi odvija se kroz pravila koja je prethodno dragi Allah utvrdio (sunnetullāh).
Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: objavom (vahj), ili iza zastora (min verā’i hidžāb), ili da pošalje izaslanika (resūl) koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, Visoki (’Alijj), Mudri (Hakīm)!
(eš-Šūrā, 51.)
Obraćanje Objavom, samo je za poslanike, alejhimusselam. Slanje izaslanika (resūl) može se odnositi i na poslanike i na ljude. Ukoliko se pod izaslanikom misli hazreti Džibril-i Emin, alejhisselam, koji donosi od dragoga Allaha Objavu, tada se spomenuta kategorija odnosi samo na poslanike. Ukoliko se pod izaslanikom misli na nekoga od poslanika-ljudi, tada se ovaj vid objave odnosi na druge ljude-neposlanike.
Pored ova tri načina, uzvišeni Allah obraća se i pojedincu bez poslanika, ali uvijek postoji neka koprena između njih, koja je, prvo, granica koja razlikuje svakoga pojedinca od Allahovih poslanika, alejhimusselam, i drugo, koja je zapreka da čovjek o dragome Bogu i o sebi ne pomisli nešto neprilično, nešto što bi uzvišenoga Allaha u umu toga čovjeka unizilo, spustilo na nivo stvorenja, i što bi čovjeka uzdiglo na nivo Boga. I tako upravo kontekstu pojma “iza zastora” (min verā’i hidžāb), najbolje se može vidjeti šta pojam “’alijj” znači.
Čovjek visini, izravnom odnosu s dragim Allahom, može težiti i na pogrešan način. Preskoči li težak ali i vremenski dug put čišćenja svoje duše i glačanja svoga srca, i za ovo dvoje nema izuzetka ni kod koga, težnja ka visini, osluškivanju Allahovih riječi, ustvari je krađa, a takva osoba je kradljivac. U predaji se veli:
“Kada Allah donese odredbu na nebesima, meleki udare krilima svojim, iz poštovanja prema Njegovim Riječima, poput zvuka udarca o hridi. Kada se smiri strah u njihovim srcima, neko ih upita: ‚Šta je rekao vaš Gospodar?’ Odgovore tome ko ih je upitao: ‚Rekao je istinu, On je Visoki (el-’Alijj), Veliki (el-Kebir).’ To ih čuju oni što prisluškuju na nebesima. A ti što prisluškuju na nebesima, ovako su, jedan iznad drugoga.”
Hazreti Sufjan to pokaza rukom, razdvojivši prste svoje desne ruke, stavivši jedan iznad drugog.
“Nekada vatra stigne toga ko prisluškuje, prije nego li prenese što je čuo onome ispod njega, i sagori ga. A nekada ga ne pogodi, već ovaj uspije prenijeti to drugome ko prisluškuje, sve dok to što se čulo ne prispije na Zemlju. To što se čulo dođe na usta sihirbaza ili vrača, a on tome doda još stotinu laži, i bude proglašen za istinogovornika. Ljudi reknu: ‚Zar nas nije rekao taj i taj da će se tog i tog dana desiti to i to, i evo, uvjerismo se da je istinu rekao?!’ A sve zbog samo jedne riječi koju je čuo sa nebesa.”
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Čovjekova visina ovisi od visine cilja kojemu teži, ovisi od njegove svjesnosti i zalaganja da drugim ljudima izrazi Allahovu visinu. U jednoj predaji kaže se da je hazreti Pejgamberu, alejhisselam, došao neki čovjek i upitao ga, šta je to borba na Allahovome putu. Da li je to kada se neko borbi iz srdžbe. Hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovorio mu je:
Ko se bori ne bi li Allahova Riječ bila gornja (’ul’jā), taj je na putu Allaha, Silnoga i Veličanstvenog.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Musâa el-Eš’aria)
Sve što postoji na ovome svijetu ima svoju ulogu u općoj egzistenciji, svoju konačnu namjeru, koju mogu dokučiti pronicljivi. Sve što se čovjeku dogodi, ima neko skriveno značenje. Svaka bol, nepravda, nasilje, nešto hoće od čovjeka. Nekada udarac sudbine može biti tako jak da je čovjeku potrebna pomoć drugih. Ako čovjek onome što dobije, onome što mu se desi, priđe kao vrsti “izaslanika” kojeg mu dragi Allah, kao “Tvorac svake stvari” (Hāliku kulli šej’), šalje, razumjet će i Allahovu poruku. Hazreti Hakim ibn Huzam priča:
“Zatražio sam od hazreti Pejgambera, alejhisselam, (dio plijena) pa mi je dao. Potom opet od njega zatražih pa mi opet dade. Tada mi reče:
Ovaj imetak, Hakime, sočan je, sladak. Ko ga uzme fine duše, bit će mu berićetli. No, ko ga uzme sa zagledanjem, neće mu u njemu biti berićeta. Takva osoba je poput onoga koji jede, a nikako da utoli glad. Gornja ruka (jed ’ul’jā), bolja je od donje ruke (jed suflā).”
(hadis govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija)
Kako se u komentaru veli, hazreti Hakim se u potpunosti odrekao plijena, i zarekao se hazreti Muhammedu, alejhisselam, (u drugoj verziji predaje koju također bilježi Buharija) da više nikada ni od koga ništa neće zatražiti. Tražio ga je prvo hazreti Ebu Bekr da mu dadne dio plijena, no, hazreti Hakim nije prihvatio. Potom ga je tražio iz istoga razloga i hazreti Omer, no, ni tada nije prihvatio. Kako se prenosi, od tada pa sve do svoje smrti, nikada ništa ni od koga nije zatražio. A trebalo mu je, kao što uvijek nešto treba svakome od nas. Allah rahmet ejle.
Allahova, dželle šanuhu, visina ogleda se u moći koju ima nad svim stvorenjima, njima u potpunosti vlada, život im daje, usmrćuje ih, i ponovno će ih proživjeti. Ipak, prema njima neizmjerno je milostiv i darežljiv. Takav treba biti i čovjek, i pored sve svoje moći, položaja i snage, uvijek treba prvo misliti na druge, prvo njih snabdjeti, a tek na kraju sebe. Tako uzvišeni Allah opisuje hazreti ensarije, radijallahu anhum, stanovnike Medine koji su prihvatili hazreti Muhammeda, alejhisselam, i muslimane iz Meke, nakon što su ih politeisti protjerali iz rodnog grada:
oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomosti, oni će sigurno uspjeti.
(el-Hašr, 9.)
Stoga nimalo ne čude hazreti Poslanikove, alejhisselam, riječi:
Ljubav prema ensarijama znak je vjere, a mržnja prema njima, znak je dvoličnjaštva.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Enesa ibn Malika)
Jedini način da se čovjek okiti svojstvom visine, jeste da bude ponizan. Hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Gornja ruka bolja je od donje. Počni s onim koga izdržavaš. Najbolja sadaka je iz bogatstva. Ko bude skroman, Allah će ga okititi čednošću. Ko bude zadovoljan s onim što ima, Allah će ga učiniti bogatim.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Hakima ibn Huzama)
Jedne prilike, dok je na mimberi govorio o sadaki, skromnosti i iskanju, hazreti Muhammed, alejhisselam, objasnio je, šta je to “gornja ruka” a šta je to “donja ruka”:
Gornja ruka (jed ’uljā), bolja je od donje ruke (jed suflā). Gornja ruka je ona koja dijeli, a donja ruka je ona koja išće.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Omera)
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Visoki” (et-te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da dosegne takav položaj blizine s uzvišenim Bogom (kurb), iznad koga nema većeg. A to je stalan i, praktički, nezavršiv proces.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Visoki” (et-tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji da pojam “’alijj” označava nešto što je više od nečega, ali i da uvijek postoji duhovni položaj bolji, uzvišeniji, od onoga ne kome trenutno prebiva.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Visoki” (et-tehalluk) ogleda se u kićenju svojstvima najljepšega ponašanja, poniznosti i svega pohvalnog, bez čega se niko ne može nazvati “visokim”.
U jednoj predaji, kaže se da je uzvišeni Allah, kada je želio razgovarati sa hazreti Musâ-pejgamberom, alejhisselam, naredio hazreti Musâu, alejhisselam, da odabere planinu na kojoj će biti za vrijeme razgovora.
Kada su to čule, sve su se planine poredale, nadajući se da će baš njih hazreti Musâ, alejhisselam, odabrati. Samo je Sinajska Gora (Tūr Sejnā’) pomislila:
“Zar mogu ja biti dostojna da ne mene stanu mubarek stope hazreti Musâa, alejhisselam?!”
Tada je uzvišeni Allah objavio hazreti Musâu:
“Idi na Sinajsku Goru. Nju počasti, jer se ona ponizila.”
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovo treba uzeti kao vird (obavezu učenja) i da se uči ako je čovjek kom prilikom i iz nekih okolnosti ponižen. Dobit će Rifat, tj. uzdići će se.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko bude učio ovo Lijepo Božije Ime, povećat će svoj mekam (duhovni položaj), i svoju čast. Allah će mu plemenitim lice učiniti, tako što se čovjek neće poniziti ni pred kim osim pred uzvišenim Gospodarom. Dat će mu mudrost, i spoznaju prefinjenosti.
Ovo Lijepo Ime je tajna, divota, šejhova, vjerskih prvaka i tragaoca za znanjem i prosvjetljenjem. Ukoliko se još upari s Lijepim Imenom‚ Onaj koji sve zna’ (el-’Alīm), predstavlja jedan od najvećih zikrova.
Kažu da ko bude učio ovu dovu, bit će spašen od kazne:
أَللَّهُمَّ يَا عَالِمَ الْخَفِيَّاتِ، رَفِيعَ الدَّرَجَاتِ ذَا الْعَرْشِ، يُلْقِى الرُّوحَ عَلىَ مَنْ يَشَاءُ مِنْ عِبَادِهِ، غَافِرَ الذَّنْبِ، قَابِلَ التَّوْبِ، شَدِيدَ الْعِقَابِ، ذَا الطَّوْلِ، لاَ إِلَهَ إِلاَّ أَنْتَ.
Allāhumme, jā ’Ālimel hafijjāt, Refī’ad-deredžāt, Zel ’Arši, julkir-Rūha ’alā men ješā’u min ’ibādihi, Gāfirez-zenbi, Kābilet-tevbi, Šedīdel ’ikābi, Zet-tavli, lā ilāhe illā Ente.
(Allahu moj, Poznavaoče skrivenog, Uzdizavaoče položaja, Vlasniče Arša, davaoće duše onome kome hoćeš od robova Svojih, Koji opraštaš grijehe, Koji prihvataš pokajanje, Koji žestoko kažnjavaš, Neizmjerni, nema božanstva osim Tebe)
A Allah dragi, opet, najboje zna!”